Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1042/21 (V. Đ., A. K., A. Š. i N. G.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1042/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1042/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Vukosava Đekić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vukosava Đekić, Ankica Končarević, Aleksandra Šeleda i Nikola Gašić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 038998 21 Rev od 21. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 038998 18 Gž od 9. studenog 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 038998 16 P od 28. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vukosava Đekić, Ankica Končarević, Aleksandra Šeleda i Nikola Gašić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Simo J. Tošić odvjetnik iz Banjaluke, podnijeli su 29. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 038998 21 Rev od 21. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 038998 18 Gž od 9. studenog 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 038998 16 P od 28. lipnja 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se tužena (Federacije Bosne i Hercegovine) obveže da im preda u posjed određene nekretnine, skupa s kućama i gospodarskim objektima sa stanjem na dan ulaska u posjed tužene ili pak u nemogućnosti predaje u posjed da isplati apelantima naknadu materijalne štete za uništene objekte u određenom novčanom iznosu i ukupnu višegodišnju izgubljenu dobit uslijed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta za razdoblje od 1997. do 2017. godine, kao i da na ime naknade nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos za svakog apelanta.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da tužena nije u posjedu predmetnih nekretnina apelanata i da nije odgovorna za nastalu štetu, te da su apelanti tužbu podnijeli nakon proteka subjektivnog i objektivnog roka za podnošenje tužbe za naknadu štete (što je drugostupanjski sud pravilno prihvatio). S tim u svezi, naveo je da je neutemeljen revizijski prigovor apelanata da tužena nije dokazala da se ne nalazi u posjedu predmetnih nekretnina, kao i da nije izvodila borbena djelovanja na predmetnim nekretninama i da nije uništila predmetne nekretnine. Naprotiv, istakao je da apelanti nisu dokazali odlučnu činjenicu da je tužena u posjedu predmetnih nekretnina, zbog čega su nižestupanjski sudovi osnovano zaključili da se ne može zahtijevati predaja u posjed stvari od osobe koja tu stvar ne drži u posjedu (u skladu s odredbama članka 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u navedenom razdoblju). Nadalje, naveo je da apelanti pogrešno ukazuju da je neutemeljen prigovor zastare potraživanja. Naime, istakao je da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili, da su apelanti bili dužni podnijeti tužbu za naknadu štete u roku od tri godine (subjektivni rok), odnosno objektivnom roku od pet godina, od trenutka kad je tužena donijela Odluku o prestanku općeg interesa nad dijelom poligona središta za borbenu obuku FBiH (6. studenog 2003. godine). Kako je tužba podnesena 2016. godine, dakle, po proteku subjektivnog i objektivnog roka iz članka 376. stavak 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, Vrhovni sud je naveo da je utemeljen prigovor zastare potraživanja naknade materijalne štete. Također, naveo je da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio da sama Odluka o utvrđivanju javnog interesa za eksproprijaciju zemljišta u vlasništvu, a kojom su obuhvaćene i nekretnine apelanata, ne predstavlja razlog za naknadu štete. S tim u svezi, naveo je da su apelanti nekretnine mogli koristiti, a tužena je u postupku dokazala da nije u posjedu nekretnina i da na nekretninama nije vršila nikakve radove pošto se ne nalaze u okviru terena označenog kao tenkovsko strelište i gdje je započeta izgradnja vojnog poligona. Konačno, u pogledu nemogućnosti korištenja predmetnih nekretnina i nastale izgubljene dobiti uslijed nekorištenja poljoprivrednog zemljišta od 1997. do 2017. godine Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da tužena ne drži nekretnine u faktičkoj vlasti, pa su apelanti nekretnine mogli nesmetano koristiti.

Apelacioni navodi

4. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-4933/19 od 11.ožujka 2020. godine i AP-3547/20 od 28. listopada 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1042/21 (V. Đ., A. K., A. Š. i N. G.) | Sudska praksa | Aktio