Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4519/19 (M.B.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dokazni postupak
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4519/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4519/19, rješavajući apelaciju M. B., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija M. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 621193 19 Kž od 10. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 621193 17 K od 12. studenog 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Vlado Adamović, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 22. studenog 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 621193 19 Kž od 10. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 621193 17 K od 12. studenog 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 27. studenog 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 2. prosinca 2020. godine, Općinski sud 23. prosinca 2020. godine i Kantonalno tužiteljstvo 4. prosinca 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je Presudom broj 65 0 K 621193 17 K od 12. studenog 2018. godine apelanta proglasio krivim da je nakon kraće prepirke fizički napao suprugu H. B. (u daljnjem tekstu: oštećena) udarivši je stisnutim pesnicama u predjelu lica i tijela, te je u jednom momentu uhvatio rukama u predjelu vrata i počeo daviti, kojom prilikom je oštećena zadobila lake tjelesne povrede u vidu krvnog podliva u predjelu lijevog oka, krvnog podliva ispod donje vilice i krvnog podliva u predjelu desnog koljena, pa da je tako počinio kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 222. stavak 2. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda – kazna zatvora od šest mjeseci i istodobno je određeno da se kazna neće izvršiti ako apelant u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da su na glavnom pretresu kao dokazi Tužiteljstva provedeni: saslušanje svjedoka – oštećene H. B., svjedoka R. R., vještaka dr. H. Ž. te je izvršen uvid i čitanje materijalne dokumentacije: akt Kantonalne bolnice Orašje – Služba za psihijatriju broj 01-104/16 od 16. veljače 2016. godine, u prilogu medicinski nalaz na ime oštećene, akt – informacija o nasilju u obitelji MUP-a Posavskog kantona – PU Orašje – Policijska postaja Orašje broj 02/-2/4-3-6-04-492/15 od 16. studenog 2015. godine, službena zabilješka Policijske uprave Orašje – Policijska postaja Orašje broj 02-2-/4-3-SB-04-660/15 od 11. studenog 2015. godine, akt Doma zdravlja Orašje broj 03-37-341/15 od 12. studenog 2015. godine uz prijavu ozljedni list na ime oštećene broj protokola 302/15 od 11. studenog 2015. godine.

7. U obrazloženju presude je dalje navedeno da su kao prijedlozi obrane izvedeni dokazi: saslušanje svjedokinje S. K. Đ., apelanta u svojstvu svjedoka, uvid i čitanje „spiska problema” koji je sačinila oštećena 9. studenog 2015. godine, akt Višeg zemaljskog suda u Minhenu, tonski zapisnik sa ročišta za glavnu raspravu održanog u Općinskom sudu u Sarajevu 19. veljače 2018. godine, u predmetu Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 549230 16 P od 9. veljače 2018. godine, zapisnik sa pripremnog ročišta broj 65 0 P 549230 16 P od 7. svibnja 2018. godine pred Općinskim sudom u Sarajevu, nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. A. K. dan u upravnom postupku za povjeravanje djeteta, socijalna anamneza Centra za socijalni rad, novinski tekstovi s potpisom J. Š., pod naslovom „Sprema se hapšenje sudije Z. E.” i „Alijin sin je ubica, cijeli grad...zna, zašto niko ne smije reći ko je ubio mladića [Dž. M.]“ i nepravomoćna presuda o razvodu braka.

8. Općinski sud je odbio prijedlog Tužiteljstva da se kao dodatni dokaz provede saslušanje svjedoka D. Dž., oca oštećene, kao irelevantan, kao i apelantov prijedlog da se kao dodatni dokaz uvede i koristi više fotografija koje je on samoinicijativno sačinio (fotografirajući svoje lice – fotošop), a s ciljem pobijanja navoda oštećene da je imala krvne podlive u predjelu oka i vilice. Kako se radi o fotografijama koje su sačinjene u privatnoj režiji to ih sud nije ni prihvatio.

9. Prema obrazloženju presude, u postupku nije bilo sporno da su kritične večeri apelant i oštećena započeli prepirku i svađu, da je apelant povisio ton s ciljem rješavanja problema s kojim su se suočavali, da je apelant od oštećene zatražio da napiše sve primjedbe i probleme koje su imali u braku, a što je ona i učinila. Također proizlazi i da nije bilo sporno da je apelant inzistirao da mu oštećena preda njezinu putovnicu i putovnicu njihovog trogodišnjeg djeteta, a što je ona odbila. Nadalje, ukazano je da apelant osporava da je oštećenu tijekom svađe povukao za ruku i s trosjeda bacio na pod, a onda je udarao stisnutim šakama po glavi, nanoseći joj tom prilikom povrede koje su navedene u medicinskoj dokumentaciji. Apelant je također osporavao i medicinsku dokumentaciju uz navode da je zbog mjesta izdavanja (u Orašju) otac oštećene iskoristio svoje poznanstvo s lokalnim liječnicima, „provodao” kćerku i liječnici su nešto „našvrljali”, pa je podnesena prijava, kao i da medicinski nalazi ne potvrđuju mehanizam nastanka povreda koje nije primijetila ni svjedokinja S. Đ. K., pa da se radi o lažnom prijavljivanju.

10. U obrazloženju presude detaljno je interpretiran iskaz oštećene iz kojeg, pored ostalog, proizlazi da je kritične večeri počela rasprava između apelanta i nje, da je apelant tražio da mu preda svoju i djetetovu putovnicu, da je odbila to uraditi zato što je apelant već jednom pocijepao putovnice. Nakon toga, apelant je nastavio s traženjem putovnica, te ju je, vukući je za ruku, s trosjeda bacio na pod, a onda je udarao stisnutim šakama po glavi, većinom zatiljku glave, šutao je nogama i dalje pitajući gdje su putovnice, dok je ona govorila da će mu predati putovnice kada se smiri. Oštećena je dalje navela da ju je apelant sve to vrijeme vukao za kosu prema hodniku, a nakon što ju je podigao s poda, počeo ju je daviti, te ju izbacio iz stana u pidžami, da bi je nakon deset minuta pustio da se vrati u stan. Oštećena je istaknula i da je po povratku u stan uspjela doći do svog telefona koji joj je apelant prethodno oduzeo, da je nakon toga nastala jurnjava po stanu jer joj je apelant pokušao oduzeti telefon. Uspjela je poslati poruku apelantovom ocu tražeći da joj pomogne, da se nakon toga svekar javio i da je ona tražila od njega da dođe, da se boji za život i da neće ostati živa ako ne dođe. Potom je pričao s apelantom koji mu je rekao da ne treba dolaziti, nakon čega se situacija smirila. Narednog dana, nakon što je apelant otišao na posao, pozvala je roditelje koji su bili u Njemačkoj, te ih obavijestila o apelantovom nasilju, a koji su joj rekli da s djetetom ode u obiteljsku kuću u Orašju. Nakon toga pozvala je svjedokinju S. Đ. K. (koja je kod nje i supruga radila kao dadilja), koja je socijalna radnica, da dođe u Importane centar kako bi joj dala savjet što da radi. Svjedokinja S. Đ. K. joj je u Importane centru rekla da ode u policiju, u Dom zdravlja i Centar za socijalni rad, da to ne radi u Sarajevu jer će dokazi nestati, pa se odlučila to uraditi u Orašju. Prespavala je s djetetom u označenom hotelu, njezini roditelji su došli oko ponoći. Ujutro su otišli u Orašje u policiju, a potom u Centar za socijalni rad i Dom zdravlja na pregled zbog povreda. U policiji su joj rekli da se mora obratiti nadležnoj Policijskoj postaji Novi Grad radi podnošenja prijave, što je i učinila.

11. Na pitanje apelantovog branitelja, oštećena se izjasnila o vremenu kada se sastala sa svjedokinjom S. Đ. K., da je svjedokinja vidjela povredu u vidu krvnog podliva lijevog oka, ali da svjedokinja i dalje radi za apelanta, te da bračni problemi nisu bili uzrokovani odnosom njezinih i apelantovih roditelja.

12. Nadalje, detaljno su interpretirani iskazi svjedoka R. R., policijskog inspektora koji je postupao po apelantičinoj prijavi, te svjedokinje S. Đ. K. i apelanta saslušanog u svojstvu svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine H. Ž.

13. Općinski sud nije poklonio vjeru apelantovom iskazu u dijelu u kojem je tvrdio da nije bilo fizičkog kontakta i da nije nanio povrede oštećenoj, ocijenivši da je u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom, iskazom oštećene, nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine, kao i ostalom materijalnom dokumentacijom koja je uložena u sudski spis. Također, apelantovi navodi da su nesuglasice, prepirke i bračne svađe nastale isključivo zbog odnosa između njegovih i njezinih roditelja u svezi s poslovima i financijama ocijenjeni su kao dani s ciljem umanjenja kaznene odgovornosti.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je iskaz oštećene ocijenjen kao uvjerljiv, detaljan, te da je u vrijeme svjedočenja pred sudom kod nje bio prisutan osjećaj stida i poniženosti zbog apelantovog postupanja. Ukazano je da apelant nije osporio da je već ranije pocijepao putovnice oštećene i njihovog djeteta, a što je kod oštećene izazvalo osjećaj bespomoćnosti i straha da ponovo ne uništi putne isprave koje mu nije predala kritične večeri. Također, apelant nije osporio da je oštećenu izbacio iz stana u haustor gdje je ostala oko deset minuta, a što, prema ocjeni suda, predstavlja apelantov brutalan postupak prema bračnom partneru i majci zajedničkog djeteta.

15. U prilog zaključku da je kritične večeri oštećena bila izložena nasilju sud je ukazao na njezin iskaz u kojem je navela da je u jednom trenutku telefonom pozvala svekra u kasnim noćnim satima, koji se nije javio na poziv, ali nakon što mu je uputila SMS poruku sadržaja: „Pomozite mi, plašim se za život“, svekar joj se javio i pokušavao ju smiriti, a potom je razgovarao sa sinom – apelantom koji mu je rekao da je kasno i da ne dolazi, što će ljudi pomisliti, a što apelant također nije osporio.

16. Nadalje, ukazano je da je iskaz oštećene o zadobivenim povredama suglasan s nalazom vještaka medicinske struke, koji je, prema ocjeni suda, dan prema pravilima struke, iskustva i znanosti, te prihvaćen u cijelosti. Nalaz je dan na temelju medicinske dokumentacije koja sadrži broj protokola, u koju vještak nije posumnjao, već je samo istaknuo da liječnik prilikom pregleda nije jasno opisao povrede koje se odnose na krvne podlive na glavi u predjelu lijevog oka i vilice. U svezi s tim je ukazano da su povrede evidentirane u nalazu i da se radi o lakim tjelesnim povredama, da se vještak u odnosu na mehanizam nastanka povreda u predjelu lica nije mogao izjasniti jer nisu dovoljno opisane u odnosu na veličinu i boju, te da se jedino izjasnio da su povrede krvnog podliva u predjelu koljena nastale padom ili oslanjanjem o tvrdu podlogu.

17. Nadalje, u prilog zaključku da su evidentirane povrede rezultat apelantovog nasilja ukazano je i na iskaz svjedokinje obrane S. Đ. K. U svezi s tim je ukazano da se oštećena svjedokinji, koja je socijalna radnica, obratila za pomoć i savjet, a što je i svjedokinja potvrdila, ističući da je oštećena bila uplakana i uznemirena, da je od oštećene saznala da je apelant započeo svađu zbog putovnica, da je oštećenu, dok su razgovarale, u više navrata pozivao apelantov otac. Općinski sud je istaknuo i da je iskaz oštećene uvjerljiv i u dijelu u kojem navodi da joj je ta svjedokinja savjetovala da nasilje ne prijavljuje u Sarajevu, već u Orašju, te da tamo ode liječniku i socijalnom radniku zato što će dokazi u Sarajevu nestati. Prema ocjeni suda, ovo je kod oštećene izazvalo osjećaj straha, pa je istog dana nazvala roditelje, koji su u to vrijeme bili u Njemačkoj, i s djetetom pobjegla iz Sarajeva u označeni hotel, gdje je prespavala. Sutradan je s roditeljima otišla u obiteljsku kuću u Orašje, a potom u policiju i Dom zdravlja. Nakon toga uslijedilo je podnošenje prijave prema mjestu izvršenja inkriminirane radnje u Sarajevu, a što je potvrdio i ovlašteni službenik Policijske uprave Novi Grad, svjedok R. R., čiji je iskaz ocijenjen objektivnim i suglasnim sa službenom zabilješkom koja je uložena u spis (Službena zabilješka broj 02/5-3-2-4413/15 od 3. prosinca 2015. godine).

18. U svezi s iskazom svjedokinje S. Đ. K. Općinski sud je istaknuo da je nekoliko puta ponovila da je bila bliska s oštećenom, koja je je veoma mlada i neiskvarena osoba, da ju je poredila s rođenom sestrom i da su bile prijateljice oko dvije godine. Prema ocjeni Općinskog suda, zbog ovako bliskog odnosa je za očekivati da je oštećena svjedokinji ispričala o pretrpljenom nasilju i povredama koje su bile vidne. Međutim, svjedokinja je negirala da je vidjela povrede na licu i vratu iako tužitelj nije spomenuo povrede na vratu, pa je njezin iskaz ocijenjen neuvjerljivim i kontradiktornim. U svezi s tim je ukazano da je svjedokinja u jednom dijelu iskaza navodila da su prijateljice, da su veoma bliske, ali da ju nije pitala je li povrijeđena, a nije ni vidjela povrede, ali se izvodi jasan zaključak da je oštećenoj kao prijateljica dala savjet da bježi iz Sarajeva i podnese prijavu, te da se obrati liječniku i socijalnom radniku, a onda zbog daljnjeg angažmana s optuženim prekinula sve kontakte s oštećenom. Pri tome, kao neuvjerljiv razlog za prekid odnosa ocijenjen je navod svjedokinje da je dobivala prijeteće poruke od roditelja oštećenih, ali je izjavila da se zbog toga nije obratila nadležnim organima, odnosno prijavila prijem poruka. Nelogičnim je ocijenjen i dio njezinog iskaza u kojem je navela da je sama, bez poziva, otišla u Policijsku upravu i dala izjavu da ne radi kod apelanta i oštećene, da apsolutno ne zna ništa ni o kakvoj svađi i da nije vidjela oštećenu u tom razdoblju.

19. Nadalje, u prilog zaključku da je oštećenoj nasiljem i bezobzirnim ponašanjem od strane apelanta ugrožen mir i tjelesni integritet, prema ocjeni Općinskog suda, govore i sudski postupci koji su uslijedili, a što potvrđuje i materijalna dokumentacija koju je uložila obrana, da je nakon kritičnog događaja pokrenut postupak za razvod braka i donošenje odluke o čuvanju, odgoju i povjeravanju maloljetnog djeteta, a koji se vodio pred inozemnim sudovima, kao i pred Općinskim sudom i koji još uvijek nije pravomoćno okončan.

20. Prema stajalištu Općinskog suda, novinski članci i „spisak problema“ koji je sačinila oštećena kritične večeri, a koje je kao dokaze uložio apelant, ocijenjeni su irelevantnim shodno članku

16. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

21. Najzad, dovodeći iskaz oštećene u vezu s ostalim provedenim dokazima, Općinski sud je izvan razumne sumnje zaključio da je apelant u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci presude počinio kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 222. stavak 2. KZFBiH.

22. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 621193 19 Kž od 10. srpnja 2019. godine odbio kao neutemeljene apelantovu i žalbu Kantonalnog tužiteljstva i potvrdio prvostupanjsku presudu.

23. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je neutemeljenom ocijenjena apelantova tvrdnja da je u osporenoj presudi prvostupanjski sud propustio određeno i potpuno iznijeti koje činjenice iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja. U tom pravcu žalbom je ukazano na dokaze koje su predložili Kantonalno tužiteljstvo u optužnici i obrana, koje sud nije uvrstio u svoje obrazloženje kao dokaze koji su izvedeni tijekom dokaznog postupka. U svezi s tim je ukazano da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze optužbe i obrane, te izvršio uvid i pročitao materijalne dokaze koji su detaljno navedeni u obrazloženju presude. Prema stajalištu Kantonalnog suda, svaki izvedeni dokaz cijenjen je pojedinačno, pa u uzajamnoj vezi, odnosno povezani su u jednu cjelinu, pa su na temelju takve ocjene dokaza dani razlozi zbog čega je dokazano da je apelant počinio kazneno djelo za koje je optužen, a koje u cjelini prihvaća i ovaj sud. Kantonalni sud je ukazao na članak 296. stavak 1. ZKPFBiH i u svezi s tim da je na temelju uvida u zapisnike o glavnom pretresu konstatirao da su u obrazloženju prvostupanjske presude navedeni dokazi koji su izneseni na glavnom pretresu.

24. U svezi s apelantovim žalbenim tvrdnjama kojim je osporavao kredibilitet oštećene, Kantonalni sud je istaknuo da je apelant imao mogućnost, u skladu s načelima kontradiktornosti i pravilima ispitivanja svjedoka iz članka 277. ZKPFBiH, unakrsno ispitati oštećenu kao svjedoka, da je tu mogućnost i koristio, pa su žalbeni navodi u tom dijelu ocijenjeni neutemeljenim.

25. Kantonalni sud je neutemeljenim ocijenio i apelantove žalbene navode da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, a koji su se, kako proizlazi, temeljili na drugačijoj ocjeni odlučnih činjenica i tvrdnji da je unaprijed poklonjena vjera iskazu oštećene, te da ostali izvedeni dokazi optužbe nisu suglasni s njezinim iskazom. U svezi s tim je ukazano da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno cijenio sve izvedene dokaze i na takvoj osnovi utemeljio svoje činjenične i pravne zaključke koji ukazuju na to da je apelant počinio predmetno kazneno djelo. Zaključke iz prvostupanjske presude koji se odnose na utvrđene odlučne činjenice Kantonalni sud je u cjelini prihvatio ističući da oni odgovaraju rezultatima izvedenih dokaza optužbe pred prvostupanjskim sudom. Prema stajalištu Kantonalnog suda, izvedeni dokazi obrane nisu ničim doveli u pitanje izvedene dokaze tužitelja, uključujući i iskaz oštećene koja je svjedočila na okolnosti kritičnog događaja, kojom prilikom je zadobila tjelesne povrede opisane u prvostupanjskoj presudi, a koje je vještak medicinske struke dr. H. Ž. u svom nalazu, koji je iznio na glavnom pretresu, kvalificirao kao lake tjelesne povrede.

26. Najzad, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi tvrdio i da je povrijeđen Kazneni zakon, da tu tvrdnju nije obrazložio, niti je iznio potrebne razloge, te da je Kantonalni sud, ispitujući postojanje navedene povrede po službenoj dužnosti u smislu članka 321. ZKPFBiH, utvrdio da ona ne postoji.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu. Europska konvencija).

28. U svezi s tim, apelant tvrdi da je prvostupanjski sud potpuno zanemario i u obrazloženju osporene prvostupanjske presude nije pobrojao kao izvedene, kako navodi, mnogobrojne dokaze obrane, nije obrazložio i naznačio prihvaća li ih ili ne, u kojem smislu su oni odlučni u odnosu na ostale provedene dokaze, te da nije vršio njihovu ocjenu u svezi s ostalim provedenim dokazima. Apelant tvrdi da je na taj propust jasno ukazao u svojoj žalbi, odnosno da je pobrojao dokaze koji su provedeni, a o kojim nema ništa u osporenoj prvostupanjskoj presudi, pa da je paušalno i ničim potkrijepljeno stajalište drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud sve dokaze cijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi.

29. U prilog ovim tvrdnjama apelant je naveo službene zabilješke označenih brojeva i datuma i zapisnik, koje je, kako navodi, označio i u svojoj žalbi, a za koje tvrdi da ih je tužitelj predložio da se provedu kao dokazi u optužnici, da je izričito izjavio da će također koristiti navedene dokaze Tužiteljstva kao svoje, te da ih je provodio i komentirao na glavnom pretresu, da ih je koristio prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene, te da se na njih pozvao i u završnoj riječi. Prema njegovim tvrdnjama, sve ovo je moguće utvrditi uspoređivanjem prvostupanjske presude, te njegove žalbe i zapisnika s glavnog pretresa (koji su predočeni uz apelaciju).

30. Apelant tvrdi da iz pobrojanih službenih zabilješki proizlazi da je pred organima koji su ih sastavljali (policijom, liječnicima, drugim sudovima) oštećena govorila drugačije o spornom događaju, odnosno da je u svim prijavama različito naznačivala i vrijeme i mjesto i mehanizme nanošenja povreda i proistekle posljedice, pa da je na tome gradio tezu o diskreditaciji oštećene i neprihvatljivosti njezinog iskaza. Kao ilustraciji za ovu tvrdnju naveo je da je oštećena prijavljivala: „udarce stisnutom pesnicom u predjelu lica i tijela, te hvatanje otvorenim rukama u predjelu vrata” (iz čega, prema njegovom mišljenju, proizlazi da nije došlo do pada, pa da nije postojala mogućnost da nastane povreda u vidu hematoma na koljenu); prema ambulantnom listu Kantonalne bolnice Orašje, da ju je optuženi apelant „tukao dva sata” (iz čega, prema njegovom mišljenju, proizlazi da je moglo i moralo nastupiti mnogo više povreda); u izjavi pred sudom da je „vučena za kosu, da je s trosjeda bačena na pod i stisnutim šakama udarana po glavi, većinom u zatiljak glave, da je šutana nogama…” (pa da proizlazi da je većina povreda mogla i morala nastati na zatiljku, a da će šutanje nogama od strane odrasle osobe sigurno ostaviti vidljive tragove). Slijedom navedenog, smatra da je izostao najznačajniji dio dokaznog postupka obrane i dokazi provedeni u tom pogledu, a posebice da se ti dokazi, njihova sadržina, navodi obrane, dovedu u vezu s ostalim dokazima. Apelant tvrdi da je zbog toga i činjenično stanje proizvoljno utvrđeno jer je cijenjen samo iskaz oštećene na glavnom pretresu, a potpuno su zanemarene njezine prethodne, kontradiktorne izjave.

31. U prilog tvrdnji da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da se iskazu oštećene na glavnom pretresu nije mogla pokloniti vjera, apelant je ukazao i na nalaz i mišljenje vještaka, prema kojem su, kako tvrdi, povrede na koje je ukazala oštećena mogle nastati i na drugi način od onoga na koji ona ukazuje, odnosno da je vještak jedino utvrdio da je povreda koljena mogla nastati udarom o tvrdu podlogu. Prema njegovom mišljenju, iz navedenog proizlazi da vještak, kojeg je angažiralo Tužiteljstvo, u najmanju ruku in dubio pro reo nije potvrdio navode optužbe. Međutim, prvostupanjski sud je prihvatio nalaz vještaka (bez svih potvrđenih povreda), a onda proizvoljno presudio da je povredu koljena nanio apelant iako u izreci presude nema opisa radnje izvršenja (kako i na koji način je apelant nanio, nema opisa da je oštećena pala na tvrdu podlogu, tko je to prouzročio, te ako je apelant, kako), a potom i ostale (povrede u predjelu lijevog oka, ispod donje vilice), za koje vještak nije utvrdio da se mogu potvrditi kao nanesene, bez obzira na to što su naznačene u medicinskoj dokumentaciji. Prema njegovom mišljenju, kada bi se i prihvatio bilo koji od, prema njegovom mišljenju, različitih iskaza oštećene koje je u apelaciji interpretirao, to ne bi bilo u skladu s medicinskom dokumentacijom, odnosno s izrekom presude. U prilog tvrdnji u ovom dijelu apelant se pozvao i na „presudu u Njemačkoj”, gdje je njemački sud presudio da povrede koje je oštećena označila ne može prihvatiti zbog proteka vremena od navodnog ozljeđivanja do „vađenja nalaza“. Također ističe i da je u navedenoj presudi izričito navedeno da je oštećena izjavila da je apelant zlostavljao (tukao) i dijete, a da je u konkretnom postupku tvrdila da to nije izjavila. Također tvrdi i da se protivila povratku djeteta i nje u BiH jer je tvrdila da će po povratku biti izložena kaznenom progonu, a čime je, prema apelantovom mišljenju, potvrdila da je sve unaprijed smišljeno, da ga je namjerno lažno prijavljivala da bi izdejstvovala ostanak u Njemačkoj s djetetom.

32. Apelant smatra da su oba suda postupala pristrano, da je proizvoljno primijenjeno procesno pravo glede načina utvrđivanja odlučnih činjenica, da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da je u potpunosti izostalo obrazloženja, te da je potpuno proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

b)Odgovori na apelaciju

33. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je o svim apelantovim žalbenim navodima odlučeno, pa da je apelacija neutemeljena.

34. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je u obrazloženju presude dao jasne razloge o odlučnim činjenicama koje proistječu iz neposredno provedenih dokaza optužbe i obrane na glavnom pretresu, da je prvostupanjsku presudu po žalbi tužitelja i apelanta preispitao drugostupanjski sud, pa da nisu povrijeđena apelantova prava na koja u apelaciji ukazuje.

35. Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da su apelantove tvrdnje neutemeljene, dijelom paušalne, a što se vidi iz osporenih odluka.

V.Relevantni propisi

36. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 222. st. (1) i (2) Nasilje u obitelji (1) Tko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili duševno zdravlje člana svoje obitelji, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko kazneno djelo iz stavka 1. ovoga članka počini prema članu obitelji s kojime živi u zajedničkom kućanstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

37. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju glede postojanja činjenica koje čine obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe kaznenog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženika.

Članak 6. st. (2) i (3) Prava osumnjičenika odnosno optuženika (2) Osumnjičeniku odnosno optuženiku se mora omogućiti da se očituje o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičenik odnosno optuženik nije dužan iznijeti svoju obranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Članak 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i druga tijela koja sudjeluju u postupku dužni su s jednakom pažnjom ispitivati i utvrđivati kako činjenice koje terete osumnjičenika odnosno optuženika, tako i one koje im idu u korist.

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Članak 254.

Obveze suca odnosno predsjednika vijeća (1) Sudac odnosno predsjednik vijeća upravlja glavnom raspravom.

(2) Dužnost je suca odnosno predsjednika vijeća brinuti se za svestrano raspravljanje predmeta, utvrđivanja istine i otklanjanje svega što oduljuje postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(3) Ukoliko ovim Zakonom nije drugačije propisano, o prijedlozima stranaka i branitelja odlučuje sudac odnosno predsjednik vijeća.

(4) Odluke suca odnosno predsjednika vijeća se uvijek objavljuju i, s kratkim obrazloženjem razmatranih činjenica, unose u zapisnik o glavnoj raspravi.

Članak 268.

Način vođenja zapisnika (1) O radu na glavnoj raspravi vodi se zapisnik. Ako je glavna rasprava snimana sukladno članku 169. ovoga Zakona, prijepis poduzete radnje će se na opravdan zahtjev stranaka i branitelja dostaviti strankama i branitelju najkasnije u roku od tri dana od poduzete radnje na glavnoj raspravi. O opravdanosti zahtjeva odlučuje sudac, odnosno predsjednik vijeća.

(2) Sudac odnosno predsjednik vijeća može naložiti da se određeni dio zapisnika pročita ili reproducira, a pročitat će ga ili reproducirati uvijek ako to zahtijevaju stranke, branitelj ili osoba čija se izjava unosi u zapisnik.

Članak 296.

Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 305. stavak (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga smatra dokazanima ili nedokazanima, dajući osobito ocjenu vjerodostojnosti proturječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih je razloga odlučio ne ispitati izravno svjedoka ili vještaka čiji je iskaz pročitan, kojim se razlozima upravljao pri rješavanju pravnih pitanja, a osobito pri utvrđivanju postoji li kazneno djelo i kaznena odgovornost optuženika i pri primjeni određenih odredaba Kaznenog zakona na optuženika i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

38. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

40. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 621193 19 Kž od 10. srpnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 8. listopada 2019. godine, a apelacija je podnesena 22. studenog 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

41. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. stavak 1. i članka 13. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

43. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

44. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

45. Apelant tvrdi da kazneni postupak protiv njega nije bio pravičan jer nije uživao garancije suđenja pred nepristranim sudom, da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da mu je povrijeđeno pravo na obranu, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

46. Apelantova argumentacija se, u biti, svodi na tvrdnju da je prvostupanjski sud propustio, odnosno „zaboravio“ da u obrazloženju presude pobroji sve dokaze koje je proveo na glavnom pretresu, da se nije izjasnio prihvaća li ih ili ne, pa slijedom toga da ih nije ni cijenio u svezi s ostalim provedenim dokazima. Apelant tvrdi da se radi o dokazima na kojim je gradio tezu o diskreditaciji oštećene i neprihvatljivosti njezinog iskaza. Zbog toga smatra da je izostao najznačajniji dio dokaznog postupka obrane i dokazi provedeni u tom pogledu, a posebice da se ti dokazi, njihova sadržina, navodi obrane, dovedu u vezu s ostalim dokazima. Najzad, istaknuo je i da je očigledno proizvoljno stajalište drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud cijenio sve dokaze koje je proveo, pojedinačno i uzajamnoj vezi, kao i da je kredibilitet oštećene mogao osporavati u unakrsnom ispitivanju. Apelant je istaknuo da u žalbi nije tvrdio da sud nije cijenio dokaze koje je proveo, već da nije cijenio sve dokaze koje je proveo na glavnom pretresu, kao i da je dokazima o kojima nema ništa, kroz unakrsno ispitivanje, osporio kredibilitet oštećene kao svjedoka.

47. Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju biti provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog, s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Također, pravo na obranu zahtijeva da optuženom bude dana adekvatna i potpuna mogućnost osporavati i ispitivati svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Europski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. ožujka 2012. godine, st. 61. i 62.). Nadalje, domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istodobno imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine). U tom smislu sud je obvezan provesti odgovarajuće ispitivanje podnesaka, argumenata i dokaza koje je izvela stranka (vidi Europski sud, Van de Hurk protiv Holandije, 19. travnja 1994., stavak 59., serija A, broj 288. i Carmel Saliba, gore citirano, stavak 64.) odnosno iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Europski sud, Boldea protiv Rumunjske, presuda od 15. svibnja 2007. godine, stavak 30.). Dakle, odluke redovnih sudova trebale bi sadržavati razloge koji su dovoljni da se mogu smatrati odgovorom na najbitnije elemente argumenata stranaka, neovisno o tome je li riječ o činjeničnim ili pravnim – materijalno-pravnim ili procesnim argumentima. Kako članak 6. Europske konvencije ne dopušta podnošenje zahtjeva zbog utvrđivanja činjenica i pravnog (ne)znanja sudaca da su donijeli pogrešnu odluku, pitanje obrazloženja odluke prije je kvantitativne nego kvalitativne naravi: ako su navedeni barem neki razlozi kao obrazloženje, odluka o kojoj je riječ u načelu će biti smatrana kompatibilnom sa člankom 6. Europske konvencije (vidi Europski sud, García Ruiz protiv Španjolske [VV] broj 30544/96, st. 26.–30., ECHR 1999-I).

48. Ustavni sud zapaža da su u obrazloženju osporene prvostupanjske presude detaljno pobrojani dokazi i optužbe i obrane koje je sud proveo na glavnom pretresu (vidi toč. 6. i 7. ove odluke), te dokazi obje strane koje je odbio provesti s naznakom razloga za takvo stajalište (točka 8. ove odluke). Nadalje, prvostupanjski sud je, a s čim se u cjelini suglasio i drugostupanjski sud, zaključak o postojanju kaznenog djela i apelantove kaznene odgovornosti utemeljio na iskazu oštećene na glavnom pretresu, koji je cijenio u svezi s ostalim dokazima kako obrane tako i Tužiteljstva, koje je naznačio da je i proveo na glavnom pretresu.

49. Ustavni sud zapaža, a kako apelant i tvrdi, da među njima nisu navedeni dokazi na koje apelant ukazuje u apelaciji i koji su, prema njegovim tvrdnjama, bili od suštinskog značaja za diskreditaciju oštećene kao svjedoka, odnosno za ostvarivanje njegovog prava na obranu.

50. U svezi s ovim dijelom apelantovih tvrdnji, Ustavni sud zapaža da iz detaljno interpretiranog iskaza oštećene u osporenoj prvostupanjskoj presudi, u biti, proizlazi da ju je apelant, vukući je za ruku, s trosjeda bacio na pod, a onda je udarao stisnutim šakama po glavi, većinom zatiljku glave, šutao je nogama, vukao za kosu, da ju je podigao s poda i počeo daviti, kao i da je sukob trajao oko dva sata (od 21.00 sat do oko ponoći, kada su i ona i apelant razgovarali s apelantovim ocem i apelant mu rekao da nema potrebe da dolazi u pola noći). Prema apelantovim tvrdnjama, iz sadržaja dokaza koji su i po prijedlogu Tužiteljstva, kao i po njegovom prijedlogu provedeni na glavnom pretresu, a koje prvostupanjski sud nije cijenio (nisu predočeni Ustavnom sudu), proizlazi da je oštećena izjavljivala da ju je apelant udarao stisnutom pesnicom u predjelu lica i tijela, te otvorenim rukama hvatao u predjelu vrata, kao i da je tukao dva sata. Imajući u vidu iskaz oštećene, kako je interpretiran u osporenoj prvostupanjskoj presudi, i navedene apelantove interpretacije, Ustavni sud nije mogao zaključiti u čemu se ogledaju razlike u, kako apelant navodi, iskazima oštećene, koje su bile od takvog značaja da su dovodile u pitanje njezin kredibilitet, te pouzdanost i točnost njezinog iskaza. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da se radilo o službenim zabilješkama koje su sačinile ovlaštene osobe nadležnih tijela kojim se oštećena u povodu spornog događaja obraćala, a ne o njezinim izjavama koje je sama sačinila i potpisala, odnosno čiju sadržinu je pri njihovom nastanku i potvrdila, a apelant ne tvrdi da je tijekom postupka predlagao da se na okolnost sadržaja tih zabilješki saslušaju i osobe koje su ih sastavljale. Najzad, iz obrazloženja osporene prvostupanjske presude proizlazi da je na pitanje apelantovog branitelja kada se sastala sa svjedokinjom S. Đ. K. oštećena potvrdila da je to bilo naredni dan od spornog događaja, da je svjedokinja mogla primijetiti povredu na licu, ali da svjedokinja i dalje radi za apelanta, kao i da razlog za probleme u braku nisu bili poslovni odnosi njihovih roditelja. Stoga, i zaključak drugostupanjskog suda da je apelant imao mogućnost ispitivati oštećenu, da je tu mogućnost i koristio, pa da je tako imao i mogućnost osporavati njezin kredibilitet kao svjedoka, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne ostavlja dojam proizvoljnosti.

51. Nadalje, iz osporene prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud iskaz oštećene cijenio u svezi s nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke dr. H. Ž. koji je, pored ostalog, potvrdio da povrede navedene u medicinskoj dokumentaciji u vidu krvnog podliva u predjelu lijevog oka, krvnog podliva ispod donje vilice, krvnog podliva u predjelu desnog koljena predstavljaju lake tjelesne povrede. Vještak je naveo i da se zbog nedostatka detaljnog opisa krvnih podliva u predjelu oka i donje vilice u medicinskoj dokumentaciji ne može izjasniti o mehanizmu nastanka tih povreda, dok je u svezi s krvnim podlivom na koljenu istaknuo da je najvjerojatnije nanesen padom i oslanjanjem povrijeđenog dijela koljena na tvrdu podlogu. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može se zaključiti da se vještak u nalazu i mišljenju, odnosno u iskazu na glavnom pretresu izjasnio da su povrede na koje je oštećena ukazala mogle nastati i na drugi način, pa da iskazu oštećene u ovom dijelu nije mogla biti poklonjena vjera, kao i da je zbog toga činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Naime, kako je i ukazao prvostupanjski sud, vještak nije doveo u sumnju postojanje povreda koje su označene u medicinskoj dokumentaciji, kao ni samu medicinsku dokumentaciju koja je sadržavala broj protokola i oznaku kada je izdana.

52. Nadalje, iz osporene prvostupanjske presude proizlazi i da apelant ničim nije doveo u sumnju iskaz oštećene u dijelu u kojem je navela da je apelant prethodno već jednom uništio njezinu i sinovu putovnicu, da ju je kritične večeri u jednom trenutku izbacio iz stana, pa da je na haustoru provela deset minuta, kao i da su razgovarali telefonom s apelantovim ocem, najprije ona, a potom apelant, nakon čega se situacija smirila.

53. Ustavni sud zapaža da je drugostupanjski sud, ispitujući apelantove tvrdnje da u osporenoj prvostupanjskoj presudi nisu navedeni kao provedeni svi dokazi koje je predložilo Tužiteljstvo i on, odnosno koje su obje strane provodile na glavnom pretresu, na temelju uvida u zapisnike s glavnog pretresa zaključio da su ti apelantovi navodi neutemeljeni, te zaključio da je prvostupanjski sud cijenio pojedinačno i uzajamnoj vezi sve dokaze kako optužbe tako i obrane, koje je i naveo da je proveo na glavnom pretresu. Slijedom navedenog, kako je drugostupanjski sud imao uvid u cjelokupni spis koji mu je omogućio ostvariti uvid ne samo u zapisnike s glavnog pretresa već i u dokaze koji su uloženi u spis, a posebice imajući u vidu da su radilo o materijalnim dokazima (službenim zabilješkama) Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zaključak drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud cijenio sve dokaze koje je i proveo na glavnom pretresu. Imajući u vidu da u osporenoj prvostupanjskoj presudi nije izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i uzajamnoj vezi, koja, prema stajalištu Ustavnog suda, ne upućuje na proizvoljnost u postupanju, ne može se prihvatiti utemeljenom ni apelantova tvrdnja da je u osporenim presudama činjenično stanje proizvoljno utvrđeno.

54. Najzad, imajući u vidu navedene razloge i obrazloženja, Ustavni sud nije mogao prihvatiti utemeljenom ni apelantovu tvrdnju, koju i nije posebno obrazlagao, da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno.

55. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili cijeniti sve dokaze koje su proveli na glavnom pretresu, pa da su tako na apelantovu štetu dovedene u pitanje garancije suđenja pred nepristranim sudom, da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da je mu je povrijeđeno pravo na obranu, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

56. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pravo na efektivni pravni lijek

57. Apelant tvrdi da mu je prekršeno i pravo na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. S obzirom na to da apelant tvrdi da mu je to pravo prekršeno jer Kantonalni sud nije razmotrio njegove žalbene navode, proizlazi da povredu tog prava apelant vezuje za povredu prava na pravično suđenje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu koji je nadležan da preispita kako činjenične tako i pravne navode iz osporene presude, odnosno da je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek. Činjenica da je drugostupanjski sud, a suprotno apelantovim navodima, nakon detaljnog ispitivanja svih žalbenih navoda zaključio da su neutemeljeni i u svezi s tim ponudio relevantne i dovoljne razloge, koje je Ustavni sud već ispitao u ovoj odluci u svezi s pravom na pravično suđenje i zaključio da se radi o valjanim razlozima i obrazloženjima, upućuju na zaključak da je apelant nezadovoljan ishodom žalbenog postupka, a ne da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek u svezi s pravom na pravično suđenje.

58. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje i da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi propustili cijeniti sve dokaze koje su proveli na glavnom pretresu, pa da su tako na apelantovu štetu dovedene u pitanje garancije suđenja pred nepristranim sudom, da je povrijeđeno načelo jednakosti stranaka u postupku, da je povrijeđeno apelantovo pravo na obranu, da je izostala brižljiva i savjesna ocjena provedenih dokaza, da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na efektivni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao na raspolaganju i koristio efektivni pravni lijek – žalbu na prvostupanjsku presudu, koju je drugostupanjski sud detaljno ispitao i u svezi s tim ponudio valjane razloge i obrazloženja, pa samo činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom o njegovoj žalbi ne pokreće pitanje učinkovitosti ovog pravnog lijeka.

61. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

62. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4519/19 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio