Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1107/21 (I. L.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1107/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1107/21, rješavajući apelaciju Ivana Leke, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ivan Leko protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 031676 18 Gž od 20. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ivan Leko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Herceg odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 2. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 031676 19 Rev od 26. siječnja 2021. godine i Presude Kantonalnoga suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 031676 18 Gž od 20. studenog 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-319/19 (u odnosu na predmet AP-390/19) od 12. ožujka 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 20. studenog 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom od 15. veljače 2018. godine naloženo je apelantu da tužitelju (N.Ć.) na ime naknade štete isplati iznos od 5.620,00 KM, i to na ime fizičkih bolova 970,00 KM, na ime pretrpljenog straha 400,00 KM, na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti 2.500,00 KM, na ime duševnih bolova zbog naruženosti 1.500,00 KM, na ime troškova liječenja 250,00 KM, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. prosinca 2016. godine pa do isplate.
4. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporna činjenica da došlo do fizičkog sukoba između tužitelja i apelanta, a koju činjenicu potvrđuju i tužitelj i apelant, te saslušani svjedoci R.L., J.L. i M.L. kao i prekršajni nalog MUP-a. U pogledu toga, naveo je da tužitelj od apelanta potražuje naknadu štete iz čl. 200. i čl. 195. st. 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i to po izvanugovornoj odgovornosti za štetu. Dakle, naveo je da se osnovanost tužbenog zahtjeva ima cijeniti po čl. 154 st. 1 ZOO-a (tko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice). Radi se o pretpostavljenoj krivnji onoga tko je prouzročio štetu, a postojanje krivnje se procjenjuje sukladno čl. 138. ZOO-a (krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom).
5. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda priziv tužitelja je djelomično uvažen, prvostupanjska presuda preinačena na način da je tužitelju na ime duševnih bolova zbog naruženosti dosuđen iznos od 6.000,00 KM umjesto ranije dosuđenih 1.500,00 KM pa je tako tužitelju na ime ukupne naknade štete dosuđen iznos od 10.120,00 KM umjesto ranije dosuđenih 5.620,00 KM, dok je u ostalom dijelu priziv odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena. Također, odbijen je apelantov priziv.
6. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da iz provedenih dokaza u spisu proizlazi jasan i nedvojben zaključak da je između tužitelja i apelanta došlo do fizičkog napada u kojem je apelant nanio tužitelju povrede pa su stoga neutemeljeni navodi priziva apelanta glede nepostojanja njegove odgovornosti kao i navodi glede doprinosa tužitelja nastanku povreda. S tim u svezi, naveo je da je neutemeljen apelantov prigovor da je prvostupanjski sud odgovornost apelanta temeljio samo na prihvaćanju prekršajnog naloga, jer iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud temeljem svih provedenih dokaza, cijeneći ih sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio odgovornost apelanta. Pri tome je naveo da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovor da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je apelant morao dokazivati da nema njegove krivnje, jer prema odredbama ZPP-a svaka strana koja spori nešto suprotnoj strani mora to i dokazati. Nadalje, naveo je da su neutemeljeni apelantovi prizivni prigovori glede dosuđene kamate na umanjenu životnu aktivnost, a ovo stoga što je za taj vid naknada štete tražena već u tužbi koja je podnesena 5. prosinca 2016.godine, a tužitelj je zatražio kamatu od 22. prosinca 2016. godine (preciziran zahtjev) pa je prvostupanjski sud pravilno dosudio kamatu od kada je i zatražena. Nadalje, naveo je da je priziv tužitelja utemeljen u dijelu koji se odnosi na dosuđenu naknadu štete na ime naruženosti. U svezi s tim, naveo je da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je kod tužitelja kao posljedica povreda ostala naruženost srednjeg - teškog stupnja. Stoga, istakao je da je tužitelj u prizivu utemeljeno isticao da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o naruženosti lakog stupnja, a pogotovu ako se uzme u obzir činjenica da sud glede toga nema dovoljno stručnog znanja zbog čega je angažiran vještak. Stoga, naveo je da je tužitelju na ime naruženosti srednjeg - teškog stupnja, pridržavajući se Orjentacionih kriterija Vrhovnog suda FBiH, dosudio iznos od 6.000,00 KM.
Apelacioni navodi
7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno pozitivno-pravne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće..
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević