Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/21 (A.L.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Mjenica
  • Isplata duga
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1261/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1261/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. L.

protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 049088 20 Gž od 27. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. A. L. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sokoca, podnijela je 15. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 049088 20 Gž od 27. januara 2021. godine. Takođe, apelantkinja je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odgodio nastupanje pravnih posljedica Presude Okružnog suda broj 89 0 P 049088 20 Gž od 27. januara 2021. godine“.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezana je apelantkinja da tužiocu („UniCredit bank“ a.d. Banjaluka) po osnovu vjerodostojne isprave (mjenice) isplati iznos od 5.798,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom, da mu naknadi troškove vanparničnog postupka protesta mjenice u iznosu od 418,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog i izvršnog postupka u iznosu od 5.760,00 KM. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužioca u dijelu troškova protesta mjenice preko dosuđenog iznosa (za iznos od 75,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev tužioca za naknadu troškova parničnog i izvršnog postupka preko dosuđenog iznosa (za iznos od 6.048,00 KM).

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantkinje da je prvostepeni sud donio pogrešnu odluku kada je obavezao apelantkinju da tužiocu naknadi troškove protesta mjenice u iznosu od 418,75 KM, iz razloga što samo mjenica koja je izdata sa naznakom „bez protesta“ (što u konkretnom predmetu nije slučaj) oslobađa njenog imaoca obaveze da radi ostvarivanja regresa podiže protest zbog neisplate (shodno odredbama člana 45. Zakona o mjenici). Okružni sud je naveo da je stoga tužilac u konkretnom slučaju bio obavezan izvršiti protest mjenice, kako bi naplatio svoje potraživanje prema apelantkinji po osnovu navedene mjenice, pa je stoga apelantkinja, koja je skrivila troškove protesta, dužna da iste nadoknadi tužiocu. Okružni sud je dalje naveo da je tokom protesta mjenice protestni organ, odnosno sud, izvršio prezentaciju mjenice apelantkinji radi isplate, iz kojih razloga su neosnovani i prigovori apelantkinje vezani za primjenu odredaba člana 39. Zakona o mjenici, odnosno podnošenja mjenice na isplatu apelantkinji. Okružni sud je naveo da je odredbama člana 80. st (2) Zakona o mjenici propisano da mjenično pravni zahtjevi imaoca mjenice protiv indosanta i trasanta zastarijevaju za godinu dana od dana blagovremeno podignutog protesta, a ako se u mjenici nalazi odredba „bez troškova“ onda od dospjelosti. Okružni sud je u vezi s tim naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je protest predmetne mjenice blagovremeno podignut, pa kako od podignutog protesta (26. avgusta 2015. godine) do dana podnošenja prijedloga za izvršenje, odnosno tužbe (26. februara 2016. godine) nije protekao rok od jedne godine, to nije nastupila zastara potraživanja tužioca, kako je pravilno zaključio i prvostepeni sud. Okružni sud je takođe naveo da se, s obzirom da se u konkretnom slučaju radi o mjeničnom sporu, taj sud nije bavio žalbenim navodima apelantkinje vezanim za zaključenje ugovora o kreditu, čija uredna otplata je garantovana predmetnom mjenicom, odnosno navodima da tužilac nije dokazao da je apelantkinji (kao korisniku kredita) stavio na raspolaganje određeni novčani iznos, jer to nisu činjenice od značaja za rješenje konkretne pravne stvari budući da je utvrđeno da je apelantkinja potpisala spornu mjenicu i na taj način preuzela obavezu da mjeničnu svotu isplati.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantkinja između ostalog navodi da su u predmetnom postupku redovni sudovi propustili da pravilo primijene odredbe člana 39. stav (1) Zakona o mjenici budući da, u konkretnom slučaju, tužilac „nije preduzeo obaveznu mjeničnu radnju-prezentacija mjenice na isplatu, već je, preskačući tu obaveznu mjenično-pravnu radnju, tužilac zatražio protest mjenice“. Takođe ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti njenog prigovora zastarjelosti potraživanja, te osporava obrazloženje tog suda u vezi s predmetnim prigovorom. Dalje navodi da nije jasno „na osnovu kojih dokaza je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja korisnik kreditnih sredstava i da su joj ista stavljena na raspolaganje“. Osim toga, apelantkinja se pozvala i na povredu prava na efikasan pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentovala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o mjenici, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1261/21 (A.L.) | Sudska praksa | Aktio