Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-976/21 (R. S.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Služnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-976/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-976/21, rješavajući apelaciju Ranka Savića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Savić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 239086 20 Gž od 28. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 239086 16 P od 23. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Đorđo Šuman odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 25. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 239086 20 Gž od 28. prosinca 2020. godine i Presude Osnovnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 239086 16 P od 23. siječnja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, usvojen je eventualni tužbeni zahtjev tužitelja (S.S.) kojim je traženo da se osnuje nužni prolaz pješice preko poslužnog dobra, odnosno dijela nekretnine u vlasništvu apelanta, u korist povlasnog dobra, slijedom čega je apelant dužan priznati i trpjeti upis navedenog prava u katastar nekretnina na poslužnom dobru u korist tužitelja i svagdašnjih vlasnika i posjednika povlasnog dobra.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je neutemeljen prigovor apelanta da se u predmetnoj pravnoj stvari u odnosu na formiranje nužnog prolaza radi o presuđenoj stvari, jer se između istih parničnih stranaka vodila parnica. Naime, naveo je da je u ranijem postupku odluka donesena na temelju članka 186., 189. i 214. Zakona o stvarnim pravima (da se za zasnivanje prava služnosti pretpostavlja činjenica vlasništva stranaka na nekretninama koje su predmet spora). Kako taj uvjet zbog upisanog društvenog vlasništva na predmetnim nekretninama nije bio ispunjen, tj. predmetne nekretnine su bile uknjižene kao društveno vlasništvo, u tom postupku je ocjenjeno da se služnost na nekretninama iz tog razloga nije mogla osnovati. Nasuprot tome, naveo je da to nije slučaj u predmetnoj parnici s istim predmetom spora između istih parničnih stranaka. Naime, naveo je da su predmet spora u konkretnom postupku nekretnine koje su isključivo vlasništvo stranaka, kako to i proizlazi iz javnih evidencija i utvrđenja vještaka geodetske struke. Pri tome je naveo da se u ranijoj parnici sud nije raspravljao o činjenici uspostavljanja nužnog prolaza. Budući da navedeno pravo ne zastarijeva, jer proizlazi iz vlasničkih prava, prvostupanjski sud je istakao da je tužitelj imao opravdan pravni interes za postavljanje eventualnog tužbenog zahtjeva u konkretnom postupku (otežan mu je jedini mogući prilaz njegovoj imovini i u interesu mu je da se prolaz što prije uspostavi, a to mu se pravo ne može uskratiti).

4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da nužni prolaz predstavlja služnost puta koja se osniva sudskom odlukom. U principu, radi se o zasnivanju prava služnosti na temelju imperativnih normi i protivno volji vlasnika poslužne nekretnine. U svakom slučaju za donošenje odluke o ustanovljavanju služnosti nužnog prolaza prije svega je potrebno dokazati da nekretnina u čiju korist se traži zasnivanje službenosti nužnog prolaza nema nikakve ili nema odgovarajuće putne veze s javnim putem. Pored toga potrebno je dokazati kako je korist od otvaranja nužnog prolaza za upravljanje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud imajući u vidu nalaze vještaka geodetske i građevinske struke, pravilno zaključio da je prilaz preko dijela parcele apelanta jedini mogući prilaz parceli tužitelja i da tužitelj nema drugog prilaza, niti bilo kakve putne veze sa javnim putem. Stoga je naveo da je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbe članka 193. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) usvojio eventualni tužbeni zahtjev i osnovao nužni prolaz pješice preko dijela povlasne nekretnine. Dakle, Okružni sud je istakao da je tužitelj dokazao da nekretnina u čiju korist se traži zasnivanje služnosti nužnog prolaza nema odgovarajuće putne veze s javnim putem, kao i da je korist od otvaranja nužnog prolaza za upravljanje tom nekretninom veća od štete na poslužnoj nekretnini. Također, naveo je se vještak građevinske struke na apelantov zahtjev izjasnio da se (u slučaju poslužne nekretnine) ne radi o ograđenom dvorištu, odnosno zatvorenoj ogradi, zbog čega su neutemeljeni apelantovi prigovori da je odluka donesena protivno odredbi članka 193. stavak 2. ZSP. Nadalje, naveo je da je na temelju nalaza vještaka građevinske i geodetske struke utvrđeno da na danom lokalitetu postoji važeći regulacijski plan i da je po tom regulacijskom planu prilaz povlasnoj parceli predviđen preko dijela određenih parcela koje su u vlasništvu trećih osoba. Međutim, Okružni sud je istakao da je regulacijski usvojen, ali nije realiziran. U svezi s tim, naveo je da prema stajalištu sudske prakse regulacijski plan koji je usvojen, ali nije realiziran, kao i mogućnost korištenja neodgovarajućeg puta ne mogu dovesti do prestanka prava stvarne služnosti prolaza pješaka, niti onemogućiti stjecanje tog prava. Samo postojanje regulacijskog plana koji nije realiziran, ne znači da postoji i faktički prilaz predmetnim nekretninama sve dok regulacijski plan ne bude priveden namjeni, pri čemu tužitelj nije ovlašten zahtijevati privođenje namjeni regulacionog plana u dijelu izgradnje javne prometnice (to je isključivo u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, s obzirom da se radi o gradskim prometnicama).

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, prvenstveno smatra da se u konkretnom predmetu radilo o presuđenoj stvari. Pored toga, apelant ističe da su redoviti sudovi u pogledu postojanja regulacijskog plana i činjenice da se u slučaju poslužne nekretnine radi o zatvorenom dvorištu, pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivno-pravne propise.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-976/21 (R. S.) | Sudska praksa | Aktio