Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-941/21 (F. D.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-941/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-941/21, rješavajući apelaciju Fatime Džombić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Džombić podnesena protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 021313 18 Uvp od 13. studenog 2020.

godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Džombić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Drago Reljić odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 021313 18 Uvp od 13. studenog 2020. godine.

2. Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi organ) od 21. svibnja 2014. godine, odbijen je prijedlog apelantičinog prednika za obnovu postupka okončanog rješenjem tuženog organa od 21. svibnja 2014. godine.

3. U upravnom sporu apelantice, kao tužiteljice, radi poništenja rješenja tuženog organa od 21. svibnja 2014. godine, Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu od 30. siječnja 2012. godine kojom je odbio predmetnu tužbu.

4. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnoga suda od 30. siječnja 2012. godine, Vrhovni sud donio je presudu od 13. studenog 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 246. do 257. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) reguliran vanredni pravni lijek za obnovu postupka, te je ukazao da je u točki 1. članka 246. propisano da će se obnoviti okončani postupak ako se sazna za nove činjenice ili se utvrdi ili stekne mogućnost da se upotrijebe novi dokazi koji bi, sami ili u svezi s već izvedenim i upotrijebljenim dokazima, mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku. Vrhovni sud je naveo da je apelantica prijedlog za obnovu postupka zasnovala upravo na naprijed citiranoj zakonskoj odredbi. Međutim, naveo je da je tuženi organ zaključio da su činjenice i dokazi koje je apelantica navela u svom zahtjevu već cijenjeni u postupku odlučivanja po prizivu izjavljenom protiv prvostupanjskog rješenja (zbog čega je prijedlog odbijen, a pravilnost ovakve odluke tuženog organa, kao ni pravilnost pobijane presude nije dovedena u pitanje navodima zahtjeva za vanredno preispitivanje). Naime, naveo je da iz spisa proizlazi da su upravni organi od Kantonalnog stambenog fonda zatražili dostavljanje podataka u svezi ugovora o korištenju stana na ime F.A.. Na osnovu podataka je razjašnjeno da se oba sporna stana nalaze na istoj adresi, pri čemu se stan pod šifrom 377 028 003 u vlasništvu Z.U. nalazi na niskom prizemlju objekta. Pri tome je naveo da je uviđajem na licu mjesta ustanovljeno i konstatirano da se stan nalazi u niskom prizemlju (taj stan se greškom vodio na prvom katu). Dalje je naveo da se stan pod šifrom 377 028 005 (predmetni stan) tadašnjeg korisnika R.K. nalazi na prvom katu zgrade, te je utvrđeno da je 1986. godine na osnovu ugovora o korištenju stana Zavoda za izgradnju grada, Općinskog suda II. Sarajevo i Općine Novi Grad Sarajevo, te rješenja Zavoda za izgradnju grada od 2. listopada 1986. godine dodijeljen F.A. (predmetni stan 1994. godine dodijeljen na korištenje predniku apelantice, koji je na temelju toga 1998. godine sklopio ugovor o korištenju stana). S obzirom na to, naveo je da je utvrđeno da je u ugovoru o korištenju stana za F.A. napravljena greška u odnosu na šifru stana i kat ranijeg korisnika u odnosu na rješenje Zavoda za izgradnju grada od 2. listopada 1986. godine. Također, naveo je da je prema zapisniku Uprave za stambena pitanja 2012. godine utvrđeno na licu mjesta na kojem stanu je F.A. nositelj stanarskog prava, te je ista je uvedena u posjed stana. Osim toga, naveo je da prema datumima smrti prethodnih nositelja stanarskog prava (nositeljica stanarskog prava na stanu 377 028 003 umrla 1988. godine, dok je nositeljica stanarskog prava na stanu 377 028 005 umrla 1982. godine), te datuma prijenosa i dodjele stanarskih prava, sa sigurnošću utvrđeno da je F.A. nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga, Vrhovni sud je naveo je da je pravilno tuženi organ zaključio da apelantičini navodi o postojanju akta Općine Novi Grad od 21. travnja 2014. godine ne predstavljaju nove činjenice, budući da se u tom aktu ponovo navodi da je F.A. nositelj stanarskog prava na stanu pod šifrom br. 377 028 003 (što je već raspravljeno i utvrđeno pa to ne može dovesti do drugačije odluke). Dakle, kako je sve već u tom pravcu svestrano raspravljeno i utvrđeno da se predmetni stan nalazi na prvom katu i da se vodi pod šifrom 377 028 005, Vrhovni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini prigovori iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke.

Apelacioni navodi

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stava (3) točka h) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelantica poziva u apelaciji odnose na odluke donesene u postupku u kojem se odlučivalo o njenom prijedlogu za ponavljanje/obnovu pravomoćno okončanog postupaka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost članka 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje je li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje/obnovu pravomoćno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uvjeta da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. lipnja 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelantice iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već se samo odlučivalo o tome jesu li ispunjeni zakonski uvjeti da se dozvoli ponavljanje/obnova postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o prijedlogu za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, slijedom čega su i apelantičini navodi o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-941/21 (F. D.) | Sudska praksa | Aktio