Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2689/20 (D. K.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Prava iz radnog odnosa
- Nenadležnost za odlučivanje
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata
- Ispravka tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata u Federaciji BiH
Predmeti (1)
AP-2689/20
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2689/20, rješavajući apelacije Dalile Kurtagić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka a), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 72. stavak (5) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvajaju apelacije Dalile Kurtagić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnome roku u postupku u kojem je doneseno Rješenje Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 465613 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine.
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da Dalili Kurtagić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnome roku uz obvezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Dalile Kurtagić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 465613 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 465613 14 Rs od 13. listopada 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalile Kurtagić podnesena zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dalila Kurtagić (u daljnjem tekstu:
apelantica) iz Kulen-Vakufa, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 465613 15 Rsž od 17.
lipnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu:
Općinski sud) broj 65 0 Rs 465613 14 Rs od 13. listopada 2015. godine. Ova apelacija registrirana je pod brojem AP 2689/20.
2. Apelantica, koju zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijela je 4.
siječnja 2021. godine novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 465613 20 Rev od 20.
studenog 2020. godine. Ova apelacija registrirana je pod brojem AP 17/21.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Obzirom na to da su Ustavnome sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju predmeta br. AP 2689/20 i AP 17/21 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2689/20.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i tužene (Federacije Bosne i Hercegovine - Sudske policije Sarajevo) zatraženo je u razdoblju od 22. veljače do 7. ožujka 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 3. ožujka do 11. ožujka 2021. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelantica je 20. listopada 2014. godine podnijela tužbu Općinskome sudu protiv tužene radi potraživanja iz radnog odnosa.
8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 465613 14 Rs od 13. listopada 2015.
godine naloženo je tuženoj da apelantici isplati ukupan iznos od 2.224,92 KM, i to na ime razlike naknade za ishranu u tijeku rada (topli obrok) iznos od 1.806,85 KM i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) iznos od 418,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Dalje je odbijen kao neutemeljen apelantičin zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđene troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM počevši od 13. listopada 2015.
godine, kao dana presuđenja, pa do isplate, te zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka u visini od 1.700,57 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja, pa do isplate.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog, naveo da je odluka o troškovima postupka donesena na temelju članka 386. stavak 1. u svezi s člankom 396. st. 1. i 2. i članka 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:
ZPP), te čl. 12. i 13. Tarife o nagradi i naknadama troškova za rad advokata, te je utvrđeno da su utemeljeni troškovi apelantičinog punomoćnika koji su se odnosili na sastav tužbe i zastupanja na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi.
Međutim, istakao je da je neutemeljen zahtjev apelantičinog punomoćnika kojim su potraživane zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka od dana presuđenja, pa do konačne isplate, jer trenutkom presuđenja tužena nije pala u zakašnjenje. Također, naveo je da su neutemeljeni zahtjevi apelantičinog punomoćnika za naknadnu troškova postupka na ime odsustva iz ureda i korištenja osobnog automobila na relaciji od mjesta sjedišta odvjetničkog ureda do sjedišta suda, budući da ti troškovi, u skladu s člankom 387. ZPP, nisu bili neophodno potrebni za vođenje ovog postupka. Naime, ukazao je da je odluka zasnovana na stavu zauzetom na panelu za ujednačavanje sudske prakse i objavljen u Biltenu Vrhovnog suda broj 6, kojim je određeno da se putni troškovi odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao odvjetnik čije je sjedište u mjestu suda. Budući da je izbor odvjetnika u postupcima odlučivanja o građanskim pravima i obvezama pred sudom osobni izbor stranke, stranka u slučaju kada za zastupanje ovlasti odvjetnika čije je sjedište izvan sjedišta suda, u pravilu, ima obvezu sama snositi troškove koji su njezinom punomoćniku zbog toga prouzročeni, tj. te troškove u parnici koji u principu nisu nužni stranka koja parnicu izgubi nije dužna snositi.
Imajući u vidu broj odvjetnika koji zastupaju na području Općinskog suda, istakao je da apelantica nije dokazala da se na nju odnosi iznimka kada na području sjedišta suda u danom trenutku stranka nije mogla angažirati punomoćnika odvjetnika.
10. Općinski sud je 3. prosinca 2015. godine dostavio spis Kantonalnome sudu na postupanje po apelantičinom prizivu.
11. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 465613 15 Rsž od 17. lipnja 2020. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin priziv i potvrđeno prvostupanjsko rješenje (kojim je odlučeno o troškovima postupaka).
12. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelantičino potraživanje zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka od dana presuđenja, pa do konačne isplate odbijeno pravilnom primjenom odredbe članka 277.
Zakona o obligacionim odnosima, te je u pogledu toga prvostupanjski sud dao pravilne razloge. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao što je propisano člankom 387.
stavak 1. ZPP, te je istakao da se ovom odredbom daje diskrecijsko ovlaštenje da u svakom konkretnom slučaju sud ocjenjuje koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice. Stoga je naveo da u konkretnoj pravnoj stvari troškovi zastupanja odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodio ovaj postupak ne trebaju biti veći od troškova koje bi apelantica imala da je bila zastupana od odvjetnika sa područja nadležnog suda.
Slobodan izbor odvjetnika na području cijele Bosne i Hercegovine istodobno ne podrazumijeva i obvezno obračunavanje troškova u većem iznosu ukoliko odvjetnik dolazi izvan područja sjedišta suda pred kojim se vodi parnični postupak. Obzirom na to da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev glasio na isplatu razlike naknade za ishranu u tijeku rada (topli obrok) i na ime razlike naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa), odnosno da se radi o jednostavnom predmetu iz radnih odnosa s malom vrijednosti spora, angažiranje odvjetnika čije je sjedište izvan područja suda, prema mišljenju Kantonalnoga suda, nije se moglo smatrati neophodnim za vođenje parnice. Samim time se ni troškovi nastali uslijed toga ne mogu smatrati troškovima potrebnim radi vođenja parnice, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio da apelantici ne pripada pravo na naknadu troškova prijevoza i odsustva iz ureda njezinog punomoćnika.
13. Rješenjem Vrhovnoga suda broj 65 0 Rs 465613 20 Rev od 20. studenog 2020.
godine odbačena je kao nedopuštena revizija koju je apelantica izjavila protiv drugostupanjskog rješenja. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama članka 237. stavak 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM. Dalje je naveo da je protiv odluke o troškovima postupka revizija dopuštena uz kumulativno ispunjenje dva uvjeta, i to da je u tom sporu revizija dopuštena protiv odluke o glavnoj stvari, te da revizijom pobijani dio odluke o troškovima postupka prelazi imovinski cenzus iz članka 237.
stavak 2. ZPP (pravni stav zauzet na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 17. rujna 2009. godine). U svezi s tim je istakao da u konkretnom slučaju nije ispunjen nijedan od navedenih uvjeta, jer ni odluka o glavnoj stvari, a ni odluka o troškovima postupka ne prelaze imovinski cenzus iz članka 237. stavak 2. ZPP, pa apelantičina revizija nije dopuštena.
Također, naveo je da u konkretnom predmetu nema ni temelja za iznimno odlučivanje o reviziji, u smislu članka 237.
stavak 3. ZPP, jer isto ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, a odluka Vrhovnog suda, na koju se poziva apelantica, nije ni stav Vrhovnog suda po tom pitanju.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu:
Europska konvencija), uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Također, apelantica je navela i kršenje Ustava Federacije BiH i Opće deklaracije o ljudskim pravima.
15. Apelantica je navela da joj pripada pravo na zakonske zatezne kamate za troškove postupka u smislu odredbe članka 277.
stavak 1. ZOO. U svezi s tim, navela je da je podnošenjem zahtjeva za naknadu troškova postupka, odnosno od kada je apelantica pozvala tuženika da ispuni zakonsku obvezu naknade parničnih troškova, stvorila uvjete za nastupanje dužničkog zakašnjenja sukladno odredbi članka 324. stavak 2. ZOO. Stoga je obveza naknade parničnih troškova dospjela danom donošenja presude od kada teče obveza na plaćanje zatezne kamate na iznos parničnih troškova.
16. Nadalje, u pogledu troškova prijevoza punomoćnika osobnim vozilom na ročište i troškove odsustva punomoćnika iz ureda, apelantica je navela da je drugostupanjski sud proizvoljno tumačio odredbe članka
387. ZPP na koji način su prekršene odredbe Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i Opće deklaracije o ljudskim pravima. S tim u svezi, ukazala je da su troškovi odsustva iz ureda za vrijeme putovanja predviđeni člankom 26. točka 5.
Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a troškovi prijevoza predviđeni člankom 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te je istakla da su sudovi dužni primjenjivati Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad advokata sukladno članku 387. stavak 2. ZPP, odnosno sudovi nisu ovlašteni prosuđivati koji su troškovi potrebni, a koji nepotrebni, te još manje koji su nužni. Apelantica je u apelaciji ukazala da su u pogledu troškova postupka redoviti sudovi u određenim postupcima zauzimali različit stav od stava suda u konkretnom postupku, a u prilog tome se pozvala i na Odluku o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 3310/14.
17. U odnosu na trajanje postupka, apelantica je navela da su prvostupanjski i drugostupanjski sud nerazumno dugim trajanjem postupka od šest godina povrijedili pravo na suđenje u razumnom roku. Apelantica je, također, potraživala naknadu nematerijalne štete.
b)Odgovor na apelaciju
18. Kantonalni sud je naveo da je osporena odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, bez počinjenih povreda odredaba parničnog postupka, u prilog čemu se pozvao na stav Ustavnoga suda zauzet u Odluci o dopustivosti broj AP 6/21. U pogledu duljine trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da je zadužen velikim brojem predmeta koje rješava u skladu s Planom rješavanja predmeta zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
19. Općinski sud je naveo da prvostupanjskom presudom nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji, pri čemu je istakao da je prvostupanjska presuda donesena u razumnom roku, imajući u vidu da je sud bio opterećen velikim brojem predmeta.
20. Tužena je navela da je apelantica angažiranjem odvjetnika iz Ljubuškog, a podnošenjem tužbe pred Općinskim sudom sama prouzročila nepotrebne troškove zbog čega troškovi ne bi trebali pasti na teret tužene.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br.
2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
III - ZATEZNA KAMATA
Kad se duguje Član 277. stav (1) (1) Dužnik koji zadocni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
Kad dužnik dolazi u docnju Član 324. stav (2) (2) Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u docnju kad ga poverilac pozove da ispuni obavezu, usmeno ili pismeno, vansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čija je svrha da se postigne ispunjenje obaveze.
22. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku. Članak 387.
(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci naknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebiti radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebiti, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući pozorno sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi sukladno tarifi.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu žurnoga rješavanja radnih sporova.
Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata („Službene novine Federacije BiH“ br. 22/04 i 24/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Naknada po utrošenom satu Član 26. stav (1) tačka 5.
Advokat ima pravo da obračuna nagradu po utrošenom vremenu i to po 10 bodova za svako započeto pola sata, u sljedećim slučajevima:
5. Za čekanje na raspravu ili za vrijeme vijećanja suda, za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja i sl. ali najviše 8 sati dnevno.
Član 31. st. (1), (2) i (4) Advokatu pripada naknada troškova za sve stvarne izdatke koji su bili potrebni za izvršenje povjerenih mu poslova.
Za obavljanje poslova izvan sjedišta advokatske kancelarije, advokatu pripada naknada putnih troškova za prevoz i dnevnica.
Za upotrebu vlastitog automobila, advokatu pripada nagrada od 35% važeće cijene benzina za svaki pređeni kilometar.
VI.Dopustivost Dopustivost u odnosu na navodnu povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima
23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine i odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda.
24. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Članak 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
a) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
26. Ustavni sud naglašava da je člankom VI/3.
(b) Ustava Bosne i Hercegovine propisano da Ustavni sud ima nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu. Obzirom na to da se apelantica poziva na povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud smatra da ovaj sud nije nadležan za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, jer to nisu pitanja „koja su sadržana u ovom ustavu“, u smislu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da Opća deklaracija o ljudskim pravima nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I.
Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini zbog čega Ustavni sud nije nadležan ni za odlučivanje o navodnoj povredi odredaba Opće deklaracije o ljudskim pravima.
27. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka a) Pravila Ustavnoga suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu
28. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. Ustavni sud zapaža da je apelantica apelaciju broj AP 2689/20 podnijela protiv odluka Kantonalnoga suda i Općinskoga suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po izjavljenoj reviziji apelantice pred Vrhovnim sudom. Rješenjem Vrhovnoga suda od 20. studenog 2020. godine (protiv kojeg je apelantica podnijela apelaciju broj AP 17/21) odbačena je revizija koju je apelantica izjavila protiv rješenja Kantonalnog suda od 17. lipnja 2020.
godine, dakle, revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnome postupku osporena odluka Kantonalnoga suda.
Nadalje, osporenu odluku Kantonalnoga suda apelantičin punomoćnik je zaprimio 4. srpnja 2020. godine, a predmetna apelacija (AP 2689/20) podnesena je 30.
srpnja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda.
31. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18.
st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije, uključujući pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
aPravo na pravično suđenje
34. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
35. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud zapaža da apelantica pobija odluke redovitih sudova kojima je odlučeno o troškovima postupka. Ustavni sud ističe da se garancije iz članka 6. Europske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka mora se sagledavati kao nastavak parnice po glavnom pitanju i, u skladu s tim, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi, Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 23. rujna 1997. godine, Izvješća 1997-V, stavak 25. i dalje, u daljnjem tekstu: Europski sud). Iz navedenog je jasno vidljivo da se članak 6. primjenjuje u odnosu na troškove postupka bez obzira što ujedno nije pobijan i glavni zahtjev, pa proizlazi da se u pobijanim postupcima radilo o utvrđivanju građanskih prava i obveza apelantice i tužene, te su članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. Europske konvencije primjenjivi.
a) U odnosu na pobijane odluke
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redoviti sudovi proizvoljno odbili dosuditi troškove postupka vezane za naknadu troškova prijevoza i naknadu za odsustvo iz ureda za vrijeme putovanja, kao i dosuditi zakonske zatezne kamate na iznos troškova parničnog postupka od dana presuđenja, pa do konačne isplate.
38. Ustavni sud, prije svega, ukazuje kako, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su, u skladu s člankom 387. stavak 1.
ZPP, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbili apelantičin zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njezinog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda za vrijeme putovanja. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, kao i vlastitu praksu povodom apelacija koje su za predmet imale troškove postupka povodom dolaska punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda (vidi, npr. Ustavni sud, AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 6/21 od 17. veljače 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ) smatra da obrazloženje redovitih sudova nije proizvoljno. Što se tiče apelantičinog pozivanja na Odluku broj AP 3310/14, Ustavni sud primjećuje da je iste prigovore već razmatrao u predmetu broj AP 5685/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5685/18 od 15. srpnja 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je ukazao da je, nakon donošenja odluke na koju se poziva i apelantica u predmetnoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti broj AP 5003/14 od 11. siječnja 2017. godine u kojoj je, u svezi s troškovima postupka (točka 8), istakao:
„Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, u skladu sa člankom 387.
stavak 1. Zakona o parničnom postupku, prilikom razmatranja koji su troškovi bili potrebni radi vođenja parnice odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na dolazak njegovog punomoćnika iz mjesta sjedišta njegovog odvjetničkog ureda u mjesto sjedišta suda, kao i troškova odsustva iz odvjetničkog ureda. Naime, Ustavni sud primjećuje da je, suprotno prvostupanjskom sudu, Kantonalni sud precizirao u čemu se sastoje troškovi postupka i pri tome dao jasno obrazloženje u dijelu u kojem je našao da navedeni troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice obzirom na to da je izbor odvjetnika u takvim postupcima pred sudom osobni izbor stranke i da te troškove u parnici nije dužna snositi, odnosno nadoknaditi stranka koja nije uspjela u sporu. Ustavni sud smatra da se takvo obrazloženje Kantonalnoga suda ne doima proizvoljno i paušalno. Kao što je navedeno, domaći sudovi su 'tumači' relevantnih zakonskih odredaba koje primjenjuju, a u konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi dovoljne i jasne razloge za odlučenje Kantonalnoga suda u navedenoj odluci, koji su u suglasnosti sa standardima prava na pravično suđenje.“
Imajući u vidu navedeno Ustavni sud nalazi da je neutemeljeno apelantičino pozivanje na Odluku broj AP 3310/14.
Također, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redoviti sudovi proizvoljno odlučili o apelantičinom zahtjevu za dosudu zakonskih zateznih kamata na iznos troškova parničnog postupka od dana presuđenja, pa do konačne isplate. Naime, redoviti sudovi su u obrazloženju svojih odluka dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoj zaključak da apelantici ne pripadaju zakonske zatezne kamate na troškove postupka na temelju članka 277.
stavak 1. ZOO. Stoga, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i argumentirane razloge zasnovane na primjeni relevantnih zakonskih odredaba, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog ili procesnog prava. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantičini navodi neutemeljeni.
40. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelantičinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijane odluke.
U odnosu na duljinu trajanja postupka Relevantna načela
41. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7.
veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
42. Također, Europski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču osobnoga statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju žurnu narav (vidi, Europski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26.
veljače 1992. godine, Serija A, broj 228-B, stavak 18, i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23.
listopada 2012. godine, stavak 51).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud zapaža da je apelantica konkretni postupak pokrenula tužbom od 20. listopada 2014. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku donio 17.
lipnja 2020. godine. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u obzir prilikom razmatranja duljine osporenog postupka jeste pet godina i oko sedam mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
44. Ustavni sud najprije zapaža da se u ovom predmetu radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnome sudu, Ustavni sud ne nalazi da se radi o složenom predmetu.
45. Ustavni sud ukazuje da je predmetni postupak pokrenut apelantičinom tužbom od 20. listopada 2014. godine, a da je presuda Općinskoga suda donesena 13. listopada 2015. godine (dakle, razdoblje od jedne godine). U okolnostima konkretnoga slučaja navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostupanjskoga postupka obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak, na temelju kojega se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao temelj za donošenje sudske odluke. Ustavni sud dalje zapaža da je predmetni spis 3. prosinca 2015. godine dostavljen za postupanje po prizivu Kantonalnome sudu, te da je predmetni postupak okončan donošenjem drugostupanjskog rješenja od 17. lipnja 2020. godine (dakle, razdoblje od četiri godine i šest mjeseci). U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da se predmeti rješavaju prema starosti inicijalnoga akta, odnosno prema Planu rješavanja starih predmeta. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnome sudu zbog nedonošenja odluke u razumnome roku, zapazio da, kada redoviti sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu inicijalnoga akta, odnosno sukladno Naputku za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnoga akta koji je donijelo VSTV“, kao i u konkretnome slučaju. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redoviti sudovi u obvezi postupati u predmetima u razumnome roku, bez nepotrebnoga odugovlačenja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 442/20 od 10. studenoga 2020. godine, točka 31., dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, sukladno praksi Europskoga suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostupanjski postupak obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. lipnja 2020. godine, točka 34., dostupna na web-stranici Ustavnoga suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnoga suda, u postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj duljini trajanja postupka, pri čemu Kantonalni sud nije ni ponudio odgovor glede navoda o duljini trajanja predmetnoga postupka pred tim sudom. Ocjenjujući apelantičino ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim postupcima nije utjecala na duljinu trajanja predmetnoga postupka.
46. Na temelju izloženoga, Ustavni sud smatra da duljina predmetnog postupka, koji je pri tomu po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, ne zadovoljava zahtjev "razumnoga roka" iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji povreda prava apelantice na "suđenje u razumnome roku" kao jednome od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U smislu članka 74. Pravila Ustavnoga suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima povrede zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
48. Obzirom na odluku u ovome predmetu, a imajući u vidu presude Europskoga suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi, Europski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. studenoga 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. siječnja 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. svibnja 2019. godine, i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. rujna 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnoga slučaja, prema članku 74. Pravila Ustavnoga suda, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnomu slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nerazumne duljine trajanja predmetnih postupaka, apelantici treba isplatiti ukupan iznos od 500,00 KM.
49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obvezu da nakon isteka ovog roka apelantici plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
50. Ova odluka Ustavnoga suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja ovršnu ispravu.
Pravo na imovinu
51. Apelantica smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičini navodi o povredi ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u svezi s pravom na pravično suđenje (u odnosu na osporene odluke), a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da se radi o postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi žurne naravi, koji je trajao pet godina i oko sedam mjeseci, od čega se pred Kantonalnim sudom vodio četiri godine i šest mjeseci, pri čemu taj sud nije dao objektivno prihvatljivo opravdanje za tako dugo trajanje postupka.
53. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.
stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.
Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
54. Na temelju članka 18. stavak (3) tačka a), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74.
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević