Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1289/21 (D. B., Z. J., N. D. i A. I.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1289/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1289/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Davor Blagojević i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišceni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Davor Blagojević, Zoran Jerković, Nedžad Džafić i Amir Ikinić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 323037 18 Rsž od 8. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 323037 17 Rs od 20. kolovoza 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Davor Blagojević, Zoran Jerković, Nedžad Džafić i Amir Ikinić protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 323037 18 Rsž od 8. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 323037 17 Rs od 20. kolovoza 2018. godine u odnosu na navode o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Davor Blagojević, Zoran Jerković, Nedžad Džafić i Amir Ikinić (u daljnjemu tekstu: apelanti), koje zastupa Amir Mešić, odvjetnik iz Tuzle, podnijeli su 16. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 323037 18 Rsž od 8. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 323037 17 Rs od 20. kolovoza 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata, kojima su tražili da se obveže tuženik (Tuzlanski kanton, Ministarstvo unutarnjih poslova) da im na ime razlike u plaći za razdoblju od 1. prosinca 2014. godine do 1. travnja 2018. godine isplati određene iznose, kao i da na ime neuplaćenih doprinosa na plaću i iz plaće za isto vremensko razdoblje uplati određene iznose Federalnome zavodu za mirovinsko-invalidsko osiguranje.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda slijedi da je tuženik apelantima za utuženo razdoblje, sukladno čl. 45., 85. st. 1. i čl. 86. Zakona o policijskim službenicima TK plaće obračunavao primjenom osnovice utvrđene odlukom Vlade Tuzlanskoga kantona, a koja je u spornome razdoblju iznosila 380,25 KM do 1. siječnja 2018. godine, te 404,00 KM od 1. siječnja 2018. godine i koeficijenata koji su utvrđeni rješenjima policijskoga komesara za svakoga apelanta (ovisno o poziciji), uz uvećanje osnovne plaće za 30% na temelju posebnih uvjeta rada. Kantonalni je sud istakao da je, naprotiv prizivnim navodima apelanata, prvostupanjski sud odlučio pravilnom primjenom materijalnoga prava, jer i po ocjeni ovoga suda u konkretnome slučaju nije bilo utemeljeno da se primjeni odredba čl. 5., 6. i 20. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti F BiH. Kantonalni je sud istakao da, naime, ovim zakonom nisu uređene plaće i naknade policijskih djelatnika, već su uređene plaće i naknade izabranih dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika u organima zakonodavne i organima izvršne vlasti u F BiH, državnih službenika i namještenika u organima državne službe F BiH, pravobranitelja, službenika sudbene policije i zatvorskih policajaca – stražara u kazneno popravnim zavodima. Kantonalni je sud istakao da, također, po ocjeni ovoga suda nema niti mjesta izravnoj primjeni odredaba čl. 6. st. 1., 7., 8., 9., 10. i 11. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH, kojim su uređene plaće, platni razredi i koeficijenti za platne razrede policijskih službenika F BiH, naknade, kao i druga primanja policijskih djelatnika. Kantonalni je sud istakao da je, naime, čl. 31. st. 1. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH propisano da će se visina i način ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaću, koeficijenti i platni razredi policijskih službenika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova utvrditi kantonalnim propisima, koji će sadržavati načela iz čl. 4. toga Zakona, i biti usklađeni i sa čl. 3. st. 2., 6., 7. i 9. toga Zakona. Kantonalni je sud istakao da na drukčije odlučivanje ne može biti od utjecaja niti činjenica što je Tuzlanski kanton bio dužan donijeti svoje usuglašene propise iz oblasti plaća i naknada u roku od 90 dana od dana primjene Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH, jer neispunjenje te obveze od strane TK samo po sebi ne dovodi do izravne primjene toga Zakona. Kantonalni je sud istakao da je tim Zakonom za kantonalne vlasti propisan isključivo okvir za uređenje pitanja plaća policijskih službenika kantona, te naglasio da takav zaključak proistječe i iz odluke Ustavnoga suda F BiH U-36/11 od 17. travnja 2012. godine. Kantonalni je sud istakao da zbog svega navedenoga, ali i činjenice da apelanti tijekom postupka nisu utvrdili da im je u spornome razdoblju, a nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH osnovna plaća isplaćivana ispod 70% prosječne neto plaće u F BiH (zajamčeni minimum propisan odredbom čl. 6. st. 3. toga Zakona), pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odbivši tužbeni zahtjev apelanata. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te smatraju da je došlo kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako je Tuzlanski kanton bio dužan donijeti odgovarajuće propise koji bi bili usklađeni sa Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH, te obzirom da to nije učinjeno da se ima izravno primijeniti federalni propis.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i članak (4) Pravila Ustavnoga suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje, prava na imovinu i kršenja zabrane diskriminacije
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi vec ́ rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 1368/17 od 18. srpnja 2017. godine, AP-5959/18 od 10. siječnja 2019. godine, AP-2290/19 od 17. srpnja 2019. godine, AP-1545/20 od 6. svibnja 2020. godine i AP-2193/20 od 15. srpnja 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni. b)U odnosu na navode o povredi prava na osobnu slobodu i sigurnost
9. Glede navoda apelanata o povredi članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, Ustavni sud zapaža da je navedenim člankom garantirano pravo na osobnu slobodu i sigurnost. Međutim, kako se osporenom odlukom u konkretnome predmetu odlučivalo isključivo o potraživanju iz radnih odnosa, Ustavni sud ukazuje da se osporene odluke ne mogu dovesti u vezu sa pravom na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije, te su stoga navodi apelanata o povredi ovoga prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević