Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/21 (H. A.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1296/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1296/21, rješavajući apelaciju Hakije Ahmetagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hakija Ahmetagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 U 009021 17 Uvp od 4. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hakija Ahmetagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 U 009021 17 Uvp od 4. februara 2021. godine.

2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) od 10. juna 2016. godine apelantu je priznato pravo na samostalnu invalidsku penziju u mjesečnom iznosu od 145,92 KM, koji iznos penzije mu pripada i na dan donošenja rješenja, tako da isplata penzije počinje od 1. februara 2011. godine na ruke punomoćnika, koji je dužan svakih šest mjeseci dostaviti novu punomoć, dok je odbijen sa zahtjevom na isplatu penzije u visini najniže penzije u Federaciji BiH.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne administrativne službe od 10. juna 2016. godine, Federalni zavod za penzijsko i invalidsko osiguranje (u daljnjem tekstu: FZ PIO) je rješenjem od 21. februara 2017. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. Presudom Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 009021 17 U od 6. juna 2017. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 21. februara 2017. godine.

5. Odlučujući o zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 6. juna 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 04 0 U 009021 17 Uvp od 4. februara 2021. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da bi mu penzija trebala iznositi 450,00 KM ili, kako traži, najmanje 329,00 KM, jer je utvrđeno da je na dan 1. januara 2014. godine iznos penzije apelanta od 145,92 KM množen sa koeficijentom 1,816, pa je penzija za isplatu iznosila 264,99 KM, kao što je neargumentovan i paušalan navod da su tuženi, kao i prvostepeni sud, propustili da primijene princip povoljnijeg prava za penzionera. Vrhovni sud je naveo da su za utvrđivanje penzijskog osnova od strane prvostepenog organa pravilno uzete plate apelanta i to mjesečni prosjek plata ostvarenih u periodu staža osiguranja od 1970. do 1990. godine, koje su valorizovane u skladu sa odredbama člana 45. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) pa je na taj način pravilno utvrđen penzijski osnov u iznosu od 310,4772 KM, odnosno pravilno je prema penzijskom stažu ostvarenom u BiH od 20 godina i više penzija apelantu, shodno odredbama člana 56. Zakona o PIO određena u visini od 47,00% od penzijskog osnova, što je iznosilo 145,92 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovana tvrdnja apelanta da mu pravo na samostalnu invalidsku penziju pripada od 1. avgusta 2008. godine, odnosno od 1. februara 2009. godine, kada se ima u vidu član 103. Zakona o PIO kojim je propisano da se prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja stiču i dospijevaju danom ispunjenja uslova propisanih tim zakonom, s tim što se pravo na penziju može ostvariti samo poslije prestanka osiguranja, dok je članom 104. navedenog zakona propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uslova propisanih za sticanje penzije, ako je zahtjev podnesen u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uslova, a ako je zahtjev podnesen po isteku tog roka, od dana podnošenja zahtjeva. Vrhovni sud je dalje naveo da, kod činjenice da je apelantu radni odnos prestao sa 31. januarom 2011. godine, a da je zahtjev podnio 1. septembra 2009. godine, pravilno je tuženi postupio kada mu je pravo na invalidsku penziju priznao počev od 1. februara 2011. godine, pri čemu nije od značaja navod koji apelant ponavlja i u zahtjevu da je odustao od dijela staža osiguranja davanjem ovjerene izjave kod notara, jer Zakon o PIO ne poznaje institut odricanja od staža osiguranja. Vrhovni sud je takođe naveo da se u postupku za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja koriste isključivo podaci sadržani u matičnoj evidenciji (pa i podaci o plati i naknadi plate koji služe za utvrđivanje penzijskog osnova), na osnovu kojih podataka nosilac osiguranja i utvrđuje penzijski osnov, te određuje visinu penzije na zakonom propisan način, a što je u konkretnom predmetu i bio slučaj. Vrhovni sud je naveo da je, prema tome, u slučaju da su u matičnoj evidenciji eventualno uneseni neispravni ili netačni podaci apelant mogao zahtijevati izmjenu registrovanih podataka uz dostavljanje dokaza nadležnoj službi tuženog organa u skladu sa odredbama Zakona o matičnoj evidenciji o osiguranicima i uživaocima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, na što ga je pravilno poučio i tuženi u obrazloženju osporenog rješenja.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da se „fiktivno zaposlio u januaru 2011. godine“ kako bi obezbijedio zdravstveno osiguranje u Tešnju, te da se kasnije notarski ovjerenom izjavom odrekao tog staža, što FZ PIO nije prihvatio uz obrazloženje da takvo postupanje (odricanje od staža) nije predviđeno zakonom. Dalje ističe da je 1. februara 2009. godine podnio „zahtjev za penzionisanje“, pa da mu stoga pravo na „početak penzije“ pripada od 1. avgusta 2008. godine, tj. „šest mjeseci unazad“. Takođe navodi da je za vrijeme radnog odnosa u BiH primao „lične dohotke u visokom iznosu i na tome zasniva zahtjev za penziju u visini od 450,00 KM mjesečno“, odnosno u visini najnižeg iznosa penzije u Federaciji BiH.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/21 (H. A.) | Sudska praksa | Aktio