Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4590/19 (M. P.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Vanbračna zajednica
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4590/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-4590/19, rješavajući apelaciju Miloša Purkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Purkovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 030064 19 Gž od 15. oktobra 2019. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 P 030064 18 P od 29. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miloš Purković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Časlav Semiz, advokat iz Novog Goražda, podnio je 28. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 030064 19 Gž od 15. oktobra 2019. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 030064 18 P od 29. maja 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 P 030064 18 P od 29. maja 2019. godine, utvrđeno je da su Silva Purković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i apelant u toku trajanja zajednice života, radom stekli zajedničku imovinu: jednu kuću i zgradu u Foči, bliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: kuća u Foči), upisane na ime apelanta u dijelu l/l, pokretne stvari bliže opisane u izreci presude i TMV kombi, registrovan na ime apelanta, te da je doprinos tužiteljice u sticanju navedene imovine, ravan doprinosu apelanta, odnosno da joj pripada 1/2 dijela na navedenoj stečenoj zajedničkoj imovini. Presudom je dalje obavezan apelant da to pravo prizna tužiteljici, te za kuću u Foči izda isprave podobne za upis njenog suvlasničkog prava na toj nekretnini i da trpi da se tužiteljica upiše kao suvlasnik sa dijelom 1/2 u nadležnom katastru nekretnina, u protivnom će se upis izvršiti na osnovu ove presude. Također, presudom je apelant obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo odredbe člana 269, člana 270. stav 5, člana 272. stav 1. i člana 284. st. 1. i 2. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon). Dalje je naveo da su parnične stranke započele zajednički život 1985. godine, da su u toj zajednici života stekli troje, sada već punoljetne djece i da je vanbračna zajednica stranaka trajala do marta 2018. godine. Na osnovu provedenih dokaza, iskaza tužiteljice kao parnične stranke, te iskaza svjedoka - djece parničnih stranaka, kao i svjedoka Zorana Purkovića, Osnovni sud je ocijenio nespornim utvrđeno da je tužiteljica cijelo vrijeme trajanja vanbračne zajednice sa apelantom, radila i doprinosila stvaranju zajedničke imovine, da je radila u svim djelatnostima kojima se apelant poslije rata u Foči bavio, te da je prije rata radila u prodavnicu koju je apelant držao u kući u Goraždu. Dalje je naveo da je utvrđeno da je zajedničkim radom i sredstvima parničnih stranaka obnovljena i renovirana kuća u Goraždu, a potom prodata i novcem od prodaje te kuće, kupljena kuća u Foči, koja je bila u ruševnom stanju, pa je porušena i sagrađena nova kuća. Po mišljenju Osnovnog suda, iz navedenog proizilazi da je tužiteljica dokazala da je u vrijeme trajanja zajednice života sa apelantom, zajedničkim radom sa apelantom stekla kuću u Foči, pokretne stvari kojima je kuća opremljena, kao i TMV kombi, pa joj na osnovu zajedničkog sticanja u toj imovini pripada pravo na 1/2 dijela. Istaknuo je da nije prihvatio iskaz svjedoka Kemala Đulimana, jer je malo vjerovatno da se svjedok detaljno sjeća predmeta u kome je postupao kao sudija prije skoro 40 godina. Osnovni sud je naveo da nije poklonio vjeru ni iskazu svjedoka Ahmeta Kulovića, koji je naveo da je apelantova kuća u Goraždu obnovljena putem donacije, jer je takav iskaz u suprotnosti sa iskazima ostalih svjedoka (koji su potvrdili da su parnične stranke same vršile obnovu kuće), kao i iskazom samih stranaka. Dalje je naveo da ni sam apelant tokom postupka, nije tvrdio niti dokazivao činjenicu da je kuća u Goraždu, obnovljena sredstvima od donacije, već je tvrdio da je kuća obnovljena njegovim vlastitim sredstvima, koja je zaradio baveći se privatnim biznisom u raznim djelatnostima, koje je obavljao “poslije rata” u Foči. Istaknuo je da sud iskaze svjedoka Bajra Čilića i Kemala Đulimana nije posebno cijenio, s obzirom da su isti irelevantni za rješavanje ove pravne stvari, te da se svjedoci u iskazima nisu izjašnjavali o načinu sticanja predmetne imovine, ni doprinosu stranaka u njenom sticanju.

4. Osnovni sud je naveo da nije mogao prihvatiti apelantove navode da je on kupio kuću u Foči novcem od prodaje kuće u Goraždu, koja je bila njegova lična imovina, a koju je stekao prije stupanja u vanbračnu zajednicu sa tužiteljicom, kao ni navode da tužiteljica za 32 godine zajedničkog života sa njim, nije imala nikakvog doprinosa u sticanju imovine koja je predmet tužbenog zahtjeva, niti povećanju njene vrijednosti S tim u vezi, ukazao je da je tokom postupka sa sigurnošću utvrđeno da je apelantova kuća, koju je navodno posjedovao kao ličnu imovinu u Goraždu, tokom rata uništena i devastirana, a nakon rata je sredstvima stranaka obnovljena pa tek potom prodata i novcem od prodaje kupljena imovina u Foči, odnosno sagrađena kuća, koja je predmet tužbenog zahtjeva tužiteljice. Dalje je ukazao da je utvrđeno da su se parnične stranke početkom rata doselile u Foču, gdje su se bavile privatnim biznisom (uzgojem pilića, svinja, prodajom mesa, imali su trgovinske radnje i sl.), te je utvrdio da je tužiteljica zajedno sa apelantom radila u svim navedenim djelatnostima i time doprinosila sticanju zajedničke imovine. Osnovni sud je naveo da je tokom dokaznog postupka nespornim utvrdio da je tužiteljica učestvovala u izgradnji kuće u Foči, od samog početka njene izgradnje na način da je u izgradnju kuće zajedno sa apelantom uložila novac dobijen od prodaje prethodno obnovljene kuće u Goraždu (koja je u ratu bila uništena i devastirana i obnovljena zajedničkim sredstvima stranaka), novac dobijen putem kreditnog zaduženja, da je bila sudužnik po kreditu koji je podigao apelant, koji je vraćan zajedničkim radom stranaka. Također je istaknuo da se ovdje ne uzima u obzir samo lični dohodak i zarada supružnika, već i pomoć drugom supružniku, rad u domaćinstvu i porodici, briga oko vaspitanja i podizanja djece, te drugi vidovi saradnje u upravljanju, održavanja i povećanju zajedničke imovine. Osnovni sud je ukazao da je odluka o troškovima parničnog postupka zasnovana na odredbi čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je detaljno naveo troškove tužiteljice.

5. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 030064 19 Gž od 15. oktobra 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom ističe da prvostepeni sud nije cijenio odlučnu činjenicu da je apelant imao u svojini kuću u Goraždu, koju je stekao prije nego što je sa tužiteljicom zasnovao vanbračnu zajednicu. Po mišljenju Okružnog suda, očigledno je da su parnične stranke, kao bivši vanbračni partneri, u toku trajanja vanbračne zajednice, uložili posebna sredstva u imovinu jednog od njih, da je ovim novčanim sredstvima u potpunosti obnovljena u ratu uništena i devastirana posebna imovina apelanta, tako da tužiteljica u odnosu na tu imovinu ima stvarno-pravni zahtjev, jer su vrijednošću uloženih zajedničkih sredstava u iznosu od 45.000,00 KM (koje apelant nije osporio) nastale važne promjene u stanju i vrijednosti te imovine (prodata za iznos od 75.000,00 KM), kupljena nepokretnost u Foči, tako da ona u stvari predstavlja novu imovinu koja je nastala zajedničkim radom tokom trajanja vanbračne zajednice. Po mišljenju Okružnog suda, neosnovano se žalbom prigovara da je pogrešan zaključak prvostepenog suda o jednakom doprinosu parničnih stranaka u sticanju zajedničke imovine, jer je doprinos apelanta nesrazmjerno veći, s obzirom da je apelant radio i dopunske postupke, ostvario je penziju ratnog vojnog invalida i ima borački dodatak. S tim u vezi, ukazao je da pravilno obrazlaže prvostepeni sud da je tužiteljica, saslušanjem djece parničnih stranaka, kao svjedoka, koji su o tome najbolje upoznati, kao i svjedoka Zorana Purkovića, apelantovog bratića, dokazala da je za 33 godine trajanja vanbračne zajednice radila i doprinosila, pa tako radila u prodavnici koju je apelant držao u kući u Goraždu, bavila se uzgojem pilića i svinja, te prodajom mesa, a kao vanbračnoj supruzi, koja sa apelantom ima troje zajedničke djece, svakako u doprinos zajedničkom sticanju imovine treba uračunati trud i rad koja je imala oko zajedničkog domaćinstva i djece.

7. Okružni sud je zaključio da, bez obzira što je kuća i zemlja u Goraždu predstavljala posebnu imovinu apelanta, u nju su parnične stranke, radi obnavljanja i adaptacije, jer je bila porušena u toku rata, uložili zajednička sredstva čijom vrijednošću su nastale važne promjene u stanju i vrijednosti te imovine, tako da je ustvari nastala nova imovina prodata za iznos od 75.000.00 KM. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, činjenica da je kuća i zemlja u Goraždu predstavljala posebnu imovinu apelanta u vrijeme prije nego što je porušena i devastirana, ne može dati značaj odlučne činjenice, da tužiteljici ne bi pripadalo pravo na utvrđenje suvlasničkog dijela od 1/2, nego samo 1/4 zajedničke imovine parničnih stranaka, kako se žalbom tvrdi. Kod ovakvog stanja stvari, Okružni sud je zaključio da se neosnovano žalbom prigovara da prvostepeni sud nije cijenio ugovor o prodaji nekretnine u Goraždu sačinjen 7. aprila 2004. godine i ugovor o kupoprodaji nepokretnosti u Foči zaključen 2008. godine između apelanta, kao kupca, i prodavca, te iskaz svjedoka Kemala Ćulimana, koji je, kao sudija, vodio postupak diobe bračne imovine i razvoda braka između apelanta i njegove ranije supruge - da je kuća u Goraždu predstavljala posebnu imovinu apelanta i da nije bila predmet diobe bračne imovine. Okružni sud je istaknuo da je cijenio i ostale žalbene navode i zaključio da nemaju uticaja na odluku.

8. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te povredi prava na obrazloženu presudu i okolnosti da nije odlučeno o žalbenim navodima. Apelant ističe da je kuća u Goraždu stečena pravnim poslom prije zasnivanja vanbračne zajednice sa tužiteljicom, te da su redovni sudovi zanemarili da je kuća renovirana kao devastirana od donatorskih sredstava. Također ističe da je izgradnju navedene kuće djelomično finansirao apelantov otac i da je stoga i kuća izvor donacija, te da nije bilo nikakvog rada i doprinosa tužiteljice. Smatra da je tužiteljica eventualno mogla ostvariti obligacioni zahtjev, u minimalnom iznosu, na ime čišćenje devastirane kuće. Kako je iz sredstava dobijenih prodajom kuće u Goraždu kupljena kuća u Foči, apelant smatra da je osnov i način sticanja kuće u Foči kuća u Goraždu kao posebna imovina apelanta. Ističe i da nije primijenjena odredba člana 269. Porodičnog zakona. Apelant posebno ističe da nije cijenjen iskaz Kemala Đulimana, sudije koji je postupao u parničnom postupku povodom razvoda apelantovog prethodnog braka i podjele imovine. Također ističe i da je pogrešno odlučeno o troškovima postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu, nakon ocjene svih izvedenih dokaza, redovni sudovi ukazali da je tužiteljica provedenim dokazima dokazala da je u vrijeme trajanja zajednice života sa apelantom, zajedničkim radom sa apelantom stekla kuću u Foči, pokretne stvari kojima je kuća opremljena, kao i TMV kombi, pa joj na osnovu zajedničkog sticanja u toj imovini pripada pravo na 1/2 dijela. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili i apelantove navode u pogledu okolnosti da je kuća u Goraždu bila njegova posebna imovina, te ukazali da su apelant i tužiteljica uložili zajednička sredstva u navedenu kuću, čijom vrijednošću su nastale važne promjene u stanju i vrijednosti te imovine, tako da ona u stvari predstavlja novu imovinu koja je nastala zajedničkim radom tokom trajanja vanbračne zajednice. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u ovakvim detaljnim i jasnim obrazloženjima redovnih sudova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog prava. Suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud cijenio apelantove žalbene navode i detaljno ih analizirao, te da je dao odgovor na svaki apelantov navod koji je ocijenio bitnim. Osim toga, Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u postupanju sudova prilikom donošenja odluke o troškovima postupka, imajuću u vidu da je tužiteljica u potpunosti uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom.

13. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi s apelacionim navodom o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio taj navod, nego ga je samo paušalno naveo. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak iz prethodne tačke ove Odluke, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant navodi da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je različito tretiran u odnosu na lica koja su u sličnoj poziciji, Ustavni sud smatra i navode o povredi zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4590/19 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio