Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4836/19 (A. H. i S. H.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4836/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4836/19, rješavajući apelacije Adnane Hanušić i Samira Hanušića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Adnane Hanušić i Samira Hanušića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 113210 19 Rsž 3 od 1. jula 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Adnana Hanušić i Samir Hanušić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva podnijeli su 16. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 113210 19 Rsž 3 od 1. jula 2019. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 4836/19.

2. Apelanti, koje zastupa Nihad Suljević, advokat iz Ilijaša, podnijeli su 7. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 113210 20 Rev od 18. februara 2020. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 113210 19 Rsž 3 od 1. jula 2019. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 2267/20.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 32 Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da apelacije proizlaze iz identičnog činjeničnog supstrata, odnosno da se apelacijama osporavaju odluke donesene u istom parničnom postupku, Ustavni sud je odlučio da spoji apelacije i vodi jedan postupak pod brojem AP 4836/19.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 25. januara 2021. godine je od Kantonalnog suda, Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) i FBiH, Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

5. U periodu od 1. do 12. februara 2021. godine Kantonalni sud, Opštinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Rješenjem tuženog od 18. februara 2008. godine prednik apelanata R. A. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) postavljen je za državnog službenika na radno mjesto federalni inspektor za finansijski nadzor boračko-invalidske zaštite u Inspektoratu Ministarstva (u daljnjem tekstu: federalni inspektor).

8. Rješenjem tuženog od 24. septembra 2008. godine prednik apelanata je raspoređen na radno mjesto višeg stručnog saradnika za logistiku (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje).

9. Rješenjem Federalnog ministarstva pravde od 8. aprila 2010. godine federalni upravni inspektor je naredio tuženom da poništi raspored prednika apelanata sa mjesta federalnog inspektora na mjesto višeg stručnog saradnika kao nezakonit. Tuženi je protiv navedenog rješenja od 8. aprila 2010. godine izjavio žalbu, te je ono poništeno rješenjem od 22. novembra 2010. godine.

Osporeni parnični postupak

10. Prednik apelanata podnio je tužbu 30. septembra 2009. godine Opštinskom sudu protiv tuženog radi poništenja predmetnog rješenja i isplate razlike plata.

11. Opštinski sud je rješenjem od 16. avgusta 2010. godine prekinuo predmetni postupak, te je, na poziv Opštinskog suda, 16. jula 2013. godine punomoćnik prednika apelanata predložio nastavak postupka.

12. Opštinski sud je 26. marta 2015. godine donio presudu, koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 9. februara 2016. godine i predmet vraćen na ponovno suđenje.

13. U ponovnom postupku, nakon što je održano pripremno ročište, došlo je do promjene postupajućeg sudije, te je postupajući sudija rješenjem od 13. januara 2017. godine vratio tužbu na uređenje (nakon čega je uređena tužba, te ista dostavljena na odgovor tuženom). Na pripremnom ročištu 15. juna 2017. godine je prezentovano da je prednik apelanata preminuo, te da su iza istog ostali zakonski nasljednici, nakon čega je sud rješenjem od 19. juna 2017. godine naložio punomoćniku prednika apelanata – advokatu Nusretu Kolašincu dostavu punomoći za zastupanje zakonskih nasljednika. Punomoćnik nije postupio po navedenom rješenju.

14. Opštinski sud je rješenjem od 11. jula 2017. godine obustavio predmetni parnični postupak (zato što dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništenje predmetnog rješenja ne prelazi na nasljednike, jer je isto isključivo lično i neprenosivo pravo prednika apelanata). Na navedeno rješenje advokat Nusret Kolašinac je izjavio žalbu (uz žalbu navedeni advokat nije dostavio punomoć za zastupanje zakonskih nasljednika prednika apelanata, pa je sud rješenjem naložio navedenom advokatu da dostavi punomoći za zastupanje, nakon čega je advokat dostavio punomoć za zastupanje apelanata, ali ne i za zastupanje zakonskih nasljednika V. A. i S. A, pa je Opštinski sud rješenjem produžio rok za dostavljanje punomoći za V. A. i S. A., a po kojem rješenju navedeni advokat nije postupio, nakon čega je predmet dostavljen Kantonalnom sudu).

15. Rješenjem od 15. januara 2018. godine Kantonalni sud je ukinuo rješenje Opštinskog suda od 11. jula 2017. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje (navodeći u obrazloženju rješenja da u konkretnom slučaju od odluke o zahtjevu za utvrđenje nezakonitosti predmetnog rješenja zavisi da li će nasljednici posljedično moći ostvariti materijalna potraživanja, tj. razliku plata koju bi njihov prednik ostvario na ranijem radnom mjestu na koje je bio raspoređen).

16. U ponovnom postupku pripremno ročište je odgođeno zato što je punomoćnik apelanata naveo da više ne zastupa zakonske nasljednike V. A. i S. A., te zatražio od suda da se poziv za pripremno ročište uruči lično njima. Nakon toga, Opštinski sud je održao pripremno ročište 30. oktobra 2018. godine (na koje nisu pristupili zakonski nasljednici V. A. i S. A., pa je sud donio rješenje kojim se tužba u odnosu na njih smatra povučenom), a glavnu raspravu 6. novembra 2018. godine.

17. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 Rs 113210 16 Rs 3 od 3. decembra 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je prednik apelanata nezakonito raspoređen predmetnim rješenjem, pa da se poništi navedeno rješenje, te obaveže tuženi da apelantima isplati razlike plata koje bi njihov prednik primio da je u određenom vremenskom periodu obavljao poslove federalnog inspektora (sve bliže opisano u izreci navedene presude).

18. U obrazloženju presude Opštinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporna zakonitost predmetnog rješenja kojim je prednik apelanata premješten sa radnog mjesta federalnog inspektora na radno mjesto višeg stručnog saradnika. U vezi s tim je istakao da su za presuđenje konkretnog spora mjerodavne odredbe člana 22a Zakona o državnoj službi u FBiH, a koje su važile u vrijeme donošenja predmetnog rješenja. Nadalje je istakao da je iz zapisnika Federalnog ministarstva pravde od 3. oktobra 2012. godine utvrdio da je istim, a na osnovu izvršenog inspekcijskog nadzora, utvrđeno da je prednik apelanata 24. septembra 2008. godine podnio zahtjev za promjenu radnog mjesta u skladu sa svojim stručnim znanjem, isključivo zbog razloga privatne prirode, da je predmetnim rješenjem i raspoređen na radno mjesto višeg stručnog saradnika za logistiku, te da se on nije žalio na doneseno rješenje, koje je postalo pravosnažno. Takođe je istakao da je uvidom i u podnesak prednika apelanata od 7. februara 2013. godine (upućen federalnom upravnom inspektoru) utvrdio da je prednik apelanata naveo da je podnio zahtjev za raspored na drugo radno mjesto, što u vezi s provedenim zapisnikom Federalnog ministarstva pravde od 3. oktobra 2012. godine ukazuje na to da je do premještaja prednika apelanata na drugo radno mjesto, odnosno radno mjesto višeg stručnog saradnika došlo na osnovu zahtjeva samog prednika apelanata, a kojem zahtjevu je i udovoljeno donošenjem predmetnog rješenja.

19. Opštinski sud je naglasio da prednik apelanata nije činjenično ukazao na nezakonitost predmetnog rješenja, čije poništenje se traži tužbom, jer to rješenje nije ni predloženo kao dokaz u konkretnom postupku, a sve imajući u vidu odredbe člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dakle, kako je navedenim odredbama Zakona o državnoj službi u FBiH propisano pravo rukovodioca organa državne službe da premješta državne službenike na slično radno mjesto u istom organu državne službe na osnovu procjene, a rukovodeći se potrebama službe, te zahtjevom državnog službenika za premještaj na drugo radno mjesto, a kod činjenice da je u konkretnom slučaju bilo upražnjeno radno mjesto i da je prednik apelanata na osnovu svoje ocjene rada ispunjavao uslove za premještaj, to je premještaj prednika apelanata na drugo radno mjesto pravilan i zakonit, zbog čega se tužbeni navodi u cijelosti ukazuju neosnovanim. Stoga je Opštinski sud našao neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na novčana potraživanja, odnosno razliku plate između one koju bi prednik apelanata ostvarivao da je obavljao poslove prethodnog radnog mjesta i plate koju je primao na mjestu na koje je premješten.

20. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 113210 19 Rsž 3 od 1. jula 2019. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda.

21. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da apelanti u žalbi neosnovano navode da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i da je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, nesporne su činjenice utvrđene u prvostepenom postupku da je prednik apelanata 24. septembra 2008. godine podnio zahtjev za promjenu radnog mjesta u skladu sa svojim stručnim znanjem i radnim iskustvom isključivo zbog razloga privatne prirode, te da je predmetnim rješenjem, čije se poništenje traži tužbom, raspoređen na radno mjesto višeg stručnog saradnika za logistiku (a koje je primio 25. septembra 2008. godine i na koje nije podnosio žalbu, tako da je ono postalo pravosnažno). Zatim je istakao da među parničnim strankama nije sporno da se prednik apelanata obratio predstavkom Ministarstvu pravde – Federalnoj upravnoj inspekciji i da je doneseno rješenje od 8. aprila 2010. godine kojim je federalni upravni inspektor naredio da se poništi raspored na radno mjesto višeg stručnog saradnika za logistiku, a koje rješenje je poništeno rješenjem od 22. novembra 2010. godine (što je prednik apelanata naveo u podnesku od 5. oktobra 2012. godine, kojim je obavijestio prvostepeni sud o navedenim činjenicama). Dalje je istakao da iz stanja spisa i provedenih dokaza u prvostepenom postupku proizlazi da je kasnijim rješenjem prednik apelanata sa radnog mjesta višeg stručnog saradnika za logistiku privremeno premješten na radno mjesto višeg stručnog saradnika za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze i da je Odbor državne službe za žalbe rješenjem od 2. oktobra 2012. godine poništio taj raspored. Međutim, navedeno nije od uticaja na odluku u konkretnoj pravnoj stvari, čiji predmet je preispitivanje zakonitosti predmetnog rješenja.

22. Kantonalni sud je takođe ukazao da je prema stanju spisa i nespornim činjenicama među parničnim strankama odbijen zahtjev prednika apelanata za obnovu postupka u vezi s rasporedom po predmetnom rješenju na koje nije izjavljivao žalbu. Naime, imajući u vidu utvrđene činjenice, prvostepeni sud je pravilnom primjenom Zakona o državnoj službi u FBiH odlučio o tužbenom zahtjevu, a koji zakon je lex specialis u odnosu na Zakon o radu, za koji se u žalbi ističe da je trebalo da bude primijenjen u konkretnom slučaju. U skladu sa Zakonom o državnoj službi u FBiH o pravima i dužnostima državnih službenika iz radnog odnosa odlučuje rukovodilac organa državne službe, protiv čijeg rješenja državni službenik ima pravo da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izjavi žalbu Odboru državne službe za žalbe radi preispitivanja pravilnosti donesenog rješenja, a odluke Odbora za žalbe su konačne i podliježu svakom preispitivanju od nadležnog suda (čl. 21 i 65 stav 9a). Naime, kod nesporno utvrđene činjenice da je predmetno rješenje, kojim je udovoljeno zahtjevu prednika apelanata za promjenu radnog mjesta, pravosnažno, prvostepeni sud je pravilno odlučio o zahtjevu zakonskih nasljednika za utvrđenje nezakonitosti rasporeda njihovog prednika po tom rješenju i zahtjevu za isplatu razlike plata koji je predmet tužbe.

23. Dalje je istakao da nisu od značaja navodi žalbe da prvostepeni sud u izreci nije naveo pojedinačne mjesečne iznose razlike plata na koje se potražuje zakonska zatezna kamata, jer je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaća u ukupnom iznosu sa zakonskim zateznim kamatama odbijen kao neosnovan i kao takva je izreka presude jasna i razumljiva i sačinjena u skladu sa članom 191 stav 3 ZPP. Dakle, ti navodi žalbe bi bili od značaja samo u slučaju da je tužbeni zahtjev usvojen. Takođe je istakao da apelanti nisu ovlašćeni da u žalbi ističu eventualnu povredu prava suprotne stranke propustom prvostepenog suda da tuženom dostavi podnesak apelanata kojim je konačno preciziran tužbeni zahtjev.

24. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 113210 20 Rev od 18. februara 2020. godine odbačena je revizija apelanata.

25. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na novčano i nenovčano potraživanje, pa je za ocjenu prava na izjavljivanje revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju su apelanti (tj. prednik apelanata) u svojoj tužbi označili – član 53 stav (2) tačka 5) i član 316 stav (1) u vezi sa članom 321 stav (2) ZPP, odnosno pobijani dio pravosnažne presude – član 237 stav (2) ZPP. Dalje je istakao da apelanti prilikom podnošenja tužbe, u izvršenju zakonske obaveze sadržane u odredbama člana 53 stav (2) tačka 5) ZPP, nisu označili vrijednost predmeta spora za nenovčano potraživanje, niti na pripremnom ročištu. S druge strane, vezano za tužbeni zahtjev koji se odnosio na novčano potraživanje, apelanti su u tužbi označili iznos od 15.000,00 KM, da bi ovaj iznos nakon sprovedenog vještačenja povećali na iznos od 29.063,71 KM. S obzirom na to da iz stanja spisa proizlazi da je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata, a drugostepeni sud, odlučujući o žalbi apelanata, nju odbio i prvostepenu presudu potvrdio, Vrhovni sud je istakao da pobijani dio (odbijajući) ne prelazi propisani iznos od 30.000,00 KM kao uslov ostvarivanja prava na izjavljivanje revizije, zbog čega imovinski cenzus kao kriterijum uslova dopuštenosti revizije iz člana 237 stav (2) ZPP nije ostvaren.

26. Vrhovni sud je dalje istakao da je, sagledavajući mogućnost izuzetne dopustivosti revizije u smislu člana 237 stav (3) i (4) ZPP, ocijenio da ne postoje uslovi za dopuštenje vanredne (izuzetne) revizije u konkretnom slučaju zato što apelanti nisu postupili u skladu s odredbom člana 237 stav (5) ZPP, odnosno što u reviziji nisu naznačili pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, tj. razloge zbog kojih je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

27. Apelanti smatraju da im je u osporenom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

28. Apelanti su, između ostalog, istakli da su na arbitrarno utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, da je tuženi, postupajući po rješenju i naredbi federalnog upravnog inspektora, koji je nadležan da obavlja nadzor nad primjenom Zakona o državnoj službi u FBiH, poništio predmetno rješenje. U vezi s tim su istakli da su nižestepeni sudovi zanemarili da je predmetno rješenje poništeno i da ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, te je samo po tom osnovu tužbeni zahtjev bio osnovan. Dalje su istakli da su redovni sudovi, od svih uslova predviđenih u članu 22a Zakona o državnoj službi u FBiH, samo konstatovali da je bio ispunjen uslov dobrovoljnosti na strani prednika apelanata, pri tome potpuno zanemarujući obrazložiti da li je bio ispunjen i jedan od esencijalnih uslova, odnosno da li se radilo o premještaju na slično radno mjesto. Naime, prema članu 6 Zakona o državnoj službu u FBiH, radno mjesto višeg stručnog saradnika nalazi se dva ranga ispod radnog mjesta inspektora, što se direktno nepovoljno odrazilo i na platu prednika apelanata.

29. U vezi s obrazloženjem redovnih sudova da se u skladu sa Zakonom o državnoj službi u FBiH mogla izjaviti žalba protiv predmetnog rješenja, apelanti su istakli da su redovni sudovi zanemarili da je predmetno rješenje poništeno, te da je takvo stanovište arbitrarno jer iako Zakon o državnoj službi u FBiH pruža jednu od mogućnosti zaštite povrijeđenih radnih prava, ono ne isključuje primjenu zaštite ni po drugim zakonima, naročito Zakona o radu. Naime, u članu 47 Zakona o državnoj službi u FBiH je propisano da se na državnog službenika primjenjuju Zakon o radu, ostali zakoni i kolektivni ugovori kojima se uređuju prava i obaveze iz radnih odnosa, osim ako tim zakonom nije drugačije utvrđeno, te su apelanti ukazali i na član 103 Zakona o radu. Dakle, nepodnošenjem žalbe protiv predmetnog rješenja, prednik apelanata nije izgubio pravo da traži zaštitu pred nadležnim sudom. Dalje su istakli da je tuženi, nakon što je poništio predmetno rješenje, nastavio da krši Zakon o državnom službenicima u FBiH na štetu prednika apelanata, jer prednika apelanata nije vratio na ranije radno mjesto (inspektora), već ga je novim rješenjem od 25. juna 2012. godine rasporedio na radno mjesto višeg stručnog saradnika za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze (koje rješenje je po žalbi prednika apelanata poništeno). Pored toga su istakli da su sudovi propustili da cijene i navode prednika apelanata da je tuženi na prevaran način ishodio navodno njegov dobrovoljan zahtjev za premještaj na drugo radno mjesto, te su istakli i svoje nezadovoljstvo načinom na koji je Kantonalni sud u svojoj odluci odbio njihove žalbene navode (vidi tačku 23 ove odluke), smatrajući da je arbitrarno primijenio materijalno i procesno pravo.

30. U vezi s dužinom trajanja postupka, apelanti su istakli da se postupak u ovom predmetu vodi više od deset godina (a radi se o sporu hitne prirode), da je postupak pokrenuo prednik apelanata, koji za života nije dočekao okončanje postupka i vraćanje na radno mjesto na koje je primljen javnim konkursom, te su predložili da im se dosudi nematerijalna šteta na osnovu člana 74 Pravila Ustavnog suda, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

31. Apelanti su apelaciji broj AP 2267/20 osporili i odluku Vrhovnog suda, navodeći da je Vrhovni sud nepravilno primijenio odredbe ZPP koje se odnose na imovinski cenzus za izjavljivanje revizije, odnosno da je trebalo da primijeni odredbe ranijeg ZPP koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe i u vrijeme povećanja vrijednosti spora (29. januara 2015. godine). Takođe su istakli da Vrhovni sud nije iznosio razloge apelanata, koje su naveli u reviziji, zbog čega traže ispitivanje pobijane odluke i po tački 237 stav (3) ZPP, niti ih je cijenio, već je samo paušalno i arbitrarno naveo da apelanti „nisu naznačili pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena“.

b) Odgovori na apelaciju

32. Kantonalni sud je istakao da je predmetna apelacije neosnovana, te predložio da se ona odbije. U vezi s tim je istakao da je postupak u cijelosti vođen u skladu s pozitivnim zakonskim propisima i Evropskom konvencijom.

33. Opštinski sud je naveo hronologiju predmetnog postupka, te da je evidentno da apelantima nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku jer je do dužine postupka došlo usljed prekida postupka koji je prednik apelanata tražio, neurednosti tužbe i nakon toga nedostatka punomoći za zastupanje zakonskih nasljednika i pasivnog ponašanja advokata Nusreta Kolašinca. Takođe je istakao da su i navodi koji se tiču pogrešne primjene materijalnog prava neosnovani, te predložio da se apelacija odbije.

34. Tuženi je, između ostalog, istakao da apelanti svoju apelaciju zasnivaju na rješenju Federalnog ministarstva pravde od 8. aprila 2010. godine, istovremeno svjesno prikrivajući i zanemarujući činjenicu da je tuženi u zakonom propisanom roku protiv navedenog rješenja uložio žalbu, te da je u postupku po žalbi Federalno ministarstvo pravde donijelo novo rješenje od 22. novembra 2010. godine kojim je u cijelosti poništeno rješenje od 8. aprila 2010. godine. Dalje je naveo hronologiju radnog odnosa prednika apelanata kod tuženog, odnosno sva radna mjesta na koja je rješenjima tuženog raspoređen, kao i sve druge odluke koje su donesene u vezi s radnim mjestima na koja je prednik apelanata raspoređen (koja rješenja je dostavio uz odgovor na apelaciju), kao i hronologiju predmetnog parničnog postupka. Takođe je istakao da su od momenta tužbe nadležni sudovi donosili odluke u razumnim rokovima, da su one zasnovane na nepobitnim činjenicama i dokazima i da nisu rezultat proizvoljne primjene materijalnih propisa, iz kojih razloga je predložio da Ustavni sud „odbaci apelaciju apelanata kao neosnovanu“.

V.Relevantni propisi

35. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 – odluka US, 45/10 – ZO, 4/12, 99/15 i 9/17 – odluka US) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) koji se primjenjivao u konkretnom slučaju, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 21. st. 1, 2. i 4.

Odlučivanje o pravima i dužnostima državnih službenika

1. O pravima i dužnostima državnih službenika iz radnog odnosa, na osnovu ovog zakona i podzakonskih propisa, odlučuje rukovodilac organa državne službe, osim kada je ovim zakonom i podzakonskim propisima utvrđeno da odlučuje drugi organ (Agencija i Odbor za žalbe).

2. O pravima i dužnostima iz stava 1. ovog člana, donosi se rješenje.

4. Protiv rješenja iz stava 2. ovog člana, državni službenik ima pravo u roku od 15 dana od dana prijema rješenja izjaviti žalbu Odboru državne službe za žalbe (u daljem tekstu: Odbor za žalbe) radi preispitivanja pravilnosti donesenog rješenja.

Član 22.a st. 1. i 2.

Interni premještaj državnog službenika

1. Ukoliko u organu državne službe postoji upražnjeno radno mjesto državnog službenika u tom slučaju rukovodilac organa državne službe prvo razmatra da li može na to radno mjesto premjestiti državnog službenika koji se nalazi na sličnom radnom mjestu u istom organu državne službe. Premještaj može biti dobrovoljan, uz saglasnost državnog službenika koji se premješta, a izuzetno i nametnut, ako postoje objektivno utvrđene i neodložne potrebe službe. Nametnuti premještaj može biti i zamjena službenika sa jednog na drugo radno mjesto. Rješenje o premještaju donosi rukovodilac organa državne službe. Primjerak rješenja dostavlja se Agenciji.

2. Kod odlučivanja o premještaju u obzir se uzimaju ocjene rezultata rada koje je ostvario državni službenik koji se premješta, kao i njegova ukupna stručna sposobnost za obavljanje poslova na radnom mjestu na koje se premješta.

Član 65. stav 9. tačka a) Odbor državne službe za žalbe

9. Odluke Odbora za žalbe moraju biti donesene na zakonskim osnovima i pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Odluke Odbora za žalbe su:

a)konačne i podliježu svakom preispitivanju od nadležnog suda.

Postupak pred sudom može se pokrenuti u roku od 30 dana od dana prijema konačne odluke.

36. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom djelu glasi:

Član 10.

(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. Ustavni sud zapaža da apelanti u konkretnom slučaju, između ostalog, osporavaju i Rješenje Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 113210 20 Rev od 18. februara 2020. godine, kojim je njihova revizija odbačena kao nedopuštena. Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 113210 19 Rsž 3 od 1. jula 2019. godine, kojom je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud navode apelanata ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija zavedena pod brojem AP 4836/19. Apelanti su 15. oktobra 2017. godine primili navedenu presudu Kantonalnog suda, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, te je rok od 60 dana za podnošenje apelacije isticao 14. decembra 2019. godine. Međutim, kako je 14. decembar 2019. godine bila subota (vikend), rok se pomjera na prvi idući radni dan, odnosno na ponedjeljak 16. decembar 2019. godine, kada su apelanti i podnijeli apelaciju u predmetu broj AP 4836/19. Dakle, proizlazi da je apelacija podnesena u roku, kako je to propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelanti smatraju da su im u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

42. Člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

43. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporenu odluku

45. Ustavni sud zapaža da apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, odnosno Kantonalni sud u osporenoj odluci, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

46. Prije svega, Ustavni sud zapaža da su apelanti (odnosno njihov prednik) svojim tužbenim zahtjevom prvenstveno tražili da se utvrdi da je nezakonito predmetno rješenje, kojim je prednik apelanata raspoređen na radno mjesto višeg stručnog suradnika za logistiku, te da se ono poništi. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude, odnosno osporene presude Kantonalnog suda, kao konačne presude u konkretnom slučaju, proizlazi da su sudovi kao nesporno utvrdili da je prije donošenja predmetnog rješenja prednik apelanata podnio zahtjev za promjenu radnog mjesta, isključivo zbog razloga privatne prirode. Zatim, Ustavni sud zapaža da su i prvostepeni sud i Kantonalni sud ukazali da je predmetnim rješenjem, u suštini, udovoljeno navedenom zahtjevu prednika apelanata za promjenu radnog mjesta, te da se prednik apelanata nije žalio na predmetno rješenje u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, pa je ono postalo pravosnažno. Ustavni sud zapaža da su kod tako utvrđenog činjeničnog stanja (uz ostale činjenice, da je u konkretnom slučaju bilo upražnjeno radno mjesto i da je prednik apelanata na osnovu svoje ocjene rada ispunjavao uslove za premještaj), Opštinski sud i Kantonalni sud zaključili da je predmetno rješenje zakonito, pri tome se pozivajući kako na odredbe člana 22a Zakona o državnoj službi u FBiH tako i na odredbe čl. 21 i 65 stav 9 tačka a) istog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je članom 21 Zakona o državnoj službi u FBiH propisano, između ostalog, da o pravima i dužnostima državnih službenika iz radnog odnosa odlučuje rukovodilac organa državne službe donoseći rješenje, protiv kojeg se u roku od 15 dana od dana prijema može izjaviti žalba Odboru državne službe za žalbe, dok član 65 stav 9 tačka

a) propisuje da su odluke Odbora državne službe za žalbe konačne i da podliježu svakom preispitivanju od nadležnog suda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da član 22a navedenog zakona propisuje interni premještaj državnog službenika, odnosno pod kojim uslovima može doći do internog premještaja državnog službenika. Dovodeći navedene zakonske odredbe u vezu s obrazloženjem prvostepenog suda, odnosno sa obrazloženjem Kantonalnog suda u osporenoj odluci, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju, odnosno ne nalazi da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje, niti da su pozitivno-pravni propisi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni na štetu apelanata.

47. Pored navedenog, Ustavni sud nalazi da su neosnovani apelacioni navodi kojima apelanti ukazuju da je predmetno rješenje poništeno rješenjem od strane federalnog upravnog inspektora, te da su tu činjenicu sudovi zanemarili, imajući u vidu da je rješenje od 8. aprila 2010. godine (kojim je federalni upravni inspektor naredio da se poništi raspored prednika apelanata na radno mjesto višeg stručnog saradnika za logistiku) poništeno rješenjem od 22. novembra 2010. godine, na šta je ukazao i Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi

49. U vezi s navodima apelanata koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir

50. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 30. septembra 2009. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 1. jula 2019. godine (nakon devet godina i oko devet mjeseci). Međutim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem Opštinskog suda od 16. avgusta 2010. godine pa do 16. jula 2013. godine (u periodu od dvije godine i 11 mjeseci), kada je punomoćnik prednika apelanata predložio nastavak postupka, a u kojem periodu Opštinski sud nije mogao da postupa. Dakle, relevantan period koji će Ustavni sud razmatrati u konkretnom slučaju je period od šest godina i oko deset mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

51. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420 ZPP, hitne prirode. Takođe, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali da sprovedu u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu.

52. Analizirajući ponašanje apelanata, odnosno njihovog prednika, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u ponovnom postupku vratio tužbu na uređenje, te da je nakon smrti prednika apelanata njegov punomoćnik, a poslije i punomoćnik apelanata (advokat Nusret Kolašinac), više puta pozivan da dostavi punomoć za zastupanje apelanata (kao i ostalih zakonskih nasljednika prednika apelanata). Takođe, Ustavni sud zapaža da je i u nastavku postupka pripremno ročište odgođeno jer je navedeni advokat tek na tom ročištu obavijestio sud da više ne zastupa zakonske nasljednike V. A. i S. A. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su i apelanti (odnosno njihov prednik i punomoćnik pred redovnim sudovima) svojim postupanjem u toku postupka uticali na dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka.

53. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvu presudu Opštinski sud donio nakon dvije godine i oko sedam mjeseci, dok je Kantonalni sud donio rješenje nakon oko deset mjeseci (računajući od donošenja prvostepene presude), kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku prvostepeni sud je nakon godinu i pet mjeseci (računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda) donio rješenje kojim je obustavio predmetni postupak, dok je Kantonalni sud donio rješenje nakon šest mjeseci (računajući od donošenja prvostepenog rješenja), kojim je ukinuo prvostepene rješenje i predmet vratio na ponovni postupak. Zatim, Ustavni sud primjećuje da je nakon toga Opštinski sud donio prvostepenu presudu nakon oko deset mjeseci (računajući od dana donošenja rješenja Kantonalnog suda u ponovnom postupku), a da je Kantonalni sud drugostepenu presudu donio nakon sedam mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, imajući u vidu da su u postupku u okviru analiziranog perioda (šest godina i oko deset mjeseci) redovni sudovi donijeli šest odluka, a da su apelanti (odnosno njihov prednik i punomoćnik pred redovnim sudovima) svojim postupcima doprinijeli dužini trajanja predmetnog parničnog postupka, zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

54. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj odluci jasno i argumentovano obrazložio zašto smatra da je predmetno rješenje zakonito, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o državnoj službi u FBiH. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u relevantnom periodu od šest godine i oko deset mjeseci, u okviru kojeg su redovni sudovi donijeli šest odluka, prešla granice „razumnog roka“.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4836/19 (A. H. i S. H.) | Sudska praksa | Aktio