Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/21 (A. L. i drugi)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1309/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1309/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Almir Ligata i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Almir Ligata, Avdo Mukić, Aldin Durmišević, Aldin Bećirević, Ago Anđelić, Adis Bećirević, Esad Čavčić, Mujo Hasanović, Nusret Feriz, Suljo Omerović, Sead Muminović, Salko Pecikoza, Safet Smajlović, Adis Džuho i Šerif Fejzić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 423835 17 Rsž od 13. januara 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Almir Ligata, Avdo Mukić, Aldin Durmišević, Aldin Bećirević, Ago Anđelić, Adis Bećirević, Esad Čavčić, Mujo Hasanović, Nusret Feriz, Suljo Omerović, Sead Muminović, Salko Pecikoza, Safet Smajlović, Adis Džuho i Šerif Fejzić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijeli su 20. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 423835 17 Rsž od 13. januara 2021. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 423835 14 Rs od 8. novembra 2016. godine taj sud se oglasio apsolutno nenadležnim za odlučivanje u konkretnom predmetu, ukinuo sve provedene radnje u predmetnom postupku i odbacio tužbu apelanata.

3. Odlučujući o žalbi apelanata izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 8. novembra 2016. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 Rs 423835 17 Rsž od 13. januara 2021. godine predmetu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da je predmet konkretnog spora poništenje odluka o oglašavanju apelanata (kao zaposlenika tuženog, KJKP „Gradski saobraćaj“ Sarajevo) odgovornim i izricanju mjere pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu. Kantonalni sud je naveo da nije sporno da je tuženi 17. aprila 2013. godine donio odluke kojima je apelante oglasio odgovornim i izrekao mjeru pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu sa obrazloženjem da su apelanti povrijedili radne obaveze iz člana 6. stav (1) tačka 12) Pravilnika o odgovornosti zaposlenika za povrede radnih obaveza tuženog. Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud, postupajući u smislu odredbi člana 16. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da rješavanje u konkretnoj pravnoj stvari ne spada u sudsku nadležnost, pa je predmetnu tužbu apelanata odbacio zbog apsolutne nenadležnosti. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da izricanjem opomene poslodavac upozorava zaposlenika na lakšu povredu radne obaveze, a čije ponavljanje daje razlog poslodavcu za otkaz ugovora o radu (u smislu odredbi člana 88. Zakona o radu), te da o pravima i obavezama zaposlenika u skladu sa Zakonom o radu, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu odlučuje poslodavac. Dalje, da je odredbama člana 103. stav (1) Zakona o radu propisano pravo zaposlenika koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa da može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava, a stavom (2) navedenog člana da podnošenje zahtjeva iz stava (1) ne sprječava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju odluke tuženog od 17. aprila 2013. godine (kojima su apelanti oglašeni odgovornim i izrečena im mjera pismenog upozorenja pred otkaz ugovora o radu) nisu odluke koje propisuje odredba člana 103. stav (1) Zakona o radu, nego se radi o izjavama koje nemaju neposredni pravni učinak i kojima, još uvijek, nisu povrijeđena prava iz radnog odnosa apelanata, nego predstavljaju odraz zakonske obaveze poslodavca iz člana 88. st. (2) i (3) Zakona o radu. Kantonalni sud je takođe naveo da su pravne posljedice odbacivanja tužbe zbog apsolutne nenadležnosti (shodno odredbama člana

16. ZPP) i nedostatka pravnog interesa, odnosno nedopuštenosti sudske zaštite protiv izrečene opomene poslodavca, iste, pa da stoga nije bilo potrebe za preinačavanjem prvostepene odluke. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili Zakon o radu i ZPP.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 763/21 od 7. aprila 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1309/21 (A. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio