Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1090/21 (N. R.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ugovor o kupoprodaji
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1090/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1090/21, rješavajući apelaciju Nedeljka Radića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Radić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 305051 20 Gž od 12. veljače 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Stupar odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 1. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 305051 20 Gž od 12. veljače 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnoga suda, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (N.R.), te je obavezan apelant da tužiteljici na ime duga isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je između tužiteljice (kao prodavatelja) i apelanta (kao kupca) zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina u Beogradu, da je u članku 8. predmetnog ugovora o kupoprodaju ugovoreno da će apelant snositi plaćanje poreza na prijenos apsolutnih prava, te je utvrđeno da je tužiteljica na ime poreza na promet apsolutnih prava platila određeni novčani iznos. S tim u svezi, naveo je da je prema članku 25. Zakona o porezu na imovinu Republike Srbije (na koji se pozvao prvostupanjski sud), obveznik poreza na prenos apsolutnih prava prodavac, odnosno prenosilac prava iz člana 23. stav 1. tačka 1), 2), 3) i 4) toga zakona (prava svojine na nepokretnosti, prava intelektualne svojine i prava svojine na upotrebljavanom motornom vozilu, osim označenih izuzetaka). Kako je odredbom članka 8. predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnine ugovoreno da će porez na prijenos apsolutnih prava na ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine snositi apelant, Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da navedena odredba članka 8. predmetnog ugovora nije protivna odredbi članka 25. stavak 1. Zakona o porezu na imovinu Republike Srbije ( nije ugovorena promjena obveznika poreza, već je ugovoreno da će apelant snositi troškove poreza na prijenos apsolutnih prava). Stoga je naveo da nisu utemeljeni prizivni prigovori da se radi o odredbi ugovora koja je protivna Zakonu o porezu na imovinu Republike Srbije kao prinudnom propisu, pa da je stoga ništava i da ne proizvodi pravno djelovanje. Imajući u vidu da je apelant ugovorom prihvatio obavezu da snosi troškove poreza na promet apsolutnih prava čiji je obveznik tužiteljica, Okružni sud je istakao da je apelant kao sudionik obvezno-pravnog odnosa s tužiteljicom, dužan da suglasno odredbama članka 17. i člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) ispuni obavezu iz ugovora u svemu kako ona glasi. Konačno, naveo je da tumačenjem odredbe članka 8. predmetnog ugovora, na način propisan odredbama članka 99. do 102. ZOO, proizlazi da je namjera stranaka bila da troškove poreza na promet čiji je obveznik tužiteljica u konačnom snosi apelant.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud arbitrarno primijenio odredbe ZOO i Zakona o porezu na imovinu Republike Srbije, jer je spornom odredbom ugovora porezni obveznik promijenjen suprotno zakonskim propisima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević