Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/21 (F. A.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1297/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1297/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fikret Agić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fikret Agić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću broj 01 0 Dn 016368 20 Gž od 10. veljače 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sanskome Mostu - Zemljišnoknjižni ured broj 022-0-Dn-Z-18- 001199 od 17. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fikret Agić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sanskoga Mosta, kojega zastupa Svetozar Davidović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 19. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Bihaću (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 Dn 016368 20 Gž od 10. veljače 2021. godine i Rješenja Općinskoga suda u Sanskome Mostu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) - Zemljišnoknjižni ured broj 022-0-Dn-Z-18-001199 od 17. rujna 2020. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelanta kojim je tražio uspostavu zk. ul. za nekretninu po novome premjeru označenu kao k.č. 813/2 k.o. Sanski Most II, koja odgovara parceli staroga premjera broj 1819/8 k.o. Sanski Most.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da je rješenjem Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama (u daljnjemu tekstu: Komisija) od 27. studenoga 1990. godine utvrđeno da se na predmetnoj nekretnini nalazi stambeni objekt na kat uz odobrenje za građenje, da je utvrđeno pravo raspolaganja u korist Općine Sanski Most sa dijelom 1/1, da je trajno pravo korištenja zemljišta upisano u korist apelanta sa dijelom 1/1. Kantonalni je sud istakao da je u zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini uknjiženo pravo vlasništva u korist A.A. (brat apelanta), da se radi o uspostavi zk. ul. (iz 2007. godine), da je A.A. uknjižen na predmetnoj nekretnini na temelju rješenja o nasljeđivanju Općinskoga suda od 20. listopada 2003. godine. Kantonalni je sud istakao da je apelant ulagao priziv u postupku navedene uspostave zk. ul. iz 2007. godine, koji je odbijen, uz obrazloženje da zemljišnoknjižni sud nije ovlašten ispitivati zakonitost odluke ostavinskoga suda, kakvo obrazloženje je i sada ponudio prvostupanjski sud. Kantonalni je sud istakao da apelant svoj zahtjev temelji na rješenju Komisije od 27. studenoga 1990. godine, na temelju kojega je apelant upisan u katastru kao posjednik k.č. 813/2. Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud zaključio i odbio zahtjev apelanta (na temelju čl. 43. st. 2. toč. 4. Zakona o zemljišnim knjigama), obzirom da je A.A. uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine na temelju pravomoćnoga rješenja o nasljeđivanju, te da zemljišnoknjižni sud nije ovlašten cijeniti zakonitost toga ostavinskoga rješenja. Kantonalni je sud istakao da tvrdnja apelanta da je temelj za uknjižbu sadržan u rješenju Općinskoga suda u Bosanskoj Krupi od 30. siječnja 2012. godine ne dovodi u sumnju zakonitost pobijanoga rješenja, jer ni to rješenje ne sadrži temelj za uknjižbu apelanta kao vlasnika na predmetnoj nekretnini, budući da se u toj parnici raspravljalo i odlučivalo o smetanju posjeda, a ne o pravu vlasništva.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je rješenje Komisije (od 27. studenoga 1990. godine) jedina moguća evidencija podataka o nekretninama, a kojim je utvrđeno da je apelant nositelj prava trajnoga korištenja zemljišta sa pravom vlasništva.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1297/21 (F. A.) | Sudska praksa | Aktio