Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1251/21 (M.G.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ostavina
- Ostavinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1251/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1251/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. G., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. G.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 P 041517 19 Gž od 3. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 P 041517 17 P od 6. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. M. G. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Tomislavgrada, koju zastupa Tomislav Baković, odvjetnik iz Tomislavgrada, podnijela je 13. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 041517 19 Gž od 3. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 041517 17 P od 6. prosinca 2018. godine
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da u sastavu ostavine umrloga S.Đ. ulaze nekretnine upisane u pl. 161. k.o. Šujica, kao i da se naloži ostavinskome sudu da navedenu imovinu raspodijeli sukladno odredbama Zakona o nasljeđivanju (u daljnjemu tekstu: ZON), odnosno sukladno izjavama svih zakonskih nasljednika.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da je pred Općinskim sudom – Odjeljenje u Tomislavgradu vođen ostavinski postupak, u kojemu je doneseno rješenje od 21. prosinca 2016. godine, kojim je odlučeno da se prekida ostavinski postupak iza ostavitelja (S.Đ.), a apelantica (kći ostavitelja) je upućena da pokrene parnicu, jer je apelantica smatrala da se nekretnine koje je ostavitelj darivao nasljedniku F.Đ. trebaju uračunati kao njegov nasljedni dio. Kantonalni je sud istakao da je apelantica tužbu podnijela protiv F.Đ. kao tuženika (tj. daroprimatelja sporne nekretnine), koju je tužbu uredila i u odnosu na ostale nasljednike iza umrloga, tj. ostale tuženike (N.Đ., A.K., N.M., Z.Đ., E.Đ., H.O. i J.Č.). Kantonalni je sud istakao da su ostavitelj kao darodavatelj sa jedne strane i tuženik F.Đ. kao daroprimatelj sa druge strane zaključili ugovor o darivanju od 10. prosinca 2002. godine, kojim je ugovorom darodavatelj darivao svojemu sinu predmetne nekretnine, te ga ovlastio da može izvršiti uknjižbu prava posjeda na svoje ime u cijelosti prema ugovoru. Kantonalni je sud istakao da iz posjedovnoga lista proistječe da je tuženik F.Đ. izvršio upis posjeda na svoje ime odmah po sklapanju ugovora o darivanju. Kantonalni je sud istakao da kako predmetne nekretnine nisu upisane kao posjed iza umrloga ostavitelja, oni nisu mogle niti biti dijelom ostavinskoga postupka, u kojemu je utvrđeno da ostavštinu ostavitelja čine nekretnine upisane u zk.ul. br. 78 i 250 k.o. Šujica sa dijelom 1/1 i 1/5. Kantonalni je sud istakao da je nesporno da je umrli za svojega života predmetnu nekretninu (dakle, 161. k.o. Šujica) darivao svojemu sinu, i iste ne mogu biti dijelom ostavštine, niti je u ugovoru o darivanju navedeno da se poklon ima računati u nasljedni dio F.Đ. Kantonalni je sud istakao da je apelantica kao nasljednica upućena u parnicu, jer je prvobitno istjecala prigovor da se tuženiku F.Đ. u njegov nasljedni dio uračunaju pokloni primljeni za života, dok u podnesenoj tužbi, tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da cjelokupna imovina iz ugovora o darivanju ulazi u sastav ostavine, i da se ista rasporedi na temelju ZON, sukladno izjavama nasljednika. Kantonalni je sud istakao da apelantica nije dokazala utemeljenost tužbenoga zahtjeva, jer nije utvrđeno da su u vrijeme smrti ostavitelja predmetne nekretnine pripadale umrlome, te da iste mogu biti predmetom nasljeđivanja. Kantonalni je sud, naime, istakao da je čl. 2. ZON propisano da se mogu nasljeđivati stvari i prava koja pripadaju fizičkoj osobi, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Kantonalni je sud istakao da apelantica niti u tužbi niti tijekom postupka nije spominjala povredu nužnoga nasljednoga dijela, niti je istjecala koliko isti iznosi, niti je predlagala dokaze na okolnosti utvrđenja vrijednosti ostavine (vještačenje i dr.), te izračunavanje nužnoga i raspoloživoga dijela, pa se u prizivu neutemeljeno poziva na to da prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje, jer nije utvrdio povredu nužnoga dijela apelantice, kao i da nije pravilno promijenio odredbe čl. 31.-42. ZON. Kantonalni je sud istakao da, naprotiv tome, prvostupanjski je sud sukladno čl. 2. st. 1. Zakona o parničnome postupku odlučio u granicama postavljenoga tužbenoga zahtjeva, proveo sve predložene dokaze od strane apelantice i tuženika, i na temelju tako izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te na isto pravilno primijenio materijalno pravo.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući, između ostaloga, kako je stanovište sudova da darovana imovina ne može biti dijelom ostavine neodrživo i protivno zakonu, kao i da ostavitelj za života nije mogao raspolagati dijelom ostavine koji predstavlja nužni dio nasljednika, čime je zapravo povrijeđen nužni dio apelantice.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZON. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević