Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-964/21 (J. O. P., A. P. i Z. R.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-964/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-964/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Jasmina Osmančević Pašić i drugi, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka
58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jasmina Osmančević Pašić, Asim Pašić i Zihnija Redžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 39 0 P 042878 18 Gž od 3.
prosinca 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Tešnju broj 39 0 P 042878 15 P od 27. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Osmančević Pašić, Asim Pašić i Zihnija Redžić (u daljnjemu tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelant i/ili apelanti), svi iz Doboj Juga, koje zastupa Dževad Hrnjić, odvjetnik iz Žepča, podnijeli su 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 042878 18 Gž od 3. prosinca 2018. godine i Presude Općinskoga suda u Tešnju (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 042878 15 P od 27. travnja 2018. godine
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-1013/19 od 24. travnja 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su podnijeli apelanti protiv presude Kantonalnoga suda od 3. prosinca 2018. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 39 0 P 042878 19 Rev od 27. listopada 2020. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskoga suda od 27. travnja 2018. godine odbijen je kao neutemeljen primarni tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su oni vlasnici nekretnina, predmetne nekretnine bliže označene u izreci prvostupanjske odluke, sa udjelima prvoapelantice i drugoapelanta od po ¼ dijela i trećeapelanta sa udjelom ½, slijedom čega bi se apelanti na temelju te presude, bez daljnjih uvjetovanja, upisali kao suvlasnici i suposjednici predmetne nekretnine, što je tuženica (Općina Doboj Jug) dužna trpjeti. Nadalje, odbijen je eventualni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su vlasnici predmetnih nekretnina, temeljem građenja na tuđemu zemljištu.
4. Presudom Kantonalnoga suda od 3. prosinca 2018. godine priziv apelanata je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao je, naprotiv prizivnim navodima, prvostupanjski sud pravilno postupio kada je zaključio da je primarni tužbeni zahtjev, za utvrđivanje prava vlasništva dosjelošću neutemeljen, jer apelanti nisu dokazali da su imali zakonit temelj za stjecanja prava vlasništva dosjelošću, budući da je ugovorom na kojemu su temeljili svoj zahtjev nisu kupljene predmetne nekretnine tuženice, kako to pogrešno smatraju apelanti. Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda, također, proistječe da posjed apelanata nije savjestan, budući da su znali da se radi o zemljištu tuženice, jer su uputili i zahtjev za dodjelu toga zemljišta (2012. godine). Kantonalni je sud istakao da je i eventualni tužbeni zahtjev, kojim je traženo utvrđenje vlasništva građenjem također neutemeljen, jer su apelanti znali i mogli znati da grade na tuđemu zemljištu, te da nisu savjesni niti pošteni graditelji (urbanistička suglasnost kojom su dokazivali savjesnost nije dana za izgradnju na predmetnoj nekretnini već na nekretnini koja jeste u vlasništvu apelanata), nadalje, radi se o gradskome građevinskome zemljištu (utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka i iz materijalnih dokaza u spisu), a apelanti nisu dobili odobrenje za građenje na predmetnim nekretninama, niti urbanističku suglasnost, kao niti pravo građenja niti trajnoga prava korištenja na predmetnim nekretninama. Kantonalni je sud istakao da, imajući u vidu takvo pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalne odredbe Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima, Zakon o osnovama vlasničkih odnosa, Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Zakona o građevinskome zemljištu, kao i odredbe čl. 359. st. 2. i čl. 372. Zakona o stvarnim pravima.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u biti, smatraju da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako je nesporno da su apelanti vlasnicima spornih nekretnine jer je protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, te da su savjesni posjednici još od 1990. godine. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana mučenja), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već ih utemeljili na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelanti moraju navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelanti navode, tj. ako apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević