Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1275/21 (Preduzeće za usluge u vazdušnom saobraćaju "Aerodromi Republike Srpske" a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1275/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1275/21, rješavajući apelaciju koju je podnijelo Preduzeće za usluge u vazdušnom saobraćaju "Aerodromi Republike Srpske" a.d. Banjaluka, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Preduzeće za usluge u vazdušnom saobraćaju "Aerodromi Republike Srpske" a.d. Banjaluka protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 035821 20 U od 9. veljače 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Preduzeće za usluge u vazdušnom saobraćaju "Aerodromi Republike Srpske" a.d. Banjaluka (u daljnjemu tekstu: apelant), kojega zastupa Stojan Vukajlović, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 16. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035821 20 U od 9. veljače 2021. godine.
2. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi BiH (u daljnjemu tekstu: tuženik) od 9. travnja 2020. godine usvojen je priziv ponuđača „BG ENERGO-TIM“ d.o.o. Prijedor izjavljen protiv javnoga poziva apelanta za nabavku mlaznoga goriva JET A1 od 14. veljače 2020. godine, te je poništen poziv za dostavljanje ponuda i predmet vraćen apelantu na ponovni postupak.
3. Presudom Suda BiH od 9. veljače 2021. godine tužba apelanta, podnesena protiv rješenja tuženika od 9. travnja 2020. godine, je odbijena.
4. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je da iz stanja spisa proistječe da je apelant objavio poziv za dostavljanje ponuda za nabavku mlaznoga goriva na koji se neće primjenjivati odredbe Zakona o javnim nabavkama, sukladno čl. 86. st. 1. toč. a) Zakona o javnim nabavkama (u daljnjemu tekstu: ZJN). Sud BiH istakao je da je protiv navedenoga javnoga poziva priziv izjavio „BG ENERGO-TIM“ d.o.o. Prijedor, nakon čega je tuženik donio pobijano rješenje. Sud BiH istakao je da je odredbom čl. 86. st. 1. toč. a) ZJN propisano da je sektorski ugovorni organ izuzet od primjene ovoga zakon kada dodjeljuje: a) ugovor za nabavku robe ili usluga za daljnju prodaju ili davanje u zakup trećim osobama, pod uvjetom da sektorskome ugovornome organu ne pripada posebno ili isključivo pravo na prodaju ili davanje u zakup predmeta takvih ugovora, te da i drugi subjekti mogu slobodno prodavati ili davati pod zakup pod istim uvjetima kao i sektorski ugovorni organ. Sud BiH istakao je da je odredbom čl. 82. ZJN propisano da sektorski ugovorni organ koji obavlja djelatnosti zračnih, pomorskih i riječnih luka, i koji se odnose na iskorištavanje zemljopisnoga područja u svrhu stavljanja na raspolaganje zračnih, pomorskih i riječnih luka, ili drugih prometnih terminala, prijevoznicima u zračnome, pomorskome ili riječnome prijevozu, obvezan je primjenjivati ovaj zakon. Sud BiH istakao je da je uvidom u spis predmeta utvrđeno da apelant u konkretnome slučaju ne ispunjava oba kumulativno postavljena uvjeta iz odredbe čl. 86. st. 1. ZJN. Sud BiH naveo je da iz odredbi Pravilnika o pružanju zemaljskih usluga na zračnim lukama u BiH proistječe da pravne i fizičke osobe mogu pod određenim uvjetima pružati zemaljske usluge na području zračnih luka. Sud BiH naveo je da je, nadalje, apelant u pozivu za nabavku određenih količina goriva naveo samo da je isto za daljnju prodaju (prilažući fakturu), iz kojih dokaza se ne može jasno utvrditi o kojim količinama goriva se radi, te da li sva količina je za daljnju prodaju ili je dio za korištenje samome apelantu, u kojoj situaciji se moraju primijeniti odredbe ZJN. Sud BiH istakao je da sve navedeno ukazuje da je tuženik pravilno utvrdio da je apelant bio u obvezi primijeniti ZJN, kako je to propisano čl.
82. ZJN, jer je nesporno da je apelant sektorski ugovorni organ koji obavlja djelatnost zračnih luka i koji se stavlja na raspolaganje prijevoznicima u zračnome prometu, te je obvezan primjenjivati ZJN, a nisu bili ispunjeni uvjeti za izuzimanje predmete nabavke od primjene odredbi ZJN.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, smatrajući kako iz fakture iz javnoga poziva jasno proistječe da mlazno gorivo neće koristiti za osobne potrebe, već da će se isto prodavati trećim osobama (zračnim prijevoznicima).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zajamčenih odredbama Europske konvencije i njezinim protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite glede ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širi obujam zaštite, pa je usvojio stanovište da, sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudbenih postupaka, uživaju jamstva prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, odluka objavljena na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnomu slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, a priori, odgovoriti na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine i AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da predmetnom apelacijom apelant osporava presudu Suda BiH, kojom je odbijena tužba apelanta protiv rješenja tuženika, kojim je rješenjem poništen poziv za dostavljanje ponuda i predmet vraćen apelantu na ponovni postupak, jer u postupku nisu bili ispunjeni zakonom propisani uvjeti da se za konkretnu nabavku ne primjenjuju odredbe ZJN. Dakle, u predmetnome postupku se odlučivalo samo o tome da li su ispunjeni zakonski uvjeti za primjenu čl. 86. st. 1. ZJN, kojom odredbom su propisani izuzeci od primjene ZJN. Stoga, iz navedenoga proistječe da se u tomu postupku nije odlučivalo o «građanskim pravima i obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnome postupku nije odlučivalo niti o imovinskim pravima apelanta iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, slijedom čega su navodi apelanta o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević