Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4399/19 (F. M.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
- Građanski postupak
- Miješanje u privatni život
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Proporcionalnost
- Sloboda izražavanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Opća zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4399/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4399/19, rješavajući apelaciju Fehime Mujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fehime Mujić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 038284 18 Gž od 16. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 038284 17 P od 30. marta 2018. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te opću zabranu diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Fehime Mujić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 18 0 P 038284 18 Gž od 16.
septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj 18 0 P 038284 17 P od 30. marta 2018. godine u odnosu na pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fehima Mujić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bosanske Krupe, koju zastupa Sanil Hasić, advokat iz Bosanske Krupe, podnijela je 13. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 18 0 P 038284 18 Gž od 16. septembra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 18 0 P 038284 17 P od 30. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, od Mirsada Jusića (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Emira Bešića (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i od JP „Radio Bosanska Krupa“ d.o.o. Bosanaka Krupa (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 7. decembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i trećetuženi su u periodu od 14. do 21. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok prvotuženi i drugotuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 18 0 P 038284 17 P od 30. marta 2018. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su tuženi odgovorni za klevetu, odnosno prouzrokovanje štete njenom ugledu iznošenjem i prenošenjem neistinitih radnji, iznesenih u sredstvu javnog informisanja 18. jula 2017. godine, putem reemitovanja XI redovne sjednice Općinskog vijeća Općine Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: Općinsko vijeće) na Radiju Bosanska Krupa, te da se tuženi obavežu da o svom trošku u jednim dnevnim novinama koje izlaze na području Federacije Bosne i Hercegovine, te Republike Srpske objavi predmetnu presudu u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Istom presudom je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obavežu da joj solidarno na ime naknade štete povredom ugleda zbog klevete isplate određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj tuženi naknade troškove parničnog postupka. Presudom je obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosima pobliže navedenim u izreci presude.
6. Iz historijata tužbe proizlazi da je apelantica tužbeni zahtjev utemeljila na činjenicama da su apelantica, prvotuženi i drugotuženi vijećnici Općinskog vijeća, da je 18. jula 2017. godine održana XI redovna sjednica tog vijeća, koja je zabilježena u obliku audiozapisa i reemitovana na talasima Radija Bosanska Krupa. Apelantica je navela da je na navedenoj sjednici prvotuženi, komentarišući stanje u JKP „10. jul“ Bosanska Krupa (u daljnjem tekstu: JKP „10. jul“) izjavio da se desila nepravda u konkursnoj proceduri prilikom zapošljavanja, a vezano za izvjesnu Suadu Akmadžić, te da su „papiri i svašta drugo mijenjano da bi se zaposlila [apelantica] koja danas sjedi u Općinskom vijeću“, da je sve to svoj navodni epilog dobilo na sudu, pri tom implicirajući da bi apelantica bila krivično odgovorna da nije dala otkaz u tom komunalnom preduzeću, „da je proces još na sudu, ali 99 % okončan u korist Suade Akmadžić“, da postoji presuda koja potvrđuje izneseno i da je Suada donijela tu presudu u Općinsko vijeće. Apelantica je navela da je sve izneseno zabilježeno u 7. minuti pa nadalje, te od 24. minute pa nadalje drugog dijela audiosnimka XI redovne sjednice. Konačno je navela da ništa od onog što su prvotuženi i drugotuženi iznijeli nije istina, da je trećetuženi propustio adresirati navedeni problem, te reemitovao snimak cijele sjednice u svom redovnom programu, da se radi o kleveti i povredi njenog ugleda i časti putem sredstava javnog informisanja pa da joj je nastala šteta.
7. Općinski sud je naveo da su prvotuženi i drugotuženi u odgovoru na tužbu osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da se navedeni navodi ne mogu smatrati klevetom, da se u konkretnom slučaju radi o diskusiji unutar procedure usvajanja podzakonskih akata iz domena nadležnosti Općinskog vijeća kao zakonodavnog tijela na nivou jedne administrativno-teritorijalne jedinice, te da ne postoji odgovornost za klevetu prvotuženog i drugotuženog. Općinski sud je naveo da je trećetuženi u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da je samo reemitovao snimak sjednice u svom programu, shodno odredbi člana 87. Poslovnika o radu Općinskog vijeća Bosanska Krupa i vršio svoju zakonsku obavezu, te da ne može i nije ovlašten ispitivati istinitost navoda i izjava izabranih predstavnika građana tokom održavanja sjednica predstavničkog tijela.
8. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na pripremnom ročištu odbio apelanticin prijedlog da se na glavnoj raspravi izvedu dokazi saslušanjem audiosnimka XI sjednice Općinskog vijeća, te da se provede vještačenje po vještaku Jasminu Ćosiću na okolnosti autentičnosti, originalnosti i vjerodostojnosti audiosnimka koji se nalazi u spisu predmeta i originalnog snimka sačinjenog od trećetuženog na samoj sjednici Općinskog vijeća, te da se na osnovu dostupnih dokaza sačini i transkript razgovora, a s ciljem dokazivanja navoda iz tužbe iz razloga jer među strankama nije sporno da su tuženi iznijeli navode za koje apelantica tvrdi da su iznijeti od tuženih, pa te činjenice nije bilo potrebno niti dokazivati, odnosno dokazivati njihovu autentičnost i originalnost. U tom smislu, Općinski sud je pojasnio da bi prihvatanjem prijedloga za apelanticu nastali troškovi za provođenje dokaza vještačenjem za utvrđenje činjenica koje nisu sporne, a što je u suprotnosti sa načelom ekonomičnosti postupka. Odbijen je i apelanticin prijedlog da sud po službenoj dužnosti pribavi podatke o kažnjavanju apelantice, iz razloga jer su te činjenice irelevantne za konkretnu pravnu stvar.
9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Općinski sud je nakon analize provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su apelantica, prvotuženi i drugotuženi vijećnici Općinskog vijeća, da su se u toku XI redovne sjednice održane 18. jula 2017. godine općinski vijećnici, između ostalog, izjašnjavali o upravi JKP „10. jul“, odnosno o imenovanju članova skupština javnih preduzeća čiji je osnivač Općina Bosanska Krupa, te da su raspravljali o imenovanju članova skupština i JKP „10. jul“, u kojem je apelantica nesporno bila zaposlena u periodu od 4. februara 2013. godine do 9. jula 2017. godine. Općinski sud je utvrdio da je apelantica radni odnos u JKP „10. jul“ zasnovala po konkursnoj proceduri, a da je radni odnos prekinula tako što je dala otkaz ugovora o radu. Također je utvrđeno da su općinski vijećnici obaviješteni da je Suada Akmadžić podnosila tužbe protiv JKP „10. jul“, u vezi sa apelanticinim zapošljavanjem, da je protiv apelantice podnijela krivičnu prijavu, te da je vijećnicima kao i predsjedavajućem Općinskog vijeća saopštila da je apelantica falsifikovala uvjerenje o radnom stažu i da je ona na taj način oštećena. Općinski sud je utvrdio da protiv apelantice nije nikad vođen nikakav sudski postupak vezano za konkursnu proceduru prilikom njenog zapošljavanja, da je Suada Akmadžić pokretala postupak protiv JKP „10. jul“, ali ne protiv apelantice lično. Utvrđeno je da je konačnom presudom Kantonalnog suda od 20. februara 2015. godine odbijen tužbeni zahtjev Suade Akmadžić protiv JKP „10. jul„ kojim je tražila da se poništi odluka o izboru najuspješnijeg kandidata JKP „10. jul“ od 20. septembra 2012. godine, kojom je apelantica proglašena najuspješnijim kandidatom koji je prošao otvorenu konkurenciju po oglasu za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme na radno mjesto – poslovođa u RJ ,,Čistoća“, kao i da JKP „10. jul“ ponovo provede proceduru izbora najuspješnijeg kandidata za navedeno radno mjesto. Utvrđeno je da su prvotuženi i drugotuženi na održanoj sjednici prilikom raspravljanja o imenovanju članova Skupštine JKP „10. jul“ i stanja u tom preduzeću i problemu zapošljavanja iznijeli sumnju u predložene članove Skupštine koji su imenovali članove konkursne komisije koja je provodila proceduru zapošljavanja i u tom kontekstu je spomenuto apelanticino ime. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su prvotuženi i drugotuženi izjavili rečenice „papiri i svašta drugo mijenjano da bi se zaposlila [apelantica] koja danas sjedi u Općinskom vijeću“ i „da je proces još na sudu, ali 99 % okončan u korist Suade Akmadžić“, te da je trećetuženi u svom radijskom programu vršio reemitovanje navedene sjednice.
10. Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredbi čl. 1. i 6. Zakona o zaštiti od klevete, zaključio da u prvoj izjavi, koju je apelantica označila u tužbi „papiri i svašta drugo mijenjano da bi se zaposlila [apelantica] koja danas sjedi u Općinskom vijeću“ prvotuženi i drugotuženi nisu rekli da je apelantica radila nešto nezakonito niti da je ona mijenjala papire ili svašta nešto drugo, a u izjavi „da je proces još na sudu, ali 99 % okončan u korist Suade Akmadžić“ prvotuženi i drugotuženi nisu čak ni spomenuli apelanticu, niti su je na taj način oklevetali da bi je identifikovali trećim licima. U tom pravcu Općinski sud je pojasnio da sporne izjave ni na koji način nisu mogle štetiti časti i ugledu apelantice jer treća lica koja su slušala te izjave uopće nisu mogla zaključiti da je rečeno nešto što bi se ticalo apelantice lično, odnosno njenog postupanja, pa samim tim apelantici te izjave nisu mogle ni škoditi, odnosno nisu mogle dovesti do teških posljedica po apelanticu. Naime, u prvoj izjavi apelantica nije optužena da je ona mijenjala dokumentaciju, što znači da nije ona optužena da je radila nešto nezakonito dok u drugoj izjavi uopće nije niti spomenuta niti je nešto izjavljeno što bi se nje ticalo. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da u konkretnom slučaju nije bilo od utjecaja utvrđivati da li su te izjave istinite ili nisu jer sve i da jesu nisu mogle pričiniti štetu apelantici. Tek da je utvrđeno da je apelantica izjavama optužena za nešto, za počinjenje nekog krivičnog dijela ili slično, utvrđivalo bi se da li je to istinitog ili neistinitog sadržaja.
11. Osim toga, Općinski sud je ukazao i na stav Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda izraženog u više odluka da političari (a što apelantica jeste u domenu lokalne zajednice) moraju pokazati veći stepen tolerancije na kritiku, te da čak i izrazi da je neko „kriminalac“, „lopov“, „korumpiran“ ne može biti kleveta jer se smatraju mišljenima, vrijednosnim sudovima koji se ne mogu dokazati. Ako bi se neko netačno optužio da je nešto učinio ili ukrao, moglo bi se raspravljati o kleveti, međutim, kao što je u konkretnom slučaju navedeno, prvotuženi i drugotuženi u svojim izjavama nisu optužili apelanticu da je nešto učinila, niti da je nešto ukrala, te je i ona sama u svom iskazu izjavila da nije znala na što je prvotuženi mislio, ali da je to impliciralo da je ona možda učinila neko krivično djelo. Općinski sud je zaključio da sporne izjave nisu dovoljne da bi se njima učinila kleveta prema shvatanjima sredine u kojoj apelantica živi, a uzimajući u obzir naprijed navedene stavove viših sudova.
12. Pored toga, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da ne postoji odgovornost za klevetu ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili prenosi izražavanje ili je iznio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da nije sporno da se ne može odgovarati za izražavanje izneseno u Općinskom vijeću jer je to zakonodavni organ lokalne zajednice odnosno općine, a u konkretnom slučaju sporne izjave su iznesene u toku rasprave o imenovanju članova skupština javnih preduzeća, pa se ima smatrati da su iznijete u zakonodavnom postupku. U tom smislu, Općinski sud je naglasio da apelantica pogrešno tumači da je odlučivanje o imenovanju članova skupština političko pitanje, te da se navedena odredba ne može primijeniti iz razloga jer su sva pitanja koja rješavaju parlamenti, skupštine, vijeća ustvari politička pitanja jer o njima odlučuju političari i tiču se politike. Utvrđeno je da su prvotuženi i drugotuženi sporne izjave iznijeli u toku sjednice Općinskog vijeća na kojoj se odlučivalo o imenovanju članova skupština javnih preduzeća, te da su tuženi u smislu te rasprave spomenuli i zapošljavanja u preduzeću kod kojeg je apelantica u ranijem periodu bila zaposlena. Kako prvotuženi i drugotuženi nisu iznijeli izjave koje bi predstavljale klevetu, Općinski sud je zaključio da ni na strani trećetuženog nema odgovornosti za prenošenje klevete pa je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti kao neosnovan.
13. Presudom Kantonalnog suda broj 18 0 P 038284 18 Gž od 16. septembra 2019. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.
14. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude, u granicama razloga navedenih u žalbi i po službenoj dužnosti, ponovio predmet spora i činjenična utvrđenja prvostepenog suda, te je zatim istakao da utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je apelantica u tužbi navela činjenice na kojim je zasnivala tužbeni zahtjev i u tužbi citirala izjave tuženih smatrajući da su je tim izjavama oklevetali, pri čemu se pozivala na audiosnimak sjednice ukazujući da su tuženi u određenim minutima trajanja sjednice bahato nastavili sa verbalnim napadima iznošenjem neistina na njen račun ne navodeći koje su to još konkretne izjave prvotuženog i drugotuženog iz kojih bi proizlazilo da su iznosili neistine na njen račun, što bi predstavljalo klevetu. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio izjave konkretno navedene u tužbi, a koje prvotuženi i drugotuženi nisu osporili, te je cijenio i iskaze stranaka koji su se izjašnjavali o toku sjednice i ostalim izjavama prvotuženog i drugotuženog tokom sjednice, ocijenivši da nisu osnovani apelanticini žalbeni prigovori kojim osporava činjenično utvrđenje prvostepenog suda.
15. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da, nasuprot žalbenim prigovorima, prvostepeni sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka kada je odbio apelanticin prijedlog da se izvede dokaz vještačenjem po vještaku Ćosić Jasminu, te kada nije dopustio preslušavanje audiosnimka XI sjednice Općinskog vijeća, jer nije sporno da su prvotuženi i drugotuženi iznijeli navode za koje apelantica u tužbi tvrdi da su iznijeti od tuženih, a tokom postupka je apelantica saslušana u svojstvu parnične stranke pa se mogla izjasniti o toku sjednice i svim izjavama prvotuženog i drugotuženog na sjednici. Također, Kantonalni sud je naglasio da je irelevantna činjenica da li je apelantica kažnjavana ili nije za odluku o tužbenom zahtjevu, a pri tome teret dokazivanja tih činjenica pod uvjetom da izjave prvotuženog i drugotuženog predstavljaju klevetu nije bio na apelantici, pa nije počinjena povreda postupka kada je sud odbio apelanticin prijedlog da sud po službenoj dužnosti pribavi podatke o kažnjavanju apelantice. U tom smislu, Kantonalni sud je naglasio da je apelantica već u tužbi mogla i bila dužna iznijeti sve činjenice na kojim je zasnivala tužbeni zahtjev (član 53. stav 2. točka 2. ZPP), a u tužbi se pozivala na dokaz audiosnimak sjednice, što znači da je znala sadržaj audiosnimka, kao i izjave prvotuženog i drugotuženog tokom cijele sjednice, a ne samo izjave navedene u tužbi, pa je tužbeni zahtjev mogla opredijeliti u skladu sa tim činjenicama, a mogla je tužbeni zahtjev opredijeliti tokom cijelog postupka. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da postupanjem prvostepenog suda apelantici nije uskraćeno pravo da disponira tužbenim zahtjevom kako se u žalbi navodi.
16. Konačno, Kantonalni sud je naveo da izjave prvotuženog i drugotuženog kao općinskih vijećnika iznesene tokom XI redovne sjednice Općinskog vijeća kao organa lokalne samouprave i predstavničkog tijela građana, gdje je apelantica identifikovana u kontekstu rasprave o problematici zapošljavanja u JKP „10. jul“ od članova konkursne komisije koje biraju članovi Skupštine u JKP „10. jul“, po svom sadržaju, odnosno izražavanju same po sebi ne predstavljaju klevetu. Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije od utjecaja subjektivni osjećaj povrijeđenosti apelantice zbog spominjanja njenog imena u vezi zapošljavanja ostalim vijećnicima na sjednici, a koji su prethodno bili upoznati od Suade Akmadžić o problemu procedure zapošljavanja apelantice, te da je Suada Akmadžić protiv nje podnijela krivičnu prijavu. Kako u konkretnom slučaju nema odgovornosti prvotuženog i drugotuženog za klevetu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev u cijelosti, jer nema odgovornosti ni trećetuženog, koji je zakonito sjednicu reemitovao u redovnom programu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
18. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, apelantica smatra da je prvostepeni sud nezakonito „izvukao“ iz činjeničnog opisa minimalan dio navoda tvrdeći da je tužba usmjerena samo na dva citata iz činjeničnog opisa tužbe. Ističe da je sud potpuno izvrnuo smisao spornih citata, te da je zaključio da to sve nema nikakve veze s apelanticom, koja tom prilikom zapravo nije imenovana. U vezi s tim, navodi da prvostepeni sud nije dozvolio izvođenje vještačenja, niti je dopustio preslušavanje spornog snimka XI sjednice Općinskog vijeća, čime ju je onemogućio da dokaže da nije istina to što su tuženi iznijeli, na koji način joj je uskraćen pristup sudu. Odbijanjem izvođenja naznačenih relevantnih dokaza, prvostepeni sud je jednostavno uklonio preduvjete za vođenje parničnog postupka jer je bez tih dokaza bilo nemoguće utvrditi činjenično stanje.
19. Apelantica je navela da i kod trećetuženog postoji lanac odgovornosti jer prema relevantnoj odredbi člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete odgovorno je svako lice koje je unutar trećetuženog vršilo nadzor nad emitovanim sadržajem, a to su: konkretan novinar na zadatku, dnevni urednik, glavni i odgovorni urednik, te direktor. Međutim, kako su oni postupali u sklopu trećetuženog, koji ima navodnu obavezu (re)emitovanja sjednica Općinskog vijeća, jasno je da je odgovornost na trećetuženom kao pravnom licu, a ne na pojedinačnim fizičkim licima u lancu odgovornosti.
20. Apelantica ističe da je prvostepeni sud donošenjem osporene presude povrijedio odredbe čl. 1, 4, 6, 7, 10. i 15. Zakona o zaštiti od klevete, te relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na čiju primjenu upućuje Zakon o zaštiti od klevete (posebno čl. 200. ZOO).
21. Također, apelantica navodi da ju je prvostepeni sud diskriminisao zato što je političarka ,,u domenu lokalne zajednice“ te da ona kao takva mora pokazati veći stepen tolerancije na kritiku. b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer odlukom tog suda nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje, slobodu izražavanja, prava na djelotvoran lijek jer je taj sud o svim odlučnim prigovorima iznijetim u žalbi protiv prvostepene presude dao valjane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Predložio je da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.
23. Općinski sud je naveo da su navodi apelacije neosnovani jer je u toku postupka utvrđeno da izjave koje je apelantica označila kao sporne izjave kojima je njoj učinjena kleveta ne predstavljaju klevetu jer sud nije utvrdio da su tuženi apelanticu optužili, odnosno iznijeli neistine o njoj.
24. Punomoćnik trećetuženog je naveo da su sudovi koji su odlučivali u prvostepenom i drugostepenom postupku donijeli zakonite i pravilne odluke. Nadalje je naveo da apelantica u apelaciji ponavlja žalbene razloge izjavljene protiv prvostepene presude, međutim, u apelaciji ne navodi povrede Ustava BiH koje Ustavni sud u apelaciji cijeni, stoga je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Cilj zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. stav 1. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7. stav 1. tačka b) (1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
26. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
1. Tužba i njena sadržina Član 53. stav (2) tačka 2) (2) Tužba mora da sadrži:
2) određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja (tužbeni zahtjev); VI.Dopustivost aDopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelacione navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
30. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari imala procesnu poziciju tužiteljice tražeći naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelantice radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelantica u osporenom postupku nije bila „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak se nije ticao apelanticinog prava na slobodu izražavanja, pa se navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
c)Dopustivost u odnosu na ostale navode
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju apelantica osporava Presudu Kantonalnog suda broj 18 0 P 038284 18 Gž od 16. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Kantonalnog suda dostavljena apelanticinom punomoćniku 25. septembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 13. novembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo iz čl. II/3.e), II/3.h) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i čl. 10, 13, 14. i 17, te člana
1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
37. Ustavni sud ima u vidu da je konačnom osporenom odlukom odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila naknadu nematerijalne štete zbog klevete i povrede ugleda. Shodno tome, kako se suština apelanticinog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u konkretnom slučaju prije svega ispitati da li je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno da li je osporenom odlukom postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
39. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
40. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana
8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
41. Nadalje, Ustavni sud podsjeća na to da pravo na „privatni život“ iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca [...] (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine).
42. Također, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj dosadašnjoj praksi utvrdio da se „privatni život“ odnosi na aspekte koji se vežu za lični identitet i ugled (vidi, između ostalih, Evropski sud, Pfeifer protiv Austrije, broj12556/03, stav 35, 15. novembar 2007. godine, i Petrina protiv Rumunije, broj 78060/01, st. 27-29,14. oktobar 2008. godine). Štaviše, da bi član
8. Evropske konvencije uopće bio primjenjiv, napadna čast i ugled mora doseći određen stepen težine koji bi mogao prouzrokovati štetu ličnom uživanju prava na poštovanje privatnog života (vidi, Yarushkevych protiv Rumunije, broj 38320/05,st. 22-26, 31. maj 2016. godine).
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je apelantica u konkretnom slučaju tražila zaštitu zbog navodne klevete, što znači da je u suštini tražila da se radi zaštite njenog ugleda i časti ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantovano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dvaju prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelanticinom pravu na ugled i čast koje je kroz pravo na privatan život zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
44. Ustavni sud prije svega treba dati odgovor da li predmetni postupak ulazi u sferu apelanticinog „privatnog života“ odnosno njenog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, predmetni postupak se odnosio na kršenje apelanticinog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje spornim izjavama prvotuženog i drugotuženog datim na sjednici Općinskog vijeća, te reemitovanjem od trećetuženog, proizlazi da su tuženi narušili apelanticin ugled i čast govoreći da su „papiri i svašta drugo mijenjano da bi se zaposlila [apelantica] koja danas sjedi u Općinskom vijeću“ i „da je proces još na sudu, ali 99 % okončan u korist Suade Akmadžić“. Ustavni sud smatra da navedena izražavanja ulaze u sferu apelanticinog prava na ugled iz člana
8. Evropske konvencije.
45. Drugo pitanje koje se postavlja je pitanje je li apelantica „žrtva“ kršenja prava iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno da li odbijanje njenog tužbenog zahtjeva za povredu časti i ugleda predstavlja miješanje u njeno pravo na privatni i porodični život. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda potvrđena prvostepena presuda i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpjela zbog klevete. Međutim, u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci naveo da je u konkretnom slučaju pred Općinskim vijećem pokrenuto pitanje imenovanja članova skupština javnih preduzeća čiji je osnivač Općina Bosanska Krupa, o imenovanju članova skupštine JKP „10. jul“ i stanja u tom preduzeću, te zapošljavanja, kojom prilikom su tuženi iznijeli sporne izjave da su „papiri i svašta drugo mijenjano da bi se zaposlila [apelantica] koja danas sjedi u Općinskom vijeću“ i „da je proces još na sudu, ali 99 % okončan u korist Suade Akmadžić“, koje je trećetuženi u svom radijskom programu reemitovao. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da prvotuženi i drugotuženi u svojim izjavama nisu rekli da je apelantica uradila nešto nezakonito, niti da je ona mijenjala dokumentaciju ili nešto drugo, odnosno da nisu optužili apelanticu da je nešto učinila, te da u konkretnom slučaju nije od utjecaja subjektivni osjećaj povrijeđenosti apelantice zbog spominjanja njenog imena u vezi zapošljavanja ostalim vijećnicima na sjednici, a koji su prethodno bili upoznati o problemu procedure zapošljavanja apelantice, te da je Suada Akmadžić protiv nje podnijela krivičnu prijavu. Naprotiv, iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je i sama apelantica u svom iskazu izjavila da nije znala na su tuženi mislili. Ustavni sud također zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sporne izjave prvotuženi i drugotuženi izrekli kao općinski vijećnici na sjednici Općinskog vijeća dok su raspravljali o pitanjima od javnog interesa, koje je trećetuženi reemitovao u redovnom programu, da su se izjave odnosile na apelanticu, koja je i sama općinska vijećnica, dakle javna ličnost, te da ne predstavlja napad tuženih na privatni život apelantice, odnosno da sporne izjave po svom sadržaju, odnosno izražavanju same po sebi ne predstavljaju klevetu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2759/06 od 26. februara 2009. godine, tačka 33, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP 2929/07 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2929/07 od 11. marta 2010. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu u presudi osporenoj apelacijom Kantonalni sud je, između ostalog, istakao [...] u konkretnom slučaju se radilo o izražavanju prvotuženog iznesenom na sjednici Općinskog vijeća pri razmatranju i usvajanju Odluke o pečatu Općine Tuzla, što se ima smatrati izražavanjem u toku zakonodavnog postupka. Kantonalni sud je istaknuo da je prema odredbi člana 7. stav 1. tačka b) ZZK izražavanje izneseno u toku zakonodavnog postupka izuzeto od odgovornosti za klevetu. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može uočiti bilo kakvu proizvoljnost na apelanticinu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u smislu standarda Evropskog suda ispitali sporne izjave prvotuženog i drugotuženog, koje je trećetuženi reemitovao u redovnom programu, te zaključili da sporne izjave nisu dovoljne da bi se njima učinila kleveta prema shvatanjima sredine u kojoj apelantica živi, odnosno da prvotuženi i drugotuženi nisu iznijeli izjave koje bi predstavljale klevetu, u smislu odredba člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, koja bi uzrokovala štetu apelanticinom ugledu i dostojanstvu.
46. Stoga, Ustavni sud ne uočava proizvoljnost u obrazloženju Kantonalnog suda da spornim izražavanjem nije narušen apelanticin ugled i čast, da bi za nju nastala šteta, koju tokom postupka nije ni dokazala, zbog čega se neće miješati niti u zaključak tog suda u vezi sa utvrđenjem da sporno izražavanje, samo po sebi, ne predstavlja klevetu na što nije od utjecaja subjektivni osjećaj povrijeđenosti apelantice.
47. Imajući u vidu navedeno, a posebno sadržaj spornih izjava, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da u konkretnom slučaju sporne izjave, u navedenim okolnostima, nisu bile takve da je njima došlo do povrede apelanticinog ugleda iz člana 8. Evropske konvencije. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja zadovoljen je princip proporcionalnosti, odnosno postignuta je pravična ravnoteža između apelanticinog prava na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije.
48. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
52. Apelantica je, kako proizlazi iz navoda apelacije, ukazala da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelantica ukazuje da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da je do povrede njenog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što su redovni sudovi odbili njen prijedlog za izvođenje dokaza vještačenjem, odnosno kada su odbili prijedlog da se dopusti preslušavanje audiosnimka, iz čega proizlazi da ukazuje da joj je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka – ravnopravnosti stanka u postupku.
53. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Naime, Ustavni sud kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude domaćih sudova u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Bochan protiv Ukrajine, presuda od 5. februara 2015. godine, stav 61).
54. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.
55. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev zaključivši da se u okolnostima konkretnog slučaja ne radi o kleveti u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, dali dovoljno jasno i razumno obrazloženje osporenih odluka kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost na način na koji to ukazuje apelantica u apelaciji. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno obrazloženje zbog čega je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, pri čemu iz datog obrazloženja ne proizlazi da je primjena prava bila proizvoljna na apelanticinu štetu. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u pogledu činjeničnog stanja i primijenjenog materijalnog prava, koje je kao pravilno i zakonito potvrđeno i u postupku povodom žalbe, budući da su u obrazloženju presuda navedene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti neadekvatnim.
56. U vezi s apelacionim navodima kojima apelantica ističe da joj je onemogućeno da dokaže da nije istina to što su tuženi iznijeli, na koji način joj je povrijeđeno načelo pravičnosti postupka – ravnopravnosti stanaka u postupku, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja princip ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). Taj princip podrazumijeva, kako je Evropski sud naveo u predmetu Dombo Beheer B.V. protiv Holandije u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski suda, Dombo B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. maja 2002. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, tačka 24, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21).
57. U vezi s tim, te istaknutim apelanticinim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud odbio apelanticin prijedlog da se izvede dokaz vještačenjem po vještaku Jasminu Ćosiću, niti je dopustio preslušavanje audiosnimka XI sjednice Općinskog vijeća, obrazloživši to da među stankama nije sporno da su prvotuženi i drugotuženi iznijeli navode za koje apelantica u tužbi tvrdi da su iznijeti od tuženih. Zatim, Ustavni sud zapaža da je apelantica ove navode isticala i u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom koji je zaključio da postupanjem prvostepenog suda apelantici nije uskraćeno pravo da disponira tužbenim zahtjevom. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ovakav stav obrazložio na način da je apelantica već u tužbi mogla i bila dužna iznijeti sve činjenice na kojim je zasnivala tužbeni zahtjev, a u tužbi se pozivala na dokaz audiosnimak sjednice, što znači da je znala sadržaj audiosnimka, kao i izjave prvotuženog i drugotuženog tokom cijele sjednice, a ne samo izjave navedene u tužbi, pa je tužbeni zahtjev mogla opredijeliti u skladu s tim činjenicama, a mogla je tužbeni zahtjev opredijeliti tokom cijelog postupka. Stoga, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu propustili da cijene apelanticin predmetni prigovor, već upravo suprotno, on je ocijenjen i dato je obrazloženje zbog čega ga sudovi nisu smatrali osnovanim. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani apelantica i tuženi, te su analizirani i cijenjeni i materijalni dokazi, a apelantica je imala mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činila, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelantica osim tvrdnji koje je isticala u postupku pred Kantonalnim sudom ničim nije dokazala svoje navode da nije ravnopravno tretirana u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantici uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze kao i da osporavaju i komentarišu dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi da ona nije bila tretirana ravnopravno sa suprotnom stranom.
58. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u vezi s pravom na poštovanje privatnog života, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zaključuje da su i apelanticini navodi o povredi ovog prava također neosnovani iz istih razloga kao u vezi s pravom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
59. U vezi s navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, iako to apelantica nije eksplicitno navela, proizlazi da se na povredu ovog prava žali u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud ukazuje na to da je apelantica imala i koristila pravo na izjavljivanje žalbe. Činjenica da korištenje navedenog pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom je apelantica zadovoljna ne dovodi ni na koji način u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su i ovi apelacioni navodi neosnovani.
Ostali navodi
60. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opća zabrana diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi u osporenim presudama dali jasno obrazloženje svojih zaključaka o tome da tuženi nisu iznijeli izjave koje bi predstavljale klevetu, te da je postignuta pravična ravnoteža između apelanticinog prava na zaštitu ugleda i prava tuženih na slobodu izražavanja.
62. Nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo na opravdanost iznesenih prigovora u kontekstu primjene Zakona o zaštiti od klevete. Pri tome Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nisu povrijeđene garancije ravnopravnosti stranaka u postupku.
63. Ustavni sud smatra da nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost i koristila zakonom propisani vanredni pravni lijek, a činjenica da taj pravni lijek nije rezultirao apelanticinim uspjehom u predmetnom postupku per se ne pokreće pitanje povrede navedenog prava.
64. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, te opće zabrane diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
65. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević