Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4904/19 (V. A. i B. L.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Ugovor o kupoprodaji
- Ništavost
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4904/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4904/19, rješavajući apelaciju Velibora Avdalovića i Branke Lučić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Velibora Avdalovića i Branke Lučić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 034506 19 Rev od 4.
septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 034506 18 Gž 3 od 29. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Velibor Avdalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, i Branka Lučić (u daljnjem tekstu: apelantkinja – zajedno: apelanti), koju zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnijeli su 20. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 034506 19 Rev od 4. septembra 2019. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 034506 18 Gž 3 od 29. januara 2019. godine. Apelanti su 20. septembra 2020. godine dostavili i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio „tuženoj opštini Nevesinje (u daljnjem tekstu: tužena) ili eventualno bilo kome drugom da raspolaže nepokretnošću preciziranom u zahtjevu do donošenja odluke o apelaciji“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4904/19 od 14. oktobra 2020. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužene zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 26. oktobra 2020. godine, Okružni sud 2. novembra 2020. godine, a tužena 9. novembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 034506 17 P 4 od 16. maja 2018. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i utvrđeno je da je apelantkinja kao prodavac i kao zemljišnoknjižni vlasnik sa 1/1 dijela nepokretnosti precizirane u presudi sa apelantom kao kupcem zaključila ugovor o kupoprodaji navedene nepokretnosti 4. oktobra 1999. godine, koji je ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem preciziranim u presudi, koji ugovor predstavlja valjan pravni osnov za prenos prava svojine, što je tužena dužna priznati i trpjeti da se apelant po osnovu istog ugovora upiše u zemljišnim knjigama nadležnog suda i drugim javnim evidencijama kao nosilac svojinskih prava sa 1/1 dijela na predmetnoj nepokretnosti, te se tužena obavezuje da apelantima nadoknadi troškove parničnog postupka precizirane u presudi. Presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnik predmetne nepokretnosti po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 13. jula 1960. godine, koji predstavlja valjan pravni osnov za prenos prava svojine, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužena po osnovu istog ugovora upiše u zemljišne knjige i druge javne evidencije kao nosilac svojinskog prava sa 1/1 dijela na predmetnoj nepokretnosti. Istom presudom odbijen je i protivtužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo kupoprodajni ugovor zaključen između apelanata, te da se naloži brisanje apelantkinje kao vlasnika predmetne nepokretnosti iz zemljišnoknjižnih evidencija i drugih javnih evidencija, kao i da se obavežu apelanti da tuženoj naknade troškove postupka.
7. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je predmetna nepokretnost bila upisana u zemljišnim knjigama kao svojina apelantkinjine majke Jele Vuković sa 1/1 dijela. Utvrđeno je da je ugovorom o kupoprodaji od 13. jula 1960. godine apelantkinjina majka prodala tuženoj predmetnu nepokretnost za iznos preciziran u presudi, a da ovaj ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama. Predmetnu nepokretnost tužena je, kako je obrazloženo, kupila radi predaje na korišćenje preduzeću „Zora“ (pravnom predniku tuženog AD „Vazdušna banja“ Nevesinje) koje je obavljalo ugostiteljsku djelatnost u predmetnoj nepokretnosti, a kasnije je istu djelatnost obavljao pravni sljednik ovog preduzeća tuženi AD „Vazdušna banja“ Nevesinje (u odnosu na koga su apelanti kasnije povukli tužbu). Utvrđeno je i da su predmetne nepokretnosti odlukom preciziranom u presudi izuzete iz procesa nacionalizacije s obzirom na to da ih je apelantkinjina prednica prodala tuženoj. Utvrđeno je i da je nakon smrti apelantkinjine majke proveden ostavinski postupak i Rješenjem Osnovnog suda u Nevesinju broj 0-93/90 od 5. marta 1997. godine predmetna nepokretnost upisana kao apelantkinjina svojina sa 1/1 dijela. Nadalje, utvrđeno je da je ugovorom o kupoprodaji zaključenim 4. oktobra 1999. godine apelantkinja prodala istu nepokretnost apelantovom pravnom predniku, nakon čega je pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju broj P-43/05 od 19. aprila 2007. godine odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji predmetne nepokretnosti zaključen 13. jula 1960. godine između njene majke i tužene. Utvrđeno je i da je tužena apelantu odobrila obavljanje ugostiteljske djelatnosti u predmetnoj nepokretnosti, što proizlazi iz rješenja tužene preciziranih u presudi, te da je apelant bio u posjedu predmetne nepokretnosti mnogo ranije nego što je njegov prednik izvršio njenu kupoprodaju, a i u vrijeme kada je kupio 4. oktobra 1999. godine.
8. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev apelanata cijeneći da je apelantkinja s apelantom zaključila kupoprodajni ugovor koji je u svemu saglasan zahtjevima stroge forme kod kupovine nepokretnosti i da on predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine u smislu odredbe člana 20 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. S druge strane, taj sud je odbio protivtužbeni zahtjev tužene nalazeći da tužena nije ni u kakvom ugovornom odnosu s apelantima, te da je ugovor koji je tužena zaključila s apelantkinjinom prednicom manjkav u pogledu površine predmetnog prostora. Pored toga, taj sud nalazi da ugovor nema mišljenje javnog pravobranioca, što je bilo obavezujuće u smislu čl. 29 i 34 Zakona o prometu zemljišta i zgrada koji je tada bio na snazi, a da, osim toga, tužena nije dokazala svoj posjed na predmetnoj nepokretnosti, bilo neposredan ili posredan. Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je JP „Vazdušna banja" koja je pravni sljednik preduzeća „Zora“, sve do prihvatanja povlačenja tužbe u odnosu na nju isticala svoje pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, koje nije utvrđivala u stečajnom postupku, a tokom ovog postupka tužena nikad nije tvrdila da radi u ime i za potrebe tužene JP „Vazdušna banja“, nego je čak omogućila posjed apelantu po rješenju kojim mu odobrava obavljanje ugostiteljske djelatnosti.
9. Slijedom toga, prvostepeni sud je zaključio da nije osnovan ni protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo utvrđivanje ništavosti ugovora zaključenog između apelanata iz razloga što nisu ispunjeni uslovi iz člana 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) s obzirom na to da ugovor udovoljava zahtjevima forme, predmeta i sposobnosti ugovornih strana za njegovo zaključenje i jer tužena nije dokazala da je taj ugovor ništav. U odnosu na dio protivtužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži brisanje apelantkinje kao vlasnika predmetne nepokretnosti iz zemljišnoknjižnih evidencija, Osnovni sud je naveo da je taj zahtjev odbijen jer on proizlazi iz prethodna dva dijela protivtužbenog zahtjeva, kao i činjenice da apelantkinja kao zamljišnoknjižni vlasnik predmetne nepokretnosti nije bila u ugovornom odnosu s tuženom kao prodavač nepokretnosti, pa se apelantkinja po osnovu istaknutih protivtužbenih zahtjeva ne može ni brisati iz zemljišnoknjižnih evidencija.
10. Rješenjem Osnovnog suda broj 95 0 P 034506 17 P 4 od 16. maja 2018. godine utvrđeno je da je tužba apelanata u odnosu na tuženog AD „Vazdušna banja“ u stečaju Nevesinje povučena, a djelimično je usvojen zahtjev tog tuženog i obavezani su apelanti da mu naknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi.
11. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 034506 18 Gž 2 od 29. januara 2019. godine žalba tužene je uvažena, preinačena prvostepena presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanata preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, a usvojen protivtužbeni zahtjev tužene, takođe preciziran u prethodnim tačkama ove odluke, te su apelanti obavezani da tuženoj naknade troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne pravne zaključke, te je Okružni sud žalbu tužene uvažio na precizirani način.
12. Prema obrazloženju tog suda, pravosnažnom presudom iz 2007. godine preciziranom u presudi već je odlučeno da ugovor od 13. jula 1960. godine nije ništav s obzirom na to da je u ranijoj parnici po apelantkinjinoj tužbi odbijen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je navedeni ugovor o kupoprodaji koji je zaključen između njene majke i tužene ništav. U odnosu na formu tog ugovora o kupoprodaji, taj sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen u skladu sa zakonom jer je sačinjen u pismenoj formi, pa sve i da nije ovjeren, da je pravno valjan u pogledu forme shodno odredbama tada važećih propisa. Pored toga, Okružni sud je istakao da je mišljenja da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da apelanti „sa osnovom ukazuju“ da ovaj ugovor nema mišljenje javnog pravobranioca jer nedostatak takvog mišljenja tadašnji propisi nisu smatrali uzrokom ništavosti ugovora. Prema obrazloženju tog suda, za odluku u ovom predmetu nije odlučna ni činjenica da ugovor od 13. jula 1960. godine nije proveden u zemljišnim knjigama i da stoga na osnovu njega tužena nije mogla steći pravo svojine. Ovo stoga jer ni ugovor o kupoprodaji čiji je predmet ista nepokretnost, koji je zaključen 4. oktobra 1999. godine između apelanata, kako je obrazloženo, takođe nije proveden u zemljišnim knjigama. Okružni sud je obrazložio i da, isto tako, nalazi da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je od uticaja na punovažnost ugovora od 13. jula 1960. godine označenje u ugovoru da površina sporne nepokretnosti iznosi 69,50 m², dok je površina prema stanju zemljišne knjige 122 m² s obzirom na to da među parničnim strankama nije sporno da se radi o istoj nepokretnosti.
13. Okružni sud je naveo i da je, prema njegovom mišljenju, tužena bila u tzv. posrednoj državini predmetne nepokretnosti jer ju je kupila da bi je dala na korišćenje ugostiteljskom preduzeću „Zora“ za obavljanje ugostiteljske djelatnosti, a to preduzeće je tu djelatnost zaista i obavljalo u predmetnoj nepokretnosti. Kako je obrazložio Okružni sud, u situaciji kad su svi kupci savjesni, a ni jednom od njih nije predata nepokretnost u državinu, niti je iko od kupaca ishodio upis prava svojine u zemljišnu knjigu, odnosno drugu javnu knjigu, jači pravni osnov ima raniji kupac. U vezi s tim je navedeno da kod činjenice da je predmetna nepokretnost od zaključenja ugovora o kupoprodaji od 13. jula 1960. godine bila u posrednoj državini tužene te činjenice dugogodišnjeg korišćenja te nepokretnosti od ugostiteljskog preduzeća „Zora“ i njenog pravnog sljednika „Vazdušne banje“ koji su ranije bili u društvenoj svojini, po ocjeni tog suda može se govoriti o sticanju prava svojine na predmetnoj nepokretnosti u korist društvene svojine i na osnovu čl. 268 stav 1 Zakona o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76). Ovo stoga, kako je obrazložio taj sud, jer je ovom odredbom bilo propisano da, ako je nepokretnost postala društvena svojina bez pravnog osnova, njeno vraćanje se moglo zahtijevati u roku od pet godina od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina, što znači da bi sporna nepokretnost mogla postati društvenom svojinom propuštanjem zemljišnoknjižnog vlasnika da u rokovima propisanim tom odredbom zahtijeva njeno vraćanje. Neaktivnost apelanata kao eventualnih titulara prava svojine, propuštanjem rokova iz člana 268 stav 1 Zakona o udruženom radu, koji se rokovi u konkretnom slučaju imaju računati od stupanja na snagu ovog zakona, a to je 11. decembar 1976. godine, prema mišljenju tog suda, dovela bi do prelaska predmetne nepokretnosti u društvenu svojinu. Okružni sud je naveo da kod postojanja dva pravna osnova po kojima je tužena stekla pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti, njoj kao sticaocu pripada pravo izbora pravnog osnova po kome će svoje pravo svojine realizovati u sudskom postupku, pa bez obzira što postojanje punovažnog kupoprodajnog ugovora nema značaj sticanja prava svojine, nego samo predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine, jer se na osnovu pravnog posla pravo svojine stiče tek upisom u javnu knjigu, to ne isključuje sticanje prava svojine po drugom osnovu.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 95 0 P 034506 18 Gž 3 od 29. januara 2019. godine žalba tužene AD „Vazdušna banja“ u stečaju djelimično je usvojena, preinačeno je rješenje Osnovnog suda od 16. maja 2018. godine u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka tako što su apelanti obavezani da toj tuženoj naknade troškove postupka u iznosu od 9,715,15 KM umjesto iznosa od 2.843,10 KM.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 95 OP 034506 19 Rev od 4. septembra 2019. godine revizije apelanata djelimično usvojio, Presudu Okružnog suda broj 95 0 P 034506 18 Gž 2 od 29. januara 2019. godine djelimično preinačio tako što je žalbu tužene odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj 95 0 P 034506 17 P 4 od 16. maja 2018. godine u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene da se utvrdi da je vlasnik predmetne nepokretnosti. U preostalom dijelu revizije apelanata su odbijene dok je revizija apelantkinje izjavljena protiv rješenja Okružnog suda odbačena. Vrhovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da se u vrijeme kada je nepokretnost iz ugovora zaključenog 13. jula 1960. godine prešla u društvenu svojinu, prema pravilima imovinskog prava iz paragrafa 431 Osnovnog građanskog zakonika, pravo svojine na nepokretnostima na osnovu pravnog posla sticalo upisom u javne knjige, pa je, prema mišljenju tog suda, tužena zaključenjem ugovora o kupoprodaji imala osnov sticanja prava svojine i ovlašćenje na podnošenje zahtjeva za upis prava svojine u javne knjige, koji predstavlja način sticanja prava svojine kako je bilo predviđeno i paragrafom 431 istog zakonika u vrijeme zaključenja ugovora, a i kasnije odredbom člana 33 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. S obzirom na to da je ugovorom od 13. jula 1960. godine, koji je i po ocjeni tog suda pravno valjan iz naprijed navedenih razloga, tužena kupila predmetne nepokretnosti, to nije bilo smetnje da se utvrdi da je na osnovu tog ugovora stekla valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima, te da su apelanti dužni priznati i trpjeti upis tog prava u zemljišnim knjigama.
16. Međutim, kako tužena, prema obrazloženju tog suda, nije upisala pravo svojine iz zaključenog ugovora u zemljišne knjige, osnovano se revizijama apelanata prigovara da se nije moglo udovoljiti protivtužbenom zahtjevu u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužena vlasnik predmetnih nepokretnosti iz kog razloga su revizije apelanata djelimično usvojene. Po ocjeni tog suda, zaključeni ugovor od 4. oktobra 1999. godine između apelanata je ništav, bez obzira na to što je u vrijeme kada je taj ugovor zaključen apelantkinja bila upisana kao vlasnik predmetnih nepokretnosti. Kako je obrazložio taj sud, apelantkinja je upisana kao vlasnik predmetnih nepokretnosti u zemljišne knjige 2007. godine na osnovu rješenja o nasljeđivanju pa s obzirom na činjenicu da je njena majka već bila prodala predmetne nepokretnosti tuženoj, apelantkinja nije mogla naslijediti niti na zakonit i savjestan način steći nepokretnosti koje je njena majka za života otuđila valjanim ugovorom o prodaji trećem licu. Vrhovni sud je naveo da u vrijeme smrti apelantkinjine majke predmetne nepokretnosti nisu mogle spadati u njenu zaostavštinu, pa ih kao takve apelantkinja nije mogla prometovati na pravno valjan način ugovorom zaključenim 4. oktobra 1999. godine, te iz tog razloga, prema mišljenju tog suda, nije bilo mjesta pozivanju Okružnog suda na pravila o jačem pravnom osnovu jer nema konkurencije dva pravno valjana ugovora s obzirom na to da je ugovor o kupoprodaji od 4. oktobra 1999. godine ništav.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti navode da su im osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da je nesporno da je apelantkinja stekla predmetne nepokretnosti na način propisan Zakonom o osnovnim svojinskopravnim odnosima, odnosno na osnovu nasljeđa, te da to rješenje tužena nikada nije osporavala. Smatraju da zbog navedenog nije bilo moguće proglasiti ništavim ugovor zaključen između apelanata i naložiti brisanje apelantkinje kao vlasnika iz javnih knjiga. Navode i da tužena nije u rokovima propisanim Zakonom o nasljeđivanju SFRJ koji je važio u vrijeme smrti apelantkinjine majke – tri mjeseca ili deset godina, a ni do danas nije tražila da se predmetne nepokretnosti izdvoje iz nasljeđa. Apelanti navode i da su odluke donesene na osnovu posrednog dokaza – iskaza svjedoka koji nije bio neposredni učesnik u postupku, te da je na taj način apelantima onemogućeno da saznaju sve detalje oko navodne kupoprodaje izvršene 1960. godine. Takođe, navode da ni presuda Vrhovnog suda ni presuda Okružnog suda ne sadrže obrazloženje zašto se kupoprodajni ugovor koji je između apelanata zaključen smatra ništavim, iako je odredbama člana 103 ZOO-a jasno propisano pod kojim uslovima se ugovor ima smatrati ništavim. Takođe, navode da je značaj upisa u zemljišne knjige neoboriv, te da se zbog toga pozivaju na stavove Ustavnog suda iskazane u odlukama br. AP 2157/08, AP 1781/12 i AP 2066/09.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da u ostaje pri obrazloženju svoje odluke iz kojeg proizlazi da nije bilo kršenja prava apelanata zbog čega apelaciju treba odbiti.
19. Okružni sud je naveo da takođe ostaje pri obrazloženju svoje odluke i da prava apelanata ni na koji način nisu prekršena zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Tužena je navela da u činjenicama navedenim u apelaciji nema osnova za tvrdnju da su apelantima prekršena zagarantovana prava te da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Ništavost Član 103. stav 1.
(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
22. U Zakonu o udruženom radu („Službeni list SFRJ“ broj 53/76) relevantne odredbe glase:
Član 268. stav 1.
Ako je nepokretnost postala društveno sredstvo bez pravnog osnova, njeno vraćanje može se zahtevati u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najdocnije u roku od deset godina.
23. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 33.
Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.
24. U Osnovnom građanskom (austrijskom) zakoniku koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja ugovora od 13. jula 1960. godine relevantne odredbe glase:
Paragraf 431.
Za prenos vlasništva na nepokretnim stvarima mora se posao stečenja upisati u javne knjige za to određene. Ovaj upis zove se uknjižba (intabulacija).
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 OP 034506 19 Rev od 4. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 20. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
32. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za pitanje prava svojine na predmetnim nepokretnostima i postupku pravne valjanosti kupoprodajnih ugovora. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
33. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda i Okružnog suda tvrdeći da je tim presudama proizvoljno primijenjeno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
35. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud, a prije njega u dijelu presude i Okružni sud, donijeli osporene odluke na osnovu relevantnih odredbi Zakona o udruženom radu, Osnovnog građanskog zakonika, Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i ZOO-a i da su pri tom dali jasna i argumentovana obrazloženja za koja Ustavni sud smatra da su u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je ranijom presudom Osnovnog suda iz 1997. godine preciziranom u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da kupoprodajni ugovor koji je zaključen između pravne prednice apelantkinje – njene majke i tužene nije ništav jer je ispunjavao sve uslove propisane tada važećim propisima zbog čega predmetna nepokretnost i nije mogla biti dijelom zaostavštine apelantkinjine prednice niti ju je apelantkinja mogla naslijediti, iako tužena nije upisala svoje pravo svojine na navedenoj nepokretnost u javne knjige, te da je, analogno tome, ništav kupoprodajni ugovor koji je zaključen između apelanata. Ustavni sud smatra da, kada se dovedu u kontekst navedene činjenice i tada važeći zakonski propisi proizlazi da nema ništa što bi ukazivalo da su Vrhovni sud i Okružni sud proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe kada su preinačili prvostepenu presudu i odbili tužbeni zahtjev apelanata preciziran u prethodnim tačkama ove odluke. Pri tom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, dali jasno i argumentovano obrazloženje zašto je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između apelanata ništav, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, suprotno navodima apelanata, iz činjenica predmeta proizlazi da su u postupku provedeni brojni dokazi, a ne samo posredni dokaz iskaza svjedoka, te da su detalje o valjanosti predmetnog ugovora zaključenog 1960. godine apelanti mogli saznati i iz postupka koji je, kako je već rečeno, po apelantkinjinoj tužbi vođen pod brojem P-43/05 i okončan presudom od 19. aprila 2007. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev za utvrđenje da je predmetni ugovor iz 1960. godine pravno ništav.
36. Osim toga, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u odnosu na preinačenje drugostepene presude od Vrhovnog suda u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužene i utvrđeno da je tužena na osnovu kupoprodajnog ugovora iz 1960. godine stekla pravo svojine na predmetnim nepokretnostima. Ovo stoga jer je nesporno da je tužena imala i ima valjan pravni osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnim nepokretnostima, te da u suštini i nema pravnog interesa za utvrđivanje sudskim putem da je stekla pravo svojine. Sličan stav Ustavni sud je zauzeo i u svojoj odluci broj AP 915/19 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 915/19 od 10. novembra 2020. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je naveo „da je apelant, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, umjesto da postupi na navedeni način, odnosno da podnese zahtjev za uknjižbu prava svojine, podnio tužbu za utvrđenje da je stekao pravo svojine dosjelošću, a za što, u suštini, apelant i nije imao niti ima pravnog interesa. Ovo stoga jer je nesporno, kao što je već rečeno, da apelant posjeduje valjanu ispravu – kupoprodajni ugovor kao pravni osnov za upis prava svojine shodno odredbama Uredbe“. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da sve i da tužena nije imala valjan pravni osnov za uknjižbu, shodno odredbama člana 268 stav 1 Zakona o udruženom radu, s obzirom na to da apelantkinjina prednica niti apelantkinja nisu osporili prelaz predmetne nepokretnosti u društvenu svojinu, odnosno svojinu tužene u roku od pet godina počev od dana saznanja, a najkasnije u roku od deset godina od prelaska u svojinu tužene, to je predmetna nepokretnost u svakom slučaju postala društvena, odnosno svojina tužene. Takođe, Ustavni sud ukazuje i da se, suprotno navodima apelanata, u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti Zakon o nasljeđivanju u dijelu u kojem se govori o podnošenju zahtjeva za izdvajanje, u konkretnom slučaju predmetnih nepokretnosti, iz nasljeđa. Ovo stoga jer tužena ni po kojoj zakonskoj ili bilo kojoj drugoj odredbi nije bila u obavezi da prati „sudbinu“ prodavca predmetnih nepokretnost – apelantkinjine prednice, niti je morala znati da je ona preminula.
37. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se apelanti pozivaju na odluke Ustavnog suda u predmetima br. AP 2157/08, AP 1781/12 i AP 2066/09 (odluke dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud ukazuje da se stavovi iz navedenih odluka ne mogu primijeniti na konkretan slučaj s obzirom na to da se u navedenim predmetima rješavalo pitanje prava svojine na nepokretnostima preduzeća koja su prošla (ili ne) kroz proces privatizacije, a što u konkretnom predmetu nije slučaj. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da apelanti navode o kršenju ovog prava vezuju za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi, čije presude su osporene apelacijom, proizvoljno primijenili pravo kada su utvrdili da je tužena imala (i ima) valjan pravni osnov za uknjižbu prava svojine na predmetnim nepokretnostima jer kupoprodajni ugovor koji je tužena zaključila s apelantkinjinom prednicom 1960. godine nije ništav jer je ispunjavao sve uslove propisane zakonima koji su tada bili na snazi, te iako tužena nije uknjižila pravo svojine na tim nepokretnostima apelantkinja ih nije mogla steći nasljedstvom niti ih prodati apelantu, zbog čega je kupoprodajni ugovor koji je zaključen između apelanata ništav.
41. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti navode o kršenju tog prava vezuju za kršenje prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić