Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4080/20 (H. T.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pristup sudu
  • Radni odnos
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4080/20

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4080/20, rješavajući apelaciju Hameda Topuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hameda Topuza.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hamed Topuz (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Biser & Co.“ d.o.o. iz Sarajeva, podnio je 12. novembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 038925 20 Rsž od 11. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 45 0 P 038925 19 P od 12. februara 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Vlade Bosanskopodrinjskog kantona i Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosanskopodrinjskog kantona ( zajedno u daljnjem tekstu: tuženi, odnosno Vlada, odnosno Zavod) zatraženo je 21. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. aprila do 3. maja 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je Vlada Rješenjem broj 03-05-1924-2/17 od 1. decembra 2017. godine imenovala apelanta na mjesto direktora Zavoda na mandat od četiri godine. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu čl. 23. i 24. Zakona o Vladi Bosanskopodrinjskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o Vladi), te člana 105. Zakona o zdravstvenom osiguranju FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zdravstvenom osiguranju).

6. Apelant je 12. februara 2018. godine sa Zavodom zaključio Ugovor o radnopravnom statusu direktora broj 14-532-9.1/18 (u daljnjem tekstu: ugovor o radu). Ugovor o radu je utemeljen na odredbama člana 27. st. 1. i 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), rješenju o imenovanju iz prethodne tačke ove odluke, članu 62. stav 3. Pravilniku o radu Zavoda i članu 9. Pravilnika o određivanju koeficijenta za utvrđivanje plaća zaposlenika. Članom 8. ugovora o radu predviđeno je da ugovor prestaje danom isteka mandata direktora, a osim tog razloga, precizirano je da ugovor o radu može prestati i po sili zakona, ili na osnovu sudske odluke, članom 9. ugovora regulirano je da se na sva prava i obaveze koje nisu regulirane ugovorom primjenjuju odredbe ZOR-a, Kolektivnog ugovora i Pravilnika o radu Zavoda na način koji je povoljniji za radnika, dok je članom 10. precizirano da će, u slučaju spora, ugovorne strane spor pokušati riješiti mirnim putem, a ako u tome ne uspiju, nadležan je sud u Goraždu. Apelant je na temelju ugovora o radu prijavljen u evidenciju Zavoda PiO i zdravstvenog osiguranja.

7. Vlada je donijela Rješenje broj 03-05-726/19 od 19. juna 2019. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) kojim je razriješila apelanta dužnosti direktora Zavoda „zbog neusvajanja izvještaja o izvršenju Finansijskog plana Zavoda za 2017. i 2018. godinu i postupanje suprotno aktima donesenim od Vlade“ uz konstataciju da rješenje stupa na snagu danom donošenja i da će se ono objaviti u kantonalnim službenim novinama, te da se stupanjem na snagu rješenja stavlja van snage rješenje Vlade o imenovanju apelanta na mjesto direktora Zavoda. Vlada se u rješenju pozvala na odredbe čl. 23. i 24. Zakona o Vladi, zatim, člana 105. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju i člana 17. Zakona o kantonalnom zavodu za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu Zakon o Kantonalnom zavodu).

8. U rješenju nije naznačeno da apelant ima pravo na pravni lijek za pobijanje rješenja.

9. Iz raspoloživih dokumenata je vidljivo da je apelant 20. juna 2019. godine uputio zahtjev Zavodu za reguliranje radnopravnog statusa, u smislu člana 114. stav 1. ZOR-a, uz obrazloženje da su mu do ostvarivanja prava na penziju ostale tri godine, tražeći raspoređivanje na radno mjesto u skladu sa aktima Zavoda.

Parnični postupak

10. Apelant je 9. augusta 2018. godine tužbom protiv Vlade i Zavoda pokrenuo parnični postupak radi poništenja spornog rješenja Vlade, vraćanja na posao, isplate plaća i naknada iz radnog odnosa, te uplate pripadajućih doprinosa iz plaće za relevantni period. U tužbi je, između ostalog, istaknuto da je spornim rješenjem apelant razriješen dužnosti direktora bez mogućnosti izjašnjenja prije, odnosno nakon donošenja spornog rješenja, koje nije sadržavalo pouku o pravnom lijeku. Apelant se u tužbi pozvao na odredbe Pravilnika o radu Zavoda, odredbe ZOR-a, te ugovor o radu.

11. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Općinski sud je Presudom broj 45 0 P 038925 190 P od 12. februara 2020. godine u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obavezivanje apelanta na naknadu troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Općinski sud je utvrdio da je apelant u periodu od 11. decembra 2017. godine do 19. juna 2019. godine bio u radnom odnosu kod Zavoda na poslovima direktora, na koju je funkciju imenovan rješenjem Vlade i da mu je radni odnos prestao prije isteka mandata na temelju spornog rješenja Vlade, kojim je razriješen dužnosti.

12. Općinski sud je naveo da ni tuženi, niti apelant tokom postupka nisu provodili dokaze na okolnosti nepravilnosti u apelantovom radu na koje se Vlada pozvala u spornom rješenju, pa na osnovu provedenih dokaza na nesumnjiv način nije bilo moguće utvrditi u čemu se sastojala neuspješnost apelantovog rada i na koji način je za tu neuspješnost odgovoran apelant, odnosno činjenica nezakonitog postupanja koja bi se apelantu mogla staviti na teret, niti su se mogli utvrditi razlozi za donošenje spornog rješenja. U tom pravcu Općinski sud je zaključio da prije donošenja spornog rješenja nije prethodio postupak utvrđivanja odgovornosti apelanta, shodno odredbama člana 33. Uredbe sa zakonskom snagom o ustanovama (u daljnjem tekstu: Uredba), kao i člana 16. stav 3. Zakona o kantonalnom zavodu, shodno kojim direktor odgovara Upravnom odboru za rezultate rada i finansijskog poslovanje Zavoda, pa je sporno rješenje, prema ocjeni Općinskog suda, suprotno citiranim odredbama.

13. Općinski sud je potom naveo da apelant zahtjev za poništenje spornog rješenja temelji na odredbama ZOR-a, i to čl. 97, 101, 102. i 114. U vezi s tim, Općinski sud se pozvao i citirao odredbe člana 27. ZOR-a, navodeći da je stavom (4) propisano da se na direktora ne primjenjuju odredbe Glave IV-VII i XI tog zakona, precizirajući da Glava XI ZOR-a (čl. 94-111) sadrži odredbe o prestanku ugovora o radu, te obim sudske zaštite u slučaju utvrđivanja nezakonitog otkaza, kako je to propisano članom 106. ZOR-a. Općinski sud je iz navoda tužbe zaključio da je tužbeni zahtjev zapravo postavljen na osnovu odredaba člana 106. ZOR-a, čija je primjena članom 27. ZOR-a isključena.

14. Budući da sud nije utvrdio zakonski osnov za poništenje spornog rješenja Vlade, te vraćanje apelanta na posao, kako je to propisano članom 106. ZOR-a, čija primjena je u konkretnom slučaju isključena, Općinski sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu plaća i naknada, uplatu doprinosa Općinski sud je, također, odbio uz obrazloženje koje je navedeno na str. 9 i 10 obrazloženja presude.

15. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Presudom broj 45 0 P 038925 20 Rsž od 11. maja 2020. godine žalbu odbio kao neosnovanu, te prvostepenu presudu potvrdio (sve preciznije navedeno u izreci presude).

16. Kantonalni sud je nakon ispitivanja osporene presude u svjetlu žalbenih razloga zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje. Isto tako, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani žalbeni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od prvostepenog suda u vezi sa obrazloženjem prvostepenog suda da je sporno rješenje nezakonito, ali da tako nezakonito rješenje nije poništeno. Shodno tom prigovoru, Kantonalni sud je istakao da su tačni navodi žalbe da u obrazloženju prvostepeni sud izvodi zaključak kako sporno rješenje nije u skladu sa članom 33. Uredbe. Međutim, prema ocjeni drugostepenog suda, ovakav zaključak prvostepenog suda nije pravilan, jer je utemeljen na odredbama zakona koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju.

17. Navedeni stav Kantonalni sud je obrazložio tako što je naveo da, iako je članom 2. stav 1. Zakona o kantonalnom zavodu propisano da je Zavod ustanova na koju se mogu primijeniti odredbe Zakona o ustanovama (koji prvostepeni sud pogrešno naziva Uredbom, jer je ona potvrđena Zakonom o potvrđivanju uredbi sa zakonskom snagom od 1. juna 1994. godine, kada je Uredba postala Zakon), ali se odredbe o imenovanju i razrješenju direktora iz čl. 29-33. Zakona o ustanovama ne mogu primijeniti u konkretnom slučaju na direktora Zavoda. Navedeno, stoga, kako to pojašnjava Kantonalni sud, što je Zakonom o zdravstvenom osiguranju u članu 105. stav 2. i članu 17. Zakona o kantonalnom zavodu na drugačiji način propisan postupak imenovanja i razrješenja direktora, a kako su navedeni zakoni doneseni poslije Zakona o ustanovama, ove odredbe iz tog zakona se po principu da novi zakon derogira stariji ne mogu primjenjivati.

18. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju, i to član 105. stav 2, član 17. Zakona o kantonalnom zavodu za zdravstveno osiguranje, te odredba člana 29. Statuta Zavoda, pa kako je sporno rješenje donijela Vlada koja je nadležna za donošenje rješenja, i to na prijedlog nadležnog ministra, a sporno rješenje sadrži sve elemente propisane Zakonom u upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), odnosno jasne razloge za razrješenje apelanta prije isteka mandata, zaključeno je da je sporno rješenje zakonito. Shodno tome, Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP odlučio kao izreci presude.

19. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 45 0 P 038925 20 Rev od 20. augusta 2020. godine kojom je revizija odbijena (sve preciznije navedeno u izreci presude).

20. Revizijski sud je protivno apelantovom pravnom rezoniranju naveo da je ugovor o radu koji je apelant zaključio po svojoj suštini obligacionopravni ugovor sa elementima radnopravnog statusa i na sporne odnose nastale po osnovu tog ugovora ne mogu se primijeniti odredbe ZOR-a. Prema ocjeni Vrhovnog suda, dopis Federalnog ministarstva rada i socijalne politike od 26. maja 2020. godine, koji je dostavljen uz dopunu revizije (po mišljenju tog Ministarstva, ne postoji prepreka da ugovorne strane prilikom zaključenja ugovora sporazumno dogovore primjenu odgovarajućih odredaba ZOR-a) je bez utjecaja na drugačiju odluku u konkretnom slučaju.

21. Potom se Vrhovni sud pozvao i citirao odredbe Zakona o ustanovama (član 33. stav 1), Zakona o zdravstvenom osiguranju (član 105), Zakona o kantonalnom zavodu (član 2. stav 1, čl. 16. i 17), te Statuta Zavoda (član 29) navodeći da citirane odredbe ne propisuju pravni lijek protiv odluke o razrješenju direktora, niti sudsku zaštitu. Zatim je Vrhovni sud naveo da je Kantonalni sud, suprotno revizijskim prigovorima, pravilno primijenio teorijsko pravilo „kasniji zakon ukida raniji“ kada je upoređivanjem odredaba čl. 29-33. Zakona o ustanovama sa odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju utvrdio da je imenovanje i razrješenje direktora Zavoda zdravstvenog osiguranja, kao ustanove, kasnija pravna norma ukinula raniju, pošto je drugačije uređeno imenovanje i razrješenje direktora, a po ocjeni Vrhovnog suda, odredba člana 33. Zakona o ustanovama je suprotna odredbama zakona koji su kasnije doneseni.

22. Međutim, Vrhovni sud je istakao da se u osporenoj presudi uopće ne spominje Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o imenovanjima) pa je taj sud, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava (član 241. stav 1. ZPP), zaključio da je u konkretnom slučaju upravo taj zakon relevantan, pozivajući se na član 1. stav 2. tog zakona. Vrhovni sud je potom pojasnio da je Zakonom o imenovanjima propisan postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje na poziciju u regularnim organima, principi po kojima se vrši imenovanje, a do 2013. godine sadržavao je i odredbu člana 14. pod naslovom „razrješenje“ koja je u stavu 1. određivala nezakonito razrješenje imenovanog lica, a odredba stava 2. istog člana regulirala je da to “onda predmet člana 16. ovog zakona“, a odredbom člana 16. u svom naslovu „prigovori“ propisuje pravo na prigovor odgovornom javnom službeniku i Ombudsmanu za ljudska prava. Još je istaknuto da je odredba člana 14. (razrješenje) brisana novelom ovog zakona u augustu 2013. godine.

23. Vrhovni sud je, imajući u vidu zakonski okvir na koji je prethodno ukazao, zaključio da apelantov zahtjev za poništenje spornog rješenja ne predstavlja građanskopravni odnos, a posljedično tome, ni ostali apelantovi zahtjevi, te stoga parnični sud nema nadležnost da ocjenjuje njihovu zakonitost. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo kada je izveo zaključak da je sporno rješenje zakonito, jer parnični sud nema nadležnost da preispituje zakonitost akata javne vlasti. Stoga je Vrhovni sud, bez obzira što je osporenim odlukama odlučeno o pravnoj stvari koja ne spada u sudsku nadležnost, istakao da je odbijajuća pobijana presuda negativna odluka o tužbenom zahtjevu, baš kao i odluka o odbacivanju tužbe, pa je taj sud drugačijom primjenom materijalnog prava odlučio da odbije reviziju. Vrhovni sud se, u vezi sa odlučujem, pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 35/19 i AP 3887/19. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je sa Upravom Zavoda zaključio ugovor o radu kojim je za sva sporna pitanja ugovorena primjena ZOR-a, te Pravilnika o radu Zavoda, ističući da je u Zavodu imao uspostavljen radnopravni status uživajući sva prava koja proistječu iz tog odnosa. Potom ističe da mu je sporno rješenje uručeno 20. juna 2019. godine, a da je već sutradan odjavljen sa evidencija u vezi sa radnim odnosom, bez saslušanja apelanta prije donošenja rješenja i bez prethodnog saznanja za sporno rješenje, bez bilo kakve mogućosti da sporno rješenje pobija pravnim lijekovima, jer sporno rješenje nije sadržavalo pouku o pravnom lijeku. Apelant kršenje prava na koja se pozvao vidi u kontradiktornosti osporenih presuda o svim bitnim pitanjima, jer su sudovi zauzimali dijametralno suprotan stav, ali da niti jedan sud nije dao valjano obrazloženje. U tom pravcu apelant ističe da je Vrhovni sud zauzeo stav da apelant, zapravo, ne uživa pravo na zaštitu građanskih prava bez obzira na činjenicu što je apelant zasnovao radni odnos zaključenjem ugovora o radu kojim je ugovorena primjena ZOR-a. Apelant ističe da, prema stavu Vrhovnog suda, on nema pravo ni na javnopravnu zaštitu, jer taj sud apelanta upućuje na odredbe Zakona o imenovanjima koje su 2013. godine brisane iz tog zakona. Prema navodima apelacije, apelantu je odlukom Vrhovnog suda nezakonito uskraćeno pravo na sudsku zaštitu. Apelant smatra da je proizvoljno i pozivanje Vrhovnog suda na odluke Ustavnog suda br. AP 35/19 i 3887/19 jer se one ne mogu dovesti u vezu sa konkretnim slučajem, budući da su u citiranim predmetima apelanti bili članovi upravnog, odnosno nadzornog odbora i kao takvi nisu zasnovali radnopravni odnos u javnim ustanovama. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava, da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje uz naknadu svih troškova parničnog postupka i troškova apelacije u iznosu od 1.120,86 KM.

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju kod razloga datih u osporenim odlukama, jer apelantu nisu povrijeđena prava na koja se neosnovano pozvao, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Tuženi su saglasno naveli da su redovni sudovi svoje odluke utemeljili na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni materijalnog prava i da ne stoje razlozi koje je apelant naveo u apelaciju kojima nastoji da pobije osporene presude uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 26/16, 89/18, 23/20 - OUSFBiH i

31/20 - OUSFBiH)

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o radu ("Službene novine Federacije BiH" br. 26/16 i 89/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:

Radno-pravni status direktora Član 27.

(1) Predsjednik i članovi uprave, odnosno poslovodni organ drugog naziva (u daljem tekstu: direktor) može poslovodnu funkciju obavljati u radnom odnosu ili bez radnog odnosa, u skladu sa pravilnikom o radu.

(2) Direktor može zasnovati radni odnos na neodređeno ili određeno vrijeme.

(3) Radni odnos na određeno vrijeme traje do isteka roka na koji je izabran direktor, odnosno do njegovog razrješenja.

(4) Na direktora se ne primjenjuju odredbe Glave IV-VII i XI ovog zakona.

(5) Ako direktor obavlja poslovodnu funkciju bez radnog odnosa, prava, obaveze i odgovornosti se uređuju ugovorom, u skladu sa opštim aktom poslodavca.

XI. PRESTANAK UGOVORA O RADU

Načini prestanka ugovora o radu Član 94.

Ugovor o radu prestaje:

(...)

Prava radnika u slučaju nezakonitog otkaza Član 106. stav (1) (1) Ako radnik, na zahtjev poslodavca, prestane sa radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.

XII. OSTVARIVANJE PRAVA I OBAVEZA IZ RADNOG ODNOSA

Odlučivanje o pravima i obavezama iz radnog odnosa Član 112.

(1) O pravima i obavezama radnika iz ugovora o radu odlučuje, u skladu sa ovim zakonom, kolektivnim ugovorom i drugim propisima, poslodavac ili drugo ovlašteno lice određeno statutom ili aktom o osnivanju.

(2) Ako je poslodavac fizičko lice može pisanom punomoći ovlastiti drugo poslovno sposobno punoljetno lice da ga zastupa u ostvarivanju prava i obaveza iz radnog odnosa ili u vezi sa radnim odnosom.

Ostvarivanje pojedinačnih prava radnika Član 113.

U ostvarivanju pojedinačnih prava iz radnog odnosa radnik može zahtijevati ostvarivanje tih prava kod poslodavca, pred nadležnim sudom i drugim organima, u skladu sa ovim zakonom.

Zaštita prava iz radnog odnosa Član 114.

(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa dužan je u roku od 30 dana od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.

(2) Ako poslodavac u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva za zaštitu prava ili postizanja dogovora o mirnom rješavanju spora iz člana 116. stav 1. ovog zakona ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljem roku od 90 dana podnijeti tužbu pred nadležnim sudom.

(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stava 1. ovog člana, osim u slučaju otkaza ugovora o radu u skladu sa ovim zakonom.

28. Zakon o zdravstvenom osiguranju ("Službene novine Federacije BiH" br. 30/97, 7/02, 70/08, 48/11, 100/14 – OUS i 36/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 105.

Kantonalnim zavodom osiguranja odnosno Federalnim zavodom osiguranja i reosiguranja rukovodi direktor.

Direktora kantonalnog zavoda osiguranja imenuje i razrješava vlada kantona na prijedlog kantonalnog ministra.

Direktor Federalnog zavoda osiguranja i reosiguranja ima zamjenika.

Direktor i zamjenik direktora Federalnog zavoda osiguranja i reosiguranja ne mogu biti imenovani iz istog konstitutivnog naroda u Federaciji.

Direktora i zamjenika direktora Federalnog zavoda osiguranja i reosiguranja imenuje i razrješava Vlada Federacije na prijedlog ministra zdravstva.

29. Uredba sa zakonskom snagom o ustanovama ("Službeni list RBiH" br. 6/92, 8/93 i 13/94)

I - OSNOVNE ODREDBE

Član 1.

Ustanova, u smislu ove uredbe, osniva se za obavljanje djelatnosti obrazovanja, nauke, kulture, fizičke kulture, zdravstva, dječije zaštite, socijalne zaštite, socijalne sigurnosti i drugih djelatnosti utvrđenih zakonom, ako cilj obavljanja djelatnosti nije sticanje dobiti. Ustanova ima svojstvo pravnog lica.

Član 32.

Direktor organizuje i rukovodi radom ustanove, zastupa i predstavlja ustanovu prema trećim licima i odgovoran je za zakonitost rada ustanove.

U ostvarivanju rukovođenja ustanovom, direktor predlaže upravnom odboru mjere za efikasno i zakonito obavljanje djelatnosti radi kojih je ustanova osnovana, unutrašnju organizaciju i sistematizaciju poslova i osnove-planova rada i razvoja, izvršava odluke upravnog odbora, odlučuje o pravima, obavezama i odgovornostima radnika iz radnog odnosa, podnosi upravnom odboru izvještaj o finansijskom poslovanju i vrši druge poslove u skladu sa zakonom i pravilima ustanove.

Direktor je dužan da obustavi od izvršenja opšti akt koji je u nesaglasnosti sa ustavom ili u suprotnosti sa zakonom, kao i pojedinačni akt kojim se nanosi šteta ustanovi ili društvenoj zajednici i da o tome obavijesti organ uprave koji vrši nadzor nad zakonitosti rada ustanove.

Ako organ iz stava tri ovog člana u roku od 30 dana od dana prijema obavještenja ne postupi u skladu sa članom 43. ove uredbe i o tome ne obavijesti direktora, akt koji je obustavio direktor može se izvršiti.

Direktor je naredbodavac za izvršenje finansijskog plana.

Direktor je odgovoran upravnom odboru za rezultate rada i finansijsko poslovanje ustanove.

Član 33.

Upravni odbor može razriješiti direktora i prije vremena za koje je imenovan:

- ako utvrdi da je odgovoran za neuspješan ili nezakonit rad ustanove,

- na lični zahtjev direktora, .

- u drugim slučajevima utvrđenim zakonom i pravilima ustanove.

Predlog za prijevremeno razrješenje direktora iz razloga iz alineje 1. stava 1. ovog člana može dati osnivač odnosno Vlada RBiH, izvršni organ opštine ili izvršni organ gradske zajednice, predsjednik odnosno član upravnog odbora ili nadzorni odbor.

30. Zakon o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 12/03, 34/03 i 65/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Predmet Zakona

1. Ovim zakonom utvrđuje se otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u reguliranim organima definiranim u daljem tekstu.

2. Ovaj zakon se primjenjuje na svim nivoima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), uključujući kantone, općine i gradove.

Član 14.

Razrješenje

1. Smatra se da je došlo do kršenja principa iz člana 3. ukoliko je odgovorni javni službenik vršio ovlaštenja svoje funkcije na taj način da je nezakonito razriješio imenovano lice u reguliranom organu na dan ili nakon stupanja ovog zakona na snagu.

2. U smislu ovog zakona, smatra se da je imenovano lice nezakonito razriješeno, što je onda predmet člana 16. ovog zakona, kada ne postoje zakonske osnove za razrješenje ili kada je razrješenje izvršeno bez provedenog pravičnog i propisanog postupka.

Član 14. briše se.

Član 16. st. (1) i (2) Prigovori

1. U slučaju kada postoje dokazi da principi utvrđeni u članu 3. ovog zakona, ili postupci, nisu ispoštovani, zainteresirana stranka može podnijeti prigovor na konačno imenovanje u skladu sa odredbama ovog zakona.

2. Prigovor se podnosi odgovornom javnom službeniku, a kopija se dostavlja Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

31. Zakon o Vladi Bosanskopodrinjskog kantona Goražde („Službene novine Bosanskopodrinjskog kantona Goražde“ broj 8/15)

VII - AKTI VLADE KANTONA

Član 23.

U osvarivanju svojih ovlaštenja utvrđenih Ustavom i Zakonom Vlada Kantona donosi: uredbe, odluke, rješenja, zaključke i druge propise iz svoje nadležnosti. U izuzetnim slučajevima, kako je to propisano Ustavom Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, Vlada može donositi propise iz nadležnosti Skupštine Kantona.

Član 24.

(…) Rješenjem se odlučuje o imenovanjima i razrješenjima, kao i o drugim pojedinim pitanjima iz nadležnosti Vlade Kantona.

(….)

32. Zakon o Kantonalnom zavodu zdravstvenog osiguranja Goražde („Službene novine Bosanskopodrinjskog kantona Goražde” br. 8/97, 8/99 i 5/16):

Član 2.

Zavod je javna ustanova u državnoj svojini sa poslovnicama u općinama osnivača.

Naziv Zavoda je: Zavod zdravstvenog osiguranja Bosansko-podrinjskog kantona Goražde.

Skraćeni naziv Zavoda je Kantonalni zavod zdravstvenog osiguranja.

V - ORGAN RUKOVODJENJA

Član 16.

Organ rukovođenja Zavodom je direktor.

Direktor Zavoda:

- organizuje rad i poslovanje Zavoda,

- provodi dogovore, sporazume i ugovore koje je Zavod zaključio ili im pristupio,

- zastupa i predstavlja Zavod pred trećim licima,

- odgovara za zakonitost rada Zavoda,

- stara se o blagovremenom obezbjeđenju finansijskih sredstava, njihovoj namjenskoj upotrebi i zakonitom, pravilnom i blagovremenom ostvarivanju prava osiguranih lica,

- daje naloge za izvršavanje finansijskog plana Zavoda i drugih akata Upravnog odbora,

- rukovodi radom Stručne službe i daje stručna uputstva i smjernice u cilju zakonitog, pravilnog i blagovremenog obavljanja poslova,

- stara se o izradi podzakonskih i općih akata iz djelokruga Zavoda za čije donošenje su nadležni organi Kantona, odnosno Zavoda,

- obrazuje radne grupe za izradu složenih akata i materijala,

- stara se o ostvarivanju javnosti rada,

- rješava o pravima iz obaveznog zdravstvenog osiguranja,

- stara se o pripremi i održavanju sjednica Upravnog odbora, te odbora i Komisija koje obrazuje (…) Statutom Zavoda bliže se utvrđuje djelokrug rada, prava i odgovornosti direktora.

Direktor odgovara Upravnom odboru za rezultate rada i finansijskog poslovanja Zavoda.

Član 17.

Direktora Zavoda imenuje i razrješava Vlada Kantona Goražde na prijedlog Ministra za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljena lica i izbjeglice.

Za direktora Zavoda može biti imenovano lice koje, osim opštih uslova utvrđenih zakonom, ima VII stepen stručne spreme ili visoku spremu bolonjskog procesa studiranja.

33. Statut Zavoda zdravstvenog osiguranja Bosanskopodrinjskog kantona Goražde („Službene novine Bosanskopodrinjskog kantona Goražde” br. 6/16) u relevnatnom dijelu glasi: Član 29.

Direktora Zavoda imenuje i razrješava Vlada Kantona na prijedlog Ministarstva za socijalnu politiku, zdravstvo, raseljana lica i izbjeglice Bosansko podrinjskog kantona Goražde.

Za direktora Zavoda može biti imenovano lice koje, osim općih uvjeta utvrđenih Zakonom, ima VII stepen ili visoku stručnu spremu bolonjskog procesa studiranja, fakultet društvenog ili zdravstvenog usmjerenja i najmanje tri godine radnog iskustva. Direktor se imenuje na period od 4 (četiri) godine.

Po isteku vremena iz stava 3. ovog člana, isto lice može biti ponovo imenovano za direktora Zavoda.

Direktor može biti razriješen i prije isteka perioda na koji je imenovan u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim Zakonom.

Odluku o razrješenju iz stava 5.ovog člana donosi organ nadležan za imenovanje, odnosno izbor.

Direktor Zavoda za svoj rad odgovara Vladi Kantona i Upravnom odboru Zavoda.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 45 0 P 038925 Rev od 20. augusta 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 1. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 12. novembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelant pobija presude redovnih sudova tvrdeći da su povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

39. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

40. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

41. U konkretnom slučaju apelant je na osnovu ugovora o radu sa Zavodom zasnovao radni odnos, te je u tom smislu pokrenuo parnični postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa. Ono što je bitno naglasiti je da u konkretnom slučaju zakon eksplicitno ne isključuje sudsku zaštitu. Stoga, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) zauzetu u predmetu Vilho Eskelinen i drugi protiv Finske (2007) da, ukoliko nacionalni pravni poredak ne sprečava pristup domaćem sudu, smatrat će se da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja budući da zakonski okvir izričito ne isključuje sudsku zaštitu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

42. Ustavni sud zapaža da apelant prigovora da su obrazloženja redovnih sudova kontradiktorna, navodeći u tom pravcu da su redovni sudovi, svaki na svoj način, obrazložili neosnovanost tužbenog zahtjeva, a da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, otišao korak dalje zaključivši da parnični sud nema nadležnost da ispituje konačne akte javne vlasti, te da apelant stoga ne uživa građanskopravnu zaštitu. Apelant posebno ističe da redovni sudovi nisu vodili računa o činjenici da je sa Zavodom imao zaključen ugovor o radu na osnovu kog je uspostavio radni odnos, te da mu je presudom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u ovom predmetu, uskraćeno pravo na zaštitu prava iz radnog odnosa.

43. Iz navedenih prigovora Ustavni sud smatra da predmetna apelacije, prije svega, pokreće pitanje pristupa sudu kao segment uprava na pravično suđenje iako apelant explicite apelaciju ne precizira na taj način.

44. Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne spominje pravo na pristup sudu, ali da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uvjetovano, odnosno otežano. Evropski sud je, također, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uvjetom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, također, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.).

45. Prije svega, Ustavni sud primjećuje da su sudovi na sve tri instance imali svoje viđenje predmetnog spora, prije svega sa aspekta primjene materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud bio izričit da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Uredba (Zakon o ustanovama), shodno kojoj sporno rješenje nije zakonito, ali da ne postoje uvjeti da se ono poništi budući da je apelant tužbeni zahtjev utemeljio na odredbi člana 106. ZOR-a koja, prema članu 27. stav (4) ZOR-a, nije primjenjiva, pa je stoga prvostepeni sud odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prvostepeni sud nije doveo u pitanje apelantovo pravo na građanskopravnu zaštitu u konkretnom slučaju. Kantonalni sud, isto tako, nije imao dilemu da apelant uživa pravo na građanskupravnu zaštitu, ali je uočio problem prvostepenog suda u primjeni Uredbe, odnosno Zakona o ustanovama, za koji je taj sud naveo da je u smislu člana 1. tog zakona primjenjiv u konkretnom slučaju, ali ne i odredbe koje je prvostepeni sud imao u vidu budući da su Zakonom o zdravstvenom osiguranju, odnosno Zakonom o kantonalnom zavodu ova pitanja regulirana na drugačiji način primijenivši teorijsko pravilo da kasniji zakon derogira raniji. Kantonalni sud je, imajući u vidu Zakon o zdravstvenoj zaštiti, Zakon o kantonalnom zavodu i Statut Zavoda, zaključio da je sporno rješenje zakonito jer ga je donijelo ovlašteno lice na zahtjev nadležnog ministra i da sadrži sve elemente propisane odredbama ZUP-a. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prihvatio stav Kantonalnog suda o primjeni pravila da „kasniji zakon ukida raniji“ u vezi sa (ne)primjenom Zakona u ustanovama, ali da Kantonalni sud nije primijenio Zakon o imenovanjima koji je jedino primjenjiv u konkretnom slučaju, koji je nekada sadržavao odredbu člana 14. koja se tiče „razrješenja“ i koja je u vezi sa članom 16. tog zakona omogućavala da se protiv odluke o razrješenju uloži prigovor odgovornom javnom službeniku i Ombudsmanu za ljudska prava, te da, shodno tome, apelant u konkretnom slučaju ne uživa građanskopravnu zaštitu jer sud nije nadležan da ispituje konačne akte javne vlasti. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu da odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju, Statutom Zavoda, Zakonom o kantonalnom zavodu nije propisano pravo na pravni lijek protiv spornog rješenja, niti sudska zaštita, te da odredbe ZOR-a u konkretnom slučaju nisu primjenjive.

46. Imajući u vidu data obrazloženja Ustavni sud smatra da je tačna apelantova tvrdnja da su sudovi primjenom različitih zakonskih propisa odbijali tužbeni zahtjev, ali to per se nije protivno pravu na pravično suđenje, jer sudovi imaju ovlaštenje da u svojim odlukama korigiraju stavove sudova nižih instanci ukoliko uoče propuste u presudama koje se pobijaju pravnim lijekovima, a na koje neposredno viši sud treba da ukaže i otkloni. Shodno tome, Ustavni sud će ispitati odluku Vrhovnog suda u kontekstu apelantovog prava na pristup sudu, kojom je predmetni postupak pravosnažno okončan.

47. Ustavni sud primjećuje da je članom 29. stav 4. Statuta Zavoda propisano da direktor može biti razriješen i prije isteka perioda na koji je imenovan u slučajevima i pod uvjetima utvrđenim Zakonom. Iz zakonskog okvira na koji su se pozvali redovni sudovi, ali i Vlada prilikom donošenja spornog rješenja (Zakon o zdravstvenom osiguranju i Zakon o kantonalnom zavodu), ne proizlazi da su precizirani slučajevi i uvjeti pod kojima direktor može biti razriješen dužnosti, shodno članu 29. stav 4. Statuta Zavoda, niti procedura u kojoj se taj postupak provodi, osim preciziranja organa koji donosi rješenje i na čiji prijedlog se rješenje donosi. Isto tako je uočljivo da ni Zakon o zdravstvenom osiguranju, Zakon o kantonalnom zavodu, niti Statut Zavoda ne propisuju pravni lijek protiv rješenja o razrješenju Vlade, što je uočio i Vrhovni sud. Ustavni sud, također, zapaža da relevantni zakonski okvir explicite ne isključuje sudsku zaštitu.

48. Ustavni sud podsjeća da princip pravne sigurnosti podrazumijeva da država mora propisati jasne i precizne norme, koje će učiniti dostupnima svima, kako bi građani mogli uskladiti svoje ponašanje sa tim normama, a nadležni organi prema njima postupati i omogućiti građanima ostvarenje njihovih ustavnih prava, među kojima i pravo pristupa sudu u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 17/06 od 29. septembra 2006. godine, dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

49. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud zapaža da su redovi sudovi na sve tri instance primijenili različite materijalne propise na kojima su utemeljili neosnovanost tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku, primijenio Zakon o imenovanjima za koji je ocijenio da je upravo on primjenjiv u konkretnom slučaju.

50. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, pozivanje Vrhovnog suda na Zakon o imenovanju nije relevantno u konkretnom slučaju jer taj zakon propisuje „otvoreni postupak izbora kojim se vrši konačno imenovanje i ponovno imenovanje na pozicije u reguliranim organima definiranim u daljem tekstu“, kako to proizlazi iz člana 1. stav 1. tog zakona (Predmet Zakona), bez obzira što se u smislu stava (2) taj zakon primjenjuje na sve nivoe vlasti u entitetu FBiH, uključujući i kantone, jer se zakon odnosi isključivo na postupke konačnog imenovanja i ponovnog imenovanja. Prema mišljenju Ustavnog suda, proizvoljno je i pozivanje Vrhovnog suda na odredbu člana 14. Zakona o imenovanjima, koja je 2013. godine brisana iz Zakona (vidi Relevantne propise) i iz brisane odredbe izvoditi analogne zaključke, kao što je to učinio Vrhovni sud u obrazloženju (vidi tačku 22. ove odluke) o pravnim lijekovima koje je apelant mogao koristiti isključujući na taj način apelantovo pravo na sudsku zaštitu. Stoga je obrazloženje Vrhovnog suda da apelant ne uživa sudsku zaštitu temeljeći takav stav na Zakonu o imenovanjima koji nije primjenjiv u konkretnom slučaju i pozivanje na brisanu odredbu iz tog zakona iz koje je izveden zaključak da apelant ne uživa sudsku zaštitu proizvoljno.

51. Shodno tome, prema ocjeni Ustavnog suda, primjenom Zakona o imenovanju u okolnostima konkretnog slučaja ugrožena je suština apelantovog prava na pristup sudu, jer je nametnuto ograničenje utemeljeno na Zakonu o imenovanjima, koji nije primjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja, jer se navedeni zakon ne odnosi na postupke razrješenja, niti su se iz brisane odredbe tog Zakona mogli izvoditi analogni zaključci o pravnim lijekovima koje je apelant mogao koristiti izvan sudske zaštite. Pozivanje Vrhovnog suda na odluke Ustavnog suda br. AP 35/19 i AP 3887/19 nisu primjenjive u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja na koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama detaljno ukazao, jer je apelant u konkretnom slučaju, između ostalog, imao zaključen ugovor o radu sa Zavodom, u smislu člana 27. ZOR-a, što razlikuje ovaj predmet od prakse na koju se Vrhovni sud pozvao.

52. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno apelantovo pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali prigovori

53. S obzirom na zaključak o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati ostale apelantove prigovore. Naknada troškova postupka

54. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se, u skladu sa specificiranim troškovnikom, dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

55. Ustavni sud zaključuju da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu pristupa suda kada je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, primjenom Zakona o imenovanjima, koji se odnosi na postupke konačnog imenovanja i ponovnog imenovanja, a ne na postupak razrješenja, jer je odredba o razrješenju još 2013. godine brisana iz tog zakona, utvrdio da apelant ne uživa građanskopravnu zaštitu u konkretnom slučaju, temeljeći takav stav na zakonu koji nije primjenjiv u okolnostima konkretnog slučaja.

56. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4080/20 (H. T.) | Sudska praksa | Aktio