Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3983/19 (R. Đ.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3983/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3983/19, rješavajući apelaciju Radenka Đurđevića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radenka Đurđevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 164026 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radenko Đurđević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kremenović i Mikanović – Darko Kremenović i Bojan Mikanović advokati iz Banjaluke, podnio je 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 164026 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), Republike Srpske, Vlade Republike Srpske - Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, zastupan po Pravobranilaštvu Republike Srpske i Javnog preduzeća „Putevi Republike Srpske” (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 18. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. januara do 5. februara 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je podnio tužbu protiv tuženih , a podneskom od 14. februara 2018. godine je konačno opredijelio tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade tržišne vrijednosti zemljišta solidarno isplate iznos od 123.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U tužbenom zahtjevu apelant je naveo da je vlasnik nekretnina k.č. br. 7/2 i 7/17 k.o. Jakupovci (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koje je stekao na osnovu notarski ovjerenog kupoprodajnog ugovora koji je kao kupac zaključio sa prodavcem G. Z. (1. juna 2012. godine). Dalje, apelant je naveo da za predmetne nekretnine nikad nije izvršena eksproprijacija od strane prvotužene odnosno, da mu nikada nije isplaćena naknada za zauzeto zemljište na kojem su tuženi izgradili objekte niskogradnje (pristupna saobraćajnica) koji su i dalje njegovo vlasništvo dok tuženi nikada nisu bili upisani kao nosioci prava svojine na predmetnim nekretninama u javnim evidencijama. Tuženi su osporili osnovanost tužbenog zahtjeva i istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta (u odnosu na nekretnine označene kao k.č. br. 7/17), te su naveli da se građevinska dozvola za izgradnju magistralnog puta izdaje samo vlasniku odnosno investitoru koji je riješio imovinsko pravna pitanja odnosno da je navedenu nekretninu kupio pravni prednik drugotuženog od G. Z. (kojeg je zastupao B. Đ. otac apelanta) 19. novembra 2002. godine, da je za istu isplaćena ugovorena cijena i da je na istoj izgrađena predmetna saobraćajnica, te je istaknut prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani prvotužene. Istaknuto je da apelant nije bio savjestan kupac predmetnih nekretnina jer je bila poznata činjenica (apelantu i prodavcu G. Z.) da raspolažu imovinom koja nije u njihovoj svojini (parcela k.č. br. 7/17 na kojoj je 2003. godine izgrađena saobraćajnica, n.p. 1122/6), dok apelant nije onemogućen da ostvaruje pravo svojine u odnosu na drugu parcelu (k.č. br. 7/2 n.p.1122/4) koja nije ni na koji način zauzeta od strane drugotuženog.

6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 164026 16 P 2 od 20. avgusta 2018. godine, donesenom po tužbi apelanta protiv tuženih, radi naknade štete, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu, na ime naknade tržišne vrijednosti zemljišta na kojem je izgrađen građevinski objekat niskogradnje - dio isključne trake sa magistralnog puta M-16.1 na magistralni put M-16 sa pratećim dijelom putnog i zaštitnog pojasa na petlju magistralnih puteva, solidarno isplate iznos od 123.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (stav 1 izreke presude). Istom presudom obavezan je apelant da naknadi tuženim troškove postupka, prvotuženoj 7.180,00 KM i drugotuženom 3.351,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka preko dosuđenih iznosa (st. 2., 3., 4. i 5. izreke).

7. Nakon ocjene izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, saslušanja svjedoka B. Đ. i G. Z., nalaza i mišljenja vještaka geodetske, građevinske i grafološke struke, te uviđaja na licu mjesta) Osnovni sud je utvrdio da je odlukom Vlade RS od 11. januara 2001. godine utvrđeno da je od opšteg interesa izgradnja, odnosno rekonstrukcija mosta na rijeci Vrbas u Klašnicama, te da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija zemljišta putem projekta koji je sastavni dio odluke, kao i da je investitor izgradnje objekta prvotužena. Dalje je utvrđeno da je, umjesto vođenja postupka eksproprijacije nekretnina radi rješavanja imovinsko pravnih odnosa u svrhu izgradnje mosta preko rijeke Vrbas u Klašnicama, između G. Z. (kojeg je zastupao B. Đ. – otac apelanta) kao prodavca i prednika drugotuženog (Republičke direkcije za puteve) kao kupca zaključen ugovor o kupovini zemljišta od 19. novembra 2002. godine. Navedenim ugovorom je prometovano zemljište (prodavca G. Z. koji je vlasnik i posjednik istog) označeno kao k.č. br. 7/17 na kojem je izgrađena pristupna saobraćajnica, dok je drugotuženi ugovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 16.000,00 KM isplatio punomoćniku prodavca (B. Đ.). Izgradnju saobraćajnice je vršio drugotuženi na osnovu rješenja nadležnog organa (ministarstva) od 3. decembra 2002. godine kojim je dato odobrenje za građenje mosta preko rijeke Vrbas u Klašnicama (zajedno sa pristupnom saobraćajnicom) na zemljištu utvrđenim planom parcelizacije koji je sastavni dio rješenja o urbanističkoj saglasnosti (od 13. maja 2002. godine), dok je nadležno ministarstvo (21. jula 2003. godine) izdalo odobrenje za upotrebu mosta. Dalje, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke (na koji nije bilo prigovora stranaka) i uviđajem na licu mjesta (27. februara 2017. godine), izvršena je identifikacija zemljišta zajedno sa istorijatom prema katastarskom operatu iz kojeg proizlazi da su predmetne nekretnine nastale cijepanjem parcele k.č. broj 1122/4 (k.č. br. 7/2) posjednika G. Z. (2002. godine), dok je promjenom iz 2012. godine na predmetnim nekretninama uknjiženo pravo svojine u korist apelanta na osnovu kupoprodajnog ugovora (ovjerenog kod notara) od 1. juna 2012. godine. Na osnovu nalaza i mišljenja (kao i iskaza) vještaka geodetske struke je utvrđeno da je na parceli k.č. br. 7/17 u površini od 399 m² izgrađena pristupna saobraćajnica odnosno, vještak je pojasnio da se izgrađena obilaznica jednim svojim dijelom prostire preko navedene parcele u površini od 320 m², kao i da su predmetne nekretnine u vrijeme izgradnje saobraćajnice imale karakter poljoprivrednog zemljiša i da se kao takve i dalje vode u javnim evidencijama. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka grafološke struke utvrđeno je da je autentičan potpis B. Đ. na ugovoru o kupovini zemljišta zaključenog između G. Z. (kojeg je zastupao B. Đ.) kao prodavca i prednika drugotuženog kao kupca.

8. Osnovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je osnovan istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta (tužitelja), kao i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih za parcelu označenu kao kč. br. 7/17. S tim u vezi, Osnovni sud je istakao da je nesporno da je navedeni ugovor o kupovini zemljišta (zaključen između G. Z. kao prodavca i prednika drugotuženog kao kupca) izvršen u skladu sa članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN) i da je nekretnina privedena namjeni, kao i da je isplaćena ugovorena kupoprodajna cijena. Dakle, drugotuženi je na osnovu Odluke Vlade RS, kojom je utvrđen opšti interes za izgradnju mosta, zaključio Ugovor o kupovini zemljišta i na taj način (originarni) stekao pravo vlasništva na parceli kč. br. 7/17. Obzirom da kod ovakvog sticanja prava upis tog prava u zemljišnoknjižne evidencije nema konstitutivni već deklarativni karakter, Osnovni sud je zaključio da je bez značaja činjenica da je apelant upisan kao vlasnik navedene parcele. Takođe, Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 59 st. 3. i 4. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) na koju se apelant pozvao u svom zahtjevu. Ovo iz razloga što je iz provedenih dokaza jasno i nedvosmisleno utvrđeno da je drugotuženi savjestan graditelj koji je, na osnovu svih navedenih urbanističkih saglasnosti i dozvola, izgradio saobraćajnicu davne 2002. godine kada je nekretninu (kč. br. 7/17) kupio od G. Z. i za istu 2002. godine platio naknadu njegovom punomoćniku B. Đ., dok je rješenjem nadležnog ministarstva u 2003. godini dato odobrenje za upotrebu mosta zajedno sa saobraćajnicom. Osim toga, Osnovni sud smatra tužbeni zahtjev neosnovanim i zbog toga što je apelant bio nesavjestan kupac označene nekretnine odnosno, da je imao saznanje da je nekretnina privedena namjeni (izgrađena saobraćajnica, izdato odobrenje za upotrebu saobraćajnice) obzirom da je njegov otac B. Đ. (kao vlasnik firme „Kubik trans“) bio angažovan od strane investitora kao podizvođač na izgradnji predmetne saobraćajnice i potpisao ugovor iz 2002. godine kojim je predmetna nekretnina prodata predniku drugotuženog.

9. S druge strane, Osnovni sud je obrazložio da apelant nije dokazao štetu koju trpi na parceli označenoj kao k.č. br. 7/2 odnosno, da apelant za navedenu parcelu nije pokrenuo postupak eksproprijacije što isključuje njegovo pravo na naknadu štete u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, sud je u odnosu na ovu parcelu poklonio vjeru vještaku geodetske struke iz kojeg nalaza i mišljenja proizlazi da se na parceli k.č. br. 7/2 ne nalazi izgrađena saobraćajnica, da je navedena parcela većim svojim dijelom zarasla u nisko rastinje dok je manjim dijelom neuredna livada. Sud je istakao da je vještak geodetske struke stručan da na osnovu mjerenja na licu mjesta utvrdi indentifikaciju nekretnina na terenu, što je vještak geodetske struke i učinio u skladu sa pravilima struke. Zbog navedenog sud nije poklonio vjeru nalazu vještaka građevinske struke u dijelu nalaza i iskaza vještaka da se na parceli k.č. br. 7/2 nalazi manjim dijelom kolovozna traka, bankina i kosina usjeka. Ovo iz razloga što je u nalazu vještaka geodetske struke nesporno utvrđeno da se na parceli k.č. br. 7/2 ne nalaze bilo koja ograničenja nastala izgradnjom saobraćajnice na parceli kč. br. 7/17. Osnovni sud nije posebno obrazlagao prigovor zastare istaknut od strane tuženih jer isti nije od uticaja na drugačiju odluku suda, dok je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa odredbom člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u postupku.

10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 164026 18 Gž 2 od 16. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda u osporenom dijelu odluke o glavnom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu.

11. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je ukazao na sadržaj apelantove žalbe u kojoj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza. Okružni sud je naveo da je drugotuženi parcelu na kojoj je izgrađena saobraćajnica kupio 19. novembra 2002. godine od G. Z. (vlasnika) kojeg je u pravnom poslu zaključivanja predmetnog ugovora i isplati kupoprodajne cijene zastupao punomoćnik B. Đ. (otac apelanta), koji je kao vlasnik „Kubik trans“ bio i jedan od izvođača radova (tokom 2002. godine) na predmetnoj saobraćajnici. S tim u vezi, pravilno je zaključio prvostepeni sud da je apelant (2012. godine) u vrijeme zaključivanja ugovora o kupovini predmetnih nekretnina sa G. Z. bio nesavjestan kupac, obzirom da je znao i mogao znati da je k.č. br. 7/17 prometovana odnosno da je na istoj izgrađena predmetna saobraćajnica, slijedom čega je pravilno usvojen prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta. Dalje, činjenica da je apelant upisan u javnu knjigu kao vlasnik predmetnih nekretnina (za koju traži od tuženih isplatu naknade) je samo pretpostavka prava svojine i sama za sebe nije dovoljna za utvrđivanje tog prava kod činjenice da je drugotuženi predmetnu nekretninu (k.č. br. 7/17) kupio od vlasnika G. Z. na kojoj su tuženi izgradili predmetnu saobraćajnicu. U konkretnoj situaciji Okružni sud smatra da je pravilno prvostepeni sud zaključio da upis tog prava u zemljišnoknjižne evidencije nema konstitutivni već deklaratorni karakter, što znači da na vlasniku leži teret dokaza o pravu vlasništva. Naime, u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja, vlasništvo stiče ona osoba koja je kao savjesna prva podnijela zahtjev za upis u zemljišnu knjigu, a načelo povjerenja u zemljišne knjige (na koje se načelo apelant poziva) štiti kupca samo ako je bio savjestan u vrijeme zaključenja ugovora.

12. Takođe, pravilno je prvostepeni sud raspravio i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženih u ovoj parnici i za svoju odluku o usvajanju prigovora dao valjane razloge koje prihvata i Okružni sud. Naime, suprotno tvrdnji, apelant primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 123. ZPP) nije dokazao da trpi štetu na parceli označenoj kao k.č. br. 7/2, obzirom da iz izjašnjenja vještaka geodetske struke proizlazi da se na navedenoj parceli ne nalazi saobraćajnica i da je navedena parcela većim dijelom zarasla u nisko rastinje, a manjim djelom je neuredna livada. Pri tome, prvostepeni sud se izjasnio zašto nije poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke (čiji je zadatak bio procjena tržišne vrijednosti parcela), cijeneći da se iz skice snimanja vještaka geodetske struke jasno može utvrditi da se na k.č. br. 7/2 ne nalaze bilo kakva ograničenja nastala izgradnjom saobraćajnice na k.č. br. 7/17. Naime, apelant nije dokazao da trpi štetu izgradnjom predmetne saobraćajnice zbog položaja u kojem se sada nalazi zemljišna parcela označena kao k.č. br. 7/2 koja parcela graniči sa zaštitnim putnim pojasom saobraćajnice, jer na te okolnosti nije izvodio dokaze (npr. u koje svrhe je koristio predmetnu parcelu prije izgradnje saobraćajnice, odnosno da li je i kada i u koje svrhe je koristio ili je mogao koristiti predmetnu parcelu, na koji način, te kakvu štetu trpi). Okružni sud je naveo da je, suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvajanjem prigovora nedostatka aktivne i pasivne legitimacije odbio tužbeni zahtjev apelanta odnosno, da nema pogrešne primjene materijalnog prava na koju žalba ukazuje. Takođe, prvostepeni sud je analizirao svaki dokaz za sebe i sve dokaze međusobno (u skladu sa odredbom člana 8 ZPP) odnosno, pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje i za svoju odluku dao valjane razloge koje prihvata i taj sud, zbog čega nema povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba ukazuje. Okružni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka pravilno donesena, na osnovu odredbe čl. 386 stav 1. i 387 stav 1. ZPP, u skladu sa advokatskom tarifom, vrijednošću spora i troškovnikom, dok je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe iz razloga što nije uspio u žalbenom postupku.

13. Vrhovni sud je presudom broj 71 0 P 164026 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta. Vrhovni sud je ukratko ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke nižestepenih sudova u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta, te je naveo da su odluke nižestepenih sudova zasnovane na zakonu.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su osnovani prigovori apelanta koji se odnose na stav nižestepenih sudova u pogledu prigovora aktivne i pasivne legitimacije. Naime, nižestepeni sudovi su utvrdili da ne postoji aktivna legitimacija na strani apelanta kao ni pasivna legitimacija na strani tuženih u ovom sporu međutim, odluka o tužbenom zahtjevu se ne temelji na nepostojanju aktivne i pasivne legitimacije. Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali dovoljno razloga za odluku o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, tako da je njihov inače pogrešan stav o legitimaciji stranaka, koji identifikuju sa osnovanošću odnosno neosnovanošću tužbenog zahtjeva, bez značaja za odluku u ovoj parnici. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je apelant izvan svake sumnje ovlašten na podnošenje tužbe u ovoj parnici, koje pravo mu proizlazi iz materijalno - pravnog odnosa prema predmetu spora. Naime, tokom postupka nije bilo sporno da je apelant u javnim evidencijama uknjižen kao vlasnik predmetnih nekretnina, te mu upisano pravo vlasništva daje mogućnost na zaštitu tog prava, pa tako i tužbe za naknadu tržišne vrijednosti zemljišta. Dalje, tužbeni zahtjev je konačno opredijeljen kao zahtjev za naknadu tržišne vrijednosti zemljišta na kojem je izgrađen javni put, što prvotuženu kao vlasnika javnog puta (član 4 stav 3 Zakona o javnim putevima, u daljnjem tekstu: ZJP) i drugotuženog kao pravno lice koje upravlja tim putevima (član 16 stav 4 ZJP) čini pasivno legitimisanim.

15. Vrhovni sud je istakao da je bez značaja je prigovor da su nižestepeni sudovi postupili mimo tužbenog zahtjeva kada su utvrdili da pravo vlasništva na parceli k.č. br. 7/17 pripada drugotuženom. Istina je da predmetni tužbeni zahtjev nije usmjeren na utvrđivanje prava svojine, ali sudovi nisu meritorno ni odlučivali o pravu svojine na toj parceli. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, zaključak nižestepenih sudova o svojini drugotuženog na parceli k.č. br. 7/17 je izveden u formi rješavanja prethodnog pitanja u smislu odredbe člana 12 ZPP i kao takav ima pravno dejstvo samo u ovoj parnici. S tim u vezi, Vrhovni sud je naglasio da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili o navedenom prethodnom pitanju, ali za to nisu dali valjane razloge. Naime, prvostepeni sud zaključuje (što je podržao i drugostepeni sud) da je drugotuženi postao vlasnik parcele k.č. br. 7/17 temeljem pravnog posla odnosno, temeljem kupoprodajnog ugovora koji je pravni prednik drugotuženog zaključio (19. novembra 2002. godine) sa ranijim vlasnikom G. Z. za cijenu od 16.000,00 KM. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak nižestepenih sudova u pogledu valjanosti navedenog ugovora na osnovu odredbe člana 9 ZPN, ali je pogrešan zaključak da je drugotuženi stekao pravo vlasništva na osnovu tog ugovora. Ovo iz razloga što prema odredbi člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), koji se na osnovu člana 344 stav 2 ZSP primjenjuje u konkretnom slučaju, pravo vlasništva na nepokretnosti na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

16. Vrhovni sud je istakao da u konkretnoj situaciji nije sporno da ugovor (od 19. novembra 2002. godine) kojim je prednik drugotuženog kupio parcelu k.č. br. 7/17 od G. Z. nije proveden u javnim evidencijama, zbog čega se ne može smatrati da je drugotuženi po tom osnovu stekao pravo svojine. Dalje, Vrhovni sud je citirao odredbe čl. 24. stav 1. i čl. 26. stav 1. ZOSPO istaknuvši da u predmetnoj parnici nije bilo sporno da je drugotuženi bio savjestan graditelj (budući da je zaključio kupoprodajni ugovor sa tadašnjim vlasnikom G. Z. umjesto provođenja postupka eksproprijacije, da je vlasniku isplaćena naknada po prometnoj vrijednosti zemljšta u iznosu od 16.000,00 KM), kao i da građevinski objekat vrijedi znatno više od zemljišta, zbog čega se nameće zaključak da je drugotuženi (na osnovu odredbe čl. 24. stav 1. i 26. stav 1. ZOSPO) postao po samom zakonu vanknjižni vlasnik parcele k.č. br. 7/17 dovršenjem izgradnje dijela javnog puta. Obzirom da je apelant naknadno 2012. godine kupio od istog zemljišno knjižnog vlasnika G. Z. parcelu k.č. br. 7/17 sa izgrađenim objektom, proizlazi da svoja eventualna prava može ostvariti samo prema prodavcu po osnovu postojanja materijalnih i pravnih nedostataka na kupljenoj stvari (u skladu sa odredbama čl. 488. -

515. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), ukoliko za to postoje zakonom propisani uslovi.

17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i zahtjev apelanta za naknadu tržišne vrijednosti zemljišta u dijelu koji se odnosi na parcelu k.č. br. 7/2. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke (kojem stranke nisu prigovarale) proizlazi da predmetna saobraćajnica obuhvata samo parcelu k.č. br. 7/17 dok niti jednim dijelom ne zahvata parcelu k.č. br. 7/2, iz kojeg razloga apelant ne može ostvariti naknadu za navedeno zemljište na osnovu odredbi ZOSPO i ZSP (budući da na toj parceli ne postoji izgrađen objekat). Takođe, apelant ne može ostvariti naknadu ni po osnovu naknade štete jer tokom postupka nije dokazao postojanje bilo kakve štete na parceli k.č. br. 7/2, niti se izjasnio o kakvoj šteti se radi. Dalje, Vrhovni sud je ukazao odredbu člana 155 ZOO i podsjetio na ranije navedeno, da je apelant pravo vlasništva na ovoj parceli (k.č. br. 7/2) stekao na osnovu ugovora zaključenog 1. juna 2012. godine sa G. Z. u stanju u kojem se i danas nalazi (sa izgrađenom saobraćajnicom na susjednoj parceli). Dakle, nakon što je apelant zaključio ugovor sa G. Z. nije došlo ni do kakvih promjena na pristupnoj saobraćajnici niti na parceli k.č. br. 7/2, zbog čega nije moglo doći ni do umanjenja njene vrijednosti, odnosno do umanjenja imovine apelanta niti sprječavanja njenog povećanja. Ta imovina, odnosno kupljene parcele, nisu mogle promijeniti vrijednost čemu bi bio uzrok izgradnja javnog puta koji je već postojao u vrijeme kupovine od strane apelanta, što u konačnici znači da apelant nije pretrpio nikakvu štetu krivicom tuženih. Obzirom da drugostepena presuda nema nedostataka na koje se ukazuje revizijom, kao ni nedostataka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248 ZPP odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana III/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava apelant je iscrpno naveo hronologiju predmetnog postupka, pri čemu je interpretirao utvrđeno činjenično stanje i odlučenje redovnih sudova, istaknuvši da je prvostepeni usvojio prigovor aktivne i pasivne legitimacije u odnosu na parcelu k.č. br. 7/17 (što je potvrdio drugostepeni sud). Dalje, apelant smatra da je u predmetnom postupku dokazao bitne činjenice na osnovu kojih su sudovi mogli pravilno odlučiti po njegovom tužbenom zahtjevu (dokazao vlasništvo nad predmetnim zemljištem, da je izgrađen objekat-saobraćajnica na istom, kao i da ne može koristiti predmetne nekretnine), te s tim u vezi ukazao na odredbe ZJP (čl. 2 i 46) kao i na pogrešno utvrđenje prvostepenog i drugostepenog suda i propuste koje su počinili tokom postupka (u pogledu izvođenja dokaza i utvrđivanja prava svojine na parceli k.č. br. 7/17). U vezi sa osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je naveo da je u istoj zaključeno da su pravilne nižestepene odluke u pogledu odlučenja (da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti) ali iz skroz drugih razloga (osnova) od onih koje navode nižestepeni sudovi, što potvrđuje da je došlo do povrede navedenih prava, posebno ako se ima u vidu zaključak Vrhovnog suda da je pogrešan stav nižestepenih sudova u pogledu aktivne i pasivne legitimacije stranaka. Apelant smatra da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odredbe ZSP umjesto odredbi ZOSPO (koje je primijenio Vrhovni sud), te ističe da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su nižestepeni sudovi odlučivali o prethodnom pitanju (da li je drugotuženi vlasnik ili vanknjižni vlasnik parcele k.č. br. 7/17). Naime, iz nižestepenih presuda proizlazi da nije odlučivano o bilo kakvom prethodnom pitanju već je utvrđeno da je drugotuženi vlasnik navedene nekretnine na osnovu zaključenog kupoprodajnog ugovora za koji je Vrhovni sud naveo da ne može služiti kao osnov sticanja vlasništva. Apelant smatra da je odluka Vrhovnog suda nelogična i kontradiktorna iz razloga što je Vrhovni sud cijenio osnovanim njegove navode uz zaključak da nižestepeni sudovi nisu dobro odlučili, dok zatim utvrđuje da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu odluku ali je nisu pravilno obrazložili. Na kraju, apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda navedenih prava i ukine osporena presuda Vrhovnog suda, kao i da mu se naknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 1.755,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

19. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke, kao i da nisu povrijeđena prava apelanta navedena u apelaciji.

20. Okružni sud je naveo da da u cijelosti ostaje kod navoda i razloga datih u svojoj odluci, te smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.

21. Osnovni sud je, takođe, naveo da u cijelosti ostaje kod navoda i razloga datih u svojoj odluci, te smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.

22. Prvotužena je u odgovoru navela da su neosnovani apelacioni navodi odnosno, da apelant nije dokazao da je pretrpio bilo kakvu štetu krivicom tuženih. Naime, redovni sudovi su pravilno zaključili da je apelant bio nesavjestan kupac predmetnih nekretnina, obzirom da mu je bila poznata činjenica da je G. Z. (od kojeg je kupio predmetne nekretnine) još 2002. godine prodao parcelu k.č.7/17 drugotuženom i da je na istoj izgrađena saobraćajnica odnosno, da je apelant predmetne nekretnine stekao nakon što je na dijelu istih izgrađena saobraćajnica. Istaknuto je da su neosnovani apelantovi navodi i da je osporena presuda zakonita, te je predloženo da se odbije predmetna apelacija.

23. Drugotuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da su neosnovani apelantovi navodi odnosno, da u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do povrede prava koja su navedena u apelaciji.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

25. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“, br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“, br. 21/92 i 29/94) Član 9.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor o prenosu nepokretnosti sa jednog na drugo društveno pravno lice i o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine zaključuje se u pismenom obliku.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Samoupravni sporazum, odnosno ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.

26. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 24. (stav 1.)

Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.

Član 26. (stav 1.)

Ako je graditelj savestan a vlasnik zemljišta nije znao za izgradnju, u slučaju kad građevinski objekat vredi znatno više od zemljišta, građevinski objekat zajedno sa zemljištem pripada graditelju, a on za zemljište duguje vlasniku naknadu po prometnoj ceni zemljišta.

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 164026 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. septembra 2019. godine a apelacija je podnesena 23. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

35. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po tužbi apelanta protiv tuženih radi naknade štete (naknade tržišne vrijednosti zemljišta), iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

36. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda, kao konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, kojom je odbijena njegova revizija i u konačnici odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade tržišne vrijednosti predmetnog zemljišta, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

37. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

38. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26.). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.

39. Ustavni sud takođe podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996.godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

40. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijena kao neosnovana revizija apelanta, i time zapravo potvrđeno odlučenje nižestepenih sudova kojim je, primjenom relevantnih odredbi ZPP, ZPN, ZOSPO i ZOO, odbijen u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovana revizija apelanta odnosno zašto su pravilne odluke nižestepenih sudova da treba odbiti tužbeni zahtjev apelanta, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari: Pri tome je Vrhovni sud obrazložio da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan ali ne iz razloga koje su naveli nižestepeni sudovi (nedostatak aktivne i pasivne legitimacije), već iz drugih razloga koje je detaljno elaborirao. U tom kontekstu Ustavni su zapaža da, suprotno navodima apelanta, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Osnovni sud, u postupku pred tim sudom, na glavnoj raspravi, proveo dokaze koje su predložili i izveli kako apelant tako i tuženi, da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze i utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, koju odluku je potvrdio drugostepeni sud. Osporenom presudom Vrhovni sud je potvrdio odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je u konkretnom slučaju pravilan zaključak tih sudova u pogledu valjanosti kupoprodajnog ugovora (umjesto provođenja postupka eksproprijacije) koji je zaključio prednik drugotuženog (u odnosu na parcelu označenu kao k.č. br. 7/17) u skladu sa odredbom člana 9 ZPN. Međutim, Vrhovni sud je, suprotno zaključku nižestepenih sudova u pogledu prava vlasništva drugotuženog (kao prethodnog pitanja u konkretnom slučaju), primjenom relevantnih odredbi ZOSPO (čl. 24 stav 1 i 26 stav 1) zaključio da je u konkretnoj situaciji prednik drugotuženog postao vanknjižni vlasnik parcele k.č. br. 7/17, dok je afirmisao stav nižestepenih sudova u pogledu savjesnosti apelanta prilikom kupovine predmetnih nekretnina, te u odnosu na zahtjev koji se odnosi na drugu parcelu (k.č. br. 7/2). U tom kontekstu Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, na temelju dokaza izvedenih u postupku pred prvostepenim sudom, jasno i argumentirano obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o vanknjižnom vlasništvu drugotuženog na preciziranoj parceli tj. da je drugotuženi (na osnovu odredbe čl. 24. stav 1 i 26 stav 1 ZOSPO) postao po samom zakonu vanknjižni vlasnik parcele k.č. br. 7/17 dovršenjem izgradnje dijela javnog puta odnosno da je apelantu bilo poznato stanje predmetnih nekretnina prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora sa G. Z. Naime, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je apelantu u momentu kupovine predmetnog zemljišta (2012. godine) bilo poznato da je na dijelu predmetnih nekretnina (na parceli k.č. 7/17) izgrađena javna saobraćajnica (za koju je 21. jula 2003. godine izdato odobrenje za upotrebu). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke takođe naveo da javna saobraćajnica, koja je već postojala u vrijeme kupovine predmetnih nekretnina od strane apelanta, nije mogla biti uzrok promjene vrijednosti predmetnih nekretnina. U vezi s tim je eksplicitno pojašnjeno, da prema nalazu vještaka geometra kojem stranke nisu prigovarale, proizlazi da predmetna saobraćajnica niti jednim dijelom ne zahvata parcelu k.č. br. 7/2, iz kojeg razloga apelant ne može ostvariti naknadu za navedeno zemljište ni na osnovu odredbi ZOSPO i ZSP (budući da na toj parceli ne postoji izgrađen objekat) a ni po osnovu naknade štete jer tokom postupka nije dokazao postojanje bilo kakve štete na toj susjednoj parceli.

41. Imajući u vidu sve navedeno, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci odgovorio na svaki navod apelanta koji je ocijenjen kao bitan i relevantan za odlučenje, te da je za svoje stavove dao valjane, jasne i logične razloge, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZPN, ZOSPO i ZOO koji u svemu korespondiraju sa standardom obrazložene odluke iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Data obrazloženja, imajući u vidu činjenična utvrđenja i odredbe materijalnog prava na kojem je utemeljena osporena presuda, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda u osporenoj presudi.

42. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3 (e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

43. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje (pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim.

44. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Naknada troškova sastavljanja apelacije

45. U pogledu zahtjeva apelanta da mu se naknade troškovi sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove uvezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od strane redovnih sudova u postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda, koji je, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP, ZPN, ZOSPO i ZOO, dao detaljne razloge zbog čega je odbijena kao neosnovana revizija apelanta odnosno zbog čega je u cijelosti neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.

47. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević