Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3745/19 (Opšta poljoprivredna zadruga "Laktaši")
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3745/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3745/19, rješavajući apelaciju Opšte poljoprivredne zadruge "Laktaši", na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Opšte poljoprivredne zadruge "Laktaši" podnesena protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 120193 18 Pž od 26. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 120193 16 Ps od 29. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
1 Uvod
1. Opšta poljoprivredna zadruga "Laktaši" (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Laktaša podnijela je 28. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 120193 19 Rev od 12. juna 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 120193 18 Pž od 26. marta 2019. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 120193 16 Ps od 29. juna 2018. godine.
2 Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 2383/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Višeg privrednog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 120193 19 Rev od 12. juna 2019. godine apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i tužene Opštine Laktaši, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske- Sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 11. januara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Viši privredni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18 januara, Okružni privredni sud 28. januara, a tužena 27. januara 2021. godine.
3 Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Postupajući po apelantičinoj tužbi protiv tužene radi brisanja prava svojine, Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 120193 16 Ps od 29. juna 2018. godine odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se naloži brisanje prava zajedničke svojine upisane po osnovu Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka - Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: RUGIP - PJ Laktaši) broj 21.26/951-124-87/13 od 3. maja 2017. godine i Privremenog lista nepokretnosti-popisni list broj 87/0 od 15. marta 2017. godine, te da se uspostavi upis prava susvojine u korist apelantice, pravnog sljednika ZZ Laktaši sa 2/4 suvlasničkog dijela nepokretnosti na zemljištu pobliže opisanom u izreci osporene presude. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj Opštini Laktaši naknadi troškove postupka.
7. U obrazloženju presude je navedeno da je Rješenjem RUGIP-a - PJ Laktaši od 3. maja 2017. godine utvrđen sadržaj nepokretnosti u Privremenom listu nepokretnosti/popisnom listu koje se sastoje od zemljišta označenog kao k.č. broj 43/1 (zemljište) i k.č. broj 43/2 (stambeno-poslovni objekat) koje čine stambeno-poslovni objekat, kao i posebni dijelovi objekta sa podulošcima od broja 1 do broja 9, pobliže označeni kao u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Navedenim rješenjem je utvrđeno pravo zajedničke svojine na predmetnim nekretninama u korist tužene sa dijelom od 1/1 i pravo zajedničke susvojine u korist tužene i trećih lica.
8. Uvidom u zemljišnoknjižni izvadak RUGIP-a broj 819 od 21. jula 2014. godine Okružni privredni sud je utvrdio da je prednik apelantice ZZ Laktaši u A popisnom listu imao upisano pravo korištenja na predmetnim nekretninama, dok je u vlasničkom listu na tim nekretninama upisno pravo svojine opštenarodne imovine sa dijelom 1/1. Dalje je navedeno da je Komisija RUGIP-a - PJ Laktaši postupak izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama pokrenula i provela u skladu sa odredbom člana 75. do 89. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 6/2012, u daljnjem tekstu: Zakon o premjeru i katastru) i članom 3. Pravilnika o načinu osnivanja i održavanja katastra nepokretnosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S tim u vezi, Okružni privredni sud je utvrdio da su se predmetne nekretnine u evidenciji vodile kao državna svojina, a da je na apelantici bilo upisano pravo korištenja. Dalje je ukazao da je odredbom člana 23. stav 1. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) regulisano da se pravo svojine stječe na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem uz ispunjavanje pretpostavki propisanih zakonom, a da apelantica, u smislu citirane odredbe ZSP, nije dokazala da je predmetne nekretnine stekla teretnim pravnim poslom prije više od 50 godina, jer nije izvodila dokaze na osnovu kojih bi dokazala ove navode. Istaknuto je da je tokom pojedinačnog izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima službeno lice geodetske struke izvršilo identifikaciju nepokretnosti starog i novog premjera, te da je detaljno prezentiralo istorijat upisa, a što je prezentiralo i na javnoj raspravi održanoj 10. juna 2015. godine. Ukazano je da ni rješenjem o utvrđivanju opšteg interesa od 29. februara 1972. godine apelantica nije dokazala da je izvršila eksproprijaciju predmetnih nepokretnosti, jer navedenim rješenjem nije navedena kao korisnik eksproprijacije tih nepokretnosti. Ukazano je da je nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke Zorana Gavrića, kojem je sud poklonio vjeru kao objektivnom i sačinjenom u skladu sa pravilima struke, konstatovano da je riječ o nekretninama koje su se vodile u evidenciji kao državna svojina i da je na apelanticu bilo upisano pravo korištenja tih nekretnina. S tim u vezi, Okružni privredni sud je zaključio da se u predmetnom slučaju „radi o zemljištu u državnoj svojini, odnosno bilo je upisano pravo opštenarodne imovine“, te je ukazano: „Važeći materijalni propisi i to Zakon o stvarnim pravima koji je bio važeći u vrijeme dodjele predmetnih nekretnina [apelantici] na korištenje isključuje mogućnost sticanja prava svojine na nekretninama u društvenoj svojini. I članom 48. Zakona o poljoprivrednim zadrugama je propisano da nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina sa pravom korištenja upravljanja i raspolaganja u korist zadruge imaju se upisati kao svojina jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nalaze te nekretnine.“ Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev, dok je odluku o troškovima postupka sud donio primjenom odredbe čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 120193 18 Pž od 26. marta 2019. godine odbio apelantičinu žalbu i potvrdio presudu Okružnog privrednog suda od 29. juna 2018. godine. U obrazloženju presude je naveo da je prvostepeni sud ispravno obrazložio hronologiju stjecanja prava na predmetnim nekretninama u korist tužene, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke Zorana Gavrića, kojim je konstatovano da je riječ o nekretninama koje su se u evidenciji vodile kao državna svojina i da je na apelantici bilo upisano pravo korištenja tih nekretnina. Dalje, Viši privredni sud je naveo da za pravnu valjanost upisa, osim formalnopravnih uslova, trebaju biti ispunjeni i materijalnopravni uslovi koji opravdavaju takav upis, odnosno da se za postojanje materijalnopravnih uslova za upis prava svojine ili prava korištenja ili raspolaganja pretpostavlja postojanje valjanog pravnog osnova za stjecanje navedenih prava. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je odredbama člana 48. st. (1) i (2) Zakona o poljoprivrednim zadrugama propisano da će se nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina sa pravom korišćenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisati kao svojina jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nepokretnosti nalaze, a koji se utvrđuje rješenjem nadležne područne jedinice nadležnog organa po zahtjevu gradonačelnika, odnosno načelnika opštine. Viši privredni sud je naveo da iz navedenog proizlazi da sva prava poljoprivrednih zadruga (korišćenje, upravljanje ili raspolaganje) postaju pravo svojine jedinica lokalne samouprave. Viši privredni sud je dalje naveo da je odredbama člana 87. stav 3) Zakona o premjeru i katastru RS propisano da se u pogledu utvrđivanja prava na nepokretnostima može u roku od 30 dana od dana prijema rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda. Viši privredni sud je, također, naveo da apelantica, i pored sadržaja navedenih odredaba, u predmetnom postupku traži brisanje prava svojine, odnosno prava zajedničke svojine, te uspostavljanje navedenog prava u njenu korist. Imajući navedeno u vidu, također je naveo da apelantica ne može ostvariti zaštitu svojih eventualnih prava na predmetnim nekretninama sve dok ne postavi zahtjev za utvrđivanje svog prava svojine po nekom od pravnih osnova na nepokretnostima koje su predmet navedenog postupka i ne ishodi takvu odluku iz čega bi proizlazio i zahtjev za utvrđivanje ništavosti upisa prava tužene, odnosno brisanje takvog upisa i uspostavljanje tog prava u apelantičinu korist. Viši privredni sud je dalje naveo (u vezi s apelantičinim navodima da je za utvrđivanje prava na nepokretnostima bitno stanje upisa u registrima, te da je nezakonito raspravljati o prenosu prava svojine na lokalnu zajednicu kroz postupak izlaganja nepokretnosti) da nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednim zadrugama one nisu mogle podnositi zahtjeve da se njihovo korištenje pretvara u pravo svojine s obzirom na navedene odredbe člana 48. st. (1) i (2) Zakona o poljoprivrednim zadrugama.
10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 120193 19 Rev od 12. juna 2019. godine apelantičina revizija je odbačena kao nedozvoljena.
11. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbe člana 237. st. 2, 3. i 4. ZPP. Istaknuto je da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude donesene u drugom stepenu ne prelazi iznos od 50.000,00 KM, pa je revizija nedozvoljena u smislu odredaba člana 237. stav 2. ZPP. Zatim je ukazano da je apelantica prijedlog za dozvolu revizije postavila u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, ali da nije, shodno odredbi člana 237. stav 4. ZPP, jasno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava i izložila razloge zbog kojih smatra da je ono važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 247. st. 1. i 4. a u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. odlučio kao u izreci rješenja. 4 Apelacija Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
13. Apelantica ističe da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da je za utvrđivanje prava na nepokretnostima bitno stanje upisa u registrima, te da je nezakonito raspravljati o prenosu prava svojine na lokalnu zajednicu kroz postupak izlaganja nepokretnosti. Također je istakla da zadružna imovina nije regulisana samo Zakonom o poljoprivrednom zemljištu već i drugim propisima koji regulišu pitanje imovine i njenog statusa, ZSP, Zakonom o zadrugama, Zakonom o zemljoradničkim zadrugama i drugim zakonima. Tvrdi da je predmetne nekretnine stekla teretnim putem u postupku eksproprijacije za potrebe izgradnje poslovno-stambenog objekta zbog čega tvrdi da osporene presude nisu obrazložene. Naime, apelantica ističe da je stekla pravo svojine na predmetnim nekretninama, tj. da se radi o stečenim pravima „koja se donošenjem novih zakonskih propisa ne mogu ograničavati na način da se iste oduzimaju, što bi bio postupak nacionalizacije“.
Odgovor na apelaciju
14. Viši privredni sud navodi da u cijelosti ostaje kod razloga navedenih u osporenoj presudi, pa predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
15. Okružni privredni sud, također, apelantičine navode smatra neosnovanim i predlaže da se odbije apelacija.
16. Tužena u odgovoru na apelaciju smatra da su sudovi osporenim odlukama dali jasne i argumentovane razloge na kojima temelje osporene presude. Stoga, predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
5 Relevantni propisi
17. U Zakonu o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 106/09 i 78/11) relevantne odredbe glase:
Član 48. st.(1.) i st. (2.)
(1) Nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisat će se kao svojina jedinica lokalne samouprave (opština i grad) na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze.
(2) Upis nepokretnosti iz stava 1. ovog člana, po zahtjevu gradonačelnika grada, odnosno načelnika općine utvrđuje se rješenjem nadležne područne jedinice Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove.
18. U Zakonu o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09
– ispr. 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka Ustavnog suda i 107/19) relevantne odredbe glase:
Član 23. stav 1.
(1) Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.
1. Pretvaranje društvene svojine Pretvaranje prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja Član 324. stav 1.
(1) Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.
U rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj.
6 Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 2383/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 120193 18 Pž od 26. marta 2019. godine, budući da je pred Vrhovnim sudom u toku bio postupak povodom apelantičine revizije. S obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 120193 19 Rev od 12. juna 2019. godine revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 120193 18 Pž od 26. marta 2019. godine, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu.
22. U tom kontekstu Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelacija protiv Presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 120193 18 Pž od 26. marta 2019. godine, koju je apelantica primila 8. aprila 2019. godine, u predmetu broj AP 2383/19 podnesena 3. juna 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
7 Meritum
24. Apelantica smatra da se osporene odluke sudova temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava zbog čega tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke tiče se utvrđivanja imovinskih prava na predmetnim nekretninama, stoga je Ustavni sud nadležan ispitati je li postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
27. Apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Tvrdi da je za utvrđivanje prava na nepokretnostima bitno stanje upisa u registrima, te da je nezakonito raspravljati o prenosu prava svojine na lokalnu zajednicu kroz postupak izlaganja nepokretnosti. Također, navodi da zadružna imovina nije regulisana samo Zakonom o poljoprivrednom zemljištu već i ZSP, Zakonom o zadrugama, Zakonom o zemljoradničkim zadrugama i drugim zakonima. Također, apelantica tvrdi da je predmetne nekretnine stekla teretnim putem u postupku eksproprijacije za potrebe izgradnje poslovno-stambenog objekta.
28. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
30. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog postupka odlučivali o apelantičinom pravu za brisanje prava svojine tužene na predmetnim nekretninama i upisu prava susvojine u apelantičinu korist pravnog sljednika ZZ Laktaši. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je presudom prvostepenog suda, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda, apelantičin tužbeni zahtjev, kao i apelantičina žalba izjavljena protiv presude prvostepenog suda odbijeni kao neosnovani. Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim presudama na temelju izvedenih dokaza jasno ukazali da je pravni prednik apelantice ZZ Laktaši na spornim nekretninama u zemljišnim knjigama u A popisnom listu imao upisano pravo korištenja, a da je u vlasničkom listu na tim nekretninama upisno pravo svojine opštenarodne imovine sa dijelom 1/1. Prema tome, suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje primjenom odredbe člana 48. st. 1. i 2. Zakona o poljoprivrednim zadrugama, koji je u predmetnom slučaju lex specialis i kojim je regulisana sudbina ranije stečenih prava poljoprivrednih zadruga na način da se sva njihova stečena prava pretvaraju u pravo svojine, a da nosilac tih prava može biti određena samo opština ili grad. Dakle, u okolnostima kada su se predmetne nekretnine u evidenciji vodile kao državna svojina i da je na apelanticu bilo upisano pravo korištenja tih nekretnina, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava kada su redovni sudovi odbili kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za brisanje prava susvojine tužene na predmetnim nekretninama, odnosno odbili kao neosnovan zahtjev za upis prava susvojine u korist apelantice kao pravnog sljednika ZZ Laktaši. Ovo zbog toga što, kako to eksplicitno proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, u smislu odredbe člana 23. stav 1. ZSP, nije dokazala da je predmetne nepokretnosti stekla teretnim pravnim poslom, niti je rješenjem o utvrđivanju opšteg interesa od 29. februara 1972. godine dokazala da je izvršila eksproprijaciju predmetnih nepokretnosti, jer navedenim rješenjem nije navedena kao korisnik eksproprijacije tih nepokretnosti. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je navedenom odredbom regulisano da se pravo svojine stječe „na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom“. Također, Ustavni sud zapaža da je odredbama Zakona o poljoprivrednim zadrugama (član 48) jasno regulisano da će se nepokretnosti upisane u javnim evidencijama kao državna, odnosno društvena svojina sa pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, nakon stupanja na snagu ovog zakona, upisati kao svojina jedinica lokalne samouprave na čijoj teritoriji se nepokretnosti nalaze, a koji upis se utvrđuje rješenjem nadležne područne jedinice nadležnog organa po zahtjevu gradonačelnika, odnosno načelnika opštine. Pri tome Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je komisija RUGIP-a - PJ Laktaši postupak izlaganja na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanje prava na predmetnim nekretninama pokrenula i provela u skladu sa odredbom člana 75. do 89. Zakona o premjeru i katastru, što su redovni sudovi detaljno obrazložili u svojim odlukama.
31. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u postupku apstraktne nadležnosti (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj U 21/18 od 31. januara 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) ispitivao ustavnost odredaba čl. 48. i 48a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednim zadrugama („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 106/09 i 78/11) te da je utvrdio da su one u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U toj odluci Ustavni sud je elaborirao svoju praksu vezanu za odluke donesene povodom apelacija zemljoradničkih zadruga koje su pred redovnim sudovima tražile utvrđenje prava svojine na određenom zemljištu i nekretninama na kojima su imale pravo korištenja, pozivajući se pri tome na član 94. Opšteg zakona o zadrugama. U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zadruga u slučaju kada su redovni sudovi odbili tužbe zadruga za utvrđenje prava svojine na spornim nekretninama prema navedenom članu (vidi tač. 30. i 31). Ustavni sud je u daljnjem tekstu detaljno ispitao odredbe člana 48. i 48a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivrednim zadrugama kroz standarde prava na imovinu (tač. 32. do 43), te zaključio da nije povrijeđeno pravo na imovinu poljoprivrednih zadruga kada miješanjem, koje je u skladu sa zakonom i koje slijedi legitiman cilj, na poljoprivredne zadruge nije stavljen prekomjeran teret, odnosno kada je postignut proporcionalan odnos u potrebi zaštite prava zadruga, s jedne strane, i legitimnih interesa zajednice, s druge strane. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi u cijelosti odnose i na konkretan predmet, pa umjesto ponavljanja opširnog obrazloženja, upućuje na razloge navedene odluke.
32. Stoga, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantičino pozivanje na primjenu eventualno drugih zakonskih odredaba, u smislu da se njeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama imalo pretvoriti u pravo svojine, imajući u vidu da, nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednim zadrugama, apelantica nije mogla podnositi zahtjeve da se njeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama pretvori u pravo svojine. Pri tome Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 324. ZSP propisano: „Ako posebnim zakonom nije drugačije propisano, pravo upravljanja, korišćenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koja do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.“ Međutim, iz činjenica konkretnog predmeta jasno proizlazi da je odredbama Zakona o poljoprivrednim zadrugama propisano drugačije (član 48. i 48a.) pravo korištenja, upravljanja ili raspolaganja u korist zadruge, tj. „upisaće se kao svojina jedinica lokalne samouprave“ (opština i grad) na čijoj teritoriji se te nepokretnosti nalaze.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti nalazi elemente koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud, u smislu navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na apelantičine navode u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.
35. Pravo na imovinu
36. U odnosu na povredu prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode, u suštini, zasniva na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
37. Pravo na djelotvoran pravni lijek
38. Apelantica tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da navode o kršenju ovog prava dovodi u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala mogućnost da koristi i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali njenim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju 8 Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su Viši privredni sud i Okružni privredni sud dali jasno i argumentovano obrazloženje, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredaba Zakona o poljoprivrednim zadrugama i ZSP, te kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev radi brisanja prava susvojine tužene na predmetnim nekretninama i upis prava susvojine u apelantičinu korist, jer nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednim zadrugama, apelantica nije mogla podnositi zahtjeve da se njeno pravo korištenja na predmetnim nekretninama pretvori u pravo svojine.
40. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se apelantičini navodi o kršenju navedenog prava temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je već utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Konačno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav
1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali njenim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević