Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3483/19 (Općina Stari Grad Sarajevo i A. D.)

Odluka donesena 23. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Zakup
  • Javna vlast
  • Građanski postupak
  • Raskid ugovora
  • Ništavost
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3483/19

Apelacija

Odluka o meritumu

23. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3483/19, rješavajući apelacije Općine Stari Grad Sarajevo i Amire Džirlo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 23. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Općine Stari Grad Sarajevo i Amire Džirlo podnesene protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 189724 14 Gž od 21. juna 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 189724 11 P od 11. oktobra 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Stari Grad Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnio je 4. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine. Ova apelacije zavedena je pod brojem AP-3483/19.

2. Amira Džirlo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Suad Sultanić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 189724 14 Gž od 21. juna 2018. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 189724 11 P od 11. oktobra 2013. godine. Ova apelacija zavedena je pod brojem AP-3748/19. Apelantica je 8. oktobra 2019. godine zatražila donošenje privremene mjere navodeći da je „građanka u trećoj životnoj dobi sa malom penzijom“, kao i da suprotna strana vrši „satanske pritiske na sud i PIO MIO FBiH“ preko kojeg apelantica ostvaruje penziju. Iz navoda proizilazi da apelantica traži obustavu izvršenja osporene presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji. Apelantica je 15. i 31. oktobra 2019. godine dostavila urgencije za postupanje po njenoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporava ista presuda Vrhovnog suda, te imajući u vidu da se predmetne apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP-3483/19 i AP-3748/19 i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP-3483/19.

4. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-3748/19 od 15. oktobra 2019. godine, kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere.

5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda (u odnosu na obje apelacije), Kantonalnog suda (u odnosu na AP-3748/19), Općinskog suda (u odnosu na AP-3748/19), apelanta (u odnosu na AP-3748/19), apelantice (u odnosu na AP-3483/19) i umješača u predmetnom postupku na strani apelantice Vakufske direkcija Sarajevo (u odnosu na obje apelacije, u daljnjem tekstu: umješač) zatraženo je u periodu od 5. novembra do 4. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

6. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, apelant i umješač su u periodu od 11. novembra do 25. decembra 2020. godine dostavili odgovore na apelacije. Budući da se pismeno upućeno apelantičinom zastupniku dva puta vratilo s naznakom pošte „nije zatečen“ a jednom sa naznakom „odselio“, Ustavni sud je dostavljanje pismena apelantici obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 13. aprila 2021. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda, na koji nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.

7. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud je 7. juna 2021. godine dostavio traženu dokumentaciju.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

9. Apelant je 18. marta 2011. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice radi isplate duga. Na ročištu pred Općinskim sudom od 24. decembra 2012. godine u postupak se uključio umješač postavljajući prijedlog za dozvolu miješanja u ovoj parnici na strani apelantice, a na ročištu od 24. decembra 2013. godine apelantica je ponijela protivtužbu protiv apelanta radi utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu poslovnih prostorija broj 01-05-1-0701/06 od 7. aprila 2006. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor).

10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 189724 11 P od 11. oktobra 2013. godine, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev tako da je apelantica obavezana isplatiti apelantu na ime duga nastalog na ime korištenja tuđe stvari u periodu od 1. aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine iznos od 7.153,54 KM sa zakonskim zateznim kamatama, dok je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva. Presudom je dalje usvojen protivtužbeni zahtjev apelantice, slijedom čega je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor, te je određeno da svaka stranka, te umješač, snosi svoje troškove postupka.

11. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelant, kao zakupodavac, i apelantica, kao zakupoprimac, zaključili predmetni ugovor o zakupu preciziranog poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni prostor) radi obavljanja djelatnosti zanatstva, na osnovu kojeg je apelantica ušla u posjed predmetnog prostora u kojem se sve do danas nalazi. Dalje je naveo da je nesporno da apelantica apelantu u periodu od 1. (nije napisan mjesec) 2006. godine do 19. marta 2013. godine nije plaćala zakupninu u mjesečnom iznosu od 1.088,10 KM. Također je naveo da je nesporno i da je apelant zbog neplaćanja zakupnine jednostrano raskinuo predmetni ugovor i putem suda zatražio predaju u posjed predmetnog prostora, a da je apelantica sa umješačem u 2010. godini za dio predmetnog prostora koji je u vlasništvu umješača zaključila poseban ugovor o zakupu. Općinski sud je citirao odredbe člana 16.a stav 1. tačka 6. i stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti i čl. 103, 104. i 219. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor ništav, budući da je predmet ugovora predmetni prostor čijim pretežnim dijelom apelant nije mogao raspolagati dajući ga u bilo koju vrstu zakupa. Istaknuo je da je jasno da zakupodavac ne mora biti i vlasnik stvari, te da zakupni odnos ima prvenstveno obligaciono pravni učinak, tako da bi po prirodi stvari apelant mogao raspolagati manjim dijelom predmetnog prostora koji se do danas nalazi u privatnom vlasništvu. Kako je tokom postupka bilo nesporno da predmetni prostor čini jednu faktičku cjelinu, Općinski sud je ocijenio da je cijeli predmetni ugovor ništav jer je zaključen protivno imperativnoj zakonskoj normi koja propisuje da se prostori koji su pribavljeni u društvenu svojinu na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (što je u konkretnom slučaj sa većim dijelom predmetnog prostora), ne mogu davati u dugoročni zakup ili zakup na određeno vrijeme. Po mišljenju Općinskog suda, apelant neosnovano prigovara da se u konkretnom slučaju ne radi niti o zakupu na određeno vrijeme niti o dugoročnom zakupu, nego do donošenja odgovarajućih propisa o privatizaciji odnosno restituciji, a koje trajanje zakupnog odnosa zakon ne predviđa.

12. Općinski sud je ukazao da s obzirom da iz činjeničnog stanja proizilazi da je apelant izvršio svoju osnovnu obavezu iz tako ništavog pravnog posla na način što je apelantici predao u posjed predmetni prostor, takva činjenica se treba imati u vidu prilikom primjene pravila o posljedicama ništavosti ugovora, a po kojem je svaka strana dužna drugoj vratiti sve što je primila po osnovu takvog ugovora, dok ona koja to nije nema niti obavezu ispunjenja obaveze. S tim u vezi, zaključio je da je apelantica dužna apelantu vratiti u posjed predmetni prostor, pri čemu sama nema obavezu na plaćanje zakupnine jer posljedice ništavosti ugovora sežu sve do njegovog zaključenja, do 7. aprila 2006. godine. Istaknuo je da se ništavost ugovora deklaratorno utvrđuje, te nema potrebe posebno poništavati posljedice koje je proizveo.

13. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, dalje je pitanje da li apelant od apelantice ima pravo zahtijevati korist koju je apelantica ostvarila držeći u posjedu predmetni prostor u periodu od 1. aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine, dakle, bez pravnog osnova, te ako ima kolika je visina takve koristi koju apelantu ima nadoknaditi. S tim u vezi, ukazao je da prilikom primjene člana 219. ZOO-a treba se imati u vidu koju je to korist apelantica ostvarila na način što je u spornom periodu bez osnova držala u posjedu predmetni prostor, a čiji je imalac za cijelo sporno vrijeme apelant (kao posjednik upisan u katastru), a koja se ogleda u tome što apelantica za to vrijeme nije morala plaćati zakupninu za neki drugi poslovni prostor. Dalje je ukazao da upravo taj iznos novca koji bi apelantica morala platiti za korištenje nekog drugog poslovnog prostora iznosi korist koju je ostvarila i predstavlja vid stjecanja bez osnova kao samostalni izvor obligacije koju kao takvu ne treba vezati za ništavost predmetnog ugovora. Imajuću u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelant osnovano od apelantice traži korist koju je ova ostvarila držanjem predmetnog prostora u posjedu, tako da se kao dalje pitanje postavlja koja je to visina koristi koju je apelantica na navedeni način ostvarila. Po mišljenju Općinskog suda, to nikako ne može biti iznos ugovorene zakupnine, budući da je njena visina postignuta licitacijom, tako da je zaključio da se njena visina može utvrditi uzimanjem najniže zakupnine iz Odluka apelanta o dodjeli u zakup poslovnih prostora i visini i načinu plaćanja zakupnine, a koje su javne i objavljene u službenom glasilu. S tim u vezi, ukazao je da po Odlukama apelanta iz 2005. i 2010. godine najniža visina zakupnine za II zonu iznosi 8,00 KM/m², što za 15 m² predmetnog prostora mjesečno iznosi 120,00 KM. Dalje je ukazao da je iz izjave apelantice date na ročištu za glavnu raspravu utvrdio da se radi o II zoni, a apelant nije prigovarao izjavi apelantice u ovom pravcu, niti je nudio druge dokaze iz kojih bi se utvrdilo suprotno, pri čemu je teret dokazivanja visine duga koji je utužen na njemu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je prostom matematičkom metodom izračunao ukupnu visinu duga kojeg je apelantu dosudio, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

14. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 189724 14 Gž od 21. juna 2018. godine, apelantova žalba je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je obavezana apelantica da isplati apelantu po osnovu neplaćene zakupnine za predmetni prostor za period od aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine iznos od 64.197,50 KM sa zakonskim zateznim kamatama, te je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je ništav predmetni ugovor. Presudom je odbijen zahtjev apelantice i umješača za naknadu troškova parničnog postupka, te su odbijene žalbe apelantice i umješača.

15. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio sve odlučne činjenice za rješavanje ove pravne stvari, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, ukazao je da je pogrešno prvostepeni sud ocijenio da u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, koja reguliše raspolaganje imovinom koja je u društvenu svojinu pribavljena, između ostalog, na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Dalje je citirao odredbu člana 16.a) stav 1. tačka 6. i stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti, te ukazao da je odredbom člana 12. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta određen predmet nacionalizacije, tako da je tačkom 3. ovog člana propisano da su to poslovne prostorije u svojini građanskih pravnih lica, društvenih organizacija i drugih udruženja građana, a tačkom 5. da su to poslovne prostorije u stambenoj zgradi u svojini građana. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, odredbama Zakona o prometu nepokretnosti ne mogu se davati u zakup poslovne prostorije kao posebni dijelovi zgrada, a to su poslovne prostorije koje su predmet nacionalizacije opisane pod tačkom 5. člana 12. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Kako iz sadržaja zemljišno-knjižnog uloška za predmetni prostor ne proizilazi da je nacionalizovana nekretnina, odnosno predmetni prostor upisan u zemljišne knjige kao posebni dio zgrade, već naprotiv radi se o samostalnoj građevini zvanoj ,,dućan“, koji je srušen 1980-ih godina i na istom mjestu izgrađena nova samostalna poslovna prostorija, Kantonalni sud je zaključio da takvi poslovni prostori nisu obuhvaćeni zabranom davanja u zakup u smislu odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nepokretnosti, pa predmetni ugovor nije protivan prinudnim propisima i nije ništav. Kako je utvrđeno da predmetni ugovor nije ništav, te da se apelantica nije pridržavala ugovorenih odredbi u vezi sa plaćanjem zakupnine, Kantonalni sud je usvojio tužbeni zahtjev i naložio apelantici da plati zakupnine u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, primjenom odredbi člana 5. stav 1. i člana 19. Zakona o zakupu poslovnih prostorija, u visini koja je utvrđena prema finansijskoj dokumentaciji apelanta.

16. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor apelantice i umješača o povredi odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, ukazao je da prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i nije prekoračio tužbeni zahtjev, jer je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za korištenje tuđe stvari a apelant nije postavio zahtjev po navedenom osnovu. Dalje je ukazao da, u smislu odredbi člana 53. ZPP, sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, već o tužbenom zahtjevu, odlučuje primjenom materijalnog prava na osnovu činjenica koje utvrdi, a na kojim apelant zasniva tužbeni zahtjev. Međutim, kako je Kantonalni sud utvrdio da predmetni ugovor nije ništav i preinačio prvostepenu presudu, Kantonalni sud je ocijenio da ovaj žalbeni navod nije od značaja za presuđenje iz prethodno navedenih razloga.

17. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine, djelomično je usvojena revizija apelantice i preinačena drugostepena presuda, tako što je odbijena apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tužbenog zahtjeva za iznos od 7.153,54 KM. Presudom je odbijena revizija u preostalom dijelu.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da se pravo vlasništva po zakonu stiče, između ostalog, i stvaranjem nove stvari (član 24. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Dalje je naveo da je iz sadržaja odgovora od 6. jula 2007. godine koga je apelant uputio umješaču povodom zahtjeva za povrat imovine koja je nacionalizovana, drugostepeni sud utvrdio da je 1980. godine „Sarajevostan“ srušio magazu i na istom mjestu napravio predmetni prostor površine 15 m² koji nije upisan u zemljišnu knjigu, već se vodi upisan kao posjed apelanta. Istaknuo je da u situaciji kada zemljišnoknjižno stanje ne odgovara vanknjižnom stanju nekretnine prednost se daje sticanju po materijalnom pravu. Stoga je zaključio da nije postojala zapreka iz člana 16. a) Zakona o prometu nepokretnosti da se zaključi punovažan ugovor o zakupu, koji je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane (član 148. stav 1. ZOO). Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu odredbu člana 124. ZOO koja u dvostrano obaveznim ugovorima, kao što je predmetni, propisuje pravilo vansudskog raskida ugovora prostom izjavom. S tim u vezi, ukazao je da je apelant pismeno obavijestio apelanticu 7. marta 2008. godine da jednostrano raskida predmetni ugovor, pa je na taj način ugovor prestao postojati 7. marta 2008. godine (član 132. stav 1. ZOO). Dalje je naveo da presuda kojom je utvrđeno da je ugovor o zakupu prestao da postoji nema konstitutivno dejstvo već deklaratorno i njome je samo potvrđeno da je ugovor o zakupu prestao postojati 7. marta 2008. godine. Shodno navedenom, po mišljenju Vrhovnog suda, za period postavljenog tužbenog zahtjeva od 1. aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine visina tužbenog zahtjeva ne može se zasnovati na predmetnom ugovoru koji je ranije prestao postojati, već samo na objavljenim odlukama apelanta iz 2005. i 2010. godine prema kojima najniža visina zakupnine za drugu zonu iznosi 8,00 KM/m², što za 15 m² površine i period postavljenog tužbenog zahtjeva nominalno iznosi 7.153,54 KM. U pogledu apelantovog navođenja u žalbi da se predmetni prostor nalazi u I zoni i da najniži iznos zakupnine iznosi 12 KM/m² prema javnom pozivu za najam poslovnog prostora, Vrhovni sud je ukazao da apelant nije na pripremnom ročištu predložio izvođenje ovog dokaza pa je bilo osnova da se dosudi iznos kao u izreci prvostepene presude.

IV.Apelacije a)Navodi iz apelacije AP-3483/19

19. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su Općinski sud i Vrhovni sud uskratili efektivnu sudsku zaštitu i povrijedili apelantovo pravo na imovinu, što je dovelo do nemogućnosti apelanta da namiri potraživanje koje mu je dosuđeno drugostepenom presudom. Apelant navodi da apelantica već 13 godina koristi predmetni prostor koji joj je dodijeljen po osnovu javnog oglasa (licitacije), bez da je platila ijednu zakupninu. Ističe da je Vrhovni sud zaključio da nije postojala prepreka da se zaključi predmetni ugovor ali je izveo pogrešan zaključak koji je kontradiktoran sa prethodno navedenim, te smatra da je time Vrhovni sud procijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, koju grešku je ispravio drugostepeni sud. Ističe i da je Vrhovni sud zanemario činjenicu da je predmetni prostor izdat apelantici putem javnog oglasa (licitacije) iz trećeg puta i da je apelantica sama ponudila cijenu koja je od apelanta prihvaćena kao najveća i zaključen predmetni ugovor. Nadalje navodi da je izvršio sve svoje obaveze iz predmetnog ugovora, dok se apelantica ne pridržava ugovora od samog ulaska u posjed predmetnog prostora. Po apelantovom mišljenju, okolnost da se protiv apelantice vodi više sudskih postupaka, kao i da je ona pokrenula postupke protiv apelanta (u kojima povlači tužbu, traži povrat u prijašnje stanje, dostavlja netačne informacije) radi iste stvari, zadržavajući što duže predmetni prostor u posjedu, ukazuju da ne postoji bilo kakav pravni interes apelantice, osim interesa za odugovlačenje postupka. S tim u vezi, ističe da navedenom ide u prilog Odluka Ustavnog suda broj AP-5234/14. Apelant traži naknadu troškova postupka u iznosu od 2.880,00 KM.

b)Navodi iz apelacije AP-3748/19

20. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica ističe da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo da je predmetni ugovor prestao da važi jednostranim otkazom ugovora od strane apelanta i da smatra da je ugovor valjan iz razloga koji se nisu utvrđivali niti dokazivali u toku postupka (da je drugostepeni sud utvrdio da je srušena magaza i da je na istom mjestu napravljen predmetni prostor), što je suprotno stavu II izreke prvostepene presude kojom je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor i koju je Vrhovni sud potvrdio. S tim u vezi, ističe da Vrhovni sud u izreci potvrđuje prvostepenu odluku u stavu I i II, a u obrazloženju navodi kontradiktorne razloge. Dalje ističe da Vrhovni sud pri tome proizvoljno primjenjuje materijalno pravo, član 148. stav 1. i član 124. ZOO, iako je prvostepena odluka zasnovana na članu 219. ZOO, odnosno na naknadi po osnovu korištenja tuđe stvari, a takav tužbeni zahtjev nije postavljen u toku prvostepenog postupka. Apelantica također navodi da prvostepeni sud proizvoljno primjenjuje član 219. ZOO, jer nije dokazano da je predmetni prostor u vlasništvu apelanta da bi imao pravo potraživati naknadu štete ili koristi od apelantice. Smatra i da su redovni sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava prekršili njeno pravo na imovinu, obavezujući je da apelantu plati naknadu za korištenje predmetnog prostora koji nije bio u vlasništvu apelanta.

c)Odgovori na apelaciju AP-3483/19

21. Vrhovni sud navodi da je donio zakonitu presudu i da ne stoje navodi iz apelacije.

22. Umješač smatra da je raspolaganje predmetnim prostorom ograničeno u skladu sa članom 16a. Zakona o prometu nepokretnosti, te da je predmetni ugovor suprotan prinudnim propisima i stoga ništav u skladu sa odredbama ZOO.

d)Odgovori na apelaciju AP-3748/19

23. Vrhovni sud navodi da je donio zakonitu presudu i da su neosnovani apelantičini navodi.

24. Kantonalni sud navodi da nisu povrijeđena apelantičina prava, te da je donio zakonitu odluku.

25. Općinski sud ističe da je postupao u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava, te da su neosnovani apelantičini navodi o povredi prava.

26. Apelant smatra apelantičine navode neosnovanim, te smatra da apelantica nije pravilno razumjela presudu Vrhovnog suda.

27. Umješač smatra da su tačni navodi apelantice u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje navodi da apelant nije mogao raspolagati predmetnim prostorom te da stoga nije postojala aktivna legitimacija na strani apelanta. Također tvrdi da je predmetni ugovor ništav. V.Relevantni propisi

28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

Član 53. stav 3.

(3) Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva.

29. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Dejstvo raskida Član 132.

(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obe strane imaju pravo zahtevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Dejstva ugovora među ugovaračima i njihovim pravnim sledbenicima Član 148. stav 1.

(1) Ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane.

Upotrebljavanje tuđe stvari u svoju korist Član 219.

Kad je neko tuđu stvar upotrebio u svoju korist, imalac može zahtevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili u odsustvu ove, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 189724 18 Rev od 12. jula 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. U vezi s tim Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu, s obzirom da je donesena 12. jula 2019. godine a da je apelantje apelaciju podnio 4. septembra 2019. godine. S druge strane osporenu presudu apelantica je primila 29. jula 2019. godine a apelacija je podnesena 27. septembra 2019. godine, tj. pa proizilazi da su obje apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S druge strane, apelantica također tvrdi da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, prema članu VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, tač. 12-15). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je nakon toga apelacije državnih organa odnosno nosilaca javne vlasti ispitivao u pravilu u vezi sa navodima o kršenju prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, budući da su ostala prava iz kataloga prava (član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine), prema svojoj suštini predstavljaju lična prava na koje se u pravilu ne mogu pozivati organi javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3444/19 od 7.aprila 2021. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba, točka 28). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

37. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

38. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu i utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant i apelantica u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, a apelantica i iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Kršenje navedenog prava apelant i apelantica vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

40. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35), zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

U odnosu na apelacione navode apelanta

41. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je u postupku bilo sporno da li je predmetni ugovor ništav i da li apelant ima pravo na isplatu po osnovu tog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, kao sud koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, ukazao da nije postojala zapreka iz člana 16. a) Zakona o prometu nepokretnosti da se zaključi punovažan ugovor o zakupu, koji je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane (član 148. stav

1. ZOO). Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je predmetni ugovor prestao postojati 7. marta 2008. godine u skladu sa članom 124. ZOO, apelantovom pismenom obavijesti o jednostranom raskidu predmetnog ugovora. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, imajući u vidu datum prestanka predmetnog ugovora, ukazao da se za period postavljenog tužbenog zahtjeva od 1. aprila 2008. godine do 19. marta 2013. godine visina tužbenog zahtjeva ne može zasnovati na predmetnom ugovoru koji je ranije prestao postojati, već samo na objavljenim odlukama apelanta iz 2005. i 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, detaljno i jasno analizirao sve okolnosti konkretnog slučaja, koje je doveo u vezu sa relevantnim odredbama ZOO, te zauzeo stav u pogledu načina utvrđivanja visine apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu koji se ne čini proizvoljnim. Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporene odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnova da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnog suda u osporenoj odluci.

42. Osim toga, u vezi sa traženjem apelanta da mu se naknade troškovi postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret apelanta.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na apelacione navode apelantice

44. Apelantica smatra da je odluka Vrhovnog suda kontradiktorna i da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo - član 124. i član 148. stav 1. ZOO, iako je prvostepena odluka zasnovana na članu 219. ZOO, odnosno na naknadi po osnovu korištenja tuđe stvari, a takav tužbeni zahtjev nije postavljen u toku prvostepenog postupka. Također smatra da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio član 219. ZOO, jer nije dokazano da je predmetni prostor u vlasništvu apelanta da bi imao pravo potraživati naknadu štete ili koristi od apelantice.

45. Ustavni sud podsjeća da je prethodno u Odluci broj AP 5234/14 odbio kao neosnovane apelacije apelantice i umješača, podnesene protiv presude Vrhovnog suda koja je donesena u postupku radi isplate zakupnine za isti predmetni prostor i poništenja istog predmetnog ugovora, u kojem je utvrđena obaveza apelantice da isplati apelantu određeni novčani iznos na ime zakupnine (za period koji je prethodio utuženom periodu u ovom predmetu) dok je odbijen protivtužbeni zahtjev za isplatu po osnovu ulaganja u predmetni prostor i poništenje predmetnog ugovora kao nezakonitog. U pogledu pitanja da li je predmetni prostor mogao biti davan u zakup, Ustavni sud je u navedenoj odluci ukazao da: „Imajući u vidu da na pravilnu primjenu materijalnog prava redovni sudovi paze po službenoj dužnosti i da je zadatak Vrhovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja bio da otkloni nedoumice u pogledu primjene odredbe člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina i Zakona o nacionalizaciji, koje su izazvale različite nižestepene presude, odnosno da otkloni nedostatke drugostepene presude na koje je ukazao tužitelj, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud to i učinio. Naime, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude jasno ukazao na to da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, te da navedenu odredbu nije sagledao u kontekstu sadržaja zemljišnoknjižnog izvoda na temelju kojeg je prvostepenu presudu preinačio, a iz kog ne proizlazi da je nacionalizirana nekretnina, odnosno predmetni poslovni prostor u zemljišne knjige upisan kao posebni dio zgrade, što je uvjet za zabranu davanja pod zakup. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da poslovni prostor u konkretnom slučaju nije obuhvaćen zabranom davanja u zakup prema odredbi člana 16.a) Zakona o prometu nekretnina, da ugovor o zakupu, stoga, nije ništav u smislu člana 103. ZOO (nije protivan prinudnim propisima), te je potvrđena odluka prvostepenog suda kojom je apelantici naložena isplata zakupnine prema odredbama ugovora o zakupu, Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija i odredbe ZOO. Imajuću u vidu da je Vrhovni sud, dovodeći u vezu činjenično utvrđenje sa odredbama člana 16.a. Zakona o prometu nekretnina, otklonio nedostatke u presudi Kantonalnog suda u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, te dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u pogledu primjene navedenih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5234/14 od 21. jula 2015. godine, tačka 40, dostupna na www.ustavnisud.ba).

46. Dovodeći navedenu odluku u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud i u osporenoj presudi ostao pri istom stavu da nije postojala zapreka iz člana 16. a) Zakona o prometu nepokretnosti da se zaključi punovažan ugovor o zakupu, koji je stvorio prava i obaveze za ugovorne strane. Nadalje, nakon razmatranja svih okolnosti ovog predmeta, te dešavanja koja su uslijedila protekom vremena, Vrhovni sud je u osporenoj presudi zaključio da je predmetni ugovor prestao postojati jednostranim raskidom od strane apelanta, što se u okolnostima konkretnog slučaja ne doima proizvoljnim. Nadalje, Općinski sud i Vrhovni sud su jasno i detaljno obrazložili i razloge kojim su se vodili kada su zaključili da apelantica ima obavezu isplatiti apelantu određeni novčani iznos, koji su detaljno navedeni u činjeničnom dijelu odluke, koji se također ne čine proizvoljnim. Pri tome, u pogledu apelantičinih navoda da je prvostepena presuda zasnovana na članu 219. ZOO, odnosno na naknadi po osnovu korištenja tuđe stvari, a da takav tužbeni zahtjev nije postavljen u toku prvostepenog postupka, Ustavni sud podsjeća da sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava (član 2. stav 2. ZPP), te da nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva (član 53. stav 3. ZPP). Nesporno je da su sudovi cijenili sve okolnosti ovog predmeta, slijedom čega su zaključili da apelant osnovano od apelantice traži korist koju je ona ostvarila držanjem predmetnog prostora u posjedu. Stoga dovodeći navedene odredbe ZPP i ZOO, koje se odnose na raskid ugovora i njegove posljedice, u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelantičinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova.

47. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

48. Apelant i apelantica smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine a apelantica i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su apelant i apelantica istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede ovog prava, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta i apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine a apelantice i o povredi prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada je Vrhovni sud u obrazloženju ove odluke dao jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je predmetni ugovor prestao postojati u skladu sa članom 124. ZOO i da se visina tužbenog zahtjeva može zasnovati samo na objavljenim odlukama apelanta iz 2005. i 2010. godine, koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

50. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno razmotrio pitanje valjanosti predmetnog ugovora i obavezao apelanticu na isplatu određenog novčanog iznosa, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, a data obrazloženja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti u bilo kojem segmentu.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu apelanta i apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine a apelantice i iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

52. Na osnovu člana 59. st. (1). i (3). Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3483/19 (Općina Stari Grad Sarajevo i A. D.) | Sudska praksa | Aktio