Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2148/20 (M. B.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/20
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP 2148/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Milan Balta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnio Milan Balta.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja parničnog postupka koji je nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054516 20 Rev 3 od 1. oktobra 2020.
godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da Milanu Balti isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Balta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na odlučivanju o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 054516 19 Gž 3 od 3. decembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Okružnog suda zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 27. aprila 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. decembra 2020. godine, Okružni sud 21. decembra 2020. godine, a Osnovni sud 14. maja 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 27. januara 2009. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženog („Čistoća“ a.d. Banjaluka) „radi zaštite prava iz radnog odnosa“ (vsp. 122.000,00 KM) sa zahtjevom da se obaveže tuženi da mu isplati novčanu rentu zbog tjelesne povrede, oštećenja zdravlja, djelimične nesposobnosti za rad, trajno povećanih potreba i uništenja mogućnosti daljnjeg razvijanja i napredovanja doživotno, ili za određeno vrijeme ili da mu, umjesto novčane rente, isplati ukupan iznos od 72.000,00 KM, kao i da mu na ime nematerijalne štete zbog fizičkih i duševnih bolova, umanjenja životne aktivnosti, naruženosti i straha, te na ime buduće nematerijalne štete isplati određeni novčani iznos, sve u zbirnom iznosu od 122.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od nastanka štete pa do konačne isplate.
6. Osnovni sud je rješenjem od 25. juna 2009. godine predmetnu tužbu vratio apelantu na ispravku i dopunu, te je apelant podneskom od 1. jula 2009. godine ispravio i dopunio tužbu.
7. Osnovni sud je pripremno ročište održao 1. novembra 2010. godine, na kojem je (zbog izostanka apelanta) donio rješenje kojim se tužba smatra povučenom.
8. Apelant je 3. novembra 2010. godine podnio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, koji je rješenjem tog suda od 20. decembra 2010. godine usvojen.
9. Osnovni sud je (nakon što je rješenjem od 20. decembra 2010. godine usvojio prijedlog za povrat u pređašnje stanje) prvo pripremno ročište održao 10. novembra 2011. godine, te je naredna (pripremna) ročišta održao 22. decembra 2011. godine, 15. februara 2012. godine, 22. marta 2012. godine, a ročište za glavnu raspravu je održao 7. juna 2012. godine i 18. decembra 2012. godine (u tom periodu Osnovni sud je proveo vještačenje po vještacima medicinske i finansijske struke).
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 054516 10 P 2 od 17. januara 2013. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da se obaveže tuženi da mu naknadi materijalnu štetu u vidu rente (doživotno) i materijalnu štetu kao razliku između primanja koja ostvaruje i zarade koju bi ostvario da se povreda nije dogodila, kao i zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog naruženosti, a usvojen je zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkog bola i straha, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 054516 13 Gž od 31. marta 2014. godine potvrđena je prvostepena presuda u dijelu dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne štete zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkog bola i straha, a u ostalom dijelu prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Osnovni sud je u ponovnom postupku Presudom broj 71 0 P 054516 14 P 3 od 31. decembra 2015. godine djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao tuženog da mu na ime izgubljene zarade za period od povređivanja do prestanka radnog odnosa isplati iznos od 1.467,02 KM, na ime izgubljene zarade sa zakonskom zateznom kamatom iznos od 58.095,01 KM i na ime novčane rente zbog izgubljene zarade iznos od 17.864,74 KM. Obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
13. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 31. decembra 2015. godine, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 054516 16 Gž 2 od 18. maja 2016. godine predmetnu žalbu djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu odluke o izgubljenoj zaradi i odluke o novčanoj renti, tako što je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbio, dok je u preostalom (usvajajućem) dijelu odluke o tužbenom zahtjevu kojim je tuženi obavezan da apelantu isplati izgubljenu zaradu za period od povređivanja do prestanka radnog odnosa žalbu odbio i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 18. maja 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
15. Odlukom Ustavnog suda broj AP 1752/17 od 17. jula 2019. godine usvojena je apelantova apelacija, utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuta Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine i predmet vraćen Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku.
16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 054516 19 Rev 2 od 2. oktobra 2019. godine apelantova revizija je djelimično usvojena i presuda Okružnog suda od 15. maja 2016. godine ukinuta u odbijajućem dijelu, te je predmet u tom dijelu vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
17. Okružni sud je u ponovnom postupku Presudom tog suda broj 71 0 P 054516 19 Gž 3 od 3. decembra 2019. godine žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio presudu Osnovnog suda od 31. decembra 2015. godine tako što je obavezao tuženog da apelantu na ime izgubljene zarade za period od 1. augusta 2008. godine do 18. oktobra 2010. godine isplati iznos od 15.139,88 KM, zakonsku zateznu kamatu u iznosu, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.753.00 KM, dok su odbijeni zahtjevi preko dosuđenih iznosa, za izgubljenu zaradu za period od 19. oktobra 2010. do 30. septembra 2015. godine u iznosu od 18.235,73 KM i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 9.579,52 KM, te zahtjev za isplatu buduće izgubljene zarade u vidu novčane rente u iznosu od 17.864,74 KM.
18. Odlučujući o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 3. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 054516 20 Rev 3 od 1. oktobra 2020. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega traži naknadu nematerijalne štete. Apelant navodi tok postupka do podnošenja predmetne apelacije i ističe da predmetni parnični postupak nije okončan ni nakon punih 11 godina, iako je po zakonu hitne prirode „s obzirom na to da je predmet postupka teška tjelesna povreda zadobivena na radnom mjestu, nastala krivicom poslodavca, koja za posljedicu ima trajni invaliditet i gubitak radne sposobnosti“ apelanta.
b) Odgovori na apelaciju
20. Osnovni sud je naveo da „ne stoje navodi“ o povredi apelantovog prava na suđenje u razumnom roku u predmetnom postupku koji se vodio pred tim sudom, te da je taj sud uzeo predmet u rad i preduzimao sve radnje iz svoje nadležnosti u rokovima koji su bili mogući, a s obzirom na broj zaduženih predmeta i njihovu starost.
21. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri činjeničnim navodima i pravnim zaključcima datim u obrazloženju svoje presude od 3. decembra 2019. godine ističući da je razloge date u toj odluci potvrdio i Vrhovni sud odlučujući svojom presudom od 1. oktobra 2020. godine o apelantovoj reviziji izjavljenoj protiv predmetne odluke Okružnog suda. Dalje je naveo da predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana, te se nije posebno osvrtao na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.
22. Vrhovni sud je naveo da nisu tačni navodi apelacije da je taj sud počinio povrede na koje apelant ukazuje budući da je spis tog predmeta primio na postupanje 14. maja 2020. godine, a revizionu odluku je donio 1. oktobra 2020. godine i otpremio je nižestepenim sudovima 7. oktobra 2020. godine, pa stoga predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase: Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelant predmetnom apelacijom ukazuje na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku, u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u parničnom postupku koji je okončan nakon podnošenja predmetne apelacije, pa je predmetna apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, bila dopustiva i u vrijeme podnošenja apelacije.
26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom“ roku kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. a)Pravo na pravično suđenje – razuman rok
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantna načela
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir
33. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. januara 2009. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv tuženog, te da je predmetni postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 1. oktobra 2020. godine. Ustavni sud, također, ukazuje da je svojom Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 1752/17 od 17. jula 2019. godine utvrdio povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 71 0 P 054516 16 Rev od 15. februara 2017. godine i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, ali da navedenom odlukom Ustavnog suda (krećući se u okviru navoda iz apelacije) nije razmatrao dužinu trajanja predmetnog postupka. Dakle, relevantni period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine trajanja predmetnog postupka je period od podnošenja predmetne tužbe do odluke Vrhovnog suda od 1. oktobra 2020. godine, odnosno period od 11 godina i oko sedam mjeseci. Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
34. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta Ustavni sud zapaža da je apelant tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak „radi zaštite prava iz radnog odnosa“, te da je tužbenim zahtjevom, a radi povrede prilikom obavljanja poslova kod tuženog, tražio da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, pri čemu je kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 122.000,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu koji je, s obzirom na visinu tužbenog zahtjeva, od značaja za apelanta.
35. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom 27. januara 2009. godine, a da je presuda Osnovnog suda donesena 17. januara 2013. godine, te da je, dakle, postupak pred tim sudom trajao četiri godine. Ustavni sud primjećuje da u navedenom periodu Osnovni sud jeste održao veći broj ročišta i proveo vještačenja po vještacima medicinske i finansijske struke, ali Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prvu procesnu radnju preduzeo šest mjeseci od podnošenja tužbe (kada je tužbu vratio na ispravku i dopunu), te da je prvo pripremno ročište održao godinu i deset mjeseci od podnošenja predmetne tužbe (iako je apelant, postupajući po rješenju Osnovnog suda, ispravio i dopunio tužbu u roku od šest dana). Dalje, da je taj sud, od donošenja rješenja kojim je usvojio prijedlog za povrat u pređašnje stanje, prvo naredno pripremno ročište održao nakon skoro 11 mjeseci. Pri tome, Osnovni sud u svom odgovoru na apelaciju nije ponudio objektivno prihvatljivo opravdanje za navedene periode pasivnosti, te je naveo da je „uzeo predmet u rad i preduzimao sve radnje iz svoje nadležnosti u rokovima koji su bili mogući, a s obzirom na broj zaduženih predmeta i njihovu starost“. Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne apelacije koje su podnesene Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zapazio da kada redovni sudovi pokušavaju opravdati dugo trajanje postupka, ta opravdanja se uglavnom odnose na to da se predmeti rješavaju „prema redoslijedu inicijalnog akta, odnosno u skladu s Uputstvom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koje je donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u obavezi da postupaju u predmetima u razumnom roku, bez nepotrebnog odugovlačenja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 442/20 od 10. novembra 2020. godine, tačka 31, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
36. Ustavni sud dalje primjećuje da je presuda Osnovnog suda potvrđena odlukom Okružnog suda u dijelu dosuđenih iznosa na ime naknade nematerijalne štete (zbog umanjenja životne aktivnosti, fizičkog bola i straha), dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak, te da je i presuda Vrhovnog suda (donesena u ponovnom postupku) ukinuta odlukom Ustavnog suda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak, kao i da je u tom, ponovnom postupku pred Vrhovnim sudom presuda Okružnog suda ukinuta u odbijajućem dijelu, te je predmet u tom dijelu vraćen Okružnom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da navedeno ukazuje na neefikasno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud, također, zapaža da je predmet po tri puta bio na odlučivanju pred Okružnim sudom i Vrhovnim sudom, koji su svoje odluke donijeli u relativno kratkom roku. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupanja u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).
37. Ustavni sud, također, podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4101/15 od 10. maja 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) zaključio da kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je utvrđeno u tom predmetu „nije izolirani incident, niti se može pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu, nego je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje“. Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se ovakvo postupanje redovnih sudova mora pripisati konkretnom slijedu događaja u ovom predmetu i ne može se definirati kao posljedica općih okolnosti i nedostataka u organiziranju nadležnosti u oblasti pravosuđa. Dužina trajanja predmetnog postupaka mora se sagledati u kontekstu adekvatnosti administriranja pravde od strane redovnih sudova. Naime, Ustavni sud smatra da se navedeni periodi pasivnosti Osnovnog suda, kao i ponovljeno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu moraju okarakterizirati kao neadekvatno administriranje pravde, suprotno standardima prava na pravično suđenje. S druge strane, što se tiče apelantovog ponašanja, Ustavni sud primjećuje da apelant neurednom tužbom (čiju ispravku i dopunu je Osnovni sud tražio šest mjeseci od podnošenja tužbe), kao i (opravdanim) propuštanjem da pristupi prvom zakazanom pripremnom ročištu nesumnjivo jeste doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, ali je Ustavni sud pri tome ipak imao u vidu ukupnu dužinu trajanja postupka naspram perioda koji predstavljaju apelantov doprinos dužini njegovog trajanja, te činjenicu da je navedeni izostanak apelanta sa pripremnog ročišta bio opravdan, odnosno da je Osnovni sud svojim rješenjem usvojio apelantov prijedlog za povrat u pređašnje stanje. Stoga, imajući u vidu da je predmetni postupak, koji je od značaja za apelanta, trajao 11 godina i oko osam mjeseci, a da redovni sudovi, a naročito Osnovni sud, nisu ponudili (objektivno prihvatljivo) opravdanje za ovako dugo trajanje predmetnog postupka, odnosno za navedene periode pasivnosti, Ustavni sud smatra da je u konkretnom postupku došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da je u konkretnom predmetu došlo do kršenja apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
39. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
40. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 1.500,00 KM.
41. Ovu naknadu dužna je da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka navedenog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
42. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak, koji je od značaja za apelanta, trajao 11 godina i oko osam mjeseci, pri čemu redovni sudovi nisu ponudili (objektivno prihvatljivo) opravdanje za ovako dugo trajanje postupka.
44. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić