Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/21 (F. J.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1411/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1411/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fadil Jahić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fadil Jahić protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 147968 15 Rsž od 16. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 147968 14 Rs od 21. siječnja 2015.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadil Jahić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Mostara, kojega zastupa Fahira Rizvanbegović, odvjetnica iz Mostara, podnio je 22. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 147968 15 Rsž od 16. veljače 2021. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Rs 147968 14 Rs od 21. siječnja 2015. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje prvotuženika (Kazneno-popravni zavod poluotvorenoga tipa Mostar) o prestanku radnoga odnosa zbog ispunjavanja uvjeta za mirovinu od 29. studenoga 2013. godine i rješenje drugotuženika (Odbor državne službe za prizive F BiH) od 3. veljače 2014. godine, da se obveže prvotuženik da vrati apelanta na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove, te da isplati apelantu na ime naknade plaća za određeno vremensko razdoblje određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da na ime apelanta uplati pripadajuće doprinose za mirovinsko-invalidsko osiguranje.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je prvotuženik donio rješenje o prestanku radnoga odnosa zbog ispunjavanja uvjeta za mirovinu jer je utvrđeno da je apelant navršio 40 godina mirovinskoga staža, od čega efektivnoga staža u trajanju od 28 godina i 10 dana, beneficiranoga staža 5 godine, te posebnoga staža 7 godina, 1 mjesec i 6 dana. Kantonalni je sud istakao da apelant prizivom osporava uračunavanje posebnoga staža u mirovinski staž, te da osporava samo priznavanje posebnoga staža, jer prema tvrdnji apelanta taj je staž utvrđen bez njegova ovlaštenja. Kantonalni je sud istakao da je prema odredbi čl. 94. Zakona o MIO propisano da osobama koje su sudjelovale u pripremama za obranu BiH, odnosno koje su sudjelovale u obrani BiH, kao pripadnici Armije R BiH odnosno Hrvatskoga vijeća obrane i organa unutarnjih poslova, suglasno propisima koji su se na njih odnosili prije stupanja na snagu ovoga zakona, u mirovinski staž, kao poseban staž u dvostrukome trajanju računa se vrijeme koje su proveli u obrani tijekom razdoblja od 18. rujna 1991. godine do 23. prosinca 1995. godine. Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenih činjenica proistječe da je prema obavijesti FZ PIO/MIO od 9. ožujka 2006. godine, koja je upućena svim osobama koje su zainteresirane za upis posebnoga staža u radne knjižice, a koji se upisuje na temelju uvjerenja o vremenu provedenome u obrani BiH, koje izdaje općinski odjel obrane nadležan za vođenje evidencije, nakon provedene zakonske procedure, sukladno Zakonu o matičnoj evidenciji o osiguranicima i korisnicima prava mirovinskoga i invalidskoga osiguranja za apelanta izvršen upis posebnoga staža u radnoj knjižici za razdoblje od 5. lipnja 1992. godine do 23. prosinca 1995. godine u duplome trajanju, a na temelju uvjerenja općinskoga organa od 21. studenoga 2005. godine. Kantonalni je sud istakao da prizivni navodi apelanta da mu je bez njegova ovlaštenja priznat poseban staž nisu utemeljeni. Kantonalni je sud, naime, istakao da je prvostupanjski sud pravilno cijenio iskaz svjedokinje S.Š. koja je u to vrijeme radila na prikupljanju dokumentacije kod prvotuženika za osobe koje su željele ostvariti pravo na poseban staž zbog sudjelovanja u obrani BiH, pa je istakla da joj je apelant osobno 2006. godine donio uvjerenje (dakle, od 21. studenoga 2005. godine) i rekao da želi da mu se vojni staž upiše u radnu knjižicu, pa je na temelju validnoga uvjerenja kojega je apelant dostavio, apelantu i izvršen upis posebnoga staža, kao i ostalim djelatnicima koji su to zahtijevali.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, istječući kako mu se poseban staž nije mogao računati u mirovinski staž, te kako nije tražio niti želio da se poseban staž upisuje u radnu knjižicu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 5972/18 od 10. travnja 2019. godine, odluke dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/21 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio