Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-830/21 (T. Z.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
- Legitiman cilj
- Mjere zabrane
- Krivični postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-830/21
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 830/21, rješavajući apelaciju Tarika Zulčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tarika Zulčića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Žepču br. 44 0 K 031659 21 Kv 4 od 4. februara 2021. godine i 44 0 K 031659 20 K od 13. januara 2021.
godine u odnosu na član II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i član 2.
Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tarika Zulčića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Žepču br. 44 0 K 031659 21 Kv 4 od 4. februara 2021. godine i 44 0 K 031659 20 K od 13.
januara 2021. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tarik Zulčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Žepču (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 44 0 K 031659 21 Kv 4 od 4. februara 2021. godine i 44 0 K 031659 20 K od 13. januara 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 23. marta 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju 30. marta 2021. godine. Općinski sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda broj 44 0 K 031659 20 K od 13. januara 2021. godine apelantu i ostalim optuženim (ukupno devet) su u postupku odlučivanja o opravdanosti izrečenih mjera ostale na snazi mjere zabrane izrečene Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 K 049150 20 Kv 8 od 17. marta 2020. godine zbog osnovane sumnje da je apelant (uz ostale optužene) počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa čl. 31. i 55. KZFBiH i krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. u vezi sa članom 54. KZFBiH, uz kontrolu njihove opravdanosti svaka dva mjeseca.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelantu rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima umjesto pritvora, koji je ukinut 17. marta 2020. godine, izrečene mjere zabrane, i to: mjera zabrane napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda (osim u slučaju pojavljivanja pred sudom u predmetnoj krivičnoj stvari), zabrana međusobnog sastajanja (s ostalim optuženim) i približavanja na razdaljinu bližu od 200 metara i zabrana bilo kakvog kontaktiranja svih optuženih, među kojima je i apelant. Pri ocjeni da li su izrečene mjere i dalje neophodne, Općinski sud je, osim razloga koji su navedeni u prethodnom rješenju, imao u vidu da je apelantu pritvor ukinut 17. marta 2020. godine i umjesto pritvora izrečene mjere zabrane, uz obavezu da se dva puta sedmično javlja u nadležnu PU i da se, u slučaju kršenja mjera zabrane, može ponovo odrediti pritvor. U obrazloženju je dalje navedeno da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora (ukoliko takva kazna bude izrečena), s tim što će se kontrola opravdanosti vršiti svaka dva mjeseca. U međuvremenu je, kako se dalje navodi, Tužilaštvo optužnicom od 10. marta 2020. godine optužilo apelanta (i ostalih osam optuženih, bliže navedeno u izreci i obrazloženju rješenja) za produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa članom 55. KZFBiH i krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. u vezi sa članom 54. KZFBiH, povodom koje je zakazano ročište za prethodno saslušanje i izjašnjenje o krivici.
7. Mjere zabrane su produžene, kako je dalje obrazloženo, rješenjima Općinskog suda od 14. maja, 14. jula, 14. septembra i 13. novembra 2020. godine (brojevi rješenja navedeni u obrazloženju rješenja) na periode od dva mjeseca. Prilikom ocjene daljnje potrebe postojanja izrečenih mjera, izvršen je uvid u kompletan spis i optužnicu iz koje proizlazi osnovana sumnja u počinjenje krivičnih djela, te je ocijenjeno da su s ciljem neometanog vođenja krivičnog postupka protiv apelanta i ostalih optuženih mjere zabrane i dalje neophodne u smislu člana 140.b Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: FBiH) i da mogu trajati dok za njima postoji potreba. Osim toga, u rješenju je naglašeno da u postupku povodom odlučivanja o mjerama zabrane niti jedna stranka i njihovi branioci nisu ponudili dokaze koji bi doveli u sumnju izrečene mjere.
8. Vijeće Općinskog suda je Rješenjem broj 44 0 K 031659 21 Kv 4 od 4. februara 2021. godine odbilo apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 13. januara 2021. godine. U obrazloženju rješenja su istaknuti žalbeni navodi kojima je ukazano na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka, povredu krivičnog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Cijeneći da je prvostepeno rješenje pravilno i doneseno u smislu odredbi čl. 25. stav 5. i 140.b. ZKPFBiH, vijeće Općinskog suda je navelo sljedeće: da su neosnovane tvrdnje prema kojima prvostepeno rješenje nije obrazloženo jer je uvidom u navedeno rješenje utvrđeno da je postupajući sudija uzeo u obzir sve prijedloge i dokaze ponuđene od strane branilaca optuženih, da je iste ocijenio i dao valjane razloge i zakonski osnov za produženje mjera zabrane; da je utvrđeno da i dalje postoji potreba da se izrečene mjere održe na snazi, što je prihvatilo i vijeće Općinskog suda, jer nijednim dokazom to nije dovedeno u sumnju; da postoji zakonska obaveza pridržavanja izrečenih mjera, te da okolnost što se apelant pridržavao izrečenih mjera ne predstavlja razlog da se prilikom kontrole izrečene mjere ukinu; da je neosnovan prigovor prema kojem mjere zabrane više nisu potrebne za nesmetano vođenje krivičnog postupka jer je optužnica kojom je obuhvaćen apelant i još osam lica potvrđena, što ukazuje na osnovanu sumnju da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret i da stoga postoji potreba da se izrečene mjere zabrane održe na snazi. Vijeće Općinskog suda je u konačnici zaključilo da je žalba neosnovana, te je kao takva odbijena jer je u postupku kontrole opravdanosti izrečenih mjera utvrđeno da u postupku još nije donesena pravomoćna presuda, te da i dalje postoje razlozi koji su postojali i u vrijeme određivanja mjera zabrane po prvobitnom rješenju (17. marta 2020. godine), kao i prilikom donošenja pobijanog prvostepenog rješenja, te da žalbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d), e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je istakao da su osporena rješenja paušalna i da nisu dati valjani razlozi za odluku o produženju trajanja mjera zabrane koje sud mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju u prilog zaključku da se samo mjerama zabrane može ostvariti nesmetano vođenje, odnosno okončanje krivičnog postupka. U tom kontekstu ističe da prilikom produženja mjera zabrane nije ispitana njihova svrsishodnost i neophodnost, te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na fer i pravičan postupak, kao i pravo na obrazloženu odluku. Smatra da su sudovi prilikom provjere neophodnosti trebali imati u vidu da je ostvarena svrha izrečenih mjera, jer ih u periodu od kada su izrečene nikada nije prekršio. Činjenice koje je sud naveo u osporenom rješenju su, prema apelantovom mišljenju, potpuno paušalne, nekonkretizirane i neindividualizirane. Apelant smatra da je osporenim rješenjem ograničen u slobodi kretanja i da je stoga osporena odluka u suprotnosti s načelima Evropske konvencije. Ograničenje slobode kretanja u periodu od deset mjeseci, uz mogućnost da mjere budu i dalje produžene je, prema apelantovom mišljenju, u suprotnosti s konvencijskim i ustavnim pravima, pri čemu posebno ističe da su sudovi zbog naprijed navedenih razloga neefikasni i da mu je stoga povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim je istakao i kršenje prava na imovinu jer mu je onemogućeno da radi van granica države BiH. Apelant je u konačnici predložio da se apelacija usvoji.
b)Odgovor na apelaciju
11. Tužilaštvo je navelo da su sudovi koji su donijeli osporena rješenja imali u vidu okolnosti koje su od značaja za produženje izrečenih mjera, da su stoga osporena rješenja pravilna i zakonita, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
12. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) [interno prečišćeni tekst za potrebe ove odluke] relevantne odredbe glase:
Član 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
[...] Član 140b.
Izricanje mjera zabrane [...] (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. [...]. (6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
18. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode.
19. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme, i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, stav 92).
20. Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja, kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije s vanjskim svijetom.
21. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišavanje, već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A, broj 4). Također, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode.
22. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantu izrečene osporenim rješenjem Općinskog suda od 4. februara 2021. godine, Ustavni sud nalazi da navedene mjere po svom sadržaju i posljedicama koje iz njih proizlaze ne predstavljaju mjere lišavanja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2491/17 od 25. oktobra 2017. godine, stav 30, dostupna na www.ustavnisud.ba).
23. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na ostale navode
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 44 0 K 031659 21 Kv 4 od 4. februara 2021. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 9. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 12. marta 2021. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia, ovlašten da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3482/20 od 10. decembra 2020. godine, tačka 30; Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3357/19 od 19. februara 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Rukovodeći se navedenim pravilom, a prevashodno imajući u vidu sadržaj izrečenih mjera i cijeneći suštinu navoda iz apelacije, Ustavni sud će u datim okolnostima konkretnog predmeta, iako se apelant nije formalno pozvao na to pravo, apelaciju ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
28. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
29. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godine, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
30. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda (izuzev ako boravište napušta da bi se pojavio pred sudom) i međusobnog sastajanja i komuniciranja (okupljanjem, putem telefona ili interneta) s ostalim optuženim koji su označeni u optužnici Tužilaštva. Imajući u vidu da apelant ne problematizira mjeru međusobnog sastajanja i komuniciranja s ostalim optuženim , te da je predmet ispitivanja Ustavnog suda zabrana napuštanja boravišta, Ustavni sud konstatira da izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta bez prethodnog odobrenja suda predstavlja ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja garantiranog članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
31. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 i pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).
32. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtjeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu, već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. s referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
33. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da su izrečene mjere utemeljene u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja – osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Međutim, apelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da je mjeru ograničenja kretanja i dalje potrebno ostaviti na snazi. Stoga se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
34. Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta iz člana 140. stav
1. ZKPFBiH u kojem je određeno da se mjera zabrane napuštanja boravišta određuje kada postoje okolnosti da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo i koja mora biti izrečena obrazloženim rješenjem.
35. U konkretnom slučaju, iz sadržaja mjere izrečene apelantu proizlazi da mu je zabranjeno napuštanje boravišta zbog okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, pri čemu je Općinski sud imao u vidu okolnosti koje su cijenjene prilikom prvobitnog izricanja ove mjere (umjesto mjere pritvora) od strane Općinskog suda u Zavidovićima 17. marta 2020. godine, dakle težine krivičnog djela i zaprijećene kazne, koje se nisu promijenile do dana kontrole izrečenih mjera. Vijeće Općinskog suda je u postupku odlučivanja o žalbi ocijenilo, imajući pri tome u vidu žalbene razloge apelantove žalbe, da je prvostepeno rješenje obrazloženo i da je postupajući sudija imao u vidu kompletan predmet (sve faze prije i poslije podizanja optužnice), kao i prijedloge i dokaze ponuđene od strane branilaca svih optuženih, među kojima je i apelant. Iz svih razloga koje je prvostepeni sud imao u vidu i naveo u rješenju, nasuprot tvrdnjama žalbe, ne proizlazi da održavanje mjera zabrane napuštanja boravišta više nije potrebno i da ta mjera nije svrsishodna. U tom pravcu je vijeće Općinskog suda odgovorilo na žalbeni prigovor da se apelant pridržavao izrečenih mjera jer pridržavanje (poštovanje) izrečenih mjera ne predstavlja zakonski osnov za ukidanje, a osim toga u smislu člana 140.b) stav 5. ZKPFBiH izrečene mjere mogu trajati dok za to postoji potreba (do pravomoćnosti ili upućivanja na izdržavanje kazne).
36. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovoj tvrdnji, činjenica da se sud rukovodio navedenim razlozima koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti i da je po optužnici u toku glavni pretres, to znači da će sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole izrečenih mjera, rukovodeći se rezultatima postupka koji je u toku, preispitivati i relevantnost navedenih okolnosti i razloga, a stoga i opravdanosti izrečene mjere.
37. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mjera zabrane napuštanja boravišta, određena u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, na apelanta stavlja pretjeran teret u ostvarivanju njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
38. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Ostala prava
39. Apelacijom je ukazano i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju navodom „da se zbog ograničenja kretanja ne može zaposliti van granica BiH“.
40. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao apelacije koje su suštinski pokretale pitanje prava na imovinu zbog zabrane obavljanja poslovnih aktivnosti (vidi, inter alia, AP 302/17 od 7. marta 2017. godine, dostupna na www. ustavni sud.ba) u kojoj je zaključio da pojam imovine ne obuhvaća samo vlasništvo na fizičkim stvarima, već da i druga prava i interesi mogu biti tretirani kao imovinska prava i, prema tome, kao imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navedenoj odluci je cijenjena okolnost da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću, na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga, bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da apelant, osim tvrdnje da se „ne može zaposliti van granica BiH“, navode o povredi prava na imovinu nije obrazložio, zbog čega takvi paušalni navodi ne mogu biti ispitani u ovom apelacionom postupku.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su mjere zabrane određene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja narušile pravičnu ravnotežu na način da su nametnule pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava.
43. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević