Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3290/19 (M. R.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Zakup
  • Vanparnični postupak
  • Privatizacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3290/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3290/19, rješavajući apelaciju Mare Rakić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Mare Rakić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 85 0 V 034002 19 Gž od 22. maja 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mara Rakić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Aldina Vranešić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 V 034002 19 Gž od 22. maja 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (protivnika predlagača u vanparničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka; u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 13. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. marta 2021. godine, a protivnik predlagača 31. marta 2021. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Osnovni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je, postupajući u vanparničnom postupku po apelanticinom prijedlogu radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana, donio Rješenje broj 85 0 V 034002 18 V2 od 23. oktobra 2018. godine kojim je usvojen apelanticin zahtjev i naloženo protivniku predlagača da u roku od 15 dana s apelanticom zaključi ugovor otkupu stana u Doboju (pobliže preciziranog u izreci predmetnog rješenja; u daljnjem tekstu: predmetni stan) sa sadržinom tog ugovora koja je precizno navedena u izreci tog rješenja. Tako je u izreci rješenja, između ostalog, navedeno da član 7. tog ugovora glasi: „Ukoliko protivnik predlagača u ostavljenom roku s [apelanticom] ne zaključi Ugovor o otkupu stana, ima se smatrati da taj ugovor je zaključen u svemu kako je to navedeno u dispozitivu ovog rješenja, te u tom slučaju ovo rješenje u svemu zamjenjuje Ugovor o otkupu stana.“

6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je konstatirao da su u toku postupka provedeni dokazi saslušanjem apelantice u svojstvu stranke i uvidom u materijalne dokaze (precizirane na strani 2. tog rješenja). Osnovni sud je utvrdio da je među strankama u postupku nesporno da je apelantica od protivnika predlagača 16. februara 1996. godine rješenjem dobila na korištenje predmetni stan i da je protivnik predlagača 20. decembra 2007. godine donio odluku kojom je u cijelosti održao na snazi navedeno rješenje, kao i da su apelantica i protivnik predlagača 28. juna 2012. godine za predmetni stan zaključili ugovor o zakupu stana, ali da je sporno da li apelantica ima pravo na otkup tog stana. S obzirom na to da je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da je apelantica u posjedu predmetnog stana nesmetano i da je s protivnikom predlagača zaključila ugovor o zakupu stana, Osnovni sud je zaključio da su se, shodno odredbama člana 5. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 118/11; u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), stekli uvjeti za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana. Također proizlazi da je Osnovni sud imao u vidu navedene zakonske odredbe, te odredbe čl. 9, 13. i 49. Zakona o privatizaciji. Osnovni sud je konstatirao da je apelantica svoj zahtjev zasnovala na tim odredbama, kao i na odredbama člana 17. Zakona o vanparničnom postupku, te je odlučio kao u izreci rješenja.

7. Odlučujući o žalbi koju je protivnik predlagača podnio protiv rješenja Osnovnog suda iz svih zakonom predviđenih razloga, Okružni sud je donio Rješenje broj 85 0 V 034002 19 Gž od 22. maja 2019. godine kojim je uvažio žalbu i rješenje Osnovnog suda preinačio tako što je apelanticin prijedlog u cijelosti odbio kao neosnovan.

8. Okružni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da je žalbenim navodima predlagač doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja. U vezi s tim, ukazao je da je u postupku pred prvostepenim sudom utvrđeno kao nesporno da je protivnik predlagača predmetni stan rješenjem od 16. februara 1996. godine dodijelio apelantici kao svojoj radnici na korištenje. Dalje je ukazao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da su pred prvostepenim sudom izvedeni dokazi iz kojih proizlazi da je između apelantice i protivnika predlagača 15. maja 1996. godine zaključen ugovor o korištenju stana i da je apelantica izvršila otkup predmetnog stana ugovorom od 21. decembra 2001. godine. Slijedom navedenog, apelantici je rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove PJ Doboj (u daljnjem tekstu: Republička uprava), precizirani broj od 17. aprila 2002. godine, dozvoljen upis prava vlasništva u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova s dijelom 1/1. U vezi s tim je obrazloženo da je Presudom Osnovnog suda broj P-639/00 od 30. novembra 2000. godine razveden brak apelantice i Lj. R. Dalje je ukazano da iz provedenih dokaza u postupku pred prvostepenim sudom proizlazi da je apelantica kao tužiteljica vodila parnični postupak zajedno s protivnikom predlagača protiv Zlatana Dizdarevića radi utvrđenja da on nije bio član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu i da se predmetni stan preda njoj na raspolaganje. Okružni sud je dalje naveo da je, odlučujući u tom postupku, Osnovni sud donio presudu, precizirani broj od 30. novembra 2006. godine, kojom je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za predaju predmetnog stana u posjed, a da je, odlučujući o žalbama stranaka navedene presude, Okružni sud donio presudu, precizirani broj od 15. jula 2009. godine, kojom je apelanticinu žalbu odbio, a žalbu tuženog u toj pravnoj stvari uvažio tako što utvrdio da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana od 21. decembra 2001. godine, te da ne proizvodi nikakva pravna dejstva i da se ima brisati iz Knjige uloženih ugovora. Također je konstatirao da je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) presudom, precizirani broj od 7. decembra 2010. godine, odbio apelanticinu reviziju izjavljenu protiv te presude, a da je Republička uprava rješenjem, precizirani broj od 5. aprila 2012. godine, odlučila da se briše upis prava vlasništva na predmetnom stanu sa imena apelantice.

9. Okružni sud je, imajući u vidu sve relevantne činjenice koje su odlučne za donošenje odluke u konkretnom slučaju, ocijenio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je apelanticin zahtjev osnovan zato što je ona korisnik predmetnog stana na osnovu ugovora o zakupu zaključenog s protivnikom predlagača 28. juna 2012. godine. U vezi s tim, Okružni sud je napomenuo da, prije svega, iz izvedenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi da je ništav ranije zaključeni ugovor o otkupu stana koji su apelantica i protivnik predlagača zaključili, a između ostalih razloga, zbog toga što je apelantica višestruki korisnik stana i što je njen suprug otkupio stan u Zenici. Pri tome je Okružni sud ukazao da ništavost ranijeg ugovora o otkupu stana proizlazi iz odredbe člana 14. Zakona o privatizaciji, prema kojoj se može otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije Bosne i Hercegovine, uključujući Distrikt Brčko. Shodno navedenom, Okružni sud je zaključio da je apelanticin zahtjev neosnovan, ukazujući da je to utvrđeno i rješenjem protivnika predlagača, precizirani broj od 6. novembra 2013. godine, kojim je odbijen apelanticin zahtjev za otkup stana, a koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa precizirani broj od 18. februara 2014. godine. Pri tome je Okružni sud ukazao da apelanticini navodi da je protivnik predlagača 2007. godine donio odluku kojom je u cijelosti održao na snazi rješenje o dodjeli stana apelantici od 16. februara 1996. godine nisu od utjecaja na zakonitost pobijanog rješenja. Ovo zato što to nije sporno među strankama s obzirom na to da je i Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika protivnika predlagača broj 01-179/96 utvrđeno koji se stanovi mogu dati na korištenje radnicima tog Fonda, kao i kriteriji koji se prilikom dodjele stana moraju poštovati. Okružni sud je konstatirao da je u vezi s tim u okviru organizacione jedinice protivnika predlagača (Kancelarija Doboj) zaposlen određen broj stambeno nezbrinutih radnika, izbjeglica i raseljenih lica, pa se ni po navedenom Pravilniku nisu stekli uvjeti da se apelantici da predmetni stan u otkup.

10. Apelantica je izjavila reviziju protiv presude Okružnog suda, koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda 85 0V 034002 19 Rev od 10. decembra 2019. godine, uz obrazloženje da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelantica smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede ovih prava došlo uslijed proizvoljne ocjene dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, proizvoljne primjene relevantnih propisa i zbog toga što obrazloženje osporene odluke nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U vezi s tim, apelantica tvrdi da je Okružni sud prilikom donošenja osporenog rješenja cijenio samo pojedine dokaze, na kojima je zasnivao osporenu odluku, a koji, prema apelanticinom mišljenju, nisu od odlučujućeg značaja za rješavanje predmetne pravne stvari. Pri tome, apelantica tvrdi da je predmetni postupak u kojem je donesena osporena odluka pokrenut po osnovu ugovora o zakupu zaključenog 28. juna 2012. godine koji, prema njenom mišljenju, Okružni sud uopće nije cijenio, a ne po osnovu ugovora o otkupu stana zaključenog 21. decembra 2001. godine, koji je bio predmet presuda donesenih u parničnom postupku, a na koje je ukazao Okružni sud u osporenoj odluci. Pri tome, apelantica ukazuje da je tim presudama zapravo utvrđeno da predmetni stan pripada protivpredlagaču, a što je dalje predstavljalo osnov da podnese zahtjev za otkup stana. Osim toga, apelantica ukazuje da nije višestruki korisnik stana s obzirom na to da je 30. novembra 2000. godine razveden brak između nje i njenog bivšeg supruga i da je bivši suprug stan u Zenici otkupio nakon razvoda braka s apelanticom. Apelantica smatra da u konkretnom slučaju Okružni sud nije naveo na osnovu koje zakonske odredbe je donio odluku da odbije apelanticin zahtjev, kao i da je izašao iz okvira žalbenih navoda protivpredlagača, na koji način je povrijedio procesne odredbe i apelanticu doveo u neravnopravan položaj.

b)Odgovori na apelaciju

12. Okružni sud smatra da su u obrazloženju osporene odluke dati jasni razlozi za njeno donošenje i da tom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu ukazuje u apelaciji. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Protivpredlagač također smatra da osporenom odlukom nisu povrijeđena apelanticina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana. U vezi s tim, između ostalog, ukazuje da ugovor o zakupu zaključen između apelantice i protivpredlagača od 28. juna 2012. godine nije utvrdio nesporno apelanticino pravo za zaključenje ugovora o otkupu stana, a da Zakon o privatizaciji predviđa isključivo mogućnost pokretanja vanparničnog postupka u kojem sud može donijeti odluku koja bi mogla zamijeniti ugovor o otkupu stana. Protivpredlagač, također, ukazuje da odredbama materijalnih propisa, a na koje se pozvala i apelantica, nije propisana nesporna obaveza zaključenja predmetnog ugovora, te apelantica ne ispunjava uvjete propisane Pravilnikom o rješavanju stambenih potreba radnika. Pored toga, smatra da u konkretnom slučaju sud nije izašao iz okvira žalbenih navoda, već je pravilnom primjenom materijalnih propisa donio zakonitu odluku, zasnovanu na pozitivnim propisima i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 118/11, 67/13, 60/15, 45/18 i 63/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj 118/11), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Nosiocem stanarskog prava smatra se lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima (“Službeni list SRBiH”, br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89, 14/84 - Prečišćeni tekst i “Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99).

(2) Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava smatraju se:

a) bračni drug,

b) djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad),

v) bračni drugovi djece,

g) roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac),

d) braća i sestre,

đ) unučad bez roditelja,

e) lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju i

ž) lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.

II - OTKUP STANOVA

Član 9.

(1) Otkupiti se može stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo.

[..] Član 13.

(1) Otkup stana u državnoj svojini daje Republika, grad, opština, preduzeće, ustanova ili drugo pravno lice koje je stan kao investitor izgradilo ili po drugom osnovu steklo (u daljem tekstu: prodavac).

(2) Prodavac je dužan da licu koje ima pravo na otkup stana (u daljem tekstu:

kupac), na njegov zahtjev, u pisanoj formi, omogući otkup stana koji koristi, pod uslovima propisanim ovim zakonom.

(3) Ako se ugovor o otkupu stana ne zaključi u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva, kupac može da podnese prijedlog sudu da u vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o otkupu stana.

Član 14.

(1) Nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH, uključujući Brčko Distrikt.

(2) Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništav je.

Član 49.

(1) Zakupac stana koji je to pravo stekao po odredbama ovog zakona, kao i zakupac stana čija je izgradnja započela do dana početka primjene ovog zakona, može otkupiti taj stan kada to pravo stekne po odredbama ovog zakona.

[…] VI.Dopustivost

15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 85 0 V 034002 19 Gž od 22. maja 2019. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv tog rješenja izjavila reviziju, koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0V 034002 19 Rev od 10. decembra 2019. godine zbog formalnih razloga, pa slijedi da je konačna odluka u ovom predmetu osporeno Rješenje Okružnog suda broj 85 0 V 034002 19 Gž od 22. maja 2019. godine (vidi između ostalih, mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke br. AP 3154/14 od 19. aprila 2017. godine, stav 23. i AP 1624/13 od 3. marta 2016. godine, stav 16), protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

19. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

21. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

22. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o otkupu predmetnog stana, dakle na predmet građansko-pravne prirode (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3212/18 od 15. januara 2020. godine, tačka 27, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je proizvoljnom ocjenom dokaza utvrđeno činjenično stanje i što su proizvoljno primijenjeni relevantni propisi kada je zaključeno da apelantica u konkretnom slučaju ne ispunjava uvjete za zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana, te zbog toga što obrazloženje osporene presude, prema njenom mišljenju, nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

24. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005.godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom predmetnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda.

26. U vezi s apelanticinim navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je Okružni sud u toj odluci zapravo utvrdio da prvostepeni sud nije cijenio sve dokaze provedene u postupku pred tim sudom u skladu s relevantnim procesnim odredbama, zanemarivši sadržaj određenih dokaza preciziranih u osporenoj odluci, a što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud zapaža da je u vezi s tim Okružni sud dovoljno jasno obrazložio da iz tih izvedenih materijalnih dokaza nesporno proizlazi da je ništav raniji ugovor o otkupu stana koji su apelantica i protivnik predlagača zaključili 21. decembra 2001. godine, a, između ostalih razloga, zbog toga što je apelantica višestruki korisnik stana i što je njen suprug otkupio stan u Zenici. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije, nasuprot apelanticinim paušalnim navodima, ne proizlazi da je Okružni sud prilikom odlučivanja o žalbenim navodima protivnika predlagača postupao suprotno relevantnim procesnim odredbama. Imajući u vidu navedeno, kao i to da iz dostavljene dokumentacije nesporno proizlazi da su dokazi na kojima je zasnovana osporena odluka izvedeni u postupku pred prvostepenim sudom, Ustavni sud u konkretnom slučaju, nasuprot apelanticinom mišljenju, ne nalazi proizvoljnost u primjeni procesnih odredbi u vezi s ocjenom dokaza i ocjenom žalbenih navoda protivpredlagača, niti kršenje načela ravnopravnosti stranaka u postupku od strane Okružnog suda.

27. Također, imajući u vidu navedeno, te dovodeći obrazloženje osporene odluke u vezu s odredbama čl. 5, 9, 13. i 49. Zakona o privatizaciji (na koje se pozvao prvostepeni sud) i odredbama člana 14. istog zakona (na koje je ukazao Okružni sud), Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao dovoljno jasne i argumentirane razloge da je neosnovan apelanticin prijedlog za donošenje rješenja o otkupu predmetnog stana, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Okružnog suda. Pri tome, vezano za apelacione navode, Ustavni sud naglašava da je Okružni sud u osporenoj odluci eksplicitno ukazao samo na odredbe člana 14. Zakona o privatizaciji (kojima je propisano: 1. Nosilac stanarskog prava ili članovi njegovog porodičnog domaćinstva mogu otkupiti samo jedan stan na teritoriji Republike Srpske ili Federacije BiH, uključujući Distrikt Brčko. 2. Ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništav je). Međutim, Ustavni sud imajući u vidu sadržaj osporene presude, zapaža da je Okružni sud, iako se nije eksplicitno pozvao na odredbe čl. 5, 9, 13. i 49, zaključio da apelantica u smislu tih odredbi kao zakupac ne ispunjava uvjete za otkup predmetnog stana, a u čemu Ustavni sud, kako je to već naprijed zaključeno, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud cijenio i okolnost da je to utvrdio i sam protivnika predlagača rješenjem od 6. novembra 2013. godine, koje je potvrđeno rješenjem od 18. februara 2014. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za otkup stana (a navedena rješenja su dakle donesena nakon zaključenja ugovora o zakupu od 28. juna 2012. godine).

28. Imajući u vidu sve navedeno, odnosno uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je Okružni sud zasnivao svoju odluku i obrazloženje koje je dao u vezi s tim, a koje, nasuprot apelanticinom mišljenju, zadovoljava standarde obrazložene odluke, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnost u postupanju Okružnog suda, koja bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenom rješenju.

29. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra da su navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

30. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni relevantnih popisa, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao dovoljno jasne i argumentirane razloge za odbijanja apelanticinog prijedloga za otkup predmetnog stana, koji su u skladu sa standardima prava na obrazloženu odluku, a iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u pogledu ocjene dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa.

32. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava vezuje za ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3290/19 (M. R.) | Sudska praksa | Aktio