Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3327/19 (D. D.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Pravo na odbranu
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3327/19
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3327/19, rješavajući apelaciju Dženana Drljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dženana Drljevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 663410 19 Kž 9 od 17. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 663410 17 K od 13. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dženan Drljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa advokat Kerim Čelik iz Sarajeva, podnio je 20. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 663410 19 Kž 9 od 17. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 663410 17 K od 13. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 15. novembra 2020. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju 20. novembra i 3. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Kantonalno tužilaštvo je optužnicom od 10. novembra 2017. godine (potvrđena 13. novembra 2017. godine) optužilo apelanta da je radnjama opisanim u optužnici počinio krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i krivično djelo laka tjelesna ozljeda iz člana 173. stav (1) KZFBiH, a sve u vezi sa čl. 31. i 54. KZFBiH.
6. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je pred Općinskim sudom održano više ročišta za glavnu raspravu, te da je dolazilo do odgađanja pojedinih ročišta, između ostalog, i zbog postavljanja i razrješavanja više branilaca po službenoj dužnosti apelantu. Tako je, između ostalog, apelant nakon razrješenja braniteljice, advokata Džeme Hasanagić-Milaimi, apelant izjavio da želi da mu sud postavi branioca, advokata Kerima Čelika, a da u slučaju da on ne preuzme predmet, odnosno odbranu apelanta u konkretnoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ostavio sudu na ocjenu u pogledu izbora branioca po službenoj dužnosti, a što je potvrdio i svojim potpisom na službenoj zabilješci od 2. novembra 2018. godine. Istog dana sud je kontaktirao sa navedenim braniocem, advokatom Kerimom Čelikom u nekoliko navrata telefonskim putem, ali on nije odgovarao na pozive suda, niti je uzvratio, što je potvrđeno službenom zabilješkom od 2. novembra 2018. godine. Ocjenjujući navedeno, Općinski sud je apelantu postavio branioca po službenoj dužnosti, advokata Feđu Tihića (rješenje od 2. novembra 2018. godine). Apelant je protiv navedenog rješenja izjavio žalbu, a koja je odbijena odlukom vanraspravnog vijeća Općinskog suda od 6. novembra 2018. godine. Zbog toga je na ročištu od 7. novembra 2018. godine apelant zahtijevao da se ono odgodi, a što je sud odbio nakon čega je apelant tražio izuzeće postupajućeg sudije a koji zahtjev je kao nedopušten odbačen odlukom vanraspravnog vijeća Općinskog suda od 7. novembra 2018. godine.
prU odnosu na osporene presude
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 663410 17 K od 13. novembra 2018. godine apelant je oglašen krivim da je (zajedno sa D.M.) u vrijeme (15. augusta 2017. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude kao saizvršilac pucanjem iz vatrenog oružja na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi izazvao opasnost po njihov život, čime je počinio krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. istog zakona, pa ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i deset mjeseci u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je apelant oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka, te oni padaju na teret budžetskih sredstava.
8. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno koji su dokazi optužbe i odbrane izvedeni u toku dokaznog postupka (pobliže opisano na str. 2. i 3. presude), te je potom Općinski sud ukazao na sadržaj pojedinačno označenih materijalnih dokaza (pobliže opisano na str. 3. i 4. presude). Dalje je ukazano na sadržaj iskaza D.V. i A.B. (policijski službenici) koji su izjavili da su u inkriminirano vrijeme dobili informacije od lica zatečenih na licu mjesta, i to prvenstveno A.M., da je došlo do upotrebe vatrenog oružja od M.D. (apelantov brat) i apelanta (pobliže opisano na strani 4. presude). S tim u vezi je dalje ukazano na sadržaj apelantovog iskaza koji je dao na pretresu 8. januara 2018. godine, a potom i na sadržaj iskaza označenih svjedoka, uključujući svjedoke M.Z, N.B. i A.M., te svjedoka S.Č. (pobliže opisano na str. 5-8. presude). Dalje je ukazano i da je vještak medicinske struke, dr. Hamza Žujo na glavnom pretresu od 17. aprila 2018. godine iznio svoj nalaz i mišljenje koje je sud prihvatio, ocjenjujući da su oni dati na najbolji mogući način, u skladu sa vještinom i pravilima struke, kao i da je navedeni vještak detaljno obrazložio kakve ozljede je kritične prilike zadobio E.B. (u daljnjem tekstu: oštećeni), što je vidljivo i u medicinskoj dokumentaciji. Također je ukazano i da je navedeni vještak dao detaljno objašnjenje za mišljenje da je „način nastanka povreda koje objašnjenje je u potpunosti saglasno i sa iskazima samih oštećenih, kao i sa uloženom medicinskom dokumentacijom“. Navedena medicinska dokumentacija, kako je to naveo Općinski sud, kojom se pri sačinjavanju nalaza i mišljenja navedeni vještak koristio, a koja je detaljno pobrojana i kao dokaz uložena u spis suda od Tužilaštva, predstavlja objektivnu dokumentaciju sačinjenu od medicinske ustanove i stručnih medicinskih lica, te je kao takva vjerodostojna i u cijelosti prihvaćena od suda.
9. Dalje je Općinski sud ukazao i na sadržaj iskaza saslušanih vještaka hemijske struke Ivice Perovića (pobliže opisano na strani 8. presude) i vještaka balističara Mirhana Bešlije (pobliže opisano na strani 9. presude), navodeći da je izvršena vještačenja i obrazloženja navedenih vještaka sud prihvatio, ocijenivši da su izvršena po pravilima struke, da su ti vještaci dali zadovoljavajuće obrazloženje, a da u unakrsnom ispitivanju nalaz i mišljenje ovih vještaka nisu dovedeni u pitanje.
10. Zatim je ukazano i na sadržaj iskaza označenih svjedoka apelantove odbrane, kao i ostalih dokaza odbrane, uključujući i apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka (sve pobliže opisano na str. 9-11. presude). Isto tako je navedeno i da je sud na glavnom pretresu od 7. novembra 2018. godine odbio dokazni prijedlog odbrane za rekonstrukciju događaja s obzirom na to da iz svih prethodno obrazloženih i provedenih dokaza sud može utvrditi činjenično stanje.
11. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da je apelant preduzeo radnje opisane u izreci presude, te da su to potvrdili, prije svega, saslušani svjedoci optužbe. Potom je Općinski sud ukazao (pobliže opisano na strani 13. presude) na zaključke tog suda proizašle iz iskaza svjedoka-oštećenog, ističući da njegov iskaz potvrđuju i iskazi svjedoka A.M. (pobliže opisano na strani 13. presude). S tim u vezi je, između ostalog, ukazano i na upit tužioca navedenom svjedoku vezan za koliziju u iskazu datom na glavnom pretresu, te izjavi datoj u Kantonalnom tužilaštvu u pogledu identiteta lica koje je pucalo u oštećenog. U tom smislu je Općinski sud naveo da je u pogledu navedenih iskaza vjeru poklonio njenom iskazu iz istrage (na zapisnik) zbog toga što je prilikom svjedočenja u toku glavnog pretresa taj svjedok bio vidno uznemiren, te da se svjedok u jednom trenutku direktno obratila apelantu odgovarajući na postavljena pitanja riječima pobliže navedenim na strani 13. presude. Dalje je ukazano i da navode svjedoka A.M. i oštećenog potvrđuje i iskaz svjedoka N.B. i M.Z. koji su u bitnim dijelovima saglasni (pobliže opisano na str. 13. i 14. presude). Da je apelant pucao u oštećenog, a koji je tom prilikom zadobio i povredu, Općinski sud je naveo da to potvrđuje i iskaz svjedoka S.Ć., koji, iako nije neposredni očevidac događaja, navodi razgovor koji je neposredno čuo da je oštećeni obavio putem telefona (s obzirom na to da ga je prevezao do Hitne pomoći), a kojom prilikom je oštećeni rekao: „Upucaše me njih dvojica“, spominjao je dvojicu braće. Kada se navedeno dovede u vezu sa prethodno obrazloženim iskazima označenih svjedoka, Općinski sud je naveo da zaključuje da je upravo riječ o apelantu i njegovom bratu M.D. Prethodni navedeni iskazi svjedoka, kako je to navedeno, predstavljaju logičan prikaz dinamike događaja sa prostornom i vremenskom usklađenosti prikazanih dijelova događaja, te se njihovi iskazi dopunjuju i međusobno su saglasni u bitnom i nisu ničim dovedeni u sumnju. Kako u njihovim kazivanjima nije našao bilo šta zbog čega ne bi prihvatio njihove iskaze, te kako oni nisu dovedeni u pitanje unakrsnim ispitivanjem odbrane, Općinski sud je naveo da je na njima i zasnovao svoju odluku. Također je ukazano i da su iskazi svjedoka u saglasnosti sa ostalom materijalnom dokumentacijom, a da je navedeno saglasno i sa provedenim vještačenjima Tužilaštva, ali i odbrane (pobliže elaborirano na strani 14. presude).
12. S druge strane, Općinski sud je naveo da nije prihvatio apelantovu i tezu njegove odbrane, niti je poklonio vjeru apelantovom iskazu koji je dat u toku glavnog pretresa, smatrajući da je on usmjeren isključivo na izbjegavanje krivice u pogledu krivičnog djela koje mu se stavlja na teret (pobliže opisano na str. 14-16. presude). Između ostalog je ukazano i da iz obrazloženja vještačenja vještaka Ivice Perovića proizlazi da su kod oštećenog na rukama pronađeni tragovi barutnih čestica, te da navedeno kod suda izaziva sumnju da određen broj pronađenih tragova vatrenog oružja potječe upravo od upotrebe oružja od oštećenog. Ipak, kako je to naveo Općinski sud, upotreba oružja od oštećenog nije bila predmet optuženja u konkretnoj pravnoj stvari čak i u situaciji da je on upotrijebio vatreno oružje, ono ne oslobađa odgovornosti apelanta za preduzete krivičnopravne radnje.
13. Zatim je ukazano da je sud izvršio pravnu prekvalifikaciju djela koje se apelantu stavlja na teret na način da ga je proglasio krivim samo za krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, a ne i za krivično djelo lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav (1) KZFBiH zbog toga što izazivanje opasnosti za život ili imovinu većeg opsega vatrenim oružjem je način izvršenja ovog krivičnog djela, a da se u konkretnom slučaju radi o prividnom stjecaju (pobliže obrazloženo na str. 18. i 19. presude).
14. Potom je Općinski sud obrazložio i postojanje saizvršilaštva u konkretnom slučaju (član 31. KZFBiH), navodeći da su se saizvršioci (apelant i M.D.) dogovorili da zajednički izvrše djelo i da su u tome istrajali, a što proizlazi iz provedenih dokaza-izjava saslušanih svjedoka (pobliže opisano na strani 19. presude).
15. Konačno, odlučujući o apelantovoj vinosti u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela, Općinski sud je naveo (pobliže opisano na str. 19. i 20. presude) da je apelant djelo počinio sa umišljajem, jer je on na osnovu općeg životnog iskustva bio svjestan da će preduzimanjem radnji izvršenja krivičnog djela opisanih u izreci presude, odnosno pucanjem iz vatrenog oružja na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi izazvati opasnost po život ljudi, kojom prilikom je jednu osobu lako tjelesno ozlijedio. S tim u vezi je ukazano da iz načina izvršenja predmetnog krivično djela proizlazi da je apelant, zajedno sa M.D., došao da se obračuna sa oštećenim (zbog prethodnih nesporazuma). Dakle, navedeno je da je apelant bio u potpunosti svjestan svoga djela i da je htio njegovo izvršenje iz čega proizlazi da je postupao sa direktnim umišljajem, pa je proglašen krivim za počinjenje predmetnog krivičnog djela (pobliže opisano na str. 19. i 20. presude).
16. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 663410 19 Kž 9 od 17. aprila 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužioca, apelantovog branioca i apelanta lično, te je potvrđena prvostepena presuda.
17. U obrazloženju je, između ostalog (u svjetlu žalbenih navoda kantonalnog tužioca), navedeno da je prvostepeni sud ispravno postupio u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret, i to na način da ga je proglasio krivim samo za krivično djelo izazivanje opće opasnosti, a ne za krivično djelo lake tjelesne ozljede (iz člana 173. stav 1. KZFBiH) zbog toga što izazivanje opasnosti za život ili imovinu većeg opsega vatrenim oružjem je način izvršenja ovog krivičnog djela, pa je krivično djelo lake tjelesne ozljede već konzumirano u težem krivičnom djelu. S tim u vezi je dalje navedeno da je Kantonalni sud saglasan sa zaključkom prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju postojala određena konkretna opasnost koja je nastala kod oštećenog, slijedom čega je izveden i pravilan zaključak da se radi o prividnom stjecaju.
18. Dalje je navedeno da, suprotno žalbenim prigovorima apelantovog branioca, zaključak o apelantovom psihičkom odnosu prema učinjenom krivičnom djelu nije ostao u domenu proizvoljnosti, već je na jasan i precizan način obrazloženo od prvostepenog suda zašto je došlo do zaključka da je apelant postupio sa umišljajem, odnosno direktnim umišljajem, a da je sa time u potpunosti saglasan i Kantonalni sud (pobliže obrazloženo na strani 4. presude).
19. Zatim je navedeno da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantovog branioca da prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici koja se tiče opisa djelatnosti kojom je svaki od saizvršilaca učestvovao u izvršenju zajedničkog krivičnog djela. Naime, kako je to istakao Kantonalni sud, prvostepeni sud na jasan način obrazlaže zašto je zaključeno da je apelant prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela postupao u saizvršilaštvu, u smislu odredbe člana
31. KZFBiH. S tim u vezi je dalje navedeno da je saizvršilaštvo oblik izvršilaštva koji postoji kada više lica, koja ispunjavaju sve uvjete koji se zahtijevaju za izvršioca, na osnovu zajedničke odluke, svjesno i voljno učine određeno krivično djelo. U tom smislu je Kantonalni sud ponovio zaključke prvostepenog suda iz kojih se može izvesti zaključak da je postojao prethodni dogovor (apelanta i M.D.) da zajednički izvrše djelo, a sa navedenim zaključkom je saglasan i Kantonalni sud.
20. U odnosu na žalbene prigovore apelantovog branioca koji se odnose na odbijanje dokaznog prijedloga odbrane rekonstrukcije događaja, Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH zbog toga što se rekonstrukcija događaja preduzima radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari, a prvostepeni sud je jasno obrazložio da iz svih provedenih dokaza može utvrditi činjenično stanje.
21. Isto tako je navedeno da je neosnovan i žalbeni prigovor apelantovog branioca koji se odnosi na probijanje roka od 30 dana u zakazivanju pretresa. S tim u vezi je ukazano da je iz zapisnika o glavnom pretresu od 13. augusta 2018. godine vidljivo da je naredni pretres zakazan za 3. april 2018. godine, a da je uvidom u zapisnik o glavnom pretresu od 3. aprila 2018. godine vidljivo da su na pretres pristupili kantonalni tužilac, apelant i njegov advokat, ali da na njega nisu pristupili svjedok A.Č. i vještak, dr. Hamza Žujo, te je naredni pretres zakazan za 17. april 2018. godine. Zbog toga je Kantonalni sud naveo da nije došlo do „proboja“ predviđenog roka od 30 dana.
22. Dalje je ukazano na sadržaj odredbe člana 263. stav (3) ZKPFBiH. U skladu sa navedenom zakonskom odredbom, Kantonalni sud je istakao da je u konkretnom slučaju za predmetno krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, te i zbog toga nije bilo ni nužno da se novom (apelantovom) braniocu ostavi najmanje 15 dana za pripremu odbrane.
23. U pogledu dijela žalbe apelantovog branioca koji se odnosi na povredu Krivičnog zakona, Kantonalni sud je naveo da je ovaj žalbeni osnov samo paušalno naveden, te da on nije obrazložen zbog čega su izostali odgovori ovog suda.
24. Potom je Kantonalni sud istakao da je, suprotno žalbenim prigovorima apelanta i njegovog branioca, prvostepeni sud potpuno i pravilno ocijenio izvedene dokaze i na takvoj osnovi zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke, pa je apelanta proglasio krivim za predmetno krivično djelo (pobliže obrazloženo na str. 5-8. presude). Naime, kako je to naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je pravilno izveo zaključak da je apelant preduzeo radnje koje su opisane u izreci prvostepene presude i da su to jasno potvrdili, prije svega, saslušani svjedoci optužbe. U tom smislu je navedeno da je pravilno utvrđeno da iskaz oštećenog potvrđuje i iskaz svjedoka A.M., a da je prvostepeni sud ispravno postupio kada je poklonio vjeru iskazu navedenog svjedoka koji je ona dala u istrazi u odnosu na onaj sa glavnog pretresa. Dalje je istaknuto da je Kantonalni sud saglasan i sa zaključkom prvostepenog suda da navode koje su iznijeli oštećeni i svjedok A.M. potvrđuju i iskazi svjedoka N.B. i M.Z. koji su u bitnim dijelovima saglasni. Također je navedeno i da je ispravno ocijenjen i iskaz svjedoka S.Ć. (prevezao oštećenog do Hitne pomoći) koji je, iako nije neposredni očevidac događaja, naveo razgovor koji je neposredno čuo, a koji je oštećeni obavio putem telefona, te da je tom prilikom oštećeni rekao: „Upucaše me njih dvojica“, tj. spominjao je dvojicu braće.
25. Potom, za razliku od žalbenih prigovora apelantovog branioca, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, dr. Hamze Žuje, ocjenjujući da su dati na najbolji način u skladu sa vještinom i pravilima struke i da su zasnovani na relevantnoj medicinskoj dokumentaciji, a na osnovu koje je taj vještak iznio detaljno obrazloženje za mišljenje o nastanku povrede i koje je u saglasnosti i sa ostalim iskazima, kao i uloženom medicinskom dokumentacijom. Zbog toga je Kantonalni sud ukazao da je saglasan sa prvostepenim sudom da je označena medicinska dokumentacija, kojom se taj vještak koristio, ocijenjena kao vjerodostojna, jer ona predstavlja objektivnu dokumentaciju koja je sačinjena od medicinske ustanove i stručnih medicinskih lica.
26. Nadalje je Kantonalni sud naveo i da su neosnovani i ostali žalbeni prigovori apelanta i njegovog branioca. Naime, kako je istaknuto, prvostepeni sud je ispravno postupio kada nije prihvatio tezu odbrane, odnosno kada apelantovom iskazu nije poklonio vjeru, smatrajući da je on usmjeren isključivo na izbjegavanje krivice u pogledu predmetnog krivičnog djela, te da njegov iskaz ne potvrđuje nijedan od dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu kako optužbe, tako i odbrane.
27. U odnosu na apelantove žalbene prigovore u kojima se on poziva na iskaz svjedoka S.Ć. da je on čuo da je oštećeni doktoru rekao da se sam ranio, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i poklonio vjeru iskazu ovog svjedoka koji je dat na glavnom pretresu, gdje je taj svjedok jasno istakao da tako nešto nije izjavio prilikom ispitivanja u istrazi. S tim u vezi je navedeno da je na navedenu okolnost pozvan i saslušan svjedok N.Č. (policijski službenik koji je uzimao izjavu od navedenog svjedoka), te je izjavio da je prilikom sastavljanja navedenog zapisnika napravio tehničku grešku, pa je iz drugog zapisnika metodom “copy/paste” u predmetni zapisnik unio dio izjave iz drugog predmeta, a u kojem je lice izjavilo na upit doktora na koji način je došlo do povrede da je povredu sam sebi nanio. Na osnovu svega navedenog, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud pravilno zaključio van razumne sumnje da su povrede oštećenog nastupile preduzimanjem krivičnopravnih radnji apelanta.
28. Prema tome, Kantonalni sud je naveo da je činjenično stanje iz prvostepene presude pravilno i potpuno utvrđeno, a da prvostepena presuda ima sve potrebne i prihvatljive razloge u pogledu svih odlučnih činjenica, tako da se svi suprotni žalbeni prigovori apelanta i njegovog branioca ukazuju kao neosnovani.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također se ukazuje i na kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije.
30. U kontekstu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, apelant ukazuje na kršenje prava na odbranu, ističući da nije imao dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje odbrane, budući da mu je branilac po službenoj dužnosti (advokat Feđa Tihić) postavljen dan prije održavanja glavnog pretresa (7. novembra 2018. godine). U tom smislu apelant postavlja pitanje da li je u tako kratkom vremenskom periodu postavljeni branilac (koji nije bio u posjedu dokumentacije iz spisa predmeta) zaista imao dovoljno vremena da se upozna s predmetnim spisom, kako bi apelantu kao optuženom pružio adekvatnu odbranu, posljedično čemu apelant smatra da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 7. stav (3) ZKPFBiH, kao i odredbu člana 263. stav (3) navedenog zakona.
31. Dalje se navodi i da je u konkretnom slučaju izostala i pravilna ocjena dokaza, odnosno da se radilo o očigledno proizvoljnoj ocjeni dokaza od Općinskog suda, što nije otklonjeno niti od Kantonalnog suda. S tim u vezi se ističe i da je u konkretnom slučaju prekršeno i apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, a što se ogleda u međusobnoj protivrječnosti između izreke i obrazloženja navedene presude. U tom smislu se ukazuje da proglašavanje apelanta krivim za jedno krivično djelo u izreci (osporene prvostepene) presude, a pri tome navođenje u obrazloženju te iste presude radnji (koje predstavljaju još jedno, zasebno krivično djelo) takvu presudu čini nerazumljivom s obzirom na to da je izreka takve presude kontradiktorna obrazloženju. Potom apelant problematizira i zaključak suda da je upravo apelant pucanjem iz vatrenog oružja prouzrokovao tjelesnu povredu kod oštećenog, te postavlja pitanje na osnovu kojih dokaza je to utvrđeno. U kontekstu predmetnog krivičnog djela apelant smatra da je bilo neophodno van razumne sumnje utvrditi odlučnu činjenicu - ko je počinio to ranjavanje, tj. čijom radnjom je oštećenom nanesena laka tjelesna ozljeda i na koji način, odnosno da je sud sa posebnom pažnjom trebalo da obrazloži na osnovu kojih dokaza zaključuje da se nije radilo o samoranjavanju. U tom smislu se, u smislu obaveza iz člana 15. stav (2) u vezi sa članom 296. stav (2) ZKPFBiH, navodi da je sud bio u obavezi savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz, odnosno sa jednakom pažnjom ispitati i utvrditi odlučne činjenice koje terete apelanta, kao i one koje mu idu u prilog. Posljedično navedenom, apelant smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno i načelo in dubio pro reo u smislu člana 3. stav (2) navedenog zakona. Također se navodi i da je ocjena dokaza i izvođenje zaključaka u konkretnom slučaju imalo kao posljedicu i povredu načela pretpostavke nevinosti.
32. Pritom apelant ističe i da je osporena prvostepena presuda počinila bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH zbog toga što je postupajući sudija, u situaciji kada je od prethodnog glavnog pretresa proteklo više od 30 dana, propustio konstatirati da glavni pretres počinje iznova. S tim u vezi se navodi kršenje odredbe člana 266. stav (2) ZKPFBiH zbog toga što je na glavnom pretresu od 17. aprila 2018. godine sudija konstatirao da nastavlja glavni pretres u ovoj krivičnoj stvari, a prethodni glavni pretres je održan 13. marta 2018. godine.
33. Potom, apelant na opširan način ukazuje, u svjetlu navoda o protivrječnosti i razumljivosti obrazloženja osporene prvostepene presude, da ona ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici koja se tiče oblika njegove vinosti naspram osnovnog djela i posljedice koja je nastupila, kao i da navedenu nepravilnost nije otklonio Kantonalni sud u osporenoj drugostepenoj odluci. Također se navodi i da osporena prvostepena presuda ne sadrži razloge o odlučnoj činjenici koja se tiče opisa djelatnosti kojom je svaki od saizvršilaca učestvovao u izvršenju zajedničkog krivičnog djela. Zatim, apelant ističe i da prvostepena presuda ne sadrži obrazloženje razloga zbog kojih je sud odbio dokazni prijedlog apelantove odbrane da se izvrši rekonstrukcija događaja. Zatim, apelant na opširan način obrazlaže propuste redovnih sudova u konkretnom slučaju da ocijene dokaze u smislu člana 296. stav (2) i člana 3. ZKPFBiH, što je, prema apelantovom mišljenju, dovelo do kršenja prava na pravično suđenje. Navedeno apelant argumentira ukazivanjem na sadržaj iskaza pojedinačno označenih svjedoka u vezi sa inkriminiranim događajem.
34. Konačno, apelant smatra da obrazloženje Kantonalnog suda o odbijanju žalbenih razloga apelantove odbrane predstavlja povredu prava na pravično suđenje, jer ne predstavlja savjesnu ocjenu žalbenih razloga. Po apelantovoj ocjeni, osporena drugostepena presuda na vrlo stereotipan način tretira žalbenu argumentaciju odbrane, reducirajući svaki svoj odgovor na paušalne zaključke da je prvostepeni sud „izveo pravilan zaključak“, „pravilno zaključio“, „detaljno obrazložio“, te da stoga drugostepeni sud „neće ponavljati istu argumentaciju“, te ovakvi stavovi drugostepenog suda nikako ne predstavljaju savjesnu i brižljivu ocjenu žalbenih navoda kao temelj za pravično suđenje, nego paušalno izvođenje zaključaka o apelantovoj odgovornosti. Ujedno, takvim postupanjem drugostepenog suda apelant smatra da je uzrokovana i povreda člana 13. Evropske konvencije.
b)Odgovor na apelaciju
35. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, jer je taj sud u osporenoj drugostepenoj odluci odgovorio na sve žalbene navode apelanta i njegovog branioca i dao jasne odgovore na sve žalbene prigovore. Stoga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
36. Općinski sud je, prije svega, ukazao da su navodi apelacije neosnovani. S tim u vezi je prvenstveno ukazano da apelant neosnovano navodi da je, nakon što je postavljen branilac po službenoj dužnosti (advokat Feđa Tihić iz Sarajeva), sud samo dan poslije održao glavni pretres, i to 7. novembra 2018. godine, uprkos činjenici da je branilac zahtijevao da se glavni pretres odgodi jer on navodno nije bio upoznat sa predmetom. Naime, Općinski sud je istakao da je Rješenjem suda broj 65 0 K 663410 17 K od 2. novembra 2018. godine advokat Feđa Tihić postavljen za branioca po službenoj dužnosti optuženom apelantu, dok je glavni pretres održan 7. novembra 2018. godine. Dakle, navedeno je da je apelantov branilac imao pet dana da izvrši pregled spisa predmeta i pripremu odbrane. Također je navedeno da je taj sud u potpunosti postupio u smislu odredbe člana 263. stav (3) ZKPFBiH (a što je i potvrđeno drugostepenom odlukom) kada je na zahtjev postavljenog branioca zakazani glavni pretres (za 5. novembar 2018. godine) odgodio za 7. novembar 2018. godine. S obzirom na to da u konkretnom slučaju nije riječ o složenom predmetu, te kako se apelantu nije stavljalo na teret krivično djelo sa propisanom kaznom zatvora deset godina ili težom, Općinski sud je naveo da rok od pet dana predstavlja odgovarajući vremenski period za pripremu odbrane apelanta, odnosno „dovoljno vremena za pripremu odbrane“, kako je to i propisano odredbom člana 263. stav (3) ZKPFBiH, a da njemu sud nije bio u obavezi omogućiti rok od 15 dana, kako to odbrana ističe, a ocjenjujući složenost predmeta i visinu zaprijećene kazne. Dalje je Općinski sud istakao da je apelantov branilac, advokat Feđa Tihić na glavnom pretresu od 7. novembra 2018. godine jasno istakao, a što je vidljivo iz prepisa tonskog zapisnika sa navedenog glavnog pretresa, da je on izvršio uvid u tužilački spis, te da je upoznat sa predmetom. S tim u vezi je Općinski sud naveo i da osobito zapaža činjenicu da je apelant nakon što je branilac izjavio da je upoznat sa predmetom pokušao nedoličnim ponašanjem u sudnici da izvrši pritisak na sud s ciljem odgode glavnog pretresa, što je, također, vidljivo iz navedenog prepisa tonskog zapisnika, a što ukazuje da je apelantov cilj u kontekstu svega navedenog bilo isključivo odugovlačenje postupka. Dakle, uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, Općinski sud je ukazao da pravo na apelantovu odbranu nije povrijeđeno.
37. U pogledu apelantovih navoda da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje proizvoljnom ocjenom dokaza, te izostankom obrazloženja, sud i ove navode smatra neosnovanim s obzirom na to da iz osporene prvostepene presude jasno proizlazi obrazloženje svakog dokaza pojedinačno, kao i u uzajamnoj vezi. Stoga, Općinski sud smatra da su dokazi ocijenjeni potpuno pravilno i da je na takvoj osnovi zasnovana i odluka suda, te je apelant proglašen krivim. Činjenica da sud nije ocijenio dokaze na način na koji ih ocjenjuje odbrana, kako je to istakao Općinski sud, ne može predstavljati osnov za zaključak da je apelantu povrijeđeno pravo zagarantirano odredbom člana 6. Evropske konvencije. Također je istaknuto i da je u osporenoj prvostepenoj presudi jasno obrazložen psihički odnos apelanta u odnosu na učinjeno krivično djelo, te da on nije ostao u domenu proizvoljnosti, kako to neosnovano odbrana navodi. Dakle, navedeno je da je sud na jasan i precizan način dao adekvatno obrazloženje i zašto je došao do zaključka da je apelant postupao sa umišljajem. Isto tako je navedeno i da je pitanje saizvršilaštva, također, obrazloženo na jasan i precizan način u smislu odredbe člana 31. KZFBiH. Zatim je navedeno i da su neosnovani i apelantovi navodi koji se odnose na „probijanje roka“ od 30 dana u zakazivanju pretresa. Naime, istaknuto je da je uvidom u zapisnik o glavnom pretresu od 13. marta 2018. godine vidljivo da je naredni pretres zakazan za 3. april 2018. godine, a da je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa od 3. aprila 2018. godine vidljivo da je naredni zakazan za 17. april 2018. godine, dakle, nije ni došlo do „probijanja roka“ od 30 dana. Na kraju je navedeno i da su neosnovani navodi o povredi odredbe člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH u vezi sa prijedlogom apelantove odbrane za rekonstrukciju događaja s obzirom na to da osporena prvostepena presuda pruža jasno obrazloženje u pogledu odbijanja ovog prijedloga.
38. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u smislu člana 6. Evropske konvencije, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
39. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16), koji je važio u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela (15. augusta 2017. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 323. st. (1) i (3) Izazivanje opće opasnosti (1) Ko [...] pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, [...] (3) Ko krivično djelo iz st. 1. [...] ovog člana učini na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
40. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni teks,t sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postaviće mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 107. stav (1) Rekonstrukcija događaja (1) Radi provjeravanja izvedenih dokaza ili utvrđivanja činjenica koje su od značaja za razjašnjenje stvari organ koji vodi postupak može odrediti rekonstrukciju događaja, koja se vrši tako što se ponavljaju radnje ili situacije u uslovima pod kojima se prema izvedenim dokazima događaj desio. Ako su u iskazima pojedinih svjedoka ili osumnjičenih, odnosno optuženih, radnje ili situacije različito prikazane rekonstrukcija događaja će se, u pravilu, posebno izvršiti sa svakim od njih.
Član 263. stav (3) (3) Ako je optuženom određen novi branilac ili je izabrao novog branitelja, glavni pretres će biti odgođen. Sudija odnosno predsjednik vijeća će dati novom braniocu dovoljno vremena za pripremu odbrane, a taj vremenski period ne može biti kraći od 15 dana ako se radi o krivičnom djelu s propisanom kaznom zatvora deset godina ili težom kaznom, osim ako se optuženi ne odrekne ovog prava, a sudija odnosno predsjednik vijeća se uvjeri da kraće vrijeme za pripremu odbrane neće uticati na pravo optuženog na pravedno suđenje.
Član 266. stav (2) Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa (2) Glavna rasprava koja je odložena mora iznova početi ako se izmijenio sastav vijeća ili ako je odlaganje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i branitelja vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka i vještaka dati na ranijoj glavnoj raspravi, odnosno da se koristi zapisnik o uviđaju.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu VI.Dopustivost
41. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
42. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
43. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 663410 19 Kž 9 od 17. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 20. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
44. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
45. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
47. Član 6. st. 1, 2. i 3.a) i b) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...] pred [...] nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
48. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela izazivanje opće opasnosti, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
49. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, proizvoljno primijenjenim pozitivnopravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Općenito, apelant osporava zaključak redovnih sudova da je kao saučesnik učestvovao u inkriminiranim radnjama koje su mu stavljene na teret u predmetnom krivičnom djelu, te u tom smislu ukazuje na kršenje principa in dubio pro reo. Također, apelant ukazuje i na kršenje prava na obrazloženu sudsku odluku, kao i da nije imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su redovni sudovi u predmetnom krivičnom postupku prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije.
50. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
51. Dalje, u svjetlu navoda apelacije koji se tiču odbijanja izvođenja pojedinih dokaza, tj. rekonstrukcije događaja kao radnje dokazivanja u smislu člana 107. stav (1) ZKPFBiH, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza kojeg stranka želi da predloži (vidi, Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Naime, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi [...] bilo koju drugu istražnu mjeru samo zbog toga što je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud [...] izvede neki drugi dokaz u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Redovni sud uživa slobodu, u smislu poštivanja odredaba Evropske konvencije, odbiti da izvede takav dokaz ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe (vidi, Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. sa ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda).
52. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi pažnju posvetili i prijedlogu apelantove odbrane za rekonstrukciju događaja, te da su, s tim u vezi, dali detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju dojam proizvoljnosti. Dakle, i po ocjeni Ustavnog suda, izvedeni dokazi su pružali dovoljno osnove da se utvrdi činjenično stanje i bez provođenja rekonstrukcije događaja. Dalje, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke ne proizlazi da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka optužbe (a prvenstveno svjedoka očevidaca) i analizi-ocjeni kako iskaza, tako i nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke (dr. Hamze Žuje), vještaka hemijske struke (Ivice Perovića) i vještaka balističara (Mirhana Bešlije) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza kako oštećenog, tako i svjedoka A.M., N.B. i M.Z. (koji su imali neposredna saznanja u vezi sa inkriminiranim radnjama stavljenim apelantu na teret) u vezi sa iskazom svjedoka S.Č. (koji je imao posredna saznanja u vezi sa onim što je čuo od oštećenog), upravo je i sam Općinski sud u osporenoj prvostepenoj presudi (a potom i Kantonalni sud u obrazloženju osporene drugostepene presude) naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi ocijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja tih iskaza. Osim toga, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u obrazloženju osporene drugostepene presude u dijelu u kojem je raspravljeno pitanje navodnog samoranjavanja oštećenog u svjetlu istražnog iskaza svjedoka S.Č. Ovo zbog toga što je Kantonalni sud na jasan način ukazao da je u konkretnom slučaju prilikom sačinjavanja zapisnika o saslušanju navedenog svjedoka napravljena tehnička greška od ovlaštenog službenog lica, a da je navedeni svjedok bio izričit da tako nešto nije izjavio (pobliže navedeno u tački 27. ove odluke). Pritom Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja principa jednakosti) da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom (usmenom) pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka i da je sud imao mogućnost steći direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza.
53. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da obrazloženje osporene prvostepene presude (kao i osporene drugostepene presude) sadrži dio u kojem je elaborirano pitanje apelantove saizvršilačke uloge, a koje obrazloženje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim budući da je zasnovano na provedenom dokaznom postupku, a ne paušalnim zaključivanjem suda. Isto tako, Općinski sud, a potom i Kantonalni sud posebnu pažnju posvetili su u konkretnom slučaju pitanju oblika svijesti (apelanta) potrebnog za izvršenje predmetnog krivičnog djela, a koja obrazloženja se Ustavnom sudu ne doimaju proizvoljnima. Dakle, Općinski sud je na opširan i detaljan način, te jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant kao saizvršilac sa direktnim umišljajem počinio predmetno krivično djelo-izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH sve u vezi sa članom 31. KZFBiH. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i ovi apelantovi navodi.
54. Nadalje, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili odredbu člana 266. stav (2) ZKPFBiH, odnosno zaključili da u predmetnom postupku nije došlo do prekoračenja roka od 30 dana iz navedene zakonske odredbe. Ovo zbog toga što iz stanja spisa predmeta (odgovora na apelaciju Općinskog suda) proizlazi da je uvidom u zapisnik o glavnom pretresu od 13. marta 2018. godine vidljivo da je naredni pretres zakazan za 3. april 2018. godine, a da je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa od 3. aprila 2018. godine vidljivo da je naredni zakazan za 17. april 2018. godine. Pritom Ustavni sud zapaža da apelant, osim pukog navođenja kršenja navedene zakonske odredbe, nije obrazložio u čemu bi i eventualno kršenje te odredbe rezultiralo kršenjem njegovog prava na odbranu u kontekstu sagledavanja predmetnog postupka u cjelini, a u vezi sa osiguranjem procesnih garancija kada je u pitanju apelantovo utvrđenje krivične odgovornosti za počinjenje predmetnog krivičnog djela.
55. S druge strane, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i navodima predmetne apelacije. Ustavni sud je imao u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Kantonalni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Općinskog suda iz osporene prvostepene presude, referirajući se pritom na stavove iz obrazloženja osporene prvostepene presude bez potrebe da ih ponavlja. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
56. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela-izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, koje je, između ostalog, apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
57. Konačno, u odnosu na navode o kršenju prava na odbranu u svjetlu (ne)odgovarajućeg vremena za njenu pripremu u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud konstatira da ovo pitanje apelant dovodi u kontekst navodne objektivne nemogućnosti advokata Feđe Tihića da zastupa apelantove interese u predmetnom krivičnom postupku zbog toga što je on (kako to apelant navodi) postavljen za apelantovog branioca po službenoj dužnosti samo dan ranije prije održavanja glavnog pretresa od 7. novembra 2018. godine. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća prvenstveno da je, iako ne apsolutno, jedno od temeljnih obilježja pravičnog suđenja pravo svakoga ko je „optužen“ za krivično djelo da ga djelotvorno brani advokat, a ako je potrebno, branilac po službenoj dužnosti (vidi, Poitrimol protiv Francuske, 23. novembra 1993. godine, stav 34, Serija A br. 277-A, i Demebukov protiv Bugarske, broj 68020/01, stav 50, presuda od 28. februara 2008. godine). U vezi s tim, valja imati na umu da Evropska konvencija nije osmišljena tako “da jamči teorijska ili iluzorna prava, nego praktična i djelotvorna prava” (vidi, Imbrioscia protiv Švajcarske, 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A br. 275, i Salduz protiv Turske [GC], br. 36391/02, stav 50, presuda od 27. novembra 2008. godine). S druge strane, član 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije odnosi se na dva elementa pravilne odbrane, posebno na pitanje mogućnosti i vremena. Ova odredba podrazumijeva da, sadržajno gledajući, aktivnosti odbrane koje se preduzimaju u ime optuženog mogu obuhvaćati sve ono što je „potrebno" za pripremu suđenja. „Optuženom“ se mora omogućiti organiziranje odbrane na odgovarajući način i bez ograničenja u pogledu mogućnosti iznošenja svih bitnih argumenata odbrane pred raspravnim sudom, te da na taj način utječe na ishod postupka (vidi, Can protiv Austrije, stav 53, Gregačević protiv Hrvatske, stav 51). Pitanje odgovarajućeg vremena i mogućnosti datih optuženom mora se ocijeniti s obzirom na okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi, Iglin protiv Ukrajine, stav 65, Galstyan protiv Armenije, stav 84).
58. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u predmetnom postupku održano više ročišta za glavnu raspravu, te da je apelanta zastupalo više branilaca po službenoj dužnosti. Dakle, apelantovo obavještavanje o optužbi u konkretnom slučaju se ne može isključivo posmatrati i dovesti u vezu sa advokatom Feđom Tihićem. Isto tako, iz stanja spisa predmeta (odgovora na apelaciju Općinskog suda) proizlazi da je navedeni apelantov branilac po službenoj dužnosti postavljen ne, kako to apelant tvrdi, dan prije održavanja glavnog pretresa, već pet dana ranije (2. novembra 2018. godine), kao i da je na zahtjev upravo tog apelantovog branioca pretres zakazan za 5. novembar 2018. godine odgođen za 7. novembar 2018. godine. Evidentna je, dakle, procesna aktivnost navedenog branioca nakon njegovog postavljanja po službenoj dužnosti. Isto tako, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o uskraćivanju apelantovom braniocu, budući da je tog branioca postavio sud uslijed nemogućnosti da uspostavi kontakt sa advokatom Kerimom Čelikom kojeg je apelant inicijalno želio da ga zastupa nakon razrješenja advokata Džeme Hasanagić-Milaimi. Dakle, uz apelantovo odobrenje sud je uživao diskreciju kojeg branioca da postavi apelantu iako se apelant naknadno žalio protiv postavljanja advokata Feđe Tihića (što je sud odbio). Pritom Ustavni sud zapaža da apelant nije prezentirao niti jedan dokaz kojima se ukazuje na propuste, odnosno zanemarivanje profesionalne dužnosti advokata Feđe Tihića kod zastupanja apelanta, niti je apelantu bilo uskraćeno pravo da se savjetuje sa svojim braniocem, na koji način bi se eventualno pokrenulo pitanje kvaliteta apelantove odbrane u konkretnom slučaju. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedeni apelantov branilac po službenoj dužnosti, suprotno apelantovim tvrdnjama, konstatirao da je izvršio uvid u spis predmeta, te da je upoznat sa predmetom. Iz navedenog proizlazi da je apelantova odbrana u toj fazi postupka bila u mogućnosti da prilagodi svoje stajalište, pripremi zahtjev i sl. (vidi, Miminoshvili protiv Rusije, stav 141). S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili odredbu člana 263. stav (3) ZKPFBiH, imajući u vidu propisanu kaznu za predmetno krivično djelo (od šest mjeseci do pet godina), odnosno ne nalazi proizvoljnost u stavu Kantonalnog suda iz obrazloženja osporene drugostepene presude da apelantovom braniocu (advokatu Feđi Tihiću) nije bilo nužno ostaviti najmanje 15 dana za pripremu odbrane. Isto tako, po ocjeni Ustavnog suda, u konkretnom slučaju se nije radilo ni o okolnostima u kojima bi se od suda moglo očekivati da odgodi raspravu na vlastitu inicijativu kako bi se odbrani dalo dovoljno vremena (vidi, Sadak i drugi protiv Turske (br. 1), stav 57, Sakhnovskiy protiv Rusije [VV], st. 103. i 106). Posljedično navedenom, Ustavni sud nalazi da je neosnovan apelantov navod da nije imao dovoljno vremena da pripremi svoju odbranu u smislu garancija člana 6. stav 3.b). Isto tako, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini s aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštivanja garancija člana 6. Evropske konvencije. Stoga su neosnovani apelantovi navodi o povredi člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
60. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant ove navode dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Kantonalni sud razmotrio njegove žalbene navode, te potvrdio osporenu prvostepenu presudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnog lijeka u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (3) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. istog z,akona, koje mu je između ostalog, optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da je apelant imao i odgovarajuće vrijeme za pripremu odbrane i jednaku mogućnost kao i „optužba“ da predlaže dokaze. Dakle, nije ostalo niti jedno nerazjašnjeno pitanje na apelantovu štetu uz navođenje jasnih i argumentiranih razloga, pri čemu nema elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu prava, odnosno povredu prava na obrazloženu odluku.
62. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
63. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević