Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-260/21 (N. D.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Povreda
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Krivični postupak
- Legitiman cilj
- Mjere zabrane
- Sloboda kretanja
- Javni interes
- Proporcionalnost
- Apelacija preuranjena
- Ograničenja prava iz čl. 2. P.4.
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-260/21
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 260/21, rješavajući apelaciju Nemanje Danilovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja se apelacija Nemanje Danilovića.
Utvrđuje se da je rješenjima Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 K 048841 20 Kv 6 od 20. studenog 2020. godine i 64 0 K 048841 19 Kpp od 22. rujna 2020. godine povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nemanje Danilovića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 K 048841 20 Kv 6 od 20. studenog 2020. godine i 64 0 K 048841 19 Kpp od 22. rujna 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prva i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nemanja Danilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Markotić & partneri d.o.o. Mostar, podnio je 25. siječnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 64 0 K 048841 20 Kv 6 od 20. studenog 2020. godine i 64 0 K 048841 19 Kpp od 22. rujna 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, te od Kantonalnog tužiteljstva u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 16. veljače 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor dostavio 5. ožujka 2021. godine, a Kantonalno tužiteljstvo 25. veljače 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Općinski sud je Rješenjem broj 64 OK 048841 19 Kpp 8 od 29. ožujka 2019. godine osumnjičenim B. M., M. D. i D. V. odredio mjeru pritvora. Apelantu su određene mjere zabrane, i to: mjere zabrane napuštanja boravišta (označena adresa u Foči) i mjere zabrane putovanja, mjera zabrane sastajanja s određenim osobama, i to sa osumnjičenim N. Đ., M. K., B. M., D. V. i M. D., kao i sa osobama S. P., A. K., R. R., D. I. i D. K., mjera privremenog oduzimanja putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice BiH. U izreci rješenja je naznačeno da mjere zabrane izrečene apelantu mogu trajati dok za to postoji potreba, odnosno do drugačije odluke suda, a najkasnije do pravomoćnosti presude. Apelant, koji je bio lišen slobode 27. ožujka 2019. godine, po ovom rješenju, odmah je pušten na slobodu.
6. U obrazloženju rješenja detaljno su pobrojani dokazi koje je sud cijenio u prilog zaključku o postojanju utemeljene sumnje da su osumnjičeni počinili kaznena djela koja im se stavljaju na teret (pored ostalog, zapisnici o pretresima stanova, odnosno imovine koju osumnjičeni koriste, zapisnici o saslušanju svjedoka, potvrde o privremeno oduzetim predmetima od osumnjičenih, itd.).
7. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je tužitelj predložio da se apelantu odredi mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz članka 140. st. l. i 2. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) na način da mu se zabrani napuštanje mjesta boravišta na kojem se trenutno nalazi (označena adresa u Foči) do okončanja postupka, odnosno do pravomoćnosti presude. Prema interpretiranom tužiteljevom prijedlogu postoji bojazan da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo („postoji utemeljena bojazan da bi se on mogao sakriti ili otići u drugo mjesto, možda ne s ciljem bjekstva, već npr. radi uposlenja ili eventualno zbog prijetnji ostalih saizvršitelja“). Nadalje, tužitelj je predložio da mu se izrekne i mjera zabrane sastajanja s određenim osobama iz članka 140a. stavak l. točka
c) ZKP-a, i to sa osumnjičenim, kao i sa osobama S. P., A. K., R. R., D. I. i D. K., a koje osobe su podizale protupravno pribavljeni novac jer postoji realna opasnost da će ostali osumnjičeni ili navedene osobe pokušati kroz komunikaciju doći do informacija, te tako prilagođavati svoje iskaze, što bi sigurno utjecalo na uspješno vođenje kaznenog postupka. Najzad, ukazano je da je tužitelj u odnosu na apelanta predložio mjere zabrane zato što je u fazi istrage pred braniteljem dao realan i objektivan iskaz koji se većim dijelom poklapa s dokazima prikupljenim u istrazi. Osporena rješenja
8. Općinski sud je Rješenjem broj 64 OK 048841 19 Kpp 8 od 21. rujna 2021. godine odbio apelantov prijedlog i produljio trajanje: mjere zabrane napuštanja boravišta (označena adresa u Foči) i mjere zabrane putovanja, mjera zabrane sastajanja s određenim osobama, i to sa osumnjičenim N. Đ., M. K., B. M., D. V. i M. D., kao i sa osobama S. P., A. K., R. R., D. I. i D. K., mjera privremenog oduzimanja putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabrana korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice BiH iz razloga propisanih člankom 140. st. l. i 2. ZKPFBiH. Rješenjem je određeno da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude ili do drugačije odluke suda, te da će sud svaka dva mjeseca ispitati jesu li primijenjene mjere i dalje potrebne.
9. Iz uvoda rješenja proizlazi da su mjere zabrane apelantu određene zbog postojanja osnova sumnje da je sa još tri osumnjičena počinio kazneno djelo udruživanja radi činjenja kaznenih djela iz članka 340. stavak 2. u svezi sa stavkom l. Kaznenog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u svezi s kaznenim djelom prijevare iz članka 294. stavak 2. u svezi sa stavkom 1. i kaznenim djelom iznude iz članka 295. stavak 2. u svezi sa stavkom l. KZFBiH.
10. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se Kantonalno tužiteljstvo usprotivilo ukidanju mjera zabrane izrečenih apelantu smatrajući da i dalje egzistiraju razlozi zbog kojih su apelantu određene mjere, uz napomenu da se radi o složenoj istrazi koja iz objektivnih razloga još nije okončana, da se dvoje osumnjičenih nalaze u bjekstvu i da je za njima raspisana međunarodna potjernica.
11. Općinski sud je, na temelju uvida u dokaze koji su dostavljeni uz inicijalni prijedlog za određivanje pritvora ostalim osumnjičenim i mjera zabrane u odnosu na apelanta, kao i uz cijeli spis, zaključio da i dalje postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret. Nadalje, ukazano je da je postupak još uvijek u fazi istrage, pa da su neutemeljene apelantove tvrdnje da je potreban veći stupanj utemeljene sumnje u odnosu na onaj koji je postojao prilikom donošenja rješenja o izricanju mjera apelantu, odnosno o određivanju pritvora ostalim osumnjičenim.
12. U prilog ovakvom zaključku Općinski sud je ukazao na konkretno pobrojane dokaze i njihov sadržaj iz kojeg, u biti, proizlazi da je osumnjičeni B. M. kreirao označeni Facebook profil putem kojeg je kontinuirano objavljivao oglase za sigurno klađenje, navodeći kako imaju provjerene informacije o konačnim ishodima pojedinih sportskih mečeva, te na istom profilu postavljali krivotvorene fotografije listića s velikim novčanim dobicima, kao i videa i fotografije velikog broja novčanica kako bi se posjetitelji navedenog Facebook profila doveli i održavali u zabludi da se radi o organizaciji koja je 100 % uspješna u prognoziranju sportskih rezultata. Navedeni profil korišten je i za uspostavu kontakta s osobama koje su bile spremne da ovako ulažu novac, pa tako i oštećena D. L., koja je to potvrdila u svom iskazu, kao i osumnjičeni M. D., D. V. i apelant. Nadalje, navedeni su dokazi na koji način je vršen transfer novca, da su apelant i ostali osumnjičeni dovedeni u vezu s brojevima telefona sa kojih su registrirane SMS poruke i poruke putem Vibera, odnosno screenshots, te na koji način su pribavljali i iznuđivali novac od oštećene D. L., te ga dijelili između sebe. Najzad, ukazano je i da postojanje veze između osumnjičenih i da su sve radili u međusobnom dogovoru prvenstveno proizlazi iz apelantovog iskaza koji je precizno opisao način funkcioniranja grupe i veze između njih, te na koji način su se dogovarali oko prijevare i podjele novca.
13. Prema stajalištu Općinskog suda, upornost u izvršenju djela, točan uhodan način izvršenja, kontinuiranost i u više navrata dovođenje i održavanje u zabludi oštećene D. L., perfidnost, prijetnje, težina kaznenog djela, odnosno visina protupravne imovinske koristi opravdavaju produljenje mjera zabrane.
14. Općinski sud je istaknuo da su osumnjičeni M. K. i N. Đ. u bjekstvu i da je za njima raspisana potjernica, a da ih je potrebno saslušati, te utvrditi povezanost s ostalim osumnjičenim, što opravdava produljenje mjera zabrane sastajanja s određenim osobama, s obzirom na utvrđenu povezanost osumnjičenih, pa da je evidentno postojanje bojazni „da bi isti mogli dogovoriti i utjecati na iskaze istih”.
15. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da su osumnjičenim B. M., M. D. i D. V. rješenjem tog suda od 29. kolovoza 2019. godine određene identične mjere zabrane kao i apelantu, te da su produljene rješenjem od 18. ožujka 2020. godine. Slijedom navedenog, neutemeljenom je ocijenjena apelantova tvrdnja da su „ostali osumnjičeni davno pušteni iz pritvora i nisu im izrečene nikakve mjere zabrane”.
16. Neutemeljenim su ocijenjeni i apelantovi navodi o neaktivnosti Tužiteljstva, te je ukazano da je iz spisa vidljivo da se u kontinuitetu provode istražne radnje (pretres stanova, mobilnih telefona, itd.).
17. U odnosu na produljenje mjere zabrane napuštanja boravišta ukazano je da je sam apelant u svom zahtjevu akcent stavlja na vraćanje putnih isprava, navodeći i da zbog zabrane napuštanja boravišta nije u mogućnosti raditi i na taj način osigurati svoju egzistenciju. Iz navedenog se, prema stajalištu Općinskog suda, može izvesti zaključak da apelant ima namjeru odseliti radi rada u neko drugo mjesto, najvjerojatnije u inozemstvo, a što bi utjecalo na osiguranje njegovog prisustva i uspješno vođenje kaznenog postupka, pa je jasno da postoji osnova i za produljenje, odnosno ostavljanje na snazi mjera zabrane napuštanja boravišta i oduzimanja putne isprave.
18. Najzad, Općinski sud je istaknuo i da se prilikom izricanja mjera zabrane apelant suglasio s navedenim mjerama, te da u prijedlogu kojim je tražio njihovo ukidanje nije naveo koje su se to relevantne konkretne okolnosti od tada promijenile, a koje bi opravdavale ukidanje izrečenih mjera.
19. Općinski sud je Rješenjem broj 64 0 K 048841 20 Kv 6 od 20. studenog 2020. godine odbio kao neutemeljenu apelantovu žalbu protiv rješenja tog suda od 22. rujna 2020. godine koje je u cjelini potvrdio.
20. U obrazloženje rješenja inkorporirani su razlozi i obrazloženja iz rješenja od 22. rujna 2020. godine u svezi sa zaključkom o postojanju utemeljene sumnje, s kojim se i taj sud u cjelini suglasio. Također je ukazano da je istraga još uvijek u tijeku, pa da su neutemeljeni apelantovi navodi da je potreban povećan intenzitet utemeljene sumnje u odnosu na onaj koji je postojao prilikom donošenja rješenja o izricanja mjera zabrane apelantu, odnosno da to ne propisuje niti jedna odredba ZKPFBiH. U prilog navedenom ukazano je da je člankom 140b. ZKPFBiH propisano da mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude. Nadalje, paušalnim je ocijenjen apelantov navod da je do sada u svemu poštovao izrečene mjere jer to nije opravdan razlog za njihovo ukidanje.
21. Najzad, ukazano je da se apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje kaznenog postupka može osigurati samo primjenom izrečenih mjera.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz članka II/3.(e) i (m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.
23. Obrazlažući navode o povredi prava na koja se pozvao, apelant je istaknuo da su mu mjere zabrane određene rješenjem Općinskog suda od 29. ožujka 2019. godine, te da sud niti jednom nakon toga nije preispitao opravdanost izrečenih mjera, pa je zbog toga 7. rujna 2019. godine podnio prijedlog za njihovo ukidanje. Apelant smatra neprihvatljivim stajalište iz osporenog rješenja prema kojem je neutemeljenim ocijenjen njegov navod da, s obzirom na protek vremena, razina osnove sumnje mora biti veća u odnosu na onu u trenutku određivanja mjera zabrane. Također ističe i da samo zato što je tražio ukidanje mjere zabrane putovanja radi mogućnosti rada, Općinski sud nije mogao zaključiti da ima namjeru odseliti se u drugo mjesto, pa da bi to utjecalo na neometano vođenje kaznenog postupka. U svezi s tim je istaknuo i da nije odgovoreno na njegove žalbene navode u ovom dijelu, odnosno da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže okolnosti iz kojih bi se mogao izvući zaključak o postojanju opasnosti od bjekstva, skrivanja i sl.
24. Apelant naglašava da je paušalno stajalište iz osporenih rješenja prema kojem je prijedlog za ukidanje mjere zabrane putovanje radi rada usmjeren na izbjegavanje kaznenog postupka. Prema njegovom mišljenju, jasno je da je ovakvo stajalište suda posljedica svojevrsnog prejudiciranja, pa je apsolutno neutemeljeno donositi zaključak o namjernom izbjegavanju postupka samom činjenicom što određena osoba ima namjeru preći državnu granicu radi legitimnog cilja – obavljanja posla radi stjecanja zarade.
25. U svezi s mjerom zabrane sastajanja sa svjedocima i ostalim osumnjičenim apelant je istaknuo da iz osporenih rješenja proizlazi da su ti razlozi postojali u vrijeme određivanja mjera, kao i da se nisu izmijenili ni nakon 22 mjeseca od izricanja mjera. Prema apelantovom mišljenju, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su za vrijeme koliko traju mjere zabrane postojale okolnosti koje su onemogućile vođenje kaznene istrage u konkretnom predmetu, prije svega, glede saslušanja svjedoka relevantnih za rasvjetljavanje konkretnog predmeta. Također, samo činjenica da se neki od osumnjičenih nalaze u bjekstvu ne može biti okolnost koja opravdava mjere zabrane. Prema njegovom mišljenju, to znači da sve dok se ostali osumnjičeni nalaze u bjekstvu, a što bi, hipotetički, moglo biti i neograničeno dugo, trebale bi biti na snazi i mjere izrečene njemu. Apelant smatra da takvo stajalište za posljedicu ima očiti nerazmjer između javnog interesa i njegovih ustavnih prava, posebice imajući u vidu da mjera prema kojoj ne može napustiti mjesto svog boravka traje već 22 mjeseca. Slijedom navedenog, apelant smatra da je izrečena mjera postala kazna prije kazne, odnosno da više ne služi svojoj svrsi – osiguranju prisustva u kaznenom postupku u granicama neophodnosti. Pri tome je apelant naglasio i da Općinski sud niti jednom tijekom trajanja mjera zabrane (22 mjeseca) nije postupio u skladu s imperativnom odredbom članka 140 b. točka 6. ZKPFBiH, a koja ne predviđa iznimke i koja propisuje da je dužnost suda preispitati, odnosno ispitati svaka dva mjeseca je li primjena mjera još opravdana.
26. Apelant smatra da samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene, uz konstataciju da su oni i nakon 22 mjeseca nepromijenjeni, uz nespornu činjenicu da redovni sud u istom razdoblju nije postupao u skladu sa zakonskom obvezom dvomjesečne kontrole daljnje opravdanosti mjera zabrane, upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, koji ne može biti opravdan ciljem izrečenih mjera onako kako je proklamiran u osporenim rješenjima Općinskog suda – osiguranje apelantovog prisustva i efikasno vođenje kaznenog postupka.
b)Odgovori na apelaciju
27. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da smatra da u postupku pred tim sudom nisu prekršena prava na koja je apelant ukazao.
28. Kantonalno tužiteljstvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da smatra neutemeljenim apelantove navode da su mu osporenim rješenjima prekršena prava na koja je u apelaciji ukazao. Nadalje, ukazano je da osporena rješenja sadrže valjane razloge i obrazloženja zbog čega i dalje egzistiraju razlozi za produljenje mjera zabrane.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Odjeljak 4. Mjere zabrane Članak 140.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičenik ili optuženik mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inozemstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičeniku ili optuženiku da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stavka 1. ovog članka, sud može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Članak 140a. stavak (1) toč. c) i d) i stavak (2) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
c) zabranu sastajanja sa određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i (2) Mjere zabrane iz stavka (1) ovoga članka mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz članka 140. ovoga Zakona, ili kao zasebne mjere.
Članak 140b. st. (3), (5), (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (3) Osumnjičenik ili optuženik će se u rješenju o izricanju mjera zabrane upozoriti da mu se može odrediti pritvor ako prekrši obvezu iz izrečene mjere. (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do pravomoćnosti presude, ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora, i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne, ako je toj osobi izrečena kazna zatvora.
Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudac za prijašnji postupak, sudac za prethodno saslušanje ili sudac, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita je li primijenjena mjera još potrebna.
(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produljuju ili ukidaju mjere zabrane stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz članka 25. stavka 6. ovoga Zakona u roku od tri dana od dana prijama žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.
Članak 140c. st. (1), (2) i (4) Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenika ili optuženika sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičenik ili optuženik mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice izvan kojih se osumnjičenik ili optuženik ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenika ili optuženika.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja osobne iskaznice za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati osobne podatke osumnjičenika ili optuženika, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja s određenim osobama sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičenik ili optuženik ne smije približiti određenoj osobi.
Članak 140d. stavak (2) Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenika ili optuženika da živi u svom domu u Bosni i Hercegovini, da se neometano viđa s članovima obitelji i bliskim srodnicima ili samo u Bosni i Hercegovini ili samo na mjestu određenom u zabrani napuštanja boravišta, osim kada se postupak vodi zbog kaznenog djela učinjenog na štetu člana obitelji ili bliskih srodnika, niti se može ograničiti pravo osumnjičenika ili optuženika da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela učinjenog u svezi s obavljanjem te djelatnosti.
Članak 240. st. (2) i (3) Okončanje istrage (2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provedbi istrage, tužitelj će obavijestiti glavnog tužitelja o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužitelj će odrediti novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti poduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.
(3) Ukoliko istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stavka (2) ovog članka, tužitelj će o razlozima zbog kojih istraga nije završena, u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužitelja, osumnjičenika i oštećenika.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
31. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
32. U svezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stajalište da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u tijeku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Europski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. prosinca 1988. godine, serija A, broj 146, stavak 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. lipnja 2003. godine, točka 18., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
33. U konkretnom slučaju kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o preispitivanju opravdanosti mjera zabrane ne predstavljaju utvrđenje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. Imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.
Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivanja
35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 64 0 K 048841 20 Kv 6 od 20. studenog 2020. godine, protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 26. studenog 2020. godine, a apelacija je podnesena 25. siječnja 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da shodno novijoj praksi (vidi pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4347/20 od 21. siječnja 2021. godine. toč. 32. i 43., dostupna na www.ustavnisud.ba) mjere zabrane sastajanja s određenim osobama ispituje u svezi s garancijama prava na privatni život iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Međutim, s obzirom na to da je u konkretnom slučaju ključno pitanje izostanka dvomjesečne kontrole izrečenih mjera, Ustavni sud ne smatra neophodnim u danim okolnostima konkretnog slučaja mjere zabrane ispitivati kroz oba ova prava. Stoga će Ustavni sud izrečene mjere zabrane ispitati isključivo kroz garancije članka II/3.(m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju (na koje pravo se apelant i pozvao) budući da bi zaključci zapravo bili identični.
Pravo na slobodu kretanja i prebivanja
39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivanja.
40. Članak 2. Protokola broj 4 uz Europske konvencije glasi:
1. Svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju jedne države ima na tom teritoriju, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svatko je slobodan napustiti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su sukladna zakonu i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprječavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stavka 1. mogu se u određenim oblastima, također, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena sukladno zakonu i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.
41. Ustavni sud podsjeća da članak 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određenog teritorija i pravo napustiti taj teritorij, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Europski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stavak 64., 11. srpnja 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stavak 61., ECHR 2001-V).
42. U konkretnom slučaju apelantu je određena mjera zabrane napuštanja boravišta prema kojoj mu je zabranjeno napuštanje prijavljene adrese stanovanja, te mjera zabrane putovanje, shodno kojoj mu je oduzeta putna isprava, zabranjeno izdavanje nove, odnosno zabranjen prelazak državne granice s osobnom iskaznicom. Najzad, apelantu je određena mjera zabrane sastajanja s ostalim osumnjičenim, kao i sa bliže označenih pet osoba. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja u smislu naprijed navedenog stajališta. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte s vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. veljače 2017. godine, stavak 88.).
43. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavku 3. članka 2. Protokola broj 4 i pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Europski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stavak 37., ECHR 2014, naprijed citiranu, Khlyustov, stavak 64.).
44. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom” zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnovu u domaćem pravu, već upućuje i na kvalitetu zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim osobama i predvidiv glede njegovih efekata (vidi, naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stavak 106. s referencama na relevantnu praksu Europskog suda). Pri tome, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje je li poštovan postupak propisan zakonom, Europska konvencija se, u biti, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obvezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
45. U konkretnom slučaju, iz apelantovih navoda proizlazi da ne osporava da su mjere zabrane utemeljene na relevantnim odredbama ZKPFBiH, ali tvrdi da nakon njihovog izricanja Općinski sud nije poštovao i proceduru propisanu člankom 140b. stavak 6. ZKPFBiH prema kojem je obvezan preispitati utemeljenost izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca.
46. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi zauzeo stajalište da izostanak obvezne dvomjesečne kontrole opravdanosti izrečenih mjera zabrane nije u skladu s proceduralnim pravilima domaćeg prava i da ne zadovoljavaju standard zakonitosti (vidi Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3924/17 od 25. listopada 2017. godine, točka 41., s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
47. U konkretnom slučaju, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da su mjere zabrane apelantu određene rješenjem od 29. ožujka 2019. godine, te da je njihova opravdanost prvi put preispitana tek nakon 22 mjeseca (rješenjem od 21. rujna 2019. godine), i to ne po službenoj dužnosti, kako je to određeno člankom 140b. stavak 6. ZKPFBiH, već po apelantovom prijedlogu, rješenjem od 21. rujna 2019. godine, tj. nakon 22 mjeseca.
48. Ustavni sud podsjeća da je u situaciji kada je tijekom trajanja izrečenih mjera zabrane redovni sud ipak preispitao opravdanost izrečenih mjera iako ne u zakonom propisanom roku, te kada osumnjičenom, odnosno optuženom nije bila uskraćena mogućnost i da žalbom preispita tu odluku, može prihvatiti da je zadovoljen zahtjev zakonitosti u smislu da je preispitana daljnja opravdanost mjera zabrane (vidi naprijed citiranu AP 3924/17, točka 45.).
49. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja (da je opravdanost izrečenih mjera zabrane iako mimo zakonskog roka preispitana, te da je apelant imao mogućnost ulaganja žalbe protiv odluke) Ustavni sud smatra da nema razloga da odstupi od navedenog stajališta, te zaključuje da je zahtjev zakonitosti u smislu da je preispitana daljnja opravdanost izrečenih mjera zadovoljen. Međutim, Ustavni sud naglašava da obveza dvomjesečne kontrole opravdanosti izrečenih mjera ni na koji način nije uvjetovana činjenicom da jednom izrečene mjere zabrane mogu trajati i do pravomoćnosti presude.
50. Nadalje, iz obrazloženja oba rješenja Općinskog suda proizlazi da je daljnje trajanje mjera zabrane u službi legitimnog cilja, tj. osiguranja apelantovog prisustva i efikasnog vođenja kaznenog postupka.
51. Najzad, potrebno je ispitati je li u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovih ustavnih prava, odnosno jesu li izrečene mjere zabrane doista neophodne u demokratskom društvu. Prema stajalištu Općinskog suda, upornost u izvršenju djela, točan uhodan način izvršenja, kontinuiranost i u više navrata dovođenje i održavanje u zabludi oštećene D. L., perfidnost, prijetnje, težina kaznenog djela, odnosno visina protupravne imovinske koristi, opravdavaju produljenje svih mjera zabrane izrečenih apelantu. Ustavni sud zapaža da su apelantu mjere zabrane određene zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio navedena kaznena djela, a koja je, prema stajalištu Općinskog suda, u istoj mjeri postojala kako u vrijeme određivanja tako i preispitivanja opravdanosti izrečenih mjera. Nadalje, iz rješenje kojim su mjere zabrane određene apelantu proizlazi da su mu mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja određene zbog postojanja opravdane bojazni da bi se apelant mogao „sakriti ili otići u drugo mjesto, možda ne s ciljem bjekstva, već npr. radi uposlenja ili eventualno zbog prijetnji ostalih supočinitelja”. Iz osporenog rješenja proizlazi da je zaključeno da postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao pobjeći i sakriti se jer je u prijedlogu inzistirao na vraćanju putnih isprava s obzirom na to da zbog zabrane napuštanja boravišta nije u mogućnosti raditi i osigurati svoju egzistenciju, a što upućuje na zaključak da bi mogao otići u drugo mjesto, pa čak i u inozemstvo. Nadalje, mjera zabrane sastajanja s ostalim osumnjičenim i „osobama“ koje su pobrojane u izreci rješenja (nije označeno i njihovo svojstvo) određena je zbog činjenice da se dvojica osumnjičenih nalaze u bjekstvu, da ih je potrebno ispitati i utvrditi povezanost s ostalim osumnjičenim „jer je, s obzirom na utvrđenu povezanost osumnjičenika, evidentno postojanje bojazni da bi isti mogli dogovoriti i utjecati na iskaze istih”.
52. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su pobrojani razlozi postojali u vrijeme određivanja mjera zabrane apelantu, te da se oni nisu promijenili ni nakon 22 mjeseca od izricanja mjera zabrane, kada je po prvi put preispitivana njihova daljnja opravdanost. Nadalje, imajući u vidu da se postupak protiv apelanta još uvijek nalazi u fazi istrage, za opravdanost izrečenih mjera zabrane relevantno je, kako je i istaknuo Općinski sud, postojanje osnove sumnje koja je, kako proizlazi iz osporenih rješenja, postojala kako u vrijeme njihovog određivanja tako i njihovog preispitivanja. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnove sumnje conditio sine qua non za određivanje ili produljenje mjera zabrane, kao što je to slučaj i sa određivanjem i produljenjem mjere pritvora, ali da to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za mjere zabrane relevantni i dovoljni razlozi, a na što upravo upućuje obvezna dvomjesečna kontrola njihove opravdanosti.
53. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su za vrijeme trajanja mjera zabrane od 22 mjeseca postojale okolnosti koje bi uputile na zaključak da je apelant na bilo koji način svojim postupanjem onemogućio ili ometao vođenje kaznene istrage u konkretnom predmetu. U osporenim rješenjima ukazano je na „objektivne razloge“ zbog kojih istraga nije mogla biti okončana, bez konkretizacije tih razloga i na koji način oni utječu na izrečene mjere zabrane apelantu. Također, Općinski sud je istaknuo i da se intenzivno provode istražne radnje („pretresanje stanova, pregledanje mobilnih telefona i dr.“). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz rješenja o određivanju mjera zabrane proizlazi da su kao dokazi u postupku predočeni, pored ostalog, zapisnici o pretresu imovine koju su koristili osumnjičeni (stanova i automobila), te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, a iz osporenog rješenja, kao ni iz interpretiranog stajališta Kantonalnog tužiteljstva nije moguće zaključiti gdje se i kako provode ove radnje i na koji način one eventualno opravdavaju egzistiranje mjera zabrane izrečenih apelantu. Također, iz osporenog rješenja proizlazi i da su apelant i ostali osumnjičeni dovedeni u vezu s brojevima telefona s kojih su primali i slali SMS poruke, te poruke putem Vibera. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da su mjere zabrane trajale već 22 mjeseca, a da u navodima Tužiteljstva, a ni u obrazloženju osporenih rješenja nema ništa što bi uputilo na zaključak o eventualnim mjerama koje se poduzimaju s ciljem okončanja istrage u smislu članka 240. st. 2. i 3. ZKPFBiH. Nadalje, iz rješenja o određivanju mjera zabrane proizlazi da je apelant saslušan u prisustvu svog branitelja, da je njegov iskaz sud ocijenio objektivnim i u suglasnosti s ostalim predočenim dokazima, kao i da u stvari i nije postojala bojazan da bi apelant mogao pobjeći ili sakriti se, već da bi mogao otići u drugo mjesto „npr. radi uposlenja ili da bi se sakrio od ostalih osumnjičenih“. Pri tome, eventualna bojazan da bi apelant mogao otići u inozemstvo može se preduprijediti i samo mjerom oduzimanja putnih isprava, odnosno zabranom prelaska državne granice s osobnom iskaznicom. Nadalje, iz osporenih rješenja proizlazi da okolnost o postojanju veza između osumnjičenih, odnosno da su sve radili u međusobnom dogovoru, proizlazi prvenstveno iz apelantovog iskaza, a mjera zabrane sastajanja s drugim osumnjičenim, te osobama čije svojstvo i nije naznačeno, određena je jer se dvojica osumnjičenih nalaze u bjekstvu i potrebno ih je saslušati i utvrditi povezanost s ostalim osumnjičenim.
54. Slijedom navedenog, samo puko pozivanje na razloge iz vremena kada su mjere zabrane određene, uz konstataciju da su oni i nakon 22 mjeseca nepromijenjeni, uz nespornu činjenicu da redovni sud u istom razdoblju nije postupao u skladu sa zakonskom obvezom dvomjesečne kontrole daljnje opravdanosti mjera zabrane, upućuje na izostanak potrebne marljivosti u postupanju, koji ne može biti opravdan ciljem izrečenih mjera onako kako je proklamiran u oba rješenja Općinskog suda – osiguranje apelantovog prisustva i efikasno vođenje kaznenog postupka (vidi naprijed citiranu AP 3924/17, točka 48.).
55. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo iz članka II/3.(m) Ustava Bose i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju.
56. Najzad, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju, odnosno preispitivanju opravdanosti mjera zabrane, u situaciji kada utvrdi da je povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivanja, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda, u skladu sa člankom 140b. stavak 6. ZKPFBiH, već trebala uslijediti dvomjesečna kontrola daljnje opravdanosti mjera zabrane, Ustavni sud smatra da je dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjera zabrane (vidi, mutatis mutandis, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4531/15 od 8. prosinca 2015. godine, toč. 68. i 69. s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Ostali navodi
57. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima prekršeno i pravo iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Međutim, ove navode nije posebno obrazlagao, a iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da su apelantu prekršene garancije prava iz citirane odredbe. Stoga, Ustavni sud osporena rješenja i nije ispitivao u svezi s apelantovom tvrdnjom o kršenju prava iz članka 6. stavak 2. Europske konvencije.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivanja iz članka II/3. (m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju kada mjere zabrane izrečene apelantu u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja ne postižu pravičnu ravnotežu između cilja kojem se teži i apelantovog ustavnog prava.
59. Na temelju članka 18. stavak (3) točka l), članka 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević