Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1263/21 („Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka)

Odluka donesena 27. 04. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1263/21

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

27. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1263/21, rješavajući zahtjev „Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Wiener osiguranje VIG“ a.d.

Banjaluka za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Wiener osiguranje VIG“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Aleksandar Stanojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 16. aprila 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 118006 20 Rev od 16. marta 2021. godine.

2. Istovremeno, apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odgodilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda od 16. marta 2021. godine i zabranilo pravnom licu ,,BMB Delta“ d.o.o. Gradiška (u daljnjem tekstu: tužitelj) da traži prinudno izvršenje osporene presude do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po podnesenoj apelaciji.

3. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 118006 16 Ps od 12. novembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja da se obaveže tuženi apelant da mu na ime naknade štete nastale na voćnjacima (za oštećene plodove, izgubljenu dobit, osušena stabla i dodatne troškove) isplati precizirane iznose (navedene u izreci presude) odnosno, ukupan iznos od 554.034,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je tužitelj obavezan da apelantu naknadi troškove postupka.

4. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza (uvida u brojne materijalne dokaze, nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, saslušanjem svjedoka i tužitelja) utvrdio da su tužitelj i apelant bili u materijalno pravnom odnosu na osnovu ugovora o višegodišnjem trajanju osiguranja (od 18. novembra 2013. do 18. novembra 2023. godine, u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim su, između ostalog, osigurani zasadi koji se nalaze u voćnjaku tužitelja (jabuke i kruške) od opasnosti grada, požara, groma, oluje, snježne lavine, nagomilavanja snijega i leda u krošnji, odronjavanja i klizanja tla. Navedenom ugovoru je prethodila procjena vrijednosti zasada odnosno, ponuda pravnog prednika apelanta („Jahorina osiguranje" a.d. Pale) koju je prihvatio tužitelj nakon čega su zaključene polise osiguranja (za osigurane zasade broj: 054226 i 054227), utvrđena ukupna godišnja premija osiguranje, te zaključen sporazum o plaćanju premije. Dalje, od posljedica olujnog nevremena praćenog gradom (25. juna 2014. godine) na voćnjaku tužitelja je nastala velika materijalna šteta (na plodovima i stablima) koja je prijavljena apelantu 4. jula 2014. godine uz dostavljenu procjenu štete. Komisija apelanta je u dva navrata izlazila na lice mjesta i konstatovala predmetnu štetu odnosno da nema osušenih stabala, da su prinosi manji od očekivanog, te obavijestila tužitelja da se polise broj 054226 i 054227 ne odnose na plodove voćaka nego na osiguranje stabala, nakon čega je apelant 13. jula 2015. godine donio odluku o odbijanju odštetnih zahtjeva kao i odluku kojom je odbijen prigovor i potvrđena prvostepena odluka. U svojim odlukama apelant je istakao da je u obavezi da plati samo naknadu za potpuno uništenje stabla odnosno čokota, te da je komisija ustanovila da nije došlo do kompletnog sušenja odnosno uništenja niti jednog od osiguranih stabala, zbog čega su tužiteljevi odštetni zahtjevi odbijeni u cijelosti.

5. Nakon što je utvrđeno da je tužitelj aktivno legitimisan u konkretnom postupku (u skladu sa odredbama čl. 897. u vezi sa članom 919. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO), Okružni privredni sud je naveo da sporno pitanje za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva predstavlja pitanje da li su zaključene polise podrazumijevale osiguranje stabala i ploda (kako to tvrdi tužitelj) ili samo stabala (kako to tvrdi apelant). S tim u vezi, sud je citirao odredbe predmetnog ugovora (član 1.) kojim je propisano da će ugovarač osiguranja osigurati zasade voća (stabla voćaka - zasad u rodu) na navedenim parcelama tužitelja prema Posebnim uslovima za osiguranje stabala voćaka i čokota vinove loze - zasada u rodu. Dalje, Opštim uslovima za osiguranje imovine (čl. 12. i 27.) su regulisana pitanja zaključenja ugovora o osiguranju, te obaveze osiguranika i osiguravača kada nastupi osigurani slučaj, dok je odredbama Posebnih uslova za osiguranje (čl. 1., 2. i 6.) propisano, između ostalog, da se naknadu iz osiguranja naplaćuje samo za potpuno uništena stabla odnosno čokote. Okružni privredni sud je na osnovu navedenih odredbi zaključio da je predmet osiguranja u konkretnom slučaju bilo osiguranje stabala jabuke i kruške i to od potpunog uništenja, a nikako osiguranje plodova.

6. Presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 118006 19 Pž od 11. marta 2020. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.

7. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, kao i žalbene navode tužitelja, te je naveo da je osporena odluka zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno materijalno pravo pri čemu nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka. Dalje, ponovljene su nesporno utvrđene činjenice i sadržaj predmetnog ugovora, kao i odredbe Opštih i Posebnih uslova za osiguranje, te je istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je predmet osiguranja u konkretnom slučaju samo osiguranje stabala jabuke i kruške i to od potpunog uništenja a ne i osiguranje plodova. Naime, prvostepeni sud je svoj zaključak potkrijepio i činjenicom da je na predmetnim polisama osiguranja naznačeno da se primjenjuje tarifna grupa 4 koja podrazumijeva osiguranje stabala voćaka i čokota vinove loze (osnovni rizici) a sve prema članu 1. Posebnih odredbi Tarife premija XIII za osiguranje usjeva i plodova. Osim toga, ponuda (koju je prihvatio tužitelj) nije sadržavala osiguranje plodova kao predmet osiguranja niti obračunatu premiju za osiguranje plodova odnosno, na predmetnoj ponudi i u ugovoru o višegodišnjem osiguranju navedeno je da se osiguravaju samo stabla voća. Također, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se ne podrazumijeva da je plod neke voćke uvijek osiguran a da je stablo osigurano samo ako se posebno ugovori, iz razloga što se stablo i plodovi kod osiguranja uvijek posmatraju posebno i posebno se ugovaraju. Viši privredni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 5. Posebnih uslova za osiguranje (kojim je propisan način procjene nastale štete i šta se smatra potpuno uništenim stablima odnosno čokotima), te nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke i zapisnike o procjeni štete uz zaključak da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno interpretirao nalaz navedenog vještaka. Naime, kada se nalaz i mišljenje vještaka dovede u vezu sa zapisnikom o uviđaju i procjeni štete imovine (od 2. jula 2015. godine koji je potpisan od predstavnika apelanta, tužitelja i komisije apelanta) da nema osušenih stabala, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio odlučnu činjenicu da apelant (osiguravač) nije dužan nadoknaditi štetu na osiguranim stablima jabuke i kruške od osiguranog rizika. Ovo iz razloga što predmet osiguranja mogu biti samo potpuno uništena stabla odnosno čokoti a ne i djelimično oštećena stabla odnosno, stabla koja se nisu osušila ili koja su postala nesposobna za dalju vegetaciju i proizvodnju. Neosnovani su i žalbeni navodi da je došlo do povrede odredaba parničnog postupka tj. da sud nije cijenio iskaze saslušanih svjedoka tužitelja. Ovo zbog toga što je prvostepeni sud u tom pogledu dao valjane razloge zašto nije posebno cijenio izjave pojedinih svjedoka, dok je svoju odluku zasnovao na objektivno izvedenim dokazima uz pravilno tumačenje namjere i volje ugovornih stranaka koja proizilazi iz predmetnog ugovora, polisa osiguranja, Opštih i Posebnih uslova za osiguranje te zapisnika o uviđaju i procjeni štete.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 118006 20 Rev od 16. marta 2021. godine djelimično je usvojena revizija tužitelja i preinačene su nižestepene presude na način što je obavezan apelant da tužitelju naknadi nastalu štetu u ukupnom iznosu od 69.708,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (bliže precizirano u izreci presude), dok je u ostalom dijelu odbijena revizija.

9. Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, te je naveo da se u konkretnom slučaju, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, odredbi ZOO, odredbi Opštih i Posebnih uslova za osiguranje, radilo o osiguranju stabala voća (kruške Sorte „Viljamovka” i jabuke sorte „Ajdared”, „Zlatni delišes”, „Greni smit“ i „Pink ledijem“), a ne o osiguranju plodova. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je prema odredbi člana 26. ZOO ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora, dok je bitni sastojak svakog ugovora predmet ugovora o kojem govore odredbe čl. 46. do 50. ZOO. Obzirom da je predmetni ugovor zaključen i polise sačinjene po odredbama Posebnih uslova za osiguranje (i to za osiguranje zasada odnosno stabala voćaka, a ne i plodova), proizlazi da su neosnovani navodi tužitelja da se saglasno odredbi člana 12. stav 2. tačka 12. Opštih uslova za osiguranje usjeva i plodova podrazumijeva da su osigurani i plodovi (koji usput rečeno, ni na koji način nisu ni spomenuti, niti u ponudi za zaključenje ugovora, niti u ugovoru i polisama).

10. Suprotno navedenom, Vrhovni sud je istakao da se osnovano pobija drugostepena odluka, u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu štete za uništena stabla. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije sporna činjenica da je 25. juna 2014. godine olujno nevrijeme (grad) pogodio voćnjake tužitelja odnosno, da se desio se osigurani slučaj (grad), koji ima u vidu odredba člana 898. ZOO, zbog čega je apelant, u skladu sa odredbom člana 919. stav 1. ZOO i člana 2. stav 1. Posebnih uslova za osiguranje, obavezan da isplati tužitelju iznos tražen po osnovu uništenih stabala. Vrhovni sud je naveo da je visina dosuđenog iznosa po ovom osnovu utemeljena na nalazu vještaka poljoprivredne struke koji je utvrdio da u voćnjacima tužitelja nedostaje (odnosno da su se osušila i da su uklonjena) 923 stabla kruške vrijednosti 37.885,99 KM i 1789 stabala jabuke vrijednosti 31.822,01 KM. Navedeni vještak je svoj nalaz obrazložio (na ročištu od 24. aprila 2018.godine) tako što je naveo da je, imajući u vidu olujno nevrijeme praćeno gradom iz 2014. godine, uzrok sušenja nedostajućih stabala „vrlo vjerovatno, odnosno sigurno grad“. Pored toga, vještak je istakao da su i na stablima koja nisu uklonjena vidljive mehaničke povrede, obzirom da nije rađena rekonstruktivna rezidba (kada ploda ne bi bilo u naredne tri godine) nego je rađena samo redovna rezidba. U prilog zaključku da su nedostajuća stabla uništena gradom (kao osiguranim slučajem) je i okolnost da je komisija apelanta u zapisniku (na licu mjesta od 2. jula 2015. godine) konstatovano da nedostaje određeni broj stabala kruške i jabuke. Obzirom da nema nikakvih dokaza, pa čak ni tvrdnji, da su stabla mogla biti uništena a zatim uklonjena iz nekog drugog razloga (bolesti, mraza i slično), ima se smatrati da su uništena upravo gradom kao jedinim poznatim događajem u relevantnom periodu, koji je mogao uzrokovati njihovo uništenje. Činjenica da na licu mjesta nisu nađena sasušena stabla, na čemu apelant temelji tvrdnju da ih nije ni bilo odnosno, da uklanjanje nekih stabala nije uzrokovano gradom kao osiguranim slučajem, ne može rezultirati drugačijim zaključkom, budući da su sasušena stabla (prema nalazu vještaka poljoprivredne struke) morala biti uklonjena, jer su tako ranjiva i oštećena predstavljala potencijalnu opasnost od širenja određenih bolesti, zaključio je na kraju Vrhovni sud. Zakonsku zateznu kamatu Vrhovni sud je dosudio od 2. jula 2015. godine kada je sačinjen zapisnik o uviđaju i procjeni štete (od strane komisije apelanta i predstavnika tužitelja), dok je odluku o troškovima postupka donio u skladu odredbom člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), uspjehom stranaka u parnici i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

11. Apelant smatra da su osporenom odlukom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom kontekstu apelant je naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka koji je okončan osporenom presudom, te je istakao da je osporena presuda proizvoljna jer su pri donošenju iste proizvoljno primijenjena procesna ovlaštenja, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi apelant je ukazao da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odstupio od svoje dosadašnje prakse kada je odlučivao o istim pravnim pitanjima (naveden stav zauzet u predmetu broj 59 0 Ps 000078 16 Rev 3 od 24. augusta 2016. godine, u pogledu ocjene dokaza), te je opširno naveo ostale propuste koje je napravio Vrhovni sud u konkretnom slučaju. Naime, apelant smatra da je osporenom presudom došlo do povrede prava na pravično suđenje u segmentu proizvoljne primjene načela slobodnog sudijskog uvjerenja u ocjeni neposrednih dokaza (član 8. ZPP), u direktnoj vezi sa načelom neposrednosti (član 4. ZPP) i proizvoljne primjene odredbe člana 240. ZPP. Apelant je istakao da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno zbog proizvoljne ocjene provedenih dokaza (posebno ukazujući na nalaz i mišljenje vještaka), kao i da je proizvoljno primijenjena odredba člana 925. ZOO u vezi sa odredbom člana 5. Posebnih uslova za osiguranje, kao i da je proizvoljno dosuđena kamata, te je ukazao na protivrječnost izreke i obrazloženja osporene odluke. Također, apelant je istakao da navedene povrede prava na pravično suđenje u konačnici mogu da dovedu do povrede njegovog prava na imovinu, iz razloga što je zbog proizvoljnog tumačenja pravnih propisa obavezan da plati iznos od 69.708,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 2. jula 2015. godine do isplate

12. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je ukazao da je osporenom odlukom obavezan da plati određeni iznos tužitelju (koji može da protiv njega pokrene izvršni postupak i naplati dosuđeni iznos), kao i da nema mogućnost da odgodi eventualno izvršenje i na taj način spriječi štetu koja bi mu nastala ako se provede osporena presuda. Apelant je ponovio da je osporena presuda donesena očito proizvoljnom primjenom prava, da je nejasno kome se obaveza iz presude treba ispuniti zbog protivrječnosti izreke i obrazloženja, te da je istom provrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, zbog čega smatra da bi ista morala da bude ukinuta. Apelant je kao posebnu okolnost, koja ugrožava njegovo pravo na imovinu, naveo da su bankovni računi tužitelja konstantno blokirani već skoro godinu dana, te smatra da u slučaju kada bi postupio po osporenoj presudi, a da nakon toga ta presuda bude ukinuta, ne bi postojala faktička mogućnost povrata uplaćenih sredstava. Shodno navedenom, apelant smatra da postoje opravdani razlozi zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se odgodilo izvršenje osporene presude Vrhovnog suda.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnio protiv konačne presude Vrhovnog suda.

16. Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njegovih ustavnih prava u kontekstu osporene odluke Vrhovnog suda, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo posebno imajući u vidu da tvrdnja apelanta da bi eventualnim provođenjem postupka izvršenja pretrpio neotklonjive štetne posljedice, sama po sebi, kako je već rečeno, ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.

17. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru odnosno nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.

18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1263/21 („Wiener osiguranje VIG“ a.d… | Sudska praksa | Aktio