Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1433/21 (A.Č.S.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Mjenica
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1433/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1433/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela A. Č. S., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela A. Č.

S. protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 P 317159 20 Rev od 19. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 317159 17 Gž od 22. travnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 317159 13 P od 27.

lipnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A. Č. S. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Ilidže, koju zastupa Alen Nakić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 23. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 317159 20 Rev od 19. siječnja 2021. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 317159 17 Gž od 22. travnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 317159 13 P od 27. lipnja 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, obvezana je apelantica da tužiteljici („Intesa Sanpaolo Banka“ d.d. Sarajevo) na temelju mjenice određene serije izdane u Sarajevu 14. travnja 2009. godine, koja je dospjela na plaćanje 23. listopada 2012. godine i koja je protestirana 25. listopada 2012. godine u Općinskome sudu, isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen revizioni prigovor apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnoga prava iz Zakona o mjenici (u daljnjemu tekstu: ZOM). Vrhovni je sud istakao da apelantica u reviziji istječe da je došlo do nepravilne primjene čl. 107. st. 1. i 2. u svezi sa čl. 106. i 35. st. 1. ZOM, jer je po vještaku grafološke struke utvrđeno da apelantica nije upisala datum dospijeća na predmetnoj mjenici, kao niti ostale elemente, pa da se stoga ta mjenica ima smatrati mjenicom po viđenju. Vrhovni je sud istakao da, dakle, apelantica smatra spornu mjenicu mjenicom po viđenju iz čl. 107. st. 2. ZOM i da je shodno tome podnesena na plaćanje nakon isteka jedne godine od dana izdavanja, pa da stoga ne može poslužiti za dosudu potraživanja. Vrhovni je sud istakao da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da se radilo o bjanko mjenici, koju je apelantica potpisala i koja je dana tužiteljici kao povjeriteljici sa ovlaštenjem da ju popuni sa nedostajućim elementima. Vrhovni je sud istakao da je pravilno cijenio nižestupanjski sud da činjenica da apelantica nije svojeručno ispunila predmetnu mjenicu, kako je to utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka, samo po sebi ne znači da je ista popunjena protivno ZOM. Vrhovni je sud istakao da, naime, ZOM ne propisuje obvezu da svi slogovi vlastite mjenice budu upisani svojeručno. Vrhovni je sud istakao da, kako je prvostupanjski sud utvrdio da je bjanko mjenica predana tužiteljici sa ovlaštenjem da je ona popuni, te da apelantica nije dokazala suprotno, tako je mjenica u trenutku naplate imala sve bitne sastojke, što je u tomu smislu prihvatio i drugostupanjski sud. Vrhovni je sud istakao da iz tijeka postupka proistječe da apelantica nije ponudila niti jedan dokaz u svezi s prigovorima o neutemeljenosti tužbenoga zahtjeva i visini mjeničnoga duga, što je sve pravilno cijenio drugostupanjski sud. Vrhovni je sud istakao da je predmetna mjenica dospjela na plaćanje 23. listopada 2012. godine, te protestirana 25. listopada 2012. godine u zakonskome roku (iz čl. 39. st. 1. ZOM) i podnesena na naplatu u roku propisanome odredbom čl. 80. st. 2. ZOM. Vrhovni je sud istakao da, stoga, kako apelantica nije dokazala neutemeljenost tužbenoga zahtjeva tužiteljice, kako glede osnova tako i visine mjeničnoga duga, ovaj sud je prihvatio odluku drugostupanjskoga suda u cijelosti kao pravilnu i zakonito donesenu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući kako je sporna mjenica zapravo mjenica po viđenju, a ne bjanko mjenica, pri tomu navodeći i to kako ZOM uopće ne propisuje i ne regulira pitanje bjanko mjenice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelantica mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, tj. ako apelantica nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji ponavlja navode da se u konkretnome slučaju radilo o mjenici po viđenju, a ne bjanko mjenici, koje je navode istjecala u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1433/21 (A.Č.S.) | Sudska praksa | Aktio