Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5003/19 (J.A.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5003/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-5003/19, rješavajući apelaciju J. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela J. A.

protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 025638 16 U od 25. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. J. A. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kaknja, podnijela je 28. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 025638 16 U od 25. oktobra 2019. godine.

2. Rješenjem Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-I-08-24/10-503/12 od 8. septembra 2014. godine apelantici je odobreno izdvajanje sredstava iz budžeta Ministarstva za 2014. godinu za kapitalna ulaganja – investicije u poljoprivredna gazdinstva koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda iz dodatka I Zakona o poljoprivredi u periodu od 1. juna 2010. godine do 31. decembra 2011. godine, i to za projekat „Izgradnja i opremanje štale za tov pilića“ u određenom novčanom iznosu. Istim rješenjem određene su instrukcije o uplati novčanih sredstava apelantici, zatim obaveze apelantice, kao klijenta, te način kontrole utroška dodijeljenih novčanih sredstava (sve detaljno navedeno u izreci rješenja).

3. Rješenjem Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) broj 1879/2015 od 16. decembra 2015. godine, u cilju zaštite javnog interesa, ukinuto je izvršno rješenje Ministarstva od 8. septembra 2014. godine.

4. U upravnom sporu apelantice protiv rješenja tužene od 16. decembra 2015. godine Kantonalni sud je donio Presudu broj 09 0 U 025638 16 U od 25. oktobra 2019. godine kojom je predmetnu tužbu odbio.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja ispitao i cijenio u granicama zahtjeva iz tužbe, u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Nadalje, ukazao je na činjenice koje proizlaze iz podataka spisa, pri čemu je, između ostalog, istakao da je Federalna uprava za inspekcijske poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava), odnosno federalni poljoprivredni inspektor na traženje tužene i Ministarstva kod apelantice izvršio kontrolu primjene Zakona o novčanim podrškama u poljoprivredi i ruralnom razvoju - kapitalna ulaganja u poljoprivredu u periodu od 1. juna 2010. - 31. decembra 2011. godine, u vezi sa tačkom B/1-A, čl. 6., 7. i 9. Pravilnika o uslovima i načinu ostvarivanja novčanih podrški po modelu ruralnog razvoja - izgradnja i opremanje objekata u stočarskoj proizvodnji. Kantonalni sud je naveo da je inspektor, nakon uvida u predočenu dokumentaciju, obilaska predmetnog objekta na apelantičinom imanju i analize procjena sudskih vještaka, konstatovao da stvarno stanje na terenu ne odgovara stanju prikazanom u procjeni (na kojoj je zasnovan apelantičin zahtjev za novčanu podršku podnesen Ministarstvu), jer dio prikazanih radova još nije izvršen, kao i da je apelantičin zahtjev za novčanu podršku zasnovan na netačnoj i nerealnoj procjeni vještaka i nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je imalo direktan uticaj na odlučivanje o dodjeli novčane podrške. Kantonalni sud je potom ukazao na to da je Federalna uprava Ministarstvu uputila obavijest kojom je zahtijevala da se radi utvrđenih nepravilnosti i nelogičnosti, zloupotrebe suštine poticajne mjere i omogućavanja nenamjenskog utroška budžetskih sredstava apelantici ne izvrši isplata federalne podrške, nego da se izvrše dodatne provjere i angažuje sudski vještak radi ponovne procjene vrijednosti uloženih vlastitih sredstava u predmetnu investiciju, a nakon čega je Ministarstvo u martu 2015. godine izvršilo novu procjenu po vještaku građevinske struke. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj navedene procjene, kao i procjene vještaka mašinske struke u kojoj je, između ostalog, naglašeno da su procjene nerealne i da je apelantica prilikom apliciranja dala netačne podatke, odnosno da je zahtjev za novčanu podršku zasnovan na netačnoj i nerealnoj procjeni vještaka i nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju (sve detaljno navedeno u obrazloženju presude).

6. Kantonalni sud je dalje ukazao na sadržaj odredaba člana 261. stav 1. i člana 263. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), na osnovu kojih je tužena donijela osporeno rješenje. Nadalje, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, podatke spisa predmeta, razloge date u obrazloženju osporenog rješenja, navode tužbe i odgovora na tužbu, kao i upozorenje Federalne uprave, Kantonalni sud je istakao da je tužena na osnovu člana 19. stav 4. Zakona o Vladi Federacije Bosne i Hercegovine na sjednici održanoj 20. avgusta 2015. godine donijela zaključak kojim je, tačkom 1., usvojila objedinjeni izvještaj Federalne uprave o izvršenim inspekcijskim nadzorima odobrenih novčanih podrški u poljoprivredi po zaključcima tužene (preciziranih u obrazloženju presude). Nadalje, tačkom 2. je određeno da će tužena po pravu nadzora ukinuti rješenje kojim je odobreno pravo na novčanu podršku u skladu sa članom 260. stav 2. i članom 263. ZUP, u predmetima u kojima je Ministarstvo donijelo rješenja o odobravanju novčane podrške na osnovu kojih je isplaćen dio sredstava u određenom iznosu, a federalni poljoprivredni inspektor utvrdio „da klijent nije ispunio uslove za dodjelu novčanih podrški i donio rješenje o povratu isplaćenog dijela podrške“, dok je tačkom 3. određeno da će tužena na osnovu člana 260. stav 2. i člana 261. ZUP, u predmetima u kojima je Ministarstvo, kao prvostepeni organ, rješenjem odobrilo, a nije izvršena isplata sredstava, a federalni poljoprivredni inspektori u postupku inspekcijskog nadzora utvrdili da klijent ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na podršku, po pravu nadzora ukinuti takva rješenja.

7. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je tužena radi uočenih nepravilnosti u cilju zaštite budžetskih sredstava, javnog poretka i sprečavanja nastanka poremećaja u privredi, pravilno obustavila daljnje isplate po rješenjima kojima su „klijentu“ odobrene novčane podrške, a nisu isplaćene, odnosno u kojima odobrena podrška nije isplaćena. Nadalje, da je na prethodno pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i izveden pravilan zaključak da je zahtjev apelantice, kao klijenta, za novčanu podršku zasnovan na nerealnim procjenama i nepravilno i nepotpuno utvrđenim činjenicama što je imalo direktan uticaj na odlučivanje prilikom dodjele novčane podrške. Pri tome, Kantonalni sud je zaključio da je tužena pravilno odlučila osporenim aktom, sve u cilju zaštite javnog interesa i sprečavanja protuzakonite dodjele i nenamjenskog utroška budžetskih sredstava.

8. U odnosu na apelantičine tužbene navode, Kantonalni sud je dalje istakao da se institut „vanrednog ukidanja rješenja“ iz člana 263. ZUP odnosi na zakonita rješenja koja su u upravnom postupku stekla svojstvo izvršnosti, kao što je u konkretnom slučaj. Nadalje, da je nedvojbeno utvrđeno da takvo rješenje ne može biti izvršeno zbog toga što bi se njegovim izvršenjem nanijela šteta javnim interesima ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, odnosno da je ukidanje pravosnažnog rješenja, koje je prilikom donošenja bilo pravilno i na zakonu zasnovano, ali je uslijed promijenjenih okolnosti postalo štetno po javne interese, pravilno izvršeno u cilju važnih javnih interesa. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da navedeni institut prema svojim obilježjima predstavlja radikalnu upravnu mjeru do koje može doći samo ako nastane neka situacija koja teško ugrožava važan javni interes, odnosno u konkretnom slučaju radi otklanjanja poremećaja u privredi. Dalje, da bi započinjanje izvršenja, odnosno daljnje izvršenje takvih akata pričinilo određene ozbiljne društveno štetne posljedice, a akt postaje opasan, odnosno nesnošljiv po dotična društvena dobra (sprečavanja nastanka poremećaja u privredi). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao na to da je iz zaključaka tužene jasno da su obustavljene daljnje isplate po rješenjima kojima su klijentima odobrene novčane podrške, a nisu isplaćene, u ukupnom iznosu od 3.956.148,71 KM, te da je odlučeno da se sva rješenja kojima je odobrena, a neisplaćena novčana podrška, u koju kategoriju spada i predmetno, moraju ukinuti, jer bi ista, posmatrajući cjelokupni iznos, predstavljala tešku opasnost za javni poredak, zbog čega može nastati velika materijalna šteta po budžet i finansijski poredak Federacije Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da je potrebno spriječiti daljnje izvršenje isplate odobrenih novčanih podrški, te da nema drugog načina da se nastali vanredni poremećaj uspješno otkloni drugim sredstvima, kao i da se javni interes mora zaštititi i spriječiti poremećaj u privredi u Federaciji Bosne i Hercegovine. Nadalje, cijeneći činjenicu da nema drugostepenog organa koji bi ukinuo postojeća izvršna rješenja Ministarstva, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju predmetno rješenje može po službenoj dužnosti ukinuti i tužena u smislu odredaba člana 261. stav 1. i člana 263. ZUP. U konačnici, Kantonalni sud je zaključio da je osporeni akt tužene zakonit, a tužbeni prigovori neosnovani, zbog čega je primjenom odredbe člana 36. st. 1. i 2. ZUS odlučeno kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

9. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, između ostalog, navodi da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Nadalje, tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed nezakonitog postupanja redovnog suda, kao i organa u upravnom postupku, i to na način da je došlo do proizvoljne i diskriminatorske primjene pozitivnih propisa, a koje je u vezi sa potpuno netačnim i nepotpunim utvrđivanjem činjenica. Apelantica, također, smatra da osporena odluka nije obrazložena na zakonom određen način, pri čemu ističe da se nije dovoljno samo formalno pozvati na određene propise ili ih citirati, već da su nadležna tijela, a naročito sudovi, dužni obrazložiti na temelju kojih činjenica i okolnosti su utvrdili da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjene pretpostavke iz tih propisa. Nadalje, navodi da se u obrazloženju pobijane presude redovni sud nije očitovao o svim bitnim navodima iz tužbe, te da iste nije cijenio u odnosu na pozitivne zakonske propise, kao ni u odnosu na navode tužene. Apelantica dalje ukazuje na hornologiju predmetnog postupka, pri čemu ističe da kršenje njenih prava počinje provođenjem inspekcijskog nadzora, s obzirom da ona nije bila svjesna, niti prisutna inspekcijskom nadzoru, a koji je rezultirao donošenjem rješenja tužene i osporene presude. S tim u vezi, tvrdi da joj je u potpunosti bilo onemogućeno sudjelovanje u postupku, iznošenje dokaza i činjenica. Nadalje, navodi da neobrazloženo pozivanje na postojanje javnog interesa stvara izuzetnu pravnu nesigurnost, o čemu postupajući sud nije vodio računa, nego je u potpunosti zauzeo diskriminatorski stav u odnosu na apelanticu. Također, smatra da se u konkretnom slučaju zakonska odredba koja omogućava ukidanje neke odluke u upravnom sporu zbog zaštite javnog interesa iskoristila da bi se apelantici uskratila ranije stečena prava i da je pozivanje na tu zakonsku odredbu u konkretnom slučaju bilo samo sebi svrha. U konačnici, apelantica navodi da je uslijed nezakonitosti u upravnom postupku došlo i do povrede prava na pristup sudu, te ukazuje na to da postupajući sud prilikom obrazlaganja presude nije cijenio dokaze pojedinačno i u njihovoj cjelokupnosti i suprotstavljenosti dokazima i navodima suprotne strane.

Relevantni propisi

10. Zakon o upravnom postupku (“Službene novine Federacije BiH”, br. 2/98 i 48/99)

3. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora Član 260. stav (2) (2) Rješenje koje je konačno u upravnom postupku može se ukinuti po pravu nadzora ako je njime očigledno povrijeđen materijalni zakon. U stvarima u kojima sudjeluju dvije ili više stranaka sa suprotnim interesima rješenje se može ukinuti samo po pristanku zainteresiranih stranaka.

Član 261. stav (1) (1) Rješenje može poništiti ili ukinuti po pravu nadzora drugostepeni organ. Ako nema drugostepenog organa, rješenje može poništiti ili ukinuti Vlada Federacije, ako se radi o rješenju federalnog organa uprave ili federalne ustanove, odnosno vlada kantona ako se radi o rješenju kantonalnog organa uprave ili kantonalne ustanove, kao i o rješenju općinskog načelnika ili gradonačelnika, odnosno općinske ili gradske službe za upravu.

5. Vanredno ukidanje rješenja Član 263.

(1) Izvršno rješenje može se ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja teške i neposredne opasnosti po život i zdravlje ljudi, javnu sigurnost, javni mir i poredak ili javni moral, ili radi otklanjanja poremećaja u privredi, ako se to ne bi moglo uspješno otkloniti drugim sredstvima, kojima bi se manje diralo u stečena prava. Rješenje se može ukinuti i samo djelimično, u opsegu koliko je neophodno da se opasnost otkloni ili zaštite navedeni javni interesi.

(2) Ako je rješenje donio prvostepeni organ, to rješenje može, u smislu stava 1. ovog člana, ukinuti drugostepeni organ, a ako drugostepenog organa nema - odgovarajući organ iz stava 1. člana 261. ovog zakona.

(3) Protiv rješenja kojim se izvršno rješenje ukida dopuštena je žalba samo kad je to rješenje donio prvostepeni organ. U suprotnom, protiv takvog rješenja može se neposredno pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda.

(4) Stranka koja usljed ukidanja rješenja trpi štetu ima pravo na naknadu samo stvarne štete. Za rješavanje o zahtjevu za naknadu štete nadležan je u prvom stepenu sud koji bi po Zakonu o upravnim sporovima bio nadležan za rješavanje upravnog spora protiv rješenja donesenog na osnovu ovog člana. O visini naknade štete ovaj sud rješava po općim pravilima o naknadi štete uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja.

11. Zakon o upravnim sporovima (“Službene novine Federacije BiH”, broj 9/05) Član 34.

Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe i pri tom je vezan razlozima tužbe.

Ako sud po zahtjevu iz tužbe utvrdi da je osporeni upravni akt ništavan, poništit će ga, a ako su razlozi ništavnosti sadržani i u prvostepenom upravnom aktu, poništit će i taj akt.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je redovni sud ocijenio dokaze, utvrdio činjenično stanje, primijenio pozitivno-pravne propise, kao i na to da nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud detaljno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržine izvedenih dokaza, te da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja iznio svoje zaključke u pogledu apelantičinog tužbenog zahtjeva. Naime, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP i ZUS, dao detaljne, jasne i precizne razloge kada je zaključio da su apelantičini tužbeni prigovori neosnovani, posebno ističući da je tužena pravilno riješila osporenim aktom, a sve u cilju zaštite javnog interesa i sprečavanja protuzakonite dodjele i nenamjenskog utroška budžetskih sredstava. Ustavni sud u ovakvom zaključku Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. U odnosu na navode apelantice o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Osim toga, nesporno je da je apelantici omogućeno da o njenoj tužbi odluči redovni sud u postupku u kojem je donesena meritorna presuda, te su, stoga, neosnovani njeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud podsjeća da je ista činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj dosadašnjoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP 2656/19 od 22. aprila 2020. godine i AP 227/20 od 22. aprila 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud uočava da su u navedenim predmetima, koji su okončani osporenim presudama Kantonalnog suda, također, ukinuta rješenja Ministarstva kojima je apelantima iz budžeta Ministarstva za 2014. godinu za kapitalna ulaganja - investicije u poljoprivredna gazdinstva koja se bave proizvodnjom poljoprivrednih proizvoda iz dodatka I Zakona o poljoprivredi odobrena novčana podrška u određenim novčanim iznosima za različite projekte. Ustavni sud je navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i/ili drugih prava ocijenio kao prima facie neosnovane.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5003/19 (J.A.) | Sudska praksa | Aktio