Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1424/21 (E. S.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Pravo na odbranu
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1424/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1424/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Edin Smajlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Edin Smajlović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 180641 20 Kž od 12. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Edin Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Srđan Petrić advokat iz Zenice, podnio je 23. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 180641 20 Kž od 12. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 180641 20 K od 23. oktobra 2020. godine apelant je oglašen krivim zbog produženog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav (2) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i obavezan da na ime troškova predmetnog postupka u vidu paušala plati iznos od 100,00 KM, kao i da oštećenom nadoknadi štetu u iznosu od 1.025,74 KM, a kako je to bliže određeno u predmetnoj presudi.

3. Odlučujući o žalbi branioca apelanta izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 23. oktobra 2020. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 43 0 K 180641 20 Kž od 12. februara 2021. godine predmetnu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivično-pravnoj sankciji tako da je apelanta, zbog produženog krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, primjenom tog člana i člana 49. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio pravo na odbranu apelanta nepostavljanjem branioca apelantu zbog složenosti predmeta i neznanja apelanta, jer se iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 22. oktobra 2020. godine jasno vidi da je apelant poučen o svim pravima koja se odnose na odredbe člana 274. ZKP FBiH, a koju pouku je apelant u potpunosti razumio i o tome se izjasnio direktno na zapisnik. Kantonalni sud je naveo da se, osim toga, iz navedenog zapisnika vidi da je apelant razumio optužnicu, te da nije tražio da mu se bilo šta posebno objasni iz predmetne optužnice, kao i da se iz predmetnog zapisnika ne vidi da je apelant izričito tražio postavljanje ili izbor branioca, zbog čega su neosnovani žalbeni prigovori koji se odnose na branioca, a samim tim i na odbranu apelanta. Kantonalni sud je naveo da, dakle, prvostepeni sud prilikom donošenja svoje presude nije načinio bitne povrede odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tač. d) i k) ZKP FBiH.

5. Kantonalni sud je dalje naveo da je u prvostepenom postupku izvršena pravilna ocjena dokazne građe od strane tog suda (iskaza svjedoka S.T., prijava za šumsku štetu, kao i ostali materijalni dokazi), te da dokazna građa koja je od strane tog suda prihvaćena izvan razumne sumnje potvrđuje izvršenje krivičnog djela od strane apelanta. Kantonalni sud je dalje naveo da je podnosilac predmetne žalbe osnovano ukazao da prvostepeni sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti na strani optuženog, a prvenstveno njegove lične i porodične prilike, zbog čega je taj sud preinačio prvostepenu presudu u odnosu na odluku o krivično-pravnoj sankciji. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da neizražavanje kajanja ne predstavlja otežavajuću okolnost, zbog čega se ovakvo ponašanje apelanta istom ne može stavljati na teret, te da je tačno da je apelant do tada dva puta osuđivan i to za krivična djela krađe i šumske krađe, ali da je kod ocjene ove okolnosti potrebno cijeniti vrijeme počinjenja tim krivičnih djela i vrijeme donošenja presuda. Kantonalni sud je u vezi s tim naveo da iz kaznene evidencije za apelanta proizlazi da je on posljednji put osuđen u 2010. godini, a za krivično djelo počinjeno 15. septembra 2007. godine. Kantonalni sud je naveo da je, uzimajući u obzir navedeno, kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca odgovarajuća krivična sankcija kojom se postiže kako opšta, tako i specijalna prevencija, shodno odredbama člana 7. KZ FBiH. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo da se ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da mu je nepostavljanjem branioca, odnosno „odsustvom intervencije suda u pogledu nuđenja stručne pomoći“ povrijeđeno pravo na odbranu, te ističe da „visina pravne sankcije uopšte ne sagledava olakšavajuće okolnosti na njegovoj strani“, pri čemu navodi da mu je kao otežavajuća okolnost cijenjeno „odsustvo kajanja“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1424/21 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio