Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/21 (Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1437/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1437/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007126 19 Uvp od 17.

marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 22. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007126 19 Uvp od 17. marta 2021. godine.

2. Rješenjem apelanta, Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: Filijala) od 25. aprila 2018. godine odbijen je zahtjev M.B., udovice R.B., za ostvarivanje prava na porodičnu penziju.

3. Odlučujući o žalbi M.B. izjavljenoj protiv rješenja Filijale od 25. aprila 2018. godine, apelant je rješenjem od 10. jula 2018. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.

4. Odlučujući o tužbi M.B. (u daljnjem tekstu: tužiteljka) podnesenoj protiv rješenja apelanta od 10. jula 2018. godine Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 12 0 U 007126 18 U od 5. avgusta 2019. godine predmetnu tužbu odbio.

5. Odlučujući o zahtjevu tužiteljke za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Okružnog suda od 5. avgusta 2019. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 12 0 U 007126 19 Uvp od 17. marta 2021. godine predmetni zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda od 5. avgusta 2019. godine tako što je uvažio tužbu, te poništio rješenje apelanta od 10. jula 2018. godine.

6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je članom 146. stav (3) Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano da, ukoliko korisnik porodične penzije, kome je pravo prestalo u skladu sa stavom (1) tog člana ponovo podnese zahtjev za ostvarivanje prava na penziju, pravo se priznaje prema uslovima za ostvarivanje prava koji su primjenjivani na dan prvog priznavanja prava i pripada od dana podnošenja zahtjeva, a visina penzije se određuje u skladu sa članom 144. Zakona o PIO. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je tužiteljki pravo na penziju priznato rješenjem Filijale od 14. aprila 1998. godine, koje je doneseno na osnovu Zakona o PIO iz 1993. godine, te da je odredbama člana 105. tog zakona propisano da udovica koja u toku korišćenja prava na porodičnu penziju, a koja je na dan smrti supruga navršila 45 godina života, zadržava pravo na porodičnu penziju trajno, a ako joj pravo na porodičnu penziju prestane prije navršene 45 godine života, ali poslije navršene 40 godine života, može ponovo ostvariti to pravo kad navrši 45 godina života. Vrhovni sud je naveo da je tužiteljka rođena 15. aprila 1973. godine, a pravo na porodičnu penziju je ostvarila od 8. januara 1998. godine, što znači da tada nije imala 40 godina života, koje pravo joj je prestalo počev od 31. avgusta 2012. godine, zbog prestanka prava mlađoj kćerki. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu da je ona pravo na porodičnu penziju ostvarila u smislu odredbi člana 105. Zakona o PIO iz 1993. godine, ne može se prihvatiti kao opravdan zaključak apelanta u osporenom aktu i Okružnog suda u pobijanoj presudi da joj ne treba priznati pravo na ponovno ostvarivanje porodične penzije, kod činjenice da je zahtjev za ponovno ostvarivanje prava na porodičnu penziju podnijela 23. aprila 2018. godine, kada je već imala navršenih 45 godina života. Vrhovni sud je naveo da odluka da se tužiteljki, samo zbog nedostajuća nepuna četiri mjeseca do navršenih 40 godina života (u vrijeme kada joj je prestalo pravo na porodičnu penziju), uskrati pravo na ponovno ostvarivanje porodične penzije, ne bi bila pravična, jer bi bila na njenu štetu, čime bi bilo povrijeđeno njeno pravo na imovinu zagarantovano članom II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), imajući u vidu da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mimo i neometano uživanje svoje imovine, a penzija se smatra imovinom, te da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava. Vrhovni sud je naveo da se time nesumnjivo uspostavlja pravična ravnoteža između zahtjeva od opšteg ili javnog interesa i prava pojedinca na imovinu, a istovremeno obezbjeđuje pravna sigurnost za korisnike prava iz PIO. Vrhovni sud je naveo da bi, ograničavanjem da za ponovno ostvarivanje prava na penziju tužiteljka treba da u trenutku prestanka prava ima navršenih 40 godina života, a do čega joj je nedostajalo svega nepuna četiri mjeseca, bila dovedena u situaciju da snosi nesrazmjeran teret u odnosu na eventualni materijalni interes Republike Srpske, čime i ne bi bilo ugroženo redovno funkcionisanje penzijskog sistema, jer je to pravo ona već ostvarivala po osnovu obavljanja roditeljske dužnosti nakon smrti supruga, poginulog borca Vojske Republike Srpske. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio pozitivno-pravne propise, a konkretno Zakon o PIO budući da je, „bez ispunjenja zakonskih uslova“, tužiteljki priznao pravo na porodičnu penziju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Vrhovni sud pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1437/21 (Fond za penzijsko i invalidsko… | Sudska praksa | Aktio