Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1185/21 (N. K.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Suvlasništvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1185/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1185/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Nedeljko Klarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nedeljko Klarić protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 120655 21 Gž od 10. februara 2021.
godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 120655 19 P od 5. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljko Klarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Milenko Simikić advokat iz Brčkog, podnio je 7. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 120655 21 Gž od 10. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 120655 19 P od 5. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik sa dijelom od 1/1 na nekretninama, bliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da je stekao valjan pravni osnov za sticanje i uknjižbu prava svojine na predmetnim nekretninama, a što je tuženi (I.K.) dužan priznati te trpiti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom 1/1.
3. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud ukazao da iz Zaključka Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu Dn-01-002-951-600/05 od 26. oktobra 2011. godine proizlazi da je izvršena izmjena rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na zemljištu od 9. marta 2010. godine na način da se vlasnički dio od 1/1 upisan u korist apelanta mijenja u suvlasnički dio od ½, te se kao drugi suvlasnik dodaje tuženi sa suvlasničkim dijelom od ½, kao i da se na predmetnim nekretninama utvrđuje pravo suvlasništva sa dijelovima od ½ u korist apelanta i tuženog. Zatim je naveo da je Osnovni sud pravosnažnom Presudom broj 96 0 P 048842 12 P od 19. augusta 2013. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da nije pravno valjana uknjižba prava susvojine na predmetnim nekretninama u korist tuženog sa dijelom od ½, koja je izvršena na osnovu zaključka od 26. oktobra 2011. godine, te je odbio nalaganje brisanja navedene uknjižbe i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Naime, naveo je da su stranke prije postupka izlaganja na predmetnim nekretninama i u katastru i u zemljišnoj knjizi bile upisane sa dijelovima od po ½, te je u postupku izlaganja učinjena greška, pa je apelantu (slijedom takvog stanja) trebalo biti priznato suvlasništvo sa dijelom od ½, a ne vlasništvo sa dijelom od 1/1. Naveo je da apelant sudu nije pružio niti jedan dokaz kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju „da je ½ predmetnih nekretnina dobio ugovorom o poklonu od majke, a da je za drugu polovinu tužio oca i da je na taj način stekao i drugu polovinu nekretnine" (član
7. Zakona o parničnom postupku), zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Naime, apelant nije dostavio dvije odluke suda na koje se poziva i za koje tvrdi da je po osnovu njih stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (član 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima). Također je naveo da je prvostepeni sud provedene dokaze cijenio kako to nalaže član 8. Zakona o parničnom postupku, pri čemu je svakom dokazu, pa tako i rješenju Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na zemljištu od 9. marta 2010. godine, odnosno rješenju Registra zemljišta Osnovnog suda od 30. decembra 2011. godine dao odgovarajući značaj i na osnovu toga utvrdio činjenice koje su važne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da potpuno izostala ocjena dokaza rješenja Vijeća za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanja prava na zemljištu od 9. marta 2010.godine i rješenja Registra zemljišta Osnovnog suda od 30. decembra 2011.godine iz kojih se mogla utvrditi činjenicu da je apelant stekao pravo vlasništva na osnovu odluke vijeća.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Apelacionog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević