Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-543/21 (Z. M.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Pritvor
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-543/21
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 543/21, rješavajući apelaciju Zijada Mutapa, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Zijada Mutapa podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 039401 21 Kv 2 od 9. februara 2021. godine i broj S1 2 K 039401 20 Krn 2 od 3. februara 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zijad Mutap (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 18. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 039401 21 Kv 2 od 9. februara 2021. godine i broj S1 2 K 039401 20 Krn 2 od 3. februara 2021. godine. Apelant je dopunio apelaciju 25. marta i 2. aprila 2021. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. februara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 039401 20 Km 2 od 3. februara 2021. godine prihvaćen je prijedlog Tužilaštva pa je apelantu (i još jednom osumnjičenom) određena mjera pritvora iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačke b) i d) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), koji po tom rješenju može da traje najduže jedan mjesec, računajući od dana lišenja slobode, odnosno do 1. marta 2021. godine ili do nove odluke suda.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prijedlogom Tužilaštva od Suda BiH zatraženo određivanje mjere pritvora apelantu zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 342 Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi s krivičnim djelom pomoć učiniocu poslije učinjenog djela iz člana 346 KZFBiH i krivičnim djelom protivzakonitog posredovanja iz člana 382 stav 2 KZFBiH. Određivanje mjere pritvora zatraženo je u skladu sa članovima 131 i 135 stav 1 iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH u trajanju od 30 dana.
6. Povodom navedenog prijedloga Sud BiH je održao ročište na kojem je Tužilaštvo u cijelosti ostalo pri pismeno podnesenom prijedlogu, te je preciziralo pravnu kvalifikaciju krivičnih djela u odnosu na osumnjičene navodeći da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 342 st. 1 i 2, u vezi sa čl. 346 stav 1 i 382 stav 2 KZFBiH.
7. Apelantova odbrana je navela da prijedlog smatra neosnovanim i proceduralno neispravnim. Istaknuto je da prijedlog ne sadrži dispozitiv za koja djela se apelant tereti, kao i da postoji razlika u osnovama sumnje koji su saopšteni apelantu prilikom ispitivanja u odnosu na one iz naredbe za pretres, te one iznesene u prijedlogu za određivanje pritvora. Odbrana je istakla da nije u mogućnosti da se izjasni o osnovanoj sumnji budući da im nisu dostavljeni dokazi. Pored toga, istaknuto je da ne postoje ni posebni razlozi iz člana 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH.
8. Cijeneći prigovor apelantove odbrane da je prilikom ispitivanja osumnjičenima stavljeno na teret više različitih pravnih kvalifikacija koje se odnose na inkriminaciju organizovanog kriminala, Sud BiH je naveo da je uvidom u zapisnik o ispitivanju osumnjičenog našao da je apelant prije ispitivanja obaviješten o osnovama sumnje, kao i radnjama inkriminacije koje se stavljaju na teret, koje su radnje u potpunosti opisane identično i prijedlogom Tužilaštva, te da smatra da je odbrana neosnovano prigovorila ispravnosti zakonitosti iznesenog prijedloga Tužilaštva u ovom kontekstu. Ukazano je da je sud cijenio i istaknuti prigovor kako prijedlog Tužilaštva ne sadrži dispozitiv iz kojeg bi se tačno znalo koje radnje se apelantima stavljaju na teret. U vezi s tim, sud je ocijenio da prijedlog za pritvor u sebi sadrži sve elemente na osnovu kojih sud može postupati, pri čemu je naglašeno da ZKPBiH propisuje da sudske odluke moraju u formalnopravnom smislu sadržavati dispozitiv kao formu koja nosi obavezujući značaj, pa samim tim da se u konkretnom slučaju radi o prijedlogu stranke u postupku, te da ZKPBiH ne propisuje formu koju takav prijedlog mora da sadrži.
9. U vezi s prigovorom da odbrani nisu dostavljeni dokazi koji su dostavljeni sudu, te da je time, navodno, osumnjičenima uskraćeno pravo na odbranu, Sud BiH je podsjetio na odredbu člana 47 ZKPBiH, kao i na činjenicu da član 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) sam po sebi ne spada u apsolutna prava i sud u primjeni prava na „slučajeve pritvora“, te kod pitanja pristupa dokumentaciji na kojoj se zasniva zakonitost pritvora primjenjuje određene izuzetke jer mu to ZKPBiH dozvoljava, sve u interesu zaštite ciljeva istrage. Naime, odredbom članom 47 ZKPBiH propisana su pravila branilaca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage.
10. Kada je u pitanju prijedlog koji se tiče ograničenja slobode osumnjičenih lica, Sud BiH je naglasio da je pritvor moguće odrediti samo ukoliko postoji osnovana sumnja da je osumnjičeno lice počinilo krivično djelo. Ukazano je da je cijeneći dostavljene dokaze sud zaključio da u tom trenutku postoji osnovana sumnja da je apelant u periodu od 8. februara 2016. godine pa nadalje počinio krivično djelo kao član grupe za organizovani kriminal, formirane od NN lica, radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića. Način na koji je, kako se osnovano sumnja, počinio navedeno djelo je da je s ciljem prikrivanja dokaza i počinilaca iz njima poznatih razloga osumnjičeni Hasan Dupovac u više navrata ostvarivao kontakte s više lica, među kojima je i apelant, otac Alise Ramić, direktnog očevica događaja, s ciljem prikrivanja dokaza i počinilaca, gdje su neovlašćeno fingirali dokaze koji to stvarno nisu, obećavajući pojedinim licima novčanu korist, među kojima i licima S. D i E. A., dostavljajući tako fingirane dokaze, prikazujući ih kao prave, na vještačenje vještacima Federalne uprave policije i MUPKS.
11. Navedeno je da, kada je u pitanju osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo u sastavu grupe za organizovani kriminal, osnovana sumnja proizlazi iz dostavljenih dokaza, i to iskaza svjedoka E. D. i E. M. Pored tih iskaza, sudu su dostavljeni iskazi svjedoka S. Š., M. F., E. M., A. Š., A. M., J. B., svjedoka Muriza Memića, te svjedoka ljekara koji su zbrinjavali povrijeđene, kao i ostalih svjedoka koje sud zbog zaštite istrage i njihovih identiteta u ovom trenutku nije u mogućnosti preciznije navesti, a koji opravdano dovode u pitanje službeno navedeni uzrok smrti oštećenog Memića, a samim tim i motive apelantovog navodnog postupanja. Osim toga, Tužilaštvo je navelo, a i iz spisa proizlazi, da je istraga proširena na još neka lica za koja postoje osnovi sumnje da su bila dio navedene grupe za organizovani kriminal, te zbog svega navedenog sud je našao da se može osnovano sumnjati da je apelant djelovao s još nekim licima u grupi radi cilja koji je opisan. Pored tih iskaza, Sud BiH je cijenio i druge materijalne dokaze, čija je interpretacija i ocjena iznesena na str. 7 i 8 osporenog rješenja. Imajući u vidu sve navedeno, sud je utvrdio da u ovom trenutku postoji dovoljan stepen osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja ga Tužilaštvo sumnjiči. Sud je naglasio da je stepen osnovane sumnje potreban u ovom trenutku nižeg stepena od onoga kakav je nužan za optuženje.
12. U pogledu opravdanosti mjere pritvora zbog pritvorskih razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, Sud BiH je naveo da je prijedlog u ovom dijelu osnovan. Kada postoji osnovana sumnja da je lice počinilo krivično djelo, pritvor se može odrediti ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače.
13. Navedeno je da Tužilaštvo svoj prijedlog za produženje mjere pritvora zasniva na ocjeni da postoji bojazan da će apelant ometati krivični postupak prikrivanjem tragova i dokaza, uticajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače. U vezi s tim, Sud BiH je ocijenio okolnosti na koje se Tužilaštvo poziva, kao i izjašnjenja odbrane u ovom smislu. Sud BiH je, izvršivši uvid u izjave saslušanih svjedoka, zaključio da, iako evidentno istraga nije na početku, sprovode se istražne radnje prema licima koja su zajedno s apelantom i drugima učestvovala u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, i to prije svega licima koja su djelovala u okviru grupe za organizovani kriminal, pa je jasno da postoji jak motiv kod osumnjičenih da utiču na ostale potencijalne osumnjičene s ciljem umanjenja i izbjegavanja odgovornosti. Takođe, sudu je dostavljen i iskaz svjedoka koji navodi da u vezi sa slučajem koji se odnosi na smrt oštećenog Memića dobija stalne prijetnje i da je u strahu, a jedan od saslušanih svjedoka je takođe izjavio da se smatra ugroženim. Sud je posebno cijenio činjenicu da je apelant, kako se osnovano sumnja, lice posredstvom kojeg Dupovac pronalazi lica koja bi potencijalno mogla da se upliću u tok istrage, što je jasno i iz same inkriminacije. Osumnjičeni Dupovac kao višerangirani službenik ima zasigurno i kontakte, ali i izvjesni autoritet u policijskim strukturama, pa je time osnovana bojazan od ometanja istrage veća. Kako je sud već zaključio, postoje sumnje da se ovdje radi o organizovanoj grupi koja se prožima kroz policijske strukture. Naglašeno je da Tužilaštvu tek predstoji pregled i otvaranje oduzetih predmeta, za koje se u ovom trenutku ne zna da li sadrže imena ostalih potencijalnih osumnjičenih ili drugih svjedoka. U protivnom, boravkom na slobodi apelantu bi bilo omogućeno da ostvaruje kontakt sa saučesnicima, te da nesmetano izvrši uticaj i na svjedoke i sa saučesnicima u krivičnom djelu dogovara način odbrane i prikrivanje dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka. Osim toga, sud je uzeo u obzir činjenicu i da je apelant sada svjestan težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, pa smatra da je opravdano pretpostaviti da kod njega sada zasigurno postoji motiv da ukoliko bi se našao na slobodi utiče na svjedoke i saučesnike, sve kako bi olakšao svoj položaj u krivičnom postupku koji slijedi pred Sudom BiH. Zbog svega navedenog, sud nalazi da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi predviđeni članom 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH.
14. Dalje, sud je ocijenio da je osnovan prijedlog Tužilaštva da se apelantu odredi mjera pritvora iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH. Za krivična djela koja mu se stavljaju na teret može se izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za primjenu ove odredbe ZKPBiH. Sud je istakao da se u konkretnom slučaju slaže s Tužilaštvom kada se navodi da se radi o predmetu koji po svojoj medijskoj pažnji, te angažmanu velikog broja pravosudnih struktura predstavlja svojevrstan presedan i spada među rijetke predmete koji su na taj način izazvali pažnju kako javnosti u regiji tako i građana Sarajeva i šire. Prevladava ambijent u kojem se stvara nepovjerenje u pravosuđe, a opštepoznato je da su građani BiH podršku konačnom rasvjetljavanju ovog slučaja iskazali nizom organizovanih protesta. Dakle, osumnjičeni Dupovac, lice iz policijskih struktura, osumnjičen je za organizovani kriminal kao član grupe, a apelant, takođe kao član grupe, kao lice s kojim je, navodno, Dupovac bio u kontaktu i s kojim je sarađivao neslužbeno, mimo službenih protokola i preko kojeg je dolazio do potencijalnih dokaza i počinilaca u predmetu koji se odnosi na stradanje oštećenog Memića, kako bi ih navodno predstavio kao dokaze. Samo krivično djelo pomaganja učiniocu krivičnog djela, navodno od policijskog službenika višeg ranga, kao i mnogih drugih lica koja su navodno uključena, specifično je i puštanjem na slobodu lica za koja se osnovano sumnjiči da su ga počinila, objektivno se urušava percepcija postojanja pravne sigurnosti i vladavine prava, pa se s pravom može očekivati da zbog svih okolnosti slučaja može doći do uznemirenja javnosti uslijed kojeg bi došlo i do narušavanja javnog reda. Sve su to, prema stavu ovog suda, vanredne okolnosti zbog kojih je neophodno odrediti mjeru pritvora po tom osnovu. U skladu sa svim navedenim, sud je našao da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi predviđeni članom 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH.
15. Na kraju, Sud BiH je naveo da iz svih navedenih razloga smatra da je u trenutku donošenja tog rješenja mjera pritvora jedina adekvatna i da se isti cilj, u ovom trenutku, ne može ostvariti drugom mjerom.
16. Rješenjem Suda BiH broj S12K 039401 21 Kv 2 od 9. februara 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv rješenja Suda BiH od 3. februara 2021. godine.
17. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio zbog povrede prava na odbranu, da je prvostepeni sud propustio da obrazloži odlučne činjenice, pogrešno je primijenio više odredbi ZKPBiH, pogrešno utvrdio činjenično stanje, te je pogrešno primijenio materijalno pravo. Odbrana je istakla kako uz prijedlog za pritvor nisu dostavljeni dokazi koji su dostavljeni Sudu BiH, te stoga odbrana nije bila u jednakom položaju s Tužilaštvom BiH na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora, imajući u vidu da nije mogla obrazlagati navode koji se tiču postojanja osnovane sumnje, odnosno analizirati dokaze. U vezi s postojanjem osnovane sumnje, odbrana je navela kako je, u odnosu na apelanta, prvostepeni sud propustio da navede za koje je krivično djelo počinjeno u okviru grupe za organizovani kriminal utvrdio postojanje osnovane sumnje. U odnosu na postojanje pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKPBiH, odbrana je ukazala da je krivična prijava u ovom predmetu podnesena prije dvije godine i tri mjeseca, između ostalog i protiv apelanta, dok Tužilaštvo niti policijske agencije nisu zabilježile bilo kakvu radnju preduzetu od osumnjičenih u pogledu uticaja na istragu, te da je sud propustio da konkretizuje u čemu se ogleda opasnost, odnosno bojazan od ometanja krivičnog postupka. Odbrana je osporavala i postojanje pritvorskog osnova iz člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, ukazujući na to da je sud propustio da navede u čemu se ogleda posebna težina krivičnog djela po načinu izvršenja ili po posljedici, te koje su to vanredne okolnosti koje su opredijelile sud na takav zaključak. U vezi s pogrešnom primjenom odredbi ZKP-a, odbrana je navela kako je, uprkos pokušaju odbrane da do toga ne dođe, saslušani svjedok Tužilaštva (oštećeni Muriz Memić) na ročištu upoznat sa sadržajem iskaza drugog svjedoka (S. D.), te je nakon toga za medije dao i izjavu u vezi sa iskazom tog svjedoka. Konačno, odbrana se u žalbi osvrnula i na pogrešnu primjenu članova 3 i 5 ZKPBiH, povrede načela zakonitosti (člana 4 ZKPBiH), te povredu člana VI stav 4 Ustava BiH, detaljno navodeći argumente kojima potkrepljuju svoje tvrdnje, koji su, po stavu odbrane, dovoljni za ukidanje pritvora njihovom branjeniku.
18. Sud BiH je naveo da je u pogledu postojanja osnovane sumnje kao preduslova za egzistiranje bilo koje mjere obezbjeđenja prisustva prvostepeni sud pravilno zaključio da iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora proizlazi osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret. Nakon ponovne ocjene svih priloženih dokaza, a pogotovo fokusirajući se na one kojima se rukovodio prvostepeni sud, drugostepeno vijeće je u potpunosti prihvatilo zaključak prvostepenog suda. Drugostepeno vijeće je, međutim, smatralo važnim da naglasi da je u ovoj fazi postupka stepen uvjerenja koji kod suda mora postojati u odnosu na učešće osumnjičenih u inkriminisanim radnjama nižeg stepena u odnosu na onaj koji sud mora imati prilikom potvrđivanja optužnice, odnosno odlučivanja o krivnji. Dakle, drugostepeni sud je našao da je u ovoj fazi postupka pruženo dovoljno dokaza koji upućuju na zaključak da je apelant počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret.
19. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o neravnopravnom položaju stranaka zbog nedostavljanja dokaza odbrani, drugostepeni sud je utvrdio da je Tužilaštvo BiH u konkretnom slučaju postupilo u cijelosti u skladu s odredbom člana 47 ZKP-a kada je sudu dostavilo sve dokaze koji potkrjepljuju prijedlog za produženje mjere pritvora radi procjene zakonitosti pritvora, a o čemu su obaviješteni i apelant i njegova odbrana. S obzirom na to da je Tužilaštvo ocijenilo da bi otkrivanje dokaza iz Aneksa A u ovoj fazi postupka moglo ugroziti ciljeve istrage, sud je na tužiočev zahtjev postupio u skladu s odredbom člana 47 stav 1 ZKPBiH, te braniocima uskratio uvid u njih. Drugostepeni sud je našao da je u pobijanom rješenju obrazložen sadržaj navedenih dokaza u mjeri u kojoj je to moguće bez opasnosti po ugrožavanje ciljeva istrage, te su apelant i njegova odbrana upoznati sa sadržajem sudu dostavljenih dokaza i u mjeri dovoljnoj da bi te dokaze mogli osporavati, pri čemu su ti dokazi u određenoj mjeri obrazloženi i od Tužilaštva, kako bi se odbrana mogla izjasniti o njima. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je zaključio da nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, pri čemu sud istovremeno napominje da će potpuno ispitivanje zakonitosti tih dokaza biti omogućeno odbrani čim se steknu uslovi za to, a u krajnjem slučaju u trenutku podizanja optužnice kada će moći biti u mogućnosti ostvariti pravo uvida u sve spise i dokaze (u tom smislu Sud BiH se pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 4309/14).
20. Dalje, u pogledu apelantovog navoda da mu se stavlja na teret krivično djelo koje je iz KZFBiH izbrisano – nezakonito posredovanje, drugostepeni sud je ukazao kako je u osporenom rješenju na navedeni prigovor dato jasno obrazloženje, pri čemu je ukazano kako sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koja se osumnjičenima stavlja na teret. U pogledu apelantovog prigovora kako mu je predočeno više osnova sumnje, drugostepeni sud je ukazao da su osumnjičenima blagovremeno dostavljeni prijedlozi za određivanje pritvora, te su upoznati, činjenično i pravno, s radnjama koje im se stavljaju na teret.
21. Dalje, drugostepeni sud je našao da je u pobijanom rješenju sud pravilno cijenio i sve okolnosti kod optuženih koje opravdavaju određivanje pritvora iz razloga propisanih članom 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH.
22. Navedeno je da apelantovom žalbom nije doveden u pitanje zaključak suda u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132 stav 1 tačka b) ZKP-a. Takav stav prvostepenog suda zasnovan je na činjenici da je osumnjičeni Dupovac višerangirani službenik policije, a apelant je, kako se osnovano sumnja, lice preko kojeg on pronalazi lica koja bi potencijalno mogla da se upliću u tok istrage, što je jasno i iz same inkriminacije. Drugostepeni sud smatra ispravnim zaključak suda kako osumnjičeni Dupovac kao višerangirani službenik ima zasigurno i kontakte, ali i izvjesni autoritet u policijskim strukturama, pa je time osnovana bojazan od ometanja istrage veća. Drugostepeni sud se složio sa stavom iz osporenog rješenja da se u konkretnom slučaju radi o organizovanoj grupi koja se prožima kroz policijske strukture, pri čemu je naglašeno da tek predstoji pregled i otvaranje oduzetih predmeta, za koje se i ne zna da li sadrže imena ostalih potencijalnih osumnjičenih ili drugih svjedoka. U vezi s navedenim okolnostima, sud je ispravno doveo u vezu i prirodu krivičnih djela koja se osumnjičenima stavljaju na teret kao način izvršenja krivičnopravnih radnji, te iako je sud zaključio kako je evidentno da istraga nije na početku, još uvijek se sprovode istražne radnje prema licima koja su zajedno s apelantom učestvovala u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Sve naprijed navedeno u ovom momentu ukazuje na neophodnost preduzimanja svih potrebnih koraka kako bi se zaštitio krivični postupak, odnosno kako bi se obezbijedilo nesmetano i ekspeditivno vođenje i okončanje istrage u ovoj krivičnopravnoj stvari. Istaknuto je da, prema ocjeni drugostepenog suda, iako uticaj osumnjičenih na svjedoke ili saučesnike u dosadašnjem toku postupka nije konkretizovan, to ne znači, a kako se to implicira žalbama branilaca, da je pritvor po tom osnovu protivan zakonu.
23. Drugostepeni sud je, dalje, naveo da je pobijanim rješenjem na pravilan i potpun način utvrđeno i postojanje okolnosti koje opravdavaju mjeru pritvora prema osumnjičenima iz razloga propisanih članom 132. stav 1. tačka d) ZKP BiH. Pored toga što se apelanta tereti za krivična djela koja su počinili u sastavu grupe za organizovani kriminal iz člana 342 KZFBiH, za koje djelo se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža, taj je sud našao da je u prvostepenom rješenju pravilno zaključeno kako na apelantovoj strani egzistiraju i ostali, kumulativno propisani uslovi, da je u konkretnom slučaju riječ o vanrednim okolnostima koje proizlaze iz posebne težine krivičnog djela s obzirom na način njegovog izvršenja ili posljedice, u kakvim okolnostima bi apelantovo puštanje na slobodu imalo za posljedicu stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Drugostepeno vijeće je našlo pravilnim zaključak prvostepenog suda da se radi o predmetu koji po svojoj medijskoj pažnji, te angažmanu velikog broja pravosudnih struktura predstavlja svojevrstan presedan i spada među rijetke predmete koji su na taj način izazvali pažnju kako javnosti u regiji tako i građana Sarajeva i šire. Prevladava ambijent u kojem se stvara nepovjerenje u pravosuđe, a opštepoznato je da su građani BiH podršku konačnom rasvjetljavanju ovog slučaja iskazali nizom organizovanih protesta. Nadalje, nađen je pravilnim zaključak prvostepenog suda da karakter vanredne okolnosti ima i sama činjenica pomaganja počiniocu krivičnog djela, navodno od policijskog službenika višeg ranga, kao i mnogih drugih lica koja su navodno uključena, specifično je i puštanjem na slobodu lica za koja se osnovano sumnjiči da su ga počinila, objektivno se urušava percepcija postojanja pravne sigurnosti i vladavine prava, pa se s pravom može očekivati da zbog svih okolnosti slučaja može doći do uznemirenja javnosti uslijed kojeg bi došlo i do narušavanja javnog reda.
24. U vezi s navodom apelantove odbrane kako je sud u postupku donošenja osporavanog rješenja učinio povredu člana 85 ZKPBiH, imajući u vidu da je saslušani svjedok Tužilaštva BiH Muriz Memić pratio tok ročišta za određivanje pritvora, drugostepeni sud je istakao kako u toj fazi postupka nije moguće predvidjeti da li će Muriz Memić biti predložen kao svjedok tokom glavnog pretresa, te se navedena okolnost eventualno može cijeniti u kontekstu vrednovanja iskaza svjedoka na glavnom pretresu, a ne u kontekstu osnovanosti rješenja o određivanju pritvora.
25. Nadalje, drugostepeno vijeće je, suprotno navodima odbrane, našlo da se prvostepeni sud dovoljno osvrnuo na nemogućnost primjene blažih mjera, ispravno zaključujući da je, cijeneći član 5 Evropske konvencije, kao i član 123 stav 2 ZKPBiH, u konkretnom postupku svrha obezbjeđenja apelantovog prisustva moguća jedino mjerom pritvora, i da nijedna druga, blaža mjera u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
27. Tvrdi da mu nisu dostavljeni dokazi u odnosu na osnovanu sumnju, zbog čega njegova odbrana nije bila u jednakom položaju s Tužilaštvom na ročištu održanom povodom prijedloga za određivanje pritvora, imajući u vidu da nije mogla obrazlagati navode koji se tiču osnovane sumnje, odnosno analizirati dokaze koji su dostavljeni, kako s gledišta zakonitosti tako i s gledišta vjerodostojnosti. Apelant je naveo da su odbrani dostavljeni određeni dokumenti, međutim, da odluka redovnog suda o postojanju osnovane sumnje kod apelanta proizlazi samo iz dokumenata koji odbrani i apelantu nisu dostavljeni, te koje nisu mogli ni osporavati, a s kojima su bili upoznati Tužilaštvo i Sud BiH. Apelant tvrdi da samo opšti navod da se na taj način štiti istraga nisu dovoljni jer je prvostepeni sud propustio da provjeri balans između ograničenja prava osumnjičenog i interesa istrage.
28. Dalje, tvrdi da navodi njegove odbrane ni s ročišta za određivanje pritvora ni iz žalbe nisu stvarno razmotreni. Tvrdi da navodi odbrane koji su izloženi na ročištu u osporenim rješenjima nisu ni pomenuti, niti je obrazloženo iz kojeg razloga nisu prihvaćeni, zbog čega smatra da je povrijeđeno njegovo prava na odbranu.
29. U pogledu pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 132 stav 1 tačka d) ZKPBiH, ukazao je da se prvostepeni sud propustio osvrnuti na izjašnjenja odbrane u tom smislu. Samim tim prvostepeni sud je propustio da ponudi obrazloženje svoje odluke u tom dijelu. Ukazao je da je, kada su u pitanju objektivne okolnosti, prvostepeni sud i pored izjašnjenja odbrane propustio da ukaže u čemu se ogleda posebna težina krivičnog djela po načinu izvršenja ili po posljedici.
30. Apelant, nadalje, tvrdi da redovni sudovi nisu razmotrili mogućnost primjene blažih mjera. Ukazao je da je njegova odbrana na ročištu predložila da, ukoliko bi prvostepeni sud utvrdio postojanje osnovane sumnje, apelantu odredi mjere zabrane i tvrdi da iz obrazloženja osporenih rješenja, s obzirom na njihovu šturost u tom pogledu, proizlazi da mjere zabrane nisu razmatrane, suprotno zakonskoj i ustavnoj obavezi, pri čemu je drugostepeni sud naveo da je svrha određivanja pritvora osumnjičenima u konkretnom postupku „obezbjeđenje prisustva osumnjičenih“, mada pritvor u ovom postupku nije određen (ni predložen) iz razloga postojanja opasnosti od bjekstva, nego iz sasvim drugih razloga.
31. Naveo je da je lišen slobode radi privođenja sudskoj vlasti za krivično djelo koje nije propisano zakonom. Ukazao je da se u oba zapisnika o apelantovom saslušanju u svojstvu osumnjičenog, u prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu, kao i u oba osporena rješenja Suda BiH, navodi da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo nezakonitog posredovanja iz člana 382 KZBiH. Smatra da obrazloženje Suda BiH u rješenju od 9. februara 2021. godine „imajući u vidu žalbeni navod apelantove odbrane da mu se stavlja na teret krivično djelo koje je iz KZFBiH izbrisano – nezakonito posredovanje, Vijeće nalazi da je na navedeni prigovor sud dao jasno obrazloženje, dok podsjeća kako sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koja se osumnjičenima stavlja na tereti“, ne može biti dovoljno, niti je u skladu s garancijama iz člana 5 Evropske konvencije, odnosno člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine jer je redovni sud apelantu odredio pritvor jer je utvrdio postojanje osnovane sumnje za krivično djelo nezakonitog posredovanja koje nije propisano pozitivnim krivičnim zakonodavstvom. Osim toga, apelant smatra da činjenica da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koja se osumnjičenim stavlja na teret na osnovu člana 280 stav 2 ZKPBiH važi za presudu, a ne za određivanje pritvora (sud je u postupku donošenja rješenja o određivanju/produženju pritvora vezan prijedlozima ovlašćenog predlagača). Čak i da se u fazi određivanja pritvora može primijeniti odredba člana 280 ZKPBiH, u tom slučaju je redovni sud bio u obavezi radnje, za koje utvrđuje osnovanu sumnju da ih je apelant učinio, pa mu stoga određuje pritvor, pravno kvalifikovati na način koji smatra shodnim, što u svakom slučaju podrazumijeva pravnu normu na snazi u važećem krivičnom zakonu.
32. Naveo je da se redovni sud nije osvrnuo niti na jedan prigovor odbrane u odnosu na primjenu materijalnog prava, a koji se odnose na ispunjenost elemenata primjene člana 342 st. 1 i 2 KZFBiH u vezi sa članom 2 stav 21 ZKPFBiH. Naime, kada je riječ o primjeni člana 346 stav 1 KZFBiH, nije jasno koja je zaprijećena sankcija jer nema navodnog „počinioca krivičnog djela“ kojem je apelant navodno pomagao. Nema čak ni pravne kvalifikacije krivičnog djela po nepoznatom počiniocu kojem je navodno apelant pomagao, pa da se redovni sud mogao uvjeriti da se radi o krivičnom djelu koje ispunjava uslove iz člana 2 stav 21 KZFBiH.
33. Apelant smatra da je postupanjem Suda BiH povrijeđen član VI stav 4 Ustava BiH budući da je cijeli postupak sproveden u suprotnosti s dvije odluke Ustavnog suda BiH. Naveo je da je redovni sud propustio da donese i obrazloži odluku povodom pravne situacije uzrokovane odlukom Ustavnog suda BiH u predmetu broj AP 3546/17, donesenoj po apelaciji svjedoka u ovom predmetu Muriza Memića, koji je istovremeno i prijavilac, odnosno podnosilac krivične prijave, gdje se navodi „o cjelokupnom postupku, što uključuje i istražnu fazu, može se 'diskutovati' tek nakon okončanja postupka. Isto se odnosi na postupanje svih lica koja su učestvovala u postupku, bez obzira na to da li je utvrđena ili nije njihova disciplinska ili krivična odgovornost, ali, dakle, tek nakon okončanja sudskog postupka i zavisno od toga koliko je postupanje određenih lica od značaja za cjelokupni postupak, a što je u ovom trenutku prvenstveno zadatak redovnog suda“. Tvrdi da Sud BiH nije obrazložio činjenicu postojanja odluke Ustavnog suda u kojoj je Ustavni sud eksplicitno svojom odlukom uredio upravo ovu situaciju. Ustavni sud BiH je zaključio da se o kvalitetu ili manama istrage može razgovarati tek nakon okončanja redovnog postupka, upravo zbog činjenice da je u toku redovnog suđenja pred drugim sudom nemoguće procijeniti da li je neka radnja uopšte mogla da utiče na istragu ili na redovni postupak.
34. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi propustili da obrazlože i posebne pritvorske razloge za određivanje mjere pritvora. Kada je u pitanju tačka b), redovni sudovi propuštaju da obrazlože navode odbrane da se svjedok E. A. nalazi u pritvoru zbog sumnje da je izvršio teško krivično djelo, odnosno ne obrazlažu kako bi apelant mogao da utiče na nekoga ko se nalazi u pritvoru. Nadalje, redovni sudovi su propustili da obrazlože na koji način bi apelant mogao da utiče na tužioca, odnosno kako bi spriječio tužioca da izda naredbe za vještačenje, ili kako bi uticao/spriječio samo vještačenje telefona i drugih privremeno oduzetih predmeta od nadležnih organa. Dodatno, redovni sudovi (posebno prvostepeni sud) propuštaju da obrazlože neminovan i očigledan protek vremena od dana navodnog izvršenja krivičnog djela (pet godina), odnosno od dana dostavljanja krivične prijave protiv apelanta (dvije godine i tri mjeseca) u kojem je mogao da utiče na istragu. Takođe, redovni sudovi su napravili propust tako što su propustili da se osvrnu na navode odbrane da je zadnja radnja preduzeta od Tužilaštva u ovom krivičnom predmetu izvršena u oktobru 2019. godine. Tvrdi da, kada je u pitanju tačka b), sud nije konkretizovao niti navodni uticaj na istragu s obzirom na to da ni samo Tužilaštvo nije navelo niti jednu konkretnu radnju usmjerenu na ometanje istrage, zbog čega je navedeno postupanje redovnih sudova bez ikakve dvojbe suprotno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda.
35. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz tačke d), apelant je istakao da se prvostepeni sud nije bavio navodima odbrane, a isto je propustio uraditi i drugostepeni sud. To se prije svega odnosi na nemogućnost određivanja mjere pritvora iz ovog pritvorskog razloga s obzirom na to da nije ispunjen niti objektivni element – zaprijećena kazna. Sudovi su propustili da obrazlože u čemu se ogleda naročita težina predmetnog krivičnog djela s obzirom na posljedicu i način izvršenja. Prilikom obrazlaganja tog pritvorskog razloga, odbrana je ukazala na dvije presude Ustavnog suda BiH, i to AP 2930/15 i AP 3210/15, a na koje navode sud nije dao bilo kakvo obrazloženje, niti se osvrnuo na navode odbrane. Osim toga, smatra da su redovni sudovi propustili da konkretizuju i obrazlože tzv. vanrednu okolnost i stvarnu prijetnju u pogledu narušavanja javnog reda i mira u konkretnom slučaju.
36. Na kraju, apelant je naveo da su redovni sudovi propustili da razmotre mogućnost izricanja blažih mjera, iako je to bio prijedlog odbrane.
b) Odgovor na apelaciju
37. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima koje je iznio u osporenom rješenju. Ukazano je da je sud utvrdio da nije prekršeno apelantovo pravo na odbranu s obzirom na to da apelant nije naveo niti jednu činjenicu koja bi ukazivala na povredu tog prava, odnosno na kršenje načela kontradiktornosti i jednakosti u postupanju. U tom smislu, Sud BiH je podsjetio na stav iznesen u osporenom rješenju da su odredbom člana 47 ZKPBiH propisana pravila branilaca u pogledu razmatranja spisa i dokaza, kao i određena ograničenja u ostvarivanju tog prava, posebno kada se radi o spisima i dokazima čije bi otkrivanje moglo da dovede u opasnost cilj istrage, kao i da je apelantova odbrana upoznata ne samo o dokazima na kojima se zasniva osnovana sumnja da su osumnjičeni počinioci krivičnog djela za koje se terete nego i o njihovom sadržaju tako što su oni sadržajno iznijeti u pobijanom rješenju. Ukazano je i da je sud prije ocjene dostavljenih dokaza cijenio njihovu zakonitost s obzirom na to da se načelo zakonitosti nalazi u osnovima ZKPBiH, čije očuvanje predstavlja obavezu za Sud Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, za sud je neprihvatljiva tvrdnja odbrane da su im ostali u cijelosti nepoznati dokazi na kojima se zasniva postojanje osnovane sumnje.
38. U pogledu navoda kojim je apelantova odbrana osporavala postojanje naročitih okolnosti potrebnih da bi se odredio pritvor iz tačaka b) i d), čime je prekršeno apelantovo pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava BiH, odnosno člana 5 Evropske konvencije, sud je ispravno utvrdio da nije doveden u sumnju zaključak prvostepenog, kao ni drugostepenog rješenja o osnovanosti prijedloga Tužilaštva BiH za određivanje mjere pritvora osumnjičenim iz pritvorskih razloga predviđenih odredbom člana 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH. Suprotno navodima apelantove odbrane da je zaključak prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na postojanje koluzione opasnosti paušalan, bez konkretizacije okolnosti koje opravdavaju opasnost od takvog uticaja, sud je ispravno utvrdio da okolnosti kao što su veliki broj lica koja su predmet istrage, težina krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, njihova međusobna povezanost u okviru organizacije koja se prožima kroz policijske strukture, činjenica da se radi o organizovanom obliku činjenja krivičnih djela, kao i da ostali saučesnici i svjedoci tek treba da budu pronađeni i ispitani, u svojoj ukupnosti čine naročite okolnosti i predstavljaju konkretne i valjane razloge koji opravdano upućuju na zaključak da postoji ozbiljan rizik da bi osumnjičeni eventualno puštanje na slobodu iskoristio da pokuša izvršiti uticaj na svjedoke i saučesnike, a što bi sve imalo za posljedicu ometanje istrage i uspješno vođenje i okončanje ovog krivičnog postupka.
39. Nadalje, kada su u pitanju apelantovi navodi u dijelu koji se odnosi na pritvorski razlog predviđen članom 132 stav 1 tačka d), odnosno da je prvostepeni sud propustio da navede konkretne okolnosti koje kao takve nedvojbeno ukazuju da bi došlo do narušavanja javnog reda ukoliko bi se osumnjičeni našao na slobodi, pri tome ističući da medijska pažnja ne može biti osnov za tvrdnju o narušavanju javnog reda, navedeno je da je sud pravilno utvrdio postojanje vanrednih okolnosti, a koje se ne tiču medijske pozornosti, kako to apelantova odbrana predstavlja, već su one konkretizovane, te gledano u cjelini predstavljaju opravdanu bojazan da bi puštanjem na slobodu osumnjičenog došlo do narušavanja javnog red, posebno ako se ima u vidu činjenica da konkretni postupak ima apsolutni primat u javnom prostoru Bosne i Hercegovine, nerijetko praćen javnim prijetnjama, okupljanjima i protestima građana. Dakle, sud smatra da utvrđivanjem postojanja naročitih okolnosti u osporavanom rješenju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, odnosno one su utvrđene i konkretizovane u skladu s konzistentnom praksom kako Ustavnog suda BiH tako i praksom Evropskog suda, te apelantovi suprotni navodi, kao što je to navedeno i u pogledu postojanja osnovane sumnje, nemaju nikakav činjenični ni pravni osnov.
40. U odnosu na apelantove navode da sud prvostepenim rješenjem nije razmatrao izricanje blažih mjera, čime je prekršeno apelantovo pravo na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava BiH, odnosno člana 5 st. 1, 3 i 4 Evropske konvencije, sud je, s obzirom na sve navedeno, pravilno utvrdio da postoji potreba određivanja mjere pritvora, smatrajući je jedinom adekvatnom mjerom koja može da obezbijedi prisustvo optuženih i uspješno vođenje krivičnog postupka, te da niti jedna druga, blaža mjera u ovom slučaju ne bi bila svrsishodna. Takođe, u odnosu na apelantove navode kojim se tvrdi da je prvostepeni sud prilikom donošenja osporenog rješenja prekršio prava na slobodu ličnosti iz člana II/3d) Ustava BiH, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) i člana 5 stav 2 Evropske konvencije, odnosno da je apelant lišen slobode za krivično djelo koje nije propisano zakonom, odnosno koje ne ispunjava uslove kažnjivosti, te da u konačnici apelant još uvijek nije upoznat o tome zbog kojeg krivičnog djela se nalazi u pritvoru u vezi sa stavom 4 Evropske konvencije, sud ističe da je za takvu odluku dao mišljenje i zauzeo stav i pri takvom stavu u cijelosti ostaje, te zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje na obrazloženja osporenih rješenja. Konačno, sud se neće izjašnjavati na navode apelantove odbrane da je cijeli postupak sproveden u suprotnosti sa dvije odluke Ustavnog suda BiH, čime je, prema navodima odbrane, povrijeđen član VI stav 4 Ustava BiH s obzirom na to da se one ne odnose na konkretan predmet. Takođe, sud se neće izjašnjavati ni na apelantove navode pod tačkom VI kojom se ukazuje na povredu člana 5 stav 4 Evropske konvencije s obzirom na to da je sud dao detaljno izjašnjenje u vezi s povredom prava na odbranu i povredom načela jednakosti i kontradiktornosti.
41. Tužilaštvo smatra da je rješenje Suda BiH o određivanju pritvora apelantu u potpunosti pravilno i na zakonu zasnovano, te da sadrži sve obrazložene razloge o utvrđenim odlučnim činjenicama. Dalje, smatra da je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i donio pravilan zaključak o odlučnim činjenicama, cijeneći sve dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. U odnosu na navode iz apelacije koji se tiču osporavanja same osnovane sumnje, kao i krivičnih djela koja apelantu stavljaju na teret, Tužilaštvo ih smatra u potpunosti neosnovanim. Ukazano je da je Sud BiH u pobijanom rješenju, suprotno navodima iz apelacije, cijenio i obrazložio svaki prigovor istaknut na ročištu povodom odlučivanja o prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora osumnjičenom. Naime, s obzirom na to da se radi o fazi istrage u kojoj Tužilaštvo još uvijek prikuplja dokaze, ukazano je da se radi o jako složenom predmetu, o predmetu u kojem se intenzivno preduzimaju istražne radnje. Dalje, ukazano je da je sud u potpunosti obrazložio postojanje osnovane sumnje, te da je na osnovu takvog obrazloženja apelantu poznato za šta se tereti, kao i krivična djela koja mu se stavljaju na teret. V.Relevantni propisi
42. U Zakonu o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) relevantne odredbe glase: Član 132. stav 1. tač. b) i d) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače [...]
d) u izvanrednim okolnostima, ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.
VI.Dopustivost
43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 039401 21 Kv 2 od 9. februara 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 11. februara 2021. godine, a apelacija je podnesena 18. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
47. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Pravo na slobodu i bezbjednost
48. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
49. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
50. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
51. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne može biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode se u prvom redu ocjenjuje u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva zakona koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle ZKPBiH, ali uz istovremeno poštovanje standarda iz člana 5 Evropske konvencije.
52. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1(c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
53. Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji osporio postojanje osnovane sumnje, kao i posebnih razloga za određivanje pritvora.
54. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je počinio krivična djela za koja se, kako je navedeno u osporenim rješenjima, osnovano sumnja da ih je počinio. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, lice može biti pritvoreno samo u okviru krivičnog postupka, tj. da bi bilo izvedeno pred nadležni sud zbog osnovane sumnje da je počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Jėčius v. Litvania, aplikacija broj 34578/97, stav 50, ECHR 2000-IX). Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo pretpostavlja postojanje činjenica i informacija koje bi zadovoljile objektivnog posmatrača da je lice moglo počiniti krivično djelo. Dalje, postojanje osnovane sumnje zahtijeva da činjenice na kojima se zasniva mogu potpadati pod neki dio kriminalnog ponašanja propisanog krivičnim zakonom. Pri tome, u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. U skladu sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5, tj. lice u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti.
55. U konkretnom slučaju, iz obrazloženja redovnih sudova slijedi da osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela proizlazi iz ocjene dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora. Naime, Sud BiH je ukazao da je iz tih dokaza zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant u periodu od 8. februara 2016. godine pa nadalje počinio krivična djela kao član grupe za organizovani kriminal, formirane od NN lica, radi prikrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića. Način na koji je, kako se osnovano sumnja, počinio navedena djela je da je s ciljem prikrivanja dokaza i počinilaca u više navrata ostvarivao kontakte s više lica, neovlašćeno fingirajući dokaze koji to stvarno nisu, obećavajući pojedinim licima novčanu korist, među kojima i licima S. D. i E. A., dostavljajući tako fingirane dokaze, prikazujući ih kao prave, na vještačenje vještacima Federalne uprave policije i MUPKS. Osim toga, Sud BiH je naveo da osnovana sumnja proizlazi i iz iskaza svjedoka S. Š., M. F., E. M., A. Š., A. M. i J. B., svjedoka ljekara koji su zbrinjavali povrijeđene, kao i ostalih svjedoka koje sud zbog zaštite istrage i njihovih identiteta u ovom trenutku nije u mogućnosti preciznije navesti. Osim toga, Sud BiH je cijenio i druge materijalne dokaze, čija je interpretacija i ocjena iznesena na str. 7 i 8 osporenog rješenja. Iz navedenih dokaza sud je zaključio da je u vrijeme donošenja osporenog rješenja postojao dovoljan stepen osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela za koja ga Tužilaštvo sumnjiči. Ustavni sud nalazi da obrazloženje Suda BiH nije proizvoljno s obzirom na to da je u osporenim rješenjima detaljno opisano iz kojih iskaza svjedoka i materijalnih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je pritvor određen bez postojanja osnovane sumnje.
56. Ustavni sud će se u nastavku očitovati o posebnim razlozima za određivanje pritvora u odnosu na apelantove navode.
57. U pogledu apelantovih navoda o postojanju posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 132 stav 1 tačka b), Ustavni sud zapaža da je Tužilaštvo svoj prijedlog za produženje mjere pritvora zasnovalo na ocjeni da postoji bojazan da će apelant ometati krivični postupak prikrivanjem tragova i dokaza, uticajem na svjedoke, saučesnike i prikrivače, kao i da je Sud BiH, izvršivši uvid u izjave saslušanih svjedoka, zaključio da se, iako je evidentno da istraga nije na početku, sprovode istražne radnje prema licima koja su zajedno s apelantom i drugima učestvovala u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, i to prije svega licima koja su djelovala u okviru grupe za organizovani kriminal, pa je jasno da postoji jak motiv kod apelanta da utiče na ostale potencijalne osumnjičene s ciljem umanjenja odgovornosti i njenog izbjegavanja. Osim toga, sud je cijenio i iskaz svjedoka koji je naveo da u vezi sa slučajem koji se odnosi na smrt oštećenog Memića dobija stalne prijetnje i da je u strahu, dok je još jedan od saslušanih svjedoka takođe izjavio da se smatra ugroženim. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH cijenio i činjenicu da je apelant, kako se osnovano sumnja, lice posredstvom kojeg Dupovac pronalazi lica koja bi potencijalno mogla da se upliću u tok istrage. Osim toga, ukazano je i da Tužilaštvu tek predstoji pregled i otvaranje oduzetih predmeta, za koje se u ovom trenutku ne zna da li sadrže imena ostalih potencijalnih osumnjičenih ili drugih svjedoka, pa bi apelantu boravkom na slobodi bilo omogućeno da ostvaruje kontakt sa saučesnicima, te da nesmetano izvrši uticaj i na svjedoke i sa saučesnicima u krivičnom djelu dogovara način odbrane i prikrivanje dokaza bitnih za okončanje istražnog postupka. Pri tome, naglašeno je da je apelant sada svjestan težine krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, pa je sud našao opravdanim da pretpostavi da kod njega sada zasigurno postoji motiv da ukoliko bi se našao na slobodi utiče na svjedoke i saučesnike, sve kako bi olakšao svoj položaj u krivičnom postupku koji slijedi pred Sudom BiH.
58. Ustavni sud nalazi da obrazloženje ovog pritvorskog osnova nije proizvoljno. Naime, sama činjenica da u konkretnom postupku pojedini svjedoci traže zaštitu ili se osjećaju ugroženima, da se radi o organizovanoj grupi čiji je član visokorangirani policijski službenik, za kojeg se pretpostavlja da ima autoritet i kontakte koji i apelantu mogu pomoći prilikom uticaja na tok istrage, sakrivanju ili uništenju dokaza, kao i činjenica da bi se apelant lako mogao sastati sa (trenutno nepoznatim) saučesnicima i s njima dogovarati tok odbrane upravo potvrđuju postojanje konkretnih okolnosti koje ukazuju na opasnost uticaja na druge svjedoke i time ometanja krivičnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant neosnovano ističe da ne postoje razlozi za pritvor zbog uticaja na svjedoke i tok postupka.
59. U pogledu apelantovih navoda o postojanju posebnih pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 132 stav 1 tačka d), Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prilikom ocjene ispunjenosti uslova u pogledu tog pritvorskog osnova ukazao da se za krivična djela za koja je apelant osnovano sumnjiv može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivni uslov za primjenu ove odredbe ZKPBiH. Dalje, Sud BiH je istakao da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po svojoj medijskoj pažnji, te angažmanu velikog broja pravosudnih struktura predstavlja svojevrstan presedan i spada među rijetke predmete koji su na taj način izazvali pažnju kako javnosti u regiji tako i građana Sarajeva i šire. Ukazano je da prevladava ambijent u kojem se stvara nepovjerenje u pravosuđe, a opštepoznato je da su građani BiH podršku konačnom rasvjetljavanju ovog slučaja iskazali nizom organizovanih protesta. Dakle, osumnjičeni Dupovac, lice iz policijskih struktura, osumnjičen je za organizovani kriminal kao član grupe, a apelant, takođe kao član grupe, kao lice s kojim je navodno Dupovac bio u kontaktu i s kojim je sarađivao neslužbeno, mimo službenih protokola i preko kojeg je dolazio do potencijalnih dokaza i počinilaca u predmetu koji se odnosi na stradanje oštećenog Memića, kako bi ih navodno predstavio kao dokaze. Samo krivično djelo pomaganja učiniocu krivičnog djela od policijskog službenika višeg ranga, kao i mnogih drugih lica, uključujući i apelanta, koja su navodno uključena, specifično je i puštanjem na slobodu lica koje se osnovano sumnjiči da ga je počinilo objektivno se urušava percepcija postojanja pravne sigurnosti i vladavine prava, pa se s pravom može očekivati da zbog svih okolnosti slučaja može doći do uznemirenja javnosti uslijed kojeg bi došlo i do narušavanja javnog reda, zbog čega je nađeno da su ispunjeni posebni pritvorski razlozi predviđeni članom 132 stav 1 tačka d)
ZKPBiH.
60. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio zašto smatra da navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti i stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda. Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je utvrdio da, iz ovog osnova, postoje uslovi za apelantovo zadržavanje u pritvoru.
61. U pogledu apelantovih navoda da mu nije bilo omogućeno da se izjasni o dokazima koje je uz prijedlog za određivanje pritvora Tužilaštvo dostavilo Sudu BiH, Ustavni sud ukazuje na to da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišenja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77). Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada lišavanje slobode ima za rezultat dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije naročito podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo. Garancije koje pruža član 5 stav 4 moraju biti obezbijeđene u domaćem zakonu, a pravni lijek mora da bude djelotvoran i dovoljno siguran, tj. mora postojati mogućnost ispitivanja zakonitosti samog pritvora, a ne samo postupka ili zloupotrebe ovlašćenja.
62. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda, prema kojoj nije neophodno da proceduru prema članu 5 stav 4 uvijek prate iste garancije kao i one potrebne u članu 6 stav 1 Evropske konvencije, ali da moraju postojati garancije koje odgovaraju datoj vrsti lišenja slobode. Naročito, Evropski sud je naglasio da „jednakost strana“ mora da bude obezbijeđena posebno u postupku u kojem se razmatra žalba protiv naloga za pritvor (vidi Evropski sud, Niedbala protiv Poljske, presuda od 4. jula 2000. godine, aplikacija broj 27915/95). Evropski sud je u navedenom predmetu utvrdio kršenje prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije jer je zaključio da podnosilac nije imao mogućnost da komentariše tužiočevu argumentaciju budući da zakon koji je tada važio nije omogućavao podnosiocu ili njegovom advokatu da prisustvuje raspravama suda, dok je ta mogućnost za tužioca postojala, niti je tužilac imao obavezu da svoje podneske dostavi podnosiocu i njegovom advokatu. Princip ravnopravnosti strana koji se primjenjuje u habeas corpus postupcima podrazumijeva da postupak mora biti adversaran (vidi Sanchez-Reisse protiv Švajcarske [1986. god.] i Wloch protiv Poljske [2000. god.]). U tom svjetlu, [apelant] mora imati pristup spisima istražnih organa koji se koriste za donošenje odluke o pritvoru prije suđenja (vidi Lamy protiv Belgije [1989. god.]) i mora dobiti sve tužiočeve podneske u vezi s tim (vidi Niedbala protiv Poljske [2000. god.]).
63. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH razmatrajući apelantov identičan žalbeni prigovor u drugostepenom rješenju naveo da je Tužilaštvo u konkretnom slučaju postupilo u cijelosti u skladu s odredbom člana 47 ZKP-a kada je sudu dostavilo sve dokaze koji potkrjepljuju prijedlog za određivanje mjere pritvora radi procjene zakonitosti pritvora, a o čemu su obaviješteni i apelant i njegova odbrana. S obzirom na to da je Tužilaštvo ocijenilo da bi otkrivanje dokaza iz Aneksa A, u ovoj fazi postupka, moglo da ugrozi ciljeve istrage, sud je na tužiočev zahtjev postupio u skladu s odredbom člana 47 stav 1 ZKPBiH, te braniocima uskratio uvid u njih. Osim toga, navedeno je da je u pobijanom rješenju obrazložen sadržaj navedenih dokaza u mjeri u kojoj je to moguće bez opasnosti po ugrožavanje ciljeva istrage, te su apelant i njegova odbrana upoznati sa sadržajem sudu dostavljenih dokaza i u mjeri dovoljnoj da bi te dokaze mogli osporavati, pri čemu su ti dokazi u određenoj mjeri obrazloženi i od Tužilaštva, kako bi se odbrana mogla izjasniti o njima.
64. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju nije vidljivo da se postupalo suprotno citiranim odredbama ZKPBiH, tako da Ustavni sud ne može naći da apelant nije imao mogućnost da komentariše tužiočevu argumentaciju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelant, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, imao „stvarnu mogućnost da daje primjedbe“ na navode Tužilaštva u odnosu na donošenje odluke o određivanju pritvora, te da ih je, u smislu garancija iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, mogao i osporavati.
65. Ustavni sud ukazuje da je prilikom donošenja ove odluke imao u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, kao i apelantove veoma opširne navode kako iz apelacije tako i iz dopuna apelacije, koji u cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na slobodu i bezbjednost ličnosti i nepravičnost postupka protiv apelanta. Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali da ne smatra da je značajno da ih dodatno elaborira jer smatra da je Sud BiH kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore. Takođe, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utiče na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.
66. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 st. 3 i 4 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
67. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije kada je sud u postupku određivanja pritvora utvrdio da postoje razlozi koji opravdavaju određivanje pritvora apelantu i kada je za taj svoj zaključak dao jasno obrazloženje kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja posebnih razloga za određivanje pritvora iz člana 132 stav 1 tačke b) i d) ZKPBiH.
68. Ustavni sud, takođe, zaključuje da ne postoji kršenje člana 5 stav 4 Evropske konvencije budući da nije utvrdio da je apelantu uskraćena mogućnost djelotvornog osporavanja stavova Tužilaštva koji su bitni za produženje pritvora.
69. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević