Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-370/20 (V. Š.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izvršenje
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-370/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-370/20, rješavajući apelaciju Valentine Šiljegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Valentina Šiljegović zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine, te protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju br. 95 1 Rs 005170 19 Rsži 6 od 18. novembra 2019. godine i 95 1 Rs 005170 20 Rsži 7 od 12. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Valentina Šiljegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Nevesinja, koju zastupa Obrad Ristić advokat iz Nevesinja, podnijela je 25. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Odjeljenje suda u Nevesinju) broj 95 I Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine, te protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 95 1 Rs 005170 19 Rsži 6 od 18. novembra 2019. godine Takođe, apelantica je 9. septembra 2020. godine dopunila predmetnu apelaciju i osporila rješenje Okružnog suda broj 95 1 Rs 005170 20 Rsži 7 od 12. juna 2020. godine, koje je doneseno nakon podnošenja apelacije.
Uvodne napomene
2. Iz apelacionih navoda proizilazi da je postupak u ovoj pravnoj stvari započeo 9. aprila 2014. godine podnošenjem tužbe pred Odjeljenjem suda u Nevesinju protiv tužene Osnovne škole „Risto Proroković“ iz Nevesinja (u daljnjem tekstu: tužena). Odlučujući o tužbenom zahtjevu, Odjeljenje suda u Nevesinju je 29. maja 2015. godine donijelo presudu broj 95 1 Rs 005170 14 Rs kojom je u usvojen tužbeni zahtjev apelantice te je poništeno kao nezakonito rješenje tužene broj 68-1/14 od 14. februara 2014. godine (kojim rješenjem je apelantici prestao radni odnos kod tužene jer je proglašena tehnološkim viškiom) i obavezana tužena da sa apelanticom uspostavi radno pravni status sa 26. februarom 2014. godine, na radnom mjestu profesora Engleskog jezika i književnosti i isplati joj sve lične dohotke i sve druge naknade koje joj pripadaju, sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dospjelosti svake plate pojedinačno do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 900,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je 18. februara 2016. godine donio presudu broj 95 1 Rs 005170 15 Rsž kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu Odjeljenja suda u Nevesenju od 29. maja 2015. godine.
3. Iz apelacionih navoda proizilazi da je tužena izvršila utvrđivanje tehnološkog viška radnika na radnom mjestu nastavnika Engleskog jezika 23. juna 2014. godine i apelanticu rangirala kao posljednju sa 29 bodova, a njen prigovor na istu odluku je odbila Odlukom broj 358-1/14 od 7. jula 2014. godine. Apelantica je 14. jula 2014. godine Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) podnijela drugu tužbu protiv iste tužene radi poništenja navedene rang liste. Navedeni postupak je pred Osnovnim sudom proveden pod brojem 95 0 Rs 033978 14 Rs i okončan presudom od 2. decembra 2014. godine kojom je poništena kao nezakonita Odluka školskog odbora tužene broj 358-1/14 od 7. jula 2014. godine i rang lista od 23. juna 2014. godine, te je naloženo tuženoj da izvrši ponovno bodovanje radi utvrđivanja tehnološkog viška, u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Odlučujući o apelantičinoj žalbi i žalbi tužene, Okružni sud je navedenu prvostepenu presudu potvrdio svojom presudom od 19. avgusta 2015. godine.
4. Iz apelacionih navoda proizilazi da je tužena da bi izvršila navedenu presudu Osnovnog suda od 2. decembra 2014. godine izvršila ponovno bodovanje radi utvrđivanja tehnološkog viška nastavnika Engleskog jezika 12. oktobra 2015. godine i apelanticu ponovo svrstala na posljednje mjesto. Tužena je 12. oktobra 2015. godine, o navedenom, obavijestila Osnovni sud svojim Obavještenjem broj 403-1/15. Protiv navedenog obavještenja apelantica je uložila prigovor koji od strane tužene nije usvojen, o čemu je apelantica od strane tuženog dobila Obavještenje broj 418- 1/15 od 26. oktobra 2015. godine i podnijela treću tužbu pred Osnovnim sudom.
5. Iz apelacionih navoda proizilazi da je odlučujući o apelantičinoj tužbi, Osnovni sud 28. aprila 2016. godine donio presudu broj 95 0 Rs 040818 15 Rs kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito Obavještenje školskog odbora tužene broj 418- 1/15 od 26. oktobra 2015. godine i Rang lista broj 4021/15 od 12. oktobra 2015. godine, te da se naloži tuženoj da izvrši ponovno bodovanje radi utvrđivanja tehnološkog viška u skladu sa odredbama Pravilnika od 25. decembera 2011. godine i dopune Posebnog kolektivnog ugovora „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 76/11, a sve u skladu sa pravomoćnom presudom Osnovnog suda broj 95 0 Rs 033978 14 Rs od 2. decembra 2014. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda od 19. septembra 2016. godine.
Predmetni postupak
6. Iz apelacionih navoda proizilazi da je apelantica 11. aprila 2016. godine Odjeljenju suda u Nevesinju podnijela prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne presude navedenog Odjeljenje broj 95 1 Rs 005170 14 Rs od 29. maja 2015. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 005170 15 Rsži od 18. februara 2016.godine. Rješenje o dozvoli izvršenja navedeni sud je donio 13. aprila 2016. godine.
7. Izvršenik je 4. maja 2016. godine uložio prigovor, u kojem je, između ostalog, naveo da je sa apelanticom uspostavio radno-pravni status 8. aprila 2014. godine i nakon toga izvršio bodovanje nastavnika engleskog jezika, nakon čega je apelantica proglašena tehnološkim viškom, te je sudu predlažio da se obustavi postupak izvršenja.
8. Odlučujući o prigovoru izvršenika, Odjeljenje suda u Nevesinju je 27. februara 2017. godine donijelo rješenje broj 95 1 Rs 005170 16 I kojim je predmetno rješenje o izvršenje stavljeno van snage i ukinute su sve provedene radnje. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je 4. maja 2017. godine donio rješenje broj 95 1 Rs 005170 17 Rsž 2 kojim je predmetnu žalbu uvažio, ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
9. U nastavku postupka, Odjeljenje suda u Nevesinju je 28. juna 2017. godine donijelo rješenje broj 95 1 Rs 005170 17 I 2 kojim je odbijen prigovor izvršenika i predmetno rješenje o dozvoli izvršenja od 13. aprila 2016. godine ostavljeno na pravnoj snazi i odlučeno da se izvršni postupak nastavlja. Odlučujući o žalbi izvršenika, Okružni sud je 23. oktobra 2017. godine donio rješenje broj 95 1 Rs 005170 17 Rsži 3 kojim je predmetnu žalbu izvršenika odbio i potvrdio prvostepeno rješenje od 28. juna 2017. godine.
10. Na prijedlog apelantice, od 13. decembra 2017. godine, za izricanje novčanih kazni izvršeniku i odgovornom licu izvršenika zbog nepostupanja po rješenju o dozvoli izvršenja, Odjeljenje suda u Nevesinju je 11. januara 2018. godine donijelo rješenje broj 95 1 Rs 005170 17 I 2 kojim je, između ostalog, izvršeniku izrečena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM, a odgovornom licu u pravnom licu izrečena je novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, zbog nepostupanja po predmetnom rješenju o izvršenju broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine, u dijelu koji se odnosi na uspostavljanje radno pravnog statusa sa apelanticom. Odlučujući o prigovoru izvršenika od 27. januara 2018. godine, prvostepeni sud je 7. marta 2018. godine donio rješenje kojim je uloženi prigovor izvršenika odbio. Odlučujući o žalbi izvršenika, Okružni sud je 23. avgusta 2018. godine donio rješenje broj 95 1 Rs 517018 Rsži 4 kojim je ukinuo prvostepeno rješenje od 27. marta 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
11. Odjeljenje suda u Nevesinju je 24. decembra 2018. godine donijelo rješenje broj 95 1 Rs 005170 17 I 2 kojim je odbijen apelantičin prijedlog da sud odgovornom licu izvršenika nastavi sa izricanjem novčane kazne zbog nepostupanja po predmetnom rješenju o izvršenju. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je 25. marta 2019. godine donio rješenje broj 95 1 Rs 005170 19 Rsži 5 kojim je usvojio apelantičinu žalbu, ukinuo prvostepeno rješenje od 24. decembra 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
12. Odjeljenje suda u Nevesinju je 31. jula 2019. godine donijelo rješenje broj 95 1 Rs 005170 19 I 3 kojim je odbijen apelantičin prijedlog da sud odgovornom licu izvršenika nastavi sa izricanjem novčane kazne zbog nepostupanja po predmetnom rješenju o izvršenju. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je 18. novembra 2019. godine donio rješenje broj 95 1 Rs 005170 19 Rsži 6 kojim je žalbu apelantice odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje od 13. jula 2019. godine. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da je pravosnažnom presudom Odjeljenja suda u Nevesinju broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine (radi se o očiglednoj grešci, riječ je o presudi broj 95 1 Rs 005170 14 I od 29. maja 2015. godine), poništeno kao nezakonito rješenje sadašnjeg izvršenika broj 68-1/14 od 14. februara 2014. godine (apelantica proglašena tehnološkim viškom) i obavezan izvršenik da sa apelanticom uspostavi radno-pravni odnos sa 26. februarom 2014. godine na radno mjesto profesora engleskog jezika i književnosti i isplati joj sve druge naknade koje joj pripadaju. Navodi da iz spisa prvostepenog suda proizilazi da je izvršenik postupao u svemu kao da se apelantica nalazi na radu na način da je uplatio doprinose nadležnoj Poreskoj upravi (retroaktivno izvršio prijavljivanje apelantice za period od 7. februar 2014. do 7. aprila 2014. godine i za period od 11. jula 2014. do 26. oktobra 2015. godine) i obračunao joj i isplatio lična primanja kao da je bila na radu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za navedeni period u iznosu od 26.597,33 KM. Navodi da izvršenik nije zaključivao poseban ugovor o radu sa apelanticom, ali se u pogledu obaveza (isplata plate i uplata odgovarajućih doprinosa nadležnom organu) ponašao kao da je apelantica vraćena na rad, na radno mjesto koje je obavljala ranije. Navodi da je u ponovnom postupku utvrđivanja tehnološkog viška, kojeg je obavio izvršenik, apelantica proglašena tehnološkim viškom, o čemu je obaviještena aktom (nazvanim obavještenje) školskog odbora izvršenika broj 418-1/15 od 26. oktobra 2015. godine, te da je ista u parničnom postupku koji se vodio pod brojem 95 0 Rs 040818 15 Rs, pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 28. aprila 2016. godine odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi navedeno obavještenje izvršenika od 26. oktobra 2015. godine i rang lista broj 402-1/15 od 12. oktobra 2015. godine, kojom je utvrđena tehnološkim viškom. Shodno tome, drugostepeni sud smatra da se neosnovano žalbom apelantice ističe da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je izvršenik u svemu postupio u izvršnoj ispravi iz razloga što nakon 26. oktobra 2015. godine nije vršio isplatu plate i drugih naknada koji bi apelantici pripadali da je na radu.
13. Odjeljenje u Nevesinju je 25. marta 2020. godine donijelo rješenje broj 95 1 Rs 005170 19 I 3 kojim je odbijen apelantičin prijedlog da sud izvršeniku nastavi sa izricanjem novčane kazne zbog nepostupanja po rješenju o izvršenju ovog suda broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Okružni sud je 12. juna 2020. godine donio rješenje broj 95 1 Rs 005170 20 Rsži 7 kojim je predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje od 25. marta 2020. godine. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je pravosnažnom presudom Odjeljenja suda u Nevesinju broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine (odnosno presudom broj 95 1 Rs 005170 14 I od 29. maja 2015. godine), poništeno kao nezakonito rješenje sadašnjeg izvršenika broj 68-1/14 od 14. februara 2014. godine (apelantica proglašena tehnološkim viškom) i obavezan izvršenik da sa apelanticom uspostavi radno-pravni odnos sa 26. februarom 2014. godine na radno mjesto profesora engleskog jezika i književnosti i isplati joj sve druge naknade koje joj pripadaju. Navodi da iz spisa prvostepenog suda proizilazi da je izvršenik postupao u svemu kao da se apelantica nalazi na radu na način da je uplatio doprinose nadležnoj Poreskoj upravi (retroaktivno izvršio prijavljivanje apelantice za period od 7. februar 2014. do 7. aprila 2014. godine i za period od 11. jula 2014. do 26. oktobra 2015. godine) i obračunao joj i isplatio lična primanja kao da je bila na radu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za navedeni period u iznosu od 26.597,33 KM. Izvršenik nije zaključivao poseban ugovor o radu sa apelanticom, ali se u pogledu obaveza (isplata plate i uplata odgovarajućih doprinosa nadležnom organu) ponašao kao da je apelantica vraćena na rad, na radno mjesto koje je obavljala ranije. Navodi da je u ponovnom postupku utvrđivanja tehnološkog viška, kojeg je obavio izvršenik, apelantica proglašena tehnološkim viškom, o čemu je obaviještena aktom (nazvanim obavještenje) školskog odbora izvršenika broj 418-1/15 od 26. oktobra 2015. godine, te ista u parničnom postupku koji se vodio pod brojem 95 0 Rs 040818 15 Rs, pravosnažnom presudom prvostepenog suda od 28. aprila 2016. godine odbijena sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila da se poništi navedeno obavještenje izvršenika od 26. oktobra 2015. godine i rang lista broj 402-1/15 od 12. oktobra 2015. godine, kojom je utvrđena tehnološkim viškom. Shodno tome, drugostepeni sud smatra da su žalbeni navodi apelantice neosnovani i da je prvostepeni sud pravilno odbio prijedlog apelantice za izricanje novčane kazne izvršeniku zbog nepostupanja po rješenju o izvršenju ovog suda broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine.
Apelacioni navodi
14. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je, između ostalog, navela tok postupka naveden u činjeničnom dijelu odluke ističući da je 12. oktobra 2015. godine izvršeno ponovno bodovanje te da tada tuženi prilikom bodovanja nije računao uvezivanje radnog staža od 27. februara do 7. aprila 2014. godine i 11. jula 2014. do 26. oktobra 2015. godine gdje se, kako navodi, vidi prekid od tri dana i da nikad nije pozvana na rad u navedenom uvezivanju, a da je tuženi bodovanje vršio po novom Pravilniku od 30. septembra 2015. godine koji se u konkretnom nije mogao ni primijeniti već isključivo važeći u vrijeme prvog bodovanja. Nadalje navodi da po navedenom bodovanju nikad nije doneseno rješenje o otkazu Ugovora o radu, zbog čega smatra da presuda od 28. aprila 2016. godine nema nikakav konstitutivni karakter, već isključivo presuda od 29. maja 2015. godine posebno ako se ima u vidu da je Ustavni sud Republike Srspke navedeni pravilnik proglasio neustavnim Odlukom broj U-106/14 od 30. marta 2016. godine. Apelantica ističe da je drugostepeni sud u rješenju od 18. novembra 2019. godine dao snagu izvršnog naslova presudi Osnovnog suda broj 95 0 Rs 040818 od 28. aprila 2016. godine, Rang listi broj 402-1/15 od 12. oktobra 2015. godine i Obavještenju izvršenika broj 418-1/15 od 26. oktobra 2015. godine. Ukazuje da je navedena rang lista donesena na osnovu Pravilnika o utvrđivanju tehnološkog viška kod izvršenika broj 379-1/15 od 30. septembra 2015. godine koji je neustavnim proglasio Ustavni sud Republike Srpske svojom odlukom broj U-106/14 od 30. marta 2016. godine te smatra da se po tom pravilniku i nije moglo vršiti proglašenje tehnološkog viška, već isključivo po pravilniku koji je bio na snazi u vrijeme donošenja izvršnog naslova. Smatra da su nižestepeni sudovi u predmetnom izvršnom postupku povrijedili odredbe člana 8. ZPP-a, jer su propustili cijeniti sve dokaze odvojeno i u međusobnoj vezi, a posebno, kako navodi, drugostepeni sud, imajući u vidu da je taj sud proglašavajući izvršnim naslovom nešto što ni u kojom slučaju nije i suprotno vlastitim ranije zauzimanim stavovima, povrijedili odredbe člana 6. Evropske konvencije uskraćujući apelantici pravo na pravično suđenje i suđenje u razumnom roku. Nadalje navodi da joj je uskraćeno i pravo na rad koje garantuje Univerzalna deklaracije o ljudskim pravima. Zbog iznesenog, predlaže Ustavnom sudu da utvrdi povredu gore navedenih prava, naloži postupanje radi otklanjanja učinjenih povreda i dosudi joj štetu zbog neprovođenja izvršenja.
Odgovori na apelaciju
15. Okružni sud u traženom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
16. Odjeljenje suda u Nevesinju je u odgovorima na apelaciju, između ostalog, navelo da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo kršenja prava apelantice na pravično suđenje. Ukazuje da je postupak izvršenja trajao duže, jer je, kako navodi, apelantica svoje pravo na rad nastojala da dokaže uporedo u više parničnih postupaka koji su okončani pravosnažnim presudama (presuda Osnovnog suda br. 95 0 Rs 040818 15 Rs od 28. aprila 2016., 95 0 Rs 033978 14 Rs od 2. decembra 2014. i presuda Odjeljenja u Nevesinju broj 95 1 Rs 005170 14 Rs od 29. maja 2015. godine), a što je istakao izvršenik u izvršnom postupku i sudu dostavio dokaze iz kojih se vidi da je izvršni postupak u toku.
17. Apelantica je u dopuni apelacije obavijestila Ustavni sud o odlukama donesenim nakon podnošenja apelacije te navela da nižestepeni sudovi i dalje istrajavaju, kako navodi, na nezakonitom postupanju.
18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na neizvršenje rješenja o izvršenju Odjeljenja suda u Nevesinju broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine
20. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evopski sud, Mahmutović protiv Hrvatske, aplikacija broj 9505/03 od 15. februara 2007. godine, stav 26). Takođe, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51.).
21. U vezi s predmetnim postupkom, Ustavni sud podsjeća da država ima pozitivnu obavezu da organizuje sistem za izvršenje presuda koji treba da bude efektivan, kako u normativnom dijelu tako i u praksi, i osigura njihovo izvršenje bez nepotrebnog odlaganja (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Scollo protiv Italije, 1995.) Međutim, Ustavni sud ukazuje da se prema praksi Evropskog suda (u predmetima gdje niti jedna stranka u sporu nije vlast niti državni organ) uloga vlasti svodi na to da razumno pomognu izvršenju presude u korist stranke koja je spor dobila, ali ne da garantira izvršenje u svim okolnostima (Fuklev protiv Ukrajine, st. 84-86, 2005. godina). Dakle, u izvršnom postupku sudovi nisu odgovorni za namirenje tražitelja izvršenja već za učinkovito i ekonomično provođenje sudskog postupka.
22. Rukovodeći se navedenim kriterijima ustanovljenim praksom Evropskog suda, Ustavni sud, u pogledu ocjene složenosti predmeta, zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku pokrenutom na osnovu pravosnažne presude Odjeljenja suda u Nevesinju broj 95 1 Rs 005170 14 Rs od 29. maja 2015. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 005170 15 Rsži od 18. februara 2016. godine, da se radi o postupku koji je od većeg značaja za apelanticu jer se tiče njenog prava iz radnog odnosa, koji je po svojoj prirodi hitan, da se radi o složenom postupku jer je izvršenik pored novčane obaveze obavezan i na činidbu, odnosno na uspostavu radno pravnog statusa koji je apelantica obavljala prije nego je što je proglašena tehnološkim viškom čime joj je prestao radni odnos kod tužene. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica tokom postupka zbog nepostupanja po rješenju o dozvoli izvršenja, tražila da se izreknu novčane kazne izvršeniku i odgovornom licu izvršenika, što je bez sumnje njeno procesno pravo usmjereno na ostvarenje svog potraživanja, ali je s druge strane objektivno uticalo na dužinu trajanja postupka jer su redovni sudovi postupali po apelanticinim prijedlozima.
23. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Odjeljenje suda u Nevesinju promptno odlučilo o prijedlogu za izvršenje (apelantica je prijedlog podnijela 11. aprila 2016. godine, a Odjeljenje suda u Nevesinju je 13. aprila 2016. godine donio rješenje o izvršenju), kao i da je taj sud u periodu kraćem od deset mjeseci odlučio o prigovoru izvršenika, što se u konkretnom slučaju ne može smatrati nerazumno dugim periodom odlučivanja, kao i da je taj sud u ponovnom postupku donio svoju odluku u periodu kraćem o mjesec dana. U nastavku postupka, Ustavni sud zapaža da je apelantica 13. decembra 2017. godine zbog nepostupanja po rješenju o dozvoli izvršenja, podnijela prijedlog za izricanje novčanih kazni izvršeniku i odgovornom licu izvršenika. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Odjeljenje suda u Nevesinju o apelanticinom prijedlogu promptno odlučilo na način da je donijelo rješenje u periodu kraćem od mjesec dana, kao i da je u nastavku postupka svoje odluke donosilo u razumnim rokovima (u period od oko dva mjeseca odlučeno je po prigovoru izvršenika, odnosno u ponovnim postupcima svoje odluke je dnosilo u periodu od oko četiri mjeseca). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Odjeljenju suda u Nevesinju trebalo oko jedne godine i šest mjeseci da u ponovnom postupku odluči o apelantičinom prijedlogu da se odgovornom licu izrekne novčana kazna, što se ne može smatrati primjerenom ažurnošću. S druge strane, posmatrajući ponašanje Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da se pred tim sudom predmetni izvršni postupak nalazio u četiri navrata, kao i da je taj sud svoje odluke donosio u relativno razumnim rokovima te da u njegovom radu nije bilo veće pasivnosti. S obzirom na sve navedeno, te imajući u vidu sve okolnosti u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi preduzimali procesne radnje u relativno primjerenim rokovima, u skladu sa procesnim mogućnostima u cilju okončanja predmetnog postupka, te da svojim ponašanjem nisu neopravdano doprinijeli sveukupnoj dužini trajanja postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da redovni sudovi, izuzev označene neaktivnosti Odjeljenja suda u Nevesinju, u predmetnom postupku ponašali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku, te da u njihovom postupanju nema ničega što bi ukazivalo na neopravdanu neaktivnost i odugovlačenje postupka.
24. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na suđenje razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
U odnosu na rješenja Okružnog suda br. 95 1 Rs 005170 19 Rsži 6 od 18. novembra 2019. i 95 1 Rs 005170 20 Rsži 7 od 12. juna 2020. godine
25. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
26. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja zbog čega je odbio apelantičin prijedlog da sud odgovornom licu izvršenika i izvršeniku nastavi sa izricanjem novčane kazne zbog nepostupanja po predmetnom rješenju o izvršenju broj 95 1 Rs 005170 16 I od 13. aprila 2016. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na ilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
Ostali navodi
28. Apelantica je u apelaciji isticala i kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na rad koje garantuje Univerzalna deklaracije o ljudskim pravima, koje ničim nije konkretizirala, niti Ustavni sud može iz apelacije i dostavljenih dokumenata pronaći elemente koji bi eventualno pokrenuli pitanje povrede ovih prava, zbog čega smatra da nije potrebno da se upušta u ispitivanje ovih navoda.
29. U odnosu na apelantičin zahtjev da joj se odredi naknada nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka, Ustavni sud podsjeća da prema članu 74. Pravila Ustavnog suda izuzetno može odredi naknadu nematerijalne štete u posebnim slučajevima kršenja ustavnih prava, a kako je u konkretnom slučaju apelacija odbačena zbog toga što je prima facie neosnovana, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević