Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/21 (V. B.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1243/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1243/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vujadin Blagojević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vujadin Blagojević protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 115923 21 Gž od 17. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vujadin Blagojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 115923 21 Gž od 17. februara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, obavezan je tuženi ("Garant osiguranje” DD Brčko) da apelantu isplati na ime naknade nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove, pretrpljeni strah, pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i duševne bolove na ime naruženosti) određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 74,95 KM.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da apelant ima pravo na nagradu na ime sastava tužbe, 25% paušala za prikupljanje informacija, kopiranje, pregledanje spisa, predaja podneska u sud, pristup ročištu 17. oktobra 2018.godine, zastupanje na ročištu 4. augusta 2020.godine i taksu na tužbu (ukupno 1.090,00KM). Kako je apelantov uspjeh u sporu 14,97% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva od 11.420,00 KM opredijeljenu inicijalnim aktom (potraživao 11.420,00KM, a dosuđeno mu 1.710,00 KM), to ima pravo potraživati iznos od 163,28 KM troškova. Dalje je naveo da apelantu nakon smanjenja tužbenog zahtjeva 21. oktobra 2020.godine na iznos od 5.280,00 KM pripadaju troškovi za pristup ročištu 21. oktobra 2020.godine i taksa na presudu (ukupno 260,00 KM), pa apelantu, s obzirom na uspjeh u sporu u tom dijelu, pripadaju troškovi u omjeru od 32,38%, odnosno 84,21 KM. Nadalje, naveo je da je apelantu priznao u potpunosti troškove vještačenja od 500,00 KM, jer su bili nužni, dok apelantu nije dosudio troškove za odsustvo iz kancelarije i troškove prijevoza, jer angažovanje punomoćnika izvan sjedišta suda, u situaciji kada stranka ima mogućnost da angažuje advokata iz mjesta sjedišta suda, nije neophodan trošak (član 120. Zakona o parničnom postupku). Naime, izbor punomoćnika izvan mjesta sjedišta suda u kojem je vođen i završen postupak je lični izbor apelanta, koji treba i da lično snosi, a ne da ti troškovi padaju na teret tuženog. Također, naveo je da tuženom pripadaju troškovi na ime sastava odgovora na tužbu, za pristup na održano ročište 17. oktobra 2018.godine, te zastupanje na ročištu 4. augusta 2020.godine (ukupno 840,00KM), pa je kako je uspjeh tuženog za ove radnje u odnosu na vrijednost spora potraživanu inicijalnim aktom 85,02%, to ima pravo potraživati iznos od 714,25 KM. Naveo je da tuženom nakon smanjenja tužbenog zahtjeva pripada 67,61% od 160,00KM, odnosno 108,19 KM za pristup ročištu 21. oktobra 2020.godine. Osnovom navedenog, naveo je da po pravilima o procesnom prebijanju troškova dosuđenih apelantu (ukupno 747,49 KM) i troškova dosuđenih tuženom (ukupno 822,44 KM), stoji pozitivna razlika u korist tuženog u iznosu od 74,95 KM.

4. U obrazloženju osporene odluke Apelacioni sud je naveo da naveo da apelantu troškovi parničnog postupka pripadaju u iznosu u kojem mu ih je prvostepeni sud i dosudio, jer je samo djelimično uspio sa tužbenim zahtjevom (član 119. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Također je naveo je apelant mogao angažovati jednako kvalifikovanog punomoćnika (advokata) sa prostora Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, čime bi izbjegao troškove putovanja, odnosno upotrebe vlastitog automobila, jer se putni troškovi advokata čije je sjedište izvan područja suda pred kojim se vodila parnica priznaju samo do visine troškova koje bi stranka imala da ju je zastupao advokat čije je sjedište u mjestu suda, izuzev ako bi ovi troškovi bili opravdani sa aspekta člana 120. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a što u konkretnom nije slučaj. Naveo je da je pravilno prvostepeni sud odbio i apelantov zahtjev za naknadu troška punomoćniku-advokatu za vrijeme odsustvovanja iz kancelarije, zato što su ročišta održana pred prvostepenim sudom, na kojima je bio prisutan apelantov punomoćnika, nisu trajala duže od sat vremena. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je proizvoljan stav Apelacionog suda da apelant nema pravo na naplatu putnih troškova i troškova za odsustvo advokata iz kancelarije, te ističe da je „sud proizvoljno cijenio uspjeh apelanata u sporu pa je odlučio da apelant snosi troškove koje je imao tuženi“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi, u odnosu na naknadu troškova postupka koji se odnose na troškove odsustva iz kancelarije i korištenje vlastitog vozila, već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, broj AP-1863/20 od 2. jula 2020. godine, AP-3307/20 od 14. oktobra 2020. godine i AP-570 od 7. aprila 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1243/21 (V. B.) | Sudska praksa | Aktio