Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1301/21 („Duraković“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1301/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1301/21, rješavajući apelacije koje je podnio „Duraković“ d.o.o. Mostar, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio „Duraković“ d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 205512 20 Rev od 22. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 205512 20 Pž od 2.
septembra 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1301/21
1. „Duraković“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Narcis Selimotić advokat iz Mostara, podnio je 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 205512 20 Rev od 22. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 205512 20 Pž od 2. septembra 2020. godine.
2. AP-1394/21
2. Apelant, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Paponja-Bunoza“ iz Mostara, podnio je 19. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 205512 20 Rev od 22. januara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 205512 20 Pž od 2. septembra 2020. godine.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 205512 18 Ps od 29. novembra 2019. godine utvrđeno je da su potraživanja apelanta (kao stečajnog povjerioca) u ukupnom iznosu od 2.845.135,13 KM osnovana i da se priznaju u cijelosti i unose u tabelu priznatih potraživanja, te je obavezan tuženi (Privredno društvo za promet nekretninama „PID“ d.o.o. Mostar-u stečaju) da apelantu naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. Odlučujući o žalbi tuženog izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 29. novembra 2019. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Ps 205512 20 Pž od 2. septembra 2020. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan, te ga obavezao da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
5. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 2. septembra 2020. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Ps 205512 20 Rev od 22. januara 2021. godine predmetnu reviziju odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je nad tuženim otvoren stečajni postupak (iniciran 13. jula 2017. godine po prijedlogu banke, zbog platežne nesposobnosti tuženog), da je apelant kao stečajni povjerilac 16. juna 2018. godine podnio zahtjev za prijavu potraživanja u iznosu od 2.845.135,13 KM na osnovu Izvoda otvorenih stavki (u daljnjem tekstu: Izvod) od 8. januara 2018. godine (koji su stranke potpisale i ovjerile pečatom), da je stečajna upravnica tuženog osporila to potraživanje iz razloga što nije priložena dokumentacija i da se radi o zastarjelom potraživanju, te da je apelant upućen da u roku od 30 dana pokrene parnicu, pri čemu je nesporno da su parnične stranke povezana privredna društva budući da je osnivač apelanta (S. D.) saosnivač tuženog. Vrhovni sud je dalje naveo da je kod takvih činjeničnih utvrđenja prvostepeni sud usvojio predmetni tužbeni zahtjev zaključujući da je, iako su parnične stranke povezana društva (što može izazvati sumnju u sami poslovni događaj iz kojeg proizlazi sporno potraživanje) vještak ekonomske struke u svom nalazu i mišljenju utvrdio da postoji odgovarajuća dokumentacija, pa je, cijeneći da je Izvod vjerodostojan dokument, zaključio da je tuženi na taj način priznao dug čime je prekinuo tok zastarnog roka, u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je dalje naveo da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali ne i njegove pravne zaključke, pa je primjenom člana 229. stav (1) tačka 5) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. Vrhovni sud je naveo da, imajući u vidu da je predmetni Izvod potpisan 8. januara 2018. godine, dakle u periodu kada je već iniciran stečajni postupak nad tuženim zbog njegove platežne nesposobnosti po prijedlogu banke, proizlazi da tuženi u odgovoru na reviziju s razlogom upućuje na zastarjelost predmetnog potraživanja. Vrhovni sud je naveo da je, naime, u obrazloženju rješenja Općinskog suda od 9. maja 2018. godine (kao provedenog dokaza) navedeno da je nad tuženim otvoren stečaj 9. maja 2018. godine, nakon provedenog prethodnog stečajnog postupka po rješenju od 7. decembra 2017. godine, kojim rješenjem je, između ostalog, imenovan privremeni stečajni upravnik i određena mjera zabrane raspolaganjem imovinom, u smislu odredbi člana 15. Zakona o stečajnom postupku. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da, kod utvrđenih činjenica da su parnične stranke u vrijeme potpisivanja Izvoda povezana lica, to u smislu odredbi člana 81. stav (2) tačka 4) Zakona o stečajnom postupku važi pretpostavka da je apelant znao (kao i tuženi) da je kod stečajnog suda podnesen zahtjev za stečaj nad tuženim zbog nesposobnosti za plaćanje, pa je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da predmetnim Izvodom nije prekinuta zastara. Vrhovni sud je naveo da tačno apelant ukazuje da je sudska praksa u primjeni člana 387. stav (1) ZOO (kojim je propisano da se zastarijevanje prekida kada dužnik prizna dug) zauzela stanovište da se priznanje duga može učiniti potvrđivanjem izvoda otvorenih stavki, koji su potpisali zastupnici oba privredna društva, te koji izvod je ovjeren pečatom od strane obiju stranaka, a ako je riječ o zastarjeloj obavezi da se navedeno, u smislu odredbi člana 366. stav (1) ZOO, smatra odricanjem od zastare. Vrhovni sud je naveo da, međutim, u okolnostima predmetnog slučaja, predmetnim Izvodom nije prekinuto zastarijevanje, a apelant pri tome zanemaruje da se sudska praksa na koju ukazuje odnosi na poslovne situacije kad privredni subjekti nisu u statusu predstečaja, već redovnom (običnom) statusu, što u konkretnom postupku nije slučaj, pa predmetni Izvod ne rezultira prekidom zastarijevanja. Vrhovni sud je naveo da, dakle, kod toga da je predmetni Izvod parničnih stranaka, kao povezanih lica, sačinjen 8. januara 2018. godine, dakle nakon podnesenog prijedloga za otvaranje stečaja nad tuženim i nakon donesenog rješenja stečajnog suda o provođenju prethodnog postupka (od 7. decembra 2017. godine), to, iako je potpisan od strane direktora parničnih stranaka i ovjeren pečatima, nema pravni učinak tuženikovog priznanja duga.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da je navedenim apelacijama osporena ista odluka Vrhovnog suda, te da ih je podnio isti apelant (putem različitih zastupnika), Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1301/21.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je pogrešno Vrhovni sud prihvatio zaključak drugostepenog suda da je predmetno potraživanje zastarjelo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević