Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1395/21 (M.Ž.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Konverzija i denominacija
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1395/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1395/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela M. Ž., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. Ž.
protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 147207 17 Gž od 3. marta 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. Ž. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Orašja, koju zastupa Anela Musa advokat iz Mostara, podnijela je 21. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 147207 17 Gž od 3. marta 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 147 207 14 P od 25. januara 2017. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev apelantkinje i obavezana je tužena („Addiko Bank d.d. Sarajevo, ranije Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar) da apelantkinji na ime neosnovano naplaćenih kamata po ugovoru o kreditu od 22. juna 2007. godine, za period od 25. februara 2009. godine do 20. juna 2011. godine, plati iznos od 927,91 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tužena da joj, na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika za gore navedeni period isplati iznos od 2.668,94 KM sa zakonskim zateznim kamatama. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Odlučujući o žalbama apelantkinje i tužene izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 25. januara 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 147207 17 Gž od 3. marta 2021. godine žalbu tužene djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao tuženu da apelantkinji, na ime neosnovano naplaćenih kamata, umjesto iznosa od 927,91 KM, plati iznos od 740,06 KM, dok je u preostalom dijelu žalbu tužene, kao i žalbu apelantkinje u cijelosti, odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je kredit je plasiran u KM, u kojoj se valuti vrši plaćanje anuiteta odnosno otplata kredita, pa se radilo o kreditu sa valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula instrument osiguranja za banku kojim se ona štiti od gubitka vrijednosti domaće valute, što praktično znači da se kredit koji banka daje veže za vrijednost strane valute, u konkretnom slučaju švicarskog franka. Kantonalni sud je dalje naveo da valutna klauzula predstavlja ugovaranje vrijednosti obaveze u devizama (valuta obaveze), s tim što se plaćanje i naplaćivanje po tim ugovorima vrši u KM, koja predstavlja valutu isplate, pa, budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužena isplatila odobreni kredit u domaćoj valuti i da je apelantkinja svoje obveze izvršavala u domaćoj valuti, takav se kredit ne može smatrati deviznim. Kantonalni sud je dalje naveo da u vrijeme zaključivanja spornog ugovora o kreditu pozitivni propisi nisu zabranjivali zaključivanje ugovora o kreditu vezano za stranu valutu, te da je takav stav zauzeo je Vrhovni sud Federacije BiH rješavajući o spornom pravnom pitanju u svojoj odluci od 25. maja 2016. godine. Kantonalni sud je takođe naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev apelantkinje za isplatu naknade na ime neosnovano naplaćenih kursnih razlika po predmetnom ugovoru o kreditu, te da u okolnostima konkretnog slučaja taj sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da je prekršeno načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima, jer je apelantkinja vraćala dug u KM, u kojima je i primila predmetni kredit.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelantkinja, između ostalog, navodi da je predmetni ugovor o kreditu bio „devizni“, a ne „kredit sa valutnom klauzulom“. Dalje navodi da, „sve i da je valutna klauzula bila zakonom dopuštena, a nije, ona nije bila primjenjiva“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni su ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP- 3877/17 od 17. jula 2019. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-3408/20 od 28. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić