Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1425/21 (S. M.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Javna rasprava
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1425/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1425/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Stefan Mačkić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Stefan Mačkić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 025973 20 Uvp od 27. januara 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 025973 20 Uz od 24. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stefan Mačkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragana Stanković advokat iz Banjaluke, podnio je 24. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 025973 20 Uvp od 27. januara 2021. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 025973 20 Uz od 24. jula 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za zaštitu prava i sloboda zajamčenih Ustavom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustav RS) povrijeđenih konačnim aktom Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) od 26. novembra 2019. godine.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno nižestepeni sud u pobijanom rješenju konstatovao da nisu ispunjeni uslovi da se zahtjev za zaštitu prava i sloboda uvaži, te poništi konačni akt Ustavnog suda RS od 26. novembra 2019. godine, s obzirom da je taj sud svojim aktom od 26. novembra 2019. godine pravilno odbio zahtjev apelanta da prisustvuje sjednicama na kojima se odlučuje o pitanjima iz ustavne nadležnosti Ustavnog suda RS imajući u vidu da se to odlučivanje vrši na nejavnom dijelu redovne sjednice. Vrhovni sud je naveo da, dakle, odlučivanje Ustavnog suda RS podrazumijeva vijećanje i glasanje na nejavnom dijelu redovne sjednice, dok je odredbama člana 8. Zakona o Ustavnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o Ustavnom sudu RS) propisano da je rad Ustavnog suda RS javan, a odredbama člana 19. stav (1) istog zakona je propisano da Ustavni sud RS odlučuje o pitanjima iz svoje nadležnosti na sjednici, većinom glasova svih sudija. Vrhovni sud je u vezi s tim dalje naveo da se javnost u radu Ustavnog suda RS obezbjeđuje javnim raspravama u postupku pred tim sudom, objavljivanjem odluka, obavještavanjem javnosti o radu i na drugi način koji odredi taj sud, kako je to propisano odredbama člana 21. stav (1) Zakona o Ustavnom sudu RS. Vrhovni sud je dalje naveo da o pitanjima iz svoje nadležnosti Ustavni sud RS raspravlja na redovnoj sjednici, a o tim pitanjima odlučuje vijećanjem i glasanjem na nejavnom dijelu redovne sjednice, shodno odredbama člana 23. stav (1) Poslovnika o radu Ustavnog suda Republike Srpske. Vrhovni sud je takođe naveo da je pravilno zaključio nižestepeni sud da se zahtjevu apelanta nije moglo udovoljiti, s obzirom da je tražio da mu se omogući prisustvo na sjednicama na kojima se bude odlučivalo, što podrazumijeva nejavne dijelove sjednica, dok je o održavanju redovnih sjednica i raspravljanju na istim Ustavni sud RS obezbijedio javnost, zbog čega slijedi zaključak da nijedno apelantovo pravo nije ugroženo donošenjem akta Ustavnog suda RS od 26. novembra 2019. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je „nesporno tražio da mu se omogući prisustvo sjednicama (što može da se tumači samo kao prisustvo tim sjednicama u cjelini, s tim da je precizirao da misli na sjednice na kojima se odlučuje o pitanjima ustavnosti i zakonitosti, što su formalno redovne sjednice, za razliku od radnih sjednica na kojima se odlučuje o drugim pitanjima)“, pa je u konkretnom slučaju mogao da mu se odbije pristup „samo nejavnim djelovima tih sjednica“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić