Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1412/21 (L. B.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1412/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine, u predmetu broj AP-1412/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Larisa Buhić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Larisa Buhić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 145798 17 Gž od 10. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Larisa Buhić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Zenice, koju zastupa Fahira Rizvanbegović advokat iz Mostara, podnijela je 22. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 145798 17 Gž od 10. februara 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 145798 14 P od 12. maja 2017. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o kreditu zaključen 20. juna 2006. godine između apelantkinje i tužene („ADDIKO BANK“ d.d. Sarajevo), pa je slijedom tog utvrđenja obavezana tužena da apelantkinji isplati iznos od 42.725,42 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate (stav I izreke presude), utvrđeno je da je ništav sporazum o zasnivanju založnog prava-hipoteke na nekretnini pobliže označenoj izrekom predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) kojim je zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini (stav II izreke presude), te je naloženo tuženoj da isplati apelantkinji troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do dana isplate (stav III izreke presude).

3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda od 12. maja 2017. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 145798 17 Gž od 10. februara 2021. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stavu I i II izreke prvostepene presude na način da je odbio tužbeni zahtjev apelantkinje da se utvrdi da je ništav ugovor o kreditu zaključen 20. juna 2006. godine između apelantkinje i tužene, pa da se slijedom tog utvrđenja obaveže tužena da apelantkinji isplati iznos od 42.725,42 KM, uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe do isplate, te da se utvrdi da je ništav sporazum o zasnivanju založnog prava-hipoteke na predmetnoj nekretnini kojim je zasnovano založno pravo na toj nekretnini.

4. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredbi člana 395. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) (kojim je propisano da u slučaju da novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze) jer je za primjenu navedenih odredbi uslov da je obaveza utvrđena protivno zakonu, a Zakon o centralnoj banci i Zakon o deviznom poslovanju (koji su bili na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu) nemaju odredbe koje zabranjuju ugovaranje obaveze vezano za stranu valutu, dok se odredbe člana 56. Zakona o deviznom poslovanju odnosi na devizne kredite, a konkretni kredit nije devizni. Kantonalni sud je dalje naveo da nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, pa nema osnova za utvrđenje ništavosti ugovora ni iz tih razloga, te da je takav stav zauzeo i Vrhovni sud Federacije BiH rješavajući o spornom pravnom pitanju u svojoj odluci od 25. maja 2016. godine. Kantonalni sud je takođe naveo da je iznos koji je tužena trebala isplatiti apelantkinji, a ona vratiti tuženoj, u predmetnom ugovoru o kreditu naveden u CHF valuti, ali i protivvrijednost u KM od 55.008,90 KM, čime je predmetna obaveza bila jasno određena. Takođe, da je iznos koji je apelantkinja trebala da vrati kroz redovnu kamatu i glavnicu određen u broju mjesečnih otplata, a pojedinačni iznosi samo u CHF valuti, s tim da je članom 10. predmetnog ugovora o kreditu ugovoreno da će tužena vršiti konverziju CHF valute prema službeno utvrđenom kursu Centralne banke BiH iz čega proizlazi da se ne radi se o određenoj obavezi, ali je obaveza apelantkinje odrediva izborom tipa kursa i dana na koji će se utvrditi (pri čemu je kao datum izvršenja obaveze određen 1. u mjesecu, a time je konkretizovan datum na koji će se utvrditi kurs za konverziju u KM valutu). Kantonalni sud je naveo da je apelantkinja potpisivanjem predmetnog ugovora o kreditu prihvatila primjenu člana 11. predmetnog ugovora kojim je ugovoreno da za ono što ugovorom nije određeno vrijede odredbe opštih akata banke, pa je time prihvatila i interne odluke i akte tužene, a što joj je dalo i pravo i obavezu da izvrši uvid u sve odluke tužene, koje bi bile od značaja za realizaciju spornog ugovora. Kantonalni sud je zaključio da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da obaveze apelantkinje nisu bile odredive, te da stoga nema mjesta primjeni odredbi člana 47. ZOO.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelantkinja, između ostalog, navodi da obaveze iz predmetnog ugovora o kreditu nisu bile određene, niti odredive, jer je tužena „fiktivno vezala ugovor za CHF valutu, koji nije isplatila apelantkinji, niti je banka imala CHF valutu koju je isplaćivala“. Dalje navodi da, sve da je valutna klauzula u konkretnom slučaju bila ugovorena i zakonom dopuštena, kreditna obaveza apelantkinje je bila „neodređena i neodrediva“, što samo po sebi predstavlja pravne razloge za ništavost ugovora.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. jula 2019. godine, odluke o dopustivosti br. AP-5487/18 od 20. maja 2020. godine i AP- 975/19 od 14. oktobra 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1412/21 (L. B.) | Sudska praksa | Aktio