Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1264/21 (M. T.-P.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1264/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1264/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Mediha Talić-Pivčić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mediha Talić-Pivčić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 Rs 033067 20 Rev od 11. januara 2021.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mediha Talić-Pivčić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Livna, kojeg zastupa Emir Karača advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Rs 033067 20 Rev od 11. januara 2021. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obveže tuženi (Kanton 10) da apelantici na ime razlike manje isplaćene osnovne plaće za period 1. decembra 2011. do 31. maja 2015. godine isplati iznos od 19.899,07 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da je tuženi apelantici, kao uposleniku MUP-a tuženog, u utuženom periodu obračunavao i isplaćivao plaću, s obzirom na čin koji joj je dodijeljen, u skladu sa Zakonom o policijskim službenicima Kantona 10, Odlukom o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10, Pravilnikom o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10, te odlukom o utvrđivanju trajnog dodatka policijskim službenicima za posebne uvjete rada na radnim mjestima od 7. jula 2008. godine. Zatim, da se Zakon o plaćama i naknadama policijskih službenika Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) ne može primijeniti na policijske službenike tuženog, nego se primjenjuju isključivo propisi tuženog. Naime, Zakon o plaćama i naknadama ne može se direktno primijeniti u kantonima, jer je ovim zakonom propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plate, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutrašnjih poslova, te je naglasio da takav zaključak proizlazi i iz odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine U-36/11 od 17. aprila 2012. godine. Također je ukazao da Zakonom o plaćama i naknadama nije propisano da će se, ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u roku iz člana 35. stav 1. ovog zakona, taj zakon primjenjivati i u kantonima sve do donošenja kantonalnih propisa. Naveo je da se plaće policijskih službenika kantona određuju u skladu s kantonalnim propisima (član 31. Zakon o plaćama i naknadama), s tim da osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, a pri tome mora biti ispoštovano načelo „ista plaća za isti čin policijskog službenika” i jedinstven isplatni koeficijent za obračun plaća (čl. 4. i 6. Zakon o plaćama i naknadama). Međutim, apelantica u toku postupka nije tvrdila ni dokazivao da je njena osnovna plaća u utuženom periodu bila manja od propisane navedenom zakonskom odredbom. Naveo je da je vještak finansijske struke utvrđivao i izračunao razliku između isplaćene plaće apelantici i plaće koja bi apelantica pripadala primjenom odredbi Zakona o plaćama i naknadama. Imajući u vidu da se na apelanticu ne može primijeniti Zakon o plaćama i naknadama, naveo je da se nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke ukazuje irelevantnim, zbog čega ga i nije potrebno cijeniti. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi „da se svi zakoni koji su donijeti na Federalnom nivou mogu i moraju primjenjivati u svim kantonima, bez obzira da li je to samim zakonskim tekstom određeno ili nije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica poziva u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-1368/17 od 18. jula 2017. godine, AP- 3620/17 od 6. decembra 2017. godine, AP-5959/18 od 10. januara 2019. godine, AP-2290/19 od 17. jula 2019. godine, AP-1545/20 od 6. maja 2020. godine i AP-4169/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1264/21 (M. T.-P.) | Sudska praksa | Aktio