Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1234/21 (V. J.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1234/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1234/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vitko Jokić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vitko Jokić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 1 P 017156 20 Rev od 13. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vitko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Anel Kurtović advokat iz Sarajeva, podnio je 13. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 1 P 017156 20 Rev od 13. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi („Drina osiguranje" a.d. Milići) da apelantu na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 35.578,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da iz zapisnika o uviđaju saobraćajne nesreće od 28. novembra 2009. godine slijedi da se istog dana u mjestu Brezovice općina Pale dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali vozilo Nissan Navara, osigurano po polisi osiguranja tuženog i vozilo Toyota, apelantovo vlasništvo, te da su konstatovana oštećenja na vozilima. Zatim, da iz nalaza i mišljenja i dopunskog nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da oštećenja na navedenim vozilima nisu kompatibilna, te da je vrijednost oštećenja koja su prikazana veća od vrijednosti vozila. Dalje je, osnovom vještačenja Saobraćajnog fakulteta u Doboju, utvrdio da se nezgoda nije mogla dogoditi na način kako je to opisano u tužbenom zahtjevu, odnosno kako to u svojim izjavama izjavili vozači automobila, te da oštećenja prednjih desnih strana vozila nisu kompatibilna. Naime, vozila nisu kontaktirala desnu stranu (kako izjavljuju učesnici nezgode), jer su retrovizori navedenih vozila u ispravnom stanju, zatim, u zapisniku i skici stoji lijevi trag kočenja, dok nema desnog traga kočenja, a vremensko prostornu analizu nije mogla biti urađena jer u izjavama učesnika saobraćajne nezgode (prvo da su se sudarili lijevim, a poslije desnim stranama, kao i u odnosu na mjesto kontakta i oštećenja vozila, te kretanja u momentu nezgode) nema podudarnosti sa skicom PS Pale. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da predmetna saobraćajna nezgoda nije mogla nastati na način kako tvrdi apelant i kako je opisano u zapisniku policije, jer oštećenja na vozilima nisu posljedica istog događaja, niti su nastala u predmetnoj nezgodi, što govori o odsustvu uzročne veze između oštećenja na vozilu i nastale štete, a samim tim i uslova odgovornosti za naknadu štete koju apelant traži u ovoj parnici (čl. 154, 155, 158. i 178. Zakona o obligacionim odnosima). Također je naveo da je na apelantu teret dokazivanja uzročne veze između postupanja vozača osiguranika tuženog i nastale štete, odnosno krivice vozača koji su učestvovali u saobraćajnoj nezgodi i nastale štete na apelantovom vozilu (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku), jer je tuženi osporavao i osnov i visinu štete.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je „došlo do saobraćajne nesreće i da je nastala šteta na apelantovom vozilu“. Apelant navodi „da je policijskim zapisnikom o uviđaju utvrđen zatečeni položaj vozila kako na skici tako i na fotodokumentaciji lica mjesta koji su sastavni dio zapisnika“, te ističe da je zapisnik javna isprava i da zadatak vještaka nije niti može biti da pobija policijski zapisnik.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević