Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3108/19 (A.A.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3108/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP 3108/19, rješavajući apelaciju A.A., na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.A. podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 I 018674 19 Gž 2 od 24.

svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. A.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, podnio je 29. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 I 018674 19 Gž 2 od 24. svibnja 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 I 018674 17 Mal od 16. studenog 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja AD „Gradska Čistoća“ Bratunac (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da se apelant obveže da mu po osnovu duga za izvršene usluge odvoza smeća u periodu od 1. srpnja 2015. godine do 31. studenog 2016. godine, isplati ukupan iznos od 170,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao u izreci presude, te da mu plati troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi te je u svezi s time najprije naveo da je uvidom u analitičke kartice za sporno razdoblje vidljivo od kada potječe sporni dug kao i pojedinačno mjesečno zaduženje apelanta. Međutim, Osnovni sud je zaključio da je utemeljen prigovor apelanta kojim osporava osnov i visinu potraživanja tužitelja. Naime, u smislu članka 17. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sudionici u obligacionim odnosima dužni su izvršiti svoju obvezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Predmet tužbenog zahtjeva je potraživanje za izvršene komunalne usluge za čiju utemeljenost je neophodno zaključenje ugovora između tužitelja kao davatelja komunalne usluge i apelanta kao tuženog. Međutim, tužitelj nije izvodio dokaze u tom pogledu, odnosno nije predložio ugovor na temelju kojeg bi se nedvojbeno mogao izvesti zaključak o utemeljenosti tužbenog zahtjeva. Prema tome, Osnovni sud je istakao da kako tužitelj imao obvezu izvesti dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev, a to nije učinio, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao nedokazan u smislu članka 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Osnovni sud je dalje naveo da apelant status korisnika usluga nije stekao na temelju odredaba Zakona o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik RS“ broj 11/95, 18/95 i 51/02) jer se potraživanje odnosi na sporno razdoblje kada nije postojala obveza zaključenja pismenog ugovora, nego je ugovorni odnos nastajao prostom suglasnošću volja ugovornih strana. Na potraživanje koje je predmet tužbenog zahtjeva trebaju se primijeniti odredbe Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljnjem tekstu: ZKD) u kojima je propisano da se pružanje i korištenje komunalnih usluga vrši na temelju ugovora zaključenog između davatelja komunalne usluge i korisnika i da se ugovori zaključeni za korisnikom komunalnih usluga koji te usluge koriste za osobne potrebe ili potrebe svog domaćinstva, zaključuju u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje zaštita prava potrošača u Republici Srpskoj, te da korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na temelju računa koji ispostavlja davatelj komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave, u smislu članka 16. ZKD. Osim toga, u smislu odredbe članka 46. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: ZZP) propisano je da je usluga od općeg ekonomskog interesa, između ostalog, i usluga održavanja čistoće i druga javna usluga propisana zakonom, te da se pružanje ekonomske usluge potrošaču zasniva na ugovornom odnosu.

5. Presudom Okružnog suda broj 82 0 I 018674 19 Gž 2 od 24. svibnja 2019. godine žalba tužitelja je usvojena i prvostupanjska presuda je preinačena na način da je apelant obvezan da tužitelju na ime duga za izvršene usluge odvoza smeća za sporni period isplati iznos od 170,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kao i troškove parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

6. Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zanemario nespornu činjenicu da je apelant u navedenom periodu bio korisnik komunalnih usluga koje mu je pružao tužitelj. Status korisnika usluga stekao je primanjem tužiteljevih usluga za koje mu je tužitelj ispostavljao račune za svaki mjesec pojedinačno. Navedenim radnjama između parničnih stranaka došlo je do usmene suglasnosti volja bez zaključenja ugovora u pismenoj formi. Stupanjem na snagu ZKD na temelju članka 16. stavak 1. ZKD apelant je korisnik komunalnih usluga bio u obavezi zaključenja pismenog ugovora sa tužiteljem. Dakle, teret ove obveze, kako se utemeljeno ukazuje žalbom, je na apelantu kao korisniku usluge. Kako apelant kao primatelj usluga to nije učinio, neutemeljeni su navodi žalbe da ga nezaključenje ugovora sa tužiteljem oslobađa obveze plaćanja jer, u protivnom, ne bi imao interes da zaključi takav ugovor. Kao korisnik pružene usluge tužitelj obvezan je isplatiti cijenu usluge za sporni period u skladu sa ispostavljenim računima, na temelju kojih je i preciziran tužbeni zahtjev, a u smislu članka 16. stavak 2. ZKD prema kome korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na temelju računa koji ispostavlja davatelj komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave. Imajući u vidu da je visina sporne naknade utvrđena u prvostupanjskom postupku, ona kao činjenično utvrđenje ne može biti predmet preispitivanja u postupku male vrijednosti, zbog čega je apelant obvezan na isplatu te naknade.

Apelacijski navodi

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka

1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, pravo nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, i pravo na slobodu kretanja iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine.

8. Naime, apelant tvrdi da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude očigledno proizvoljno postupao i to kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih procesnih i materijalnih propisa. Iz opširnih apelacijskih navoda proizlazi da apelant prvenstveno problematizira okolnost da je u preambuli rješenja Okružnog suda pogrešno navedena apelantova adresa na području Općine Bratunac, jer ima adresu prebivališta na Ilidži što je bilo konstatirano u preambuli rješenja Osnovnog suda. Dalje, apelant tvrdi da izvod iz poslovnih knjiga nije dovoljno pouzdan dokaz na temelju kojega bi se mogla utvrditi osnovanost tužbenog zahtjeva u konkretnoj pravnoj stvari. Također, apelant smatra da je provedenim dokazima osporio postojanje duga, ističući da ne živi u Voljavici u Općini Bratunac, u koje mjesto samo povremeno dolazi, već da stanuje u Općini Ilidža gdje i plaća komunalne usluge, te da tužitelj nikada nije vršio komunalne usluge odvoza smeća za njega niti da mu je dostavljao račune, niti je tužitelj to dokazivao, zbog čega nema osnova za novčano potraživanje. S obzirom na to, apelant smatra da je proizvoljan zaključak Okružnog suda da je nesporno da je u spornom periodu bio korisnik komunalnih usluga koje mu je pružao tužitelj. Apelant smatra i da je donošenjem osporene odluke Okružni sud zanemario opća načela ZOO o slobodi izražavanja volje, ravnopravnosti ugovornih strana, jednakosti uzajamnih davanja, zabrani zloupotrebe prava, te da je zanemario odredbu članka 16. stavak 2. ZOO kojim je izričito propisano da se ugovori zaključuju sa korisnicima u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje zaštita potrošača, što ukazuje na očiglednu proizvoljnost u postupanju Okružnog suda. Apelant dalje ističe da je tijekom postupka ukazao na odluke Ustavnog suda Republike Srpske broj U-27/17 i U-37/17 od 28. ožujka 2018. godine u kojima je taj sud zauzeo stanovište da bez zaključenog ugovora nema osnova za naplatu komunalne usluge odvoza otpada pri čemu je imao u vidu članak 16. ZKD i članak 67. ZZP. S obzirom na to apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu zbog toga što mu se nezakonitom odlukom nameće novčana obveza, te da je Okružni sud postupao u interesu tužitelja što predstavlja kršenje njegovog prava na nediskriminaciju.

Relevantni propisi

9. Zakon o komunalnim djelatnostima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 124/11 i 100/17). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o komunalnim djelatnostima (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 124/11) koji je važio u vrijeme u spornom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16. st. (1) i (2) (1) Pružanje i rabljenje komunalnih usluga vrši se na temelju ugovora zaključenog između davatelja komunalne usluge i rabljenika.

(2) Rabljenik plaća ustvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na temelju računa koji ispostavlja davatelj komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave.

Članak 24.

Obveznici naknade iz članka 23. ovoga zakona su vlasnici stambenog, poslovnog ili drugoga prostora, nositelji stanarskog prava, zakupci stambenog, poslovnog ili drugog prostora, odnosno fizičke i pravne osobe koje su rabljenici objekata i uređaja zajedničke komunalne potrošnje.

10. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.

(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona..

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pravo i utvrđivali činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao relevantno slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova da iako odredba članka 16. ZKD propisuje da se vršenje i korištenje komunalnih usluga vrši na osnovu ugovora zaključenog između davatelja i korisnika usluga, nedostatak pismene forme ne znači da ugovor, makar i u neformalnom smislu, nije postojao (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP 518/21 od 7. travnja 2021. godine, st. 3. i 8, AP 3874/19 od 17. veljače 2021. godine, st. 6. i 15., dostupne na www.ustavnisud.ba). U svezi sa apelantovim tvrdnjama kojima ukazuje da nije boravio i da nije koristio komunalne usluge odvoza smeća, Ustavni sud zapaža da je u smislu članka 24. Zakona o komunalnoj djelatnosti obveznik komunalne naknade vlasnik stambenog prostora, bez obzira da li stvarno živi u tom stambenom prostoru, pa okolnosti da apelant ima prijavljeno prebivalište u Općini Ilidža ne ukazuje na proizvoljnost u zaključku Okružnog suda da je apelant status korisnika usluga stekao primanjem tužiočevih usluga za koje mu je tužitelj ispostavljao račune za svaki mjesec pojedinačno, naročito jer i sam apelant u apelaciji tvrdi da povremeno dolazi u stambeni objekta za koji mu je određena obveza plaćanja odvoza smeća. Pored toga, Ustavni sud uočava da odredba članka 16. stavak 2. ZKD, na koju se apelant poziva, a kojom je propisano da se ugovori zaključuju sa korisnicima u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje zaštita potrošača, nije bila na snazi u spornom periodu za koji se odnosi tužbeni zahtjev, već je propisana Zakonom o izmjenama i dopunama ZKD („Službeni glasnik RS“ broj 100/17).

17. Također, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na odluke Ustavnog suda RS broj U- 27/17 i U-37/17 od 28. ožujka 2018. godine, Ustavni sud nakon uvida u te odluke uočava da su one donesene u svezi sa odlučivanjem o ustavnom sporu o zakonitosti općeg akta – odluka o komunalnoj djelatnosti gradova Bijeljine i Trebinja, i da je Ustavni sud RS pored ostalog zaključio da odredbe prema kojem je korisnik (potrošač) obavezan da plaća uslugu i u situaciji kada nije zaključio ugovor sa davaocem usluge, nisu u skladu sa odredbama ZKD i ZZD. Prema tome, Ustavni sud zapaža da se te odluke ne odnose na Općinu Bratunac gdje apelant ima stambeni objekat, Osim toga navedene odluke su donesene nakon spornog perioda za kojeg je apelant obvezan na plaćanje, te je Ustavni sud RS konstatirao da na temelju članka 115. Ustava RS, nije nadležan da odlučuje u sporovima koji nastanu u primjeni propisa, pa prema tome ni u sporovima koji su nastali u primjeni osporenih akata, što ukazuje da u tim odlukama nije razmatrano pitanje mogućnosti i ovlaštenja redovitih sudova da u okolnostima svakog konkretnog slučaja utvrđuju je li između stranka postojao obligacijsko pravni odnos povodom komunalne usluge prikupljanja i odvoženja komunalnog otpada. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

18. Glede apelantovih tvrdnji da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije koje apelant dovodi u svezu sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminirana, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članku II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članku 14 Europske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druge osobe u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminacijska primjena zakona nisu očigledne. S obzirom navedeno, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neutemeljeni i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

19. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz članka II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 2. Protokola broj 4 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je navedenim člankom garantirano pravo na slobodu kretanja i prebivališta. Međutim, Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povrede navedenih prava niti se o ovim pravima odlučivalo u postupku. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

20. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3108/19 (A.A.) | Sudska praksa | Aktio