Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1142/21 (Mldb. H.S.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1142/21

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1142/21, rješavajući apelaciju mldb. H.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka

b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. H.S. podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu br. 65 0 Km 897343 21 Kmv od 1. aprila 2021. godine i 65 0 Km 897343 21 Kpp od 29. marta 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mldb. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa zakonski zastupnik, otac I.S. iz Sarajeva, a njega Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnio je 8. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 65 0 Km 897343 21 Kmv od 1. aprila 2021. godine i 65 0 Km 897343 21 Kpp od 29. marta 2021. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. aprila 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 20. i 21. aprila 2021. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Odlučujući o prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora apelantu od 29. marta 2021. godine, sudija za maloljetnike Općinskog suda je donio Rješenje broj 65 0 Km 897343 21 Kpp od 29. marta 2021. godine kojim je apelantu određen pritvor koji može trajati jedan mjesec i koji se računa od dana lišavanja slobode 27. marta 2021. godine u 16 sati i koji može trajati do 27. aprila 2021. godine do 16 sati ili do nove odluke suda, s tim da će vijeće za maloljetnike na osnovu odredbe člana 100. stav 1. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku obaviti kontrolu neophodnosti pritvora svakih deset dana.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo prijedlog za određivanje pritvora utemeljilo na osnovanoj sumnji da je apelant kao saučesnik učestvovao u izvršenju krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 31. KZFBiH, zbog čega je predložena mjera pritvora iz razloga propisanih u odredbi člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer bi mogao utjecati na svjedoke i ponoviti krivično djelo.

7. Nakon izjašnjenja apelantovog branioca o prijedlogu za određivanje pritvora u kome je u suštini ukazao na nepostojanje razloga za određivanje pritvora, jer apelant nije izvršilac djela, te jer svjedoke koji će se saslušati u postupku ne poznaje (osim jednog svjedoka) i jer je apsurdno da će ponoviti krivično djelo zbog okolnosti koje ukazuju da ranije nije osuđivan, pa stoga ni sklon vršenju krivičnih djela, Općinski sud je ocijenio da je prijedlog Tužilaštva osnovan. U vezi s tim je navedeno da osnovana sumnja iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora koji su pobrojani na str. 4. i 5. obrazloženja rješenja i interpretirani na str. od 6. do 11. obrazloženja kojim su, osim materijalnih dokaza, ocijenjeni i iskazi svjedoka i apelanta ispitanog u svojstvu osumnjičenog.

8. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Općinski sud je zaključio da iz apelantovog iskaza i iskaza do tada saslušanih svjedoka proizlazi da se međusobno poznaju, da je u toku istraga u kojoj treba saslušati veći broj tih i drugih svjedoka (očevidaca), da bi apelantu identitet onih koji su vidjeli, ili su mogli vidjeti navedeni događaj mogao biti poznat, te da bi boravkom na slobodi mogao kontaktirati sa tim licima i dati im smjernice u pogledu davanja iskaza. Ocjenjujući navedeno, Općinski sud je zaključio da postoje naročite okolnosti da bi apelant boravak na slobodi mogao iskoristiti da ometa krivični postupak utjecajem na svjedoke na način kako je prethodno opisano. Osim toga, napomenuto je da se krivični postupak trenutno nalazi u posebno osjetljivoj početnoj fazi, kada je očigledno da svi dokazi nisu osigurani, te da je neophodno omogućiti da se postupak odvija i dovrši na efikasan i neometan način.

9. Što se tiče naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano, ili učiniti krivično djelo kojim prijeti a za koje se može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, Općinski sud je, prije svega, imao u vidu objektivni uvjet koji je u konkretnom slučaju ispunjen, budući da se apelant sumnjiči za suučesništvo u izvršenju krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) ZKPFBiH za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Ranija osuđivanost, kako je dalje navedeno, nije uvjet conditio sine qua non za određivanje mjere pritvora na šta je ukazao apelantov branilac, već se kod procjene naročitih okolnosti mora imati u vidu priroda i vrsta krivičnog djela zbog kojeg se vodi predmetna istraga. S tim u vezi je ukazano da se nesumnjivo radi o krivičnom djelu propisanom u dijelu zakona koji se odnosi na krivična djela protiv života i tijela kojima je zaštitni objekt život i tijelo ljudi. Naročite okolnosti je Općinski sud ocijenio s aspekta ličnosti apelanta i u tom pravu istakao brojnost preduzetih radnji i upornosti pri izvršenju djela koje je potvrdio svjedok – očevidac događaja koja je s apelantom i B.A. bila u vozilu i koja je u iskazu opisala šta je prethodilo ubistvu V.I. ispred tržnog centra SCC u Sarajevu, odnosno koje je radnje pri tome preduzeo apelant. Pri tome je sud imao u vidu, kako je dalje navedeno, da je odredbom člana 379. stav 1. ZKPFBiH propisano da je određivanje pritvora maloljetniku izuzetno. Međutim, imajući u vidu način izvršenja krivičnog djela (oštećeni V.I. zgažen je automobilom), da je krivično djelo počinjeno na javnom mjestu u prisustvu većeg broja ljudi (po danu) i da je apelant s nožem u ruci trčao za oštećenim V.I., zaključeno je da je apelant iskazao naročitu upornost pri izvršenju djela i da ne postoji adekvatna mjera, blaža od pritvora, kojom bi se mogla postići ista svrha. Zaključeno je da se samo mjerom pritvora u konkretnoj fazi krivičnog postupka može spriječiti daljnje apelantovo kriminogeno ponašanje i zaštititi sigurnost građana.

10. Odlučujući o žalbi protiv prvostepenog rješenja, vijeće Općinskog suda je Rješenjem broj 65 0 Km 897343 21 Kmv od 1. aprila 2021. godine odbilo kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja su navedeni žalbeni razlozi kojima je ukazano na bitne povrede Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Nakon što je prvostepeno rješenje ispitano u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, vijeće Općinskog suda je zaključilo da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito, te su u nastavku navedeni razlozi za takav stav. S tog aspekta je navedeno da, suprotno žalbenim navodima, prvostepeno rješenje sadrži detaljno obrazložene razloge zbog kojih je apelantu određen pritvor. U tom pravcu je ukazano na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kome su istaknuti dokazi i njihov sadržaj na okolnost postojanja osnovane sumnje da je apelant saučesnik u izvršenju krivičnog djela ubistvo. U odnosu na poseban pritvorski razlog utjecajem na svjedoke, također je ocijenjeno da je pravilno utvrđen, pri čemu su navedena imena i prezimena svjedoka koji se međusobno poznaju (kako proizlazi iz njihovih iskaza datih u istrazi), te da stoga postoje konkretne i očigledne okolnosti u pogledu postojanja ozbiljnog rizika za utjecaj na svjedoke na način da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao utjecati na svjedoke koje poznaje i na taj način ometati krivični postupak.

11. Dalje je utvrđeno da su u prvostepenom rješenju pravilno ocijenjene naročite okolnosti propisane u odredbi člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te je u tom pravcu vijeće Općinskog suda ukazalo na relevantni dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kome je jasno istaknuto da je apelant pri izvršenju iskazao naročitu drskost i upornost. Također je neosnovanim ocijenjen žalbeni navod da nisu razmatrane blaže mjere, jer je, suprotno tome, razmotrena mogućnost izricanja blažih mjera i zaključeno da se u konkretnoj fazi postupka, zbog svih okolnosti koje su navedene, svrha neometanog odvijanja krivičnog postupka ne bi mogla ostvariti niti jednom drugom mjerom osim pritvora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelacijom se ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Obrazlažući povredu navedenog prava, ukazuje se na nepostojanje stvarnih i ozbiljnih razloga za određivanje pritvora i nedostatak obrazloženja u pogledu zaključka da je mjera pritvora, a ne neka druga mjera, zaista nužna. Konkretizirajući razloge, apelacijom se ističe da je netačan zaključak suda da apelant poznaje svjedoke i da bi, stoga, na njih boravkom na slobodi mogao izvršiti utjecaj, budući da poznaje samo jednog svjedoka, a ostali svjedoci su očevici događaja, odnosno slučajni prolaznici. Stoga je apsurdan zaključak suda da se svjedoci međusobno poznaju i da bi apelant na njih mogao izvršiti utjecaj, pa proizlazi da je, zbog neindividualizacije i nekonkretizacije stvarnih razloga, sud proizvoljno primijenio pravo. Također, ističe da je i u odnosu na postojanje naročitih okolnosti u pogledu ponavljanja krivičnog djela Općinski sud propustio dati jasne razloge i da su ti razlozi ocijenjeni isključivo u kontekstu postojanja osnovane sumnje. Pri tome ukazuje da nije ocijenjen apelantov život prije nesretnog događaja i okolnost da nije preduzeo krivičnopravnu radnju koja je dovela do posljedice - smrti oštećenog, te da je potpuno pogrešno u okviru ovog zakonskog osnova ocijenjena okolnost da se djelo desilo na javnom mjestu, u prisustvu većeg broja ljudi. Smatra da nije preispitana mogućnost druge mjere, odnosno da nisu dati jasni i adekvatni razlozi o nužnosti pritvora, pa je predloženo da se apelacija usvoji.

b)Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u obrazloženju odluke tog suda, protiv koje je podnesena apelacija, navedeni zakonski razlozi zbog kojih je donesena odluka kojom je apelantu određen pritvor, da su pri tome navedeni jasni i konkretni razlozi za takav stav koji je potvrdilo sudsko vijeće i da pobijanim rješenjem nisu povrijeđene zakonske odredbe, niti apelantova prava zaštićena Ustavom i Evropskom konvencijom.

15. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana, jer je mjera pritvora apelantu u konkretnom slučaju opravdana iz svih razloga koji su sudovi imali u vidu koji su detaljno i jasno obrazloženi, konkretizirani i individualizirani.

V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) relevantne odredbe glase:

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1)Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, [...]

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 31.

Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.

KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA

Član 166. stav (2) tačka b) Ubistvo (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:

b) ko drugog usmrti pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju;

18. Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 7/14 i 74/20) glasi:

Član 99.

Određivanje pritvora (1)Ako postoji osnovana sumnja da je maloljetnik učinio krivično djelo, sudija može odrediti pritvor kad postoje razlozi predviđeni članom 146. stav (1) tač. a), b) i c) Zakona o krivičnom postupku.

(2)Prije donošenja rješenja o određivanju pritvora sudija maloljetnika odmah upoznaje sa prijedlogom iz člana 98. ovog zakona, saslušava ga na te okolnosti i najkasnije u roku 12 sati od prijema prijedloga tužitelja odlučuje o određivanju pritvora ili maloljetnika pušta na slobodu.

(3)Ako postoje okolnosti zbog kojih ne može postupati sudija za maloljetnike, o pritvoru će odlučiti sudija sa posebnim znanjima kojeg odredi predsjednik suda, o čemu se obavještava sudija za maloljetnike.

(4)Protiv rješenja kojim je određen pritvor dopuštena je žalba vijeću iz člana 17. stav (3) ovog zakona u roku 24 sata od sata prijema ovog rješenja. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5)Ako sudija ne prihvati prijedlog tužitelja za određivanje pritvora, donosi rješenje kojim se prijedlog odbija i maloljetnika odmah pušta na slobodu. Tužitelj na ovo rješenje može uložiti žalbu, ali žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(6)U slučajevima iz st. (4) i (5) ovog člana vijeće je dužno odluku o žalbi donijeti u roku 24 sata.

Član 100.

Trajanje pritvora (1)Po rješenju sudije pritvor može trajati najduže 30 dana od dana lišenja slobode, uz obavezu vijeća da vrši kontrolu neophodnosti pritvora svakih 10 dana, uz prethodno izjašnjenje tužitelja o poduzetim radnjama za period koji prethodi kontroli. Ako tužitelj ne postupi na ovaj način, obavještava se tužitelj kantonalnog tužiteljstva radi poduzimanja potrebnih mjera za ispunjenje zahtjeva iz ovog stava.

(2)Odlukom vijeća iz člana 17. stav (3) ovog zakona, po obrazloženom prijedlogu tužitelja, pritvor se može produžiti za još 30 dana. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba o kojoj odlučuje vijeće drugostepenog suda u roku 24 sata po prijemu žalbe.

(3)O pritvaranju maloljetnika sudija odmah ili u što kraćem roku obavještava roditelja, staratelja ili ustanovu kojoj je maloljetnik povjeren na odgoj i čuvanje, kao i organ socijalnog staranja.

(4)U toku pripremnog postupka, a prije isteka trajanja pritvora sudija na prijedlog tužitelja ukida pritvor i maloljetnika odmah pušta na slobodu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 Km 897343 21 Kmv od 1. aprila 2021. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 5. aprila 2021. godine a apelacija je podnesena 8. aprila 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

26. Ustavni sud zapaža da je apelant lišen slobode, da se prema osporenim rješenjima nalazi u pritvoru koji može trajati najduže do 27. aprila 2021. godine (16 sati) i da apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali stvarni razlozi za određivanje mjere pritvora, pri čemu osporava posebne pritvorske razloge iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. Smatra da prigovori navedeni u apelaciji pokreću pitanje kršenja člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

27. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

28. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već da se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Ustavni sud ukazuje na to da Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku (član 99) u pogledu određivanja pritvora upućuje na odredbe ZKPFBiH, te da je, u smislu odredaba člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKPFBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Ovo tim prije što iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da osnovana sumnja proizlazi iz dokaza priloženih uz prijedlog za određivanje pritvora čiji sadržaj je detaljno prezentiran u obrazloženju prvostepenog rješenja. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak Općinskog suda u pogledu postojanja posebnih uvjeta za pritvor propisanih članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.

29. Apelant ističe da je apsurdan i pogrešan zaključak iz osporenih rješenja prema kojima bi mogao izvršio utjecaj na svjedoke, jer, osim jednog svjedoka, ostale svjedoke ne poznaje i da je stoga proizvoljno primijenjena odredba člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.

30. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa odredbom člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, pritvor može biti određen (produžen) zbog osnovane bojazni da će lice koje je u pitanju uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak, ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. U odnosu na posebne razloge iz člana 146. stav 1. tačka b), Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već da se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Također, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).

31. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, u prvostepenom rješenju je navedeno, a te navode je u cijelosti prihvatilo i drugostepeno vijeće, da u predmetnom krivičnom postupku slijedi saslušanje većeg broja svjedoka od kojih su neki već saslušani (imena svjedoka navedena u rješenju), a za neke od predloženih svjedoka ta faza tek slijedi. Dalje je ocijenjeno da iz apelantovog iskaza i drugoosumnjičenog B.A. proizlazi da se međusobno poznaju i da poznaju većinu već saslušanih svjedoka, te da bi identitet onih koji treba da budu saslušani apelantu, također, mogao biti poznat, pa bi, boravkom na slobodi, mogao kontaktirati sa tim licima i izvršiti na njih utjecaj prije nego Tužilaštvo okonča istragu. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da razlozi navedeni u prvostepenom rješenju koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem ne dovode u sumnju opravdanost određivanja pritvora apelantu iz ovog osnova, jer su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da postoje naročite okolnosti koje upućuju na zaključak da bi apelant, puštanjem na slobodu, ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke.

32. Apelacijom je dalje ukazano na pogrešan zaključak u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Navedenom odredbom je propisano da mjera pritvora može biti određena/produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice koje je u pitanju ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

33. Ustavni sud podsjeća na principe uspostavljene vlastitom i praksom Evropskog suda (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 896/20 od 8. aprila 2020. godine, tačka 46, dostupna na www.ustavnisud.ba), prema kojoj određivanje (produženje) pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi se utvrdilo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembra 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da, s tim u vezi, da razloge i obrazloženja (vidi, Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179).

34. S obzirom na to da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je ispunjenost ovog zakonskog osnova ocijenjena, prije svega, s aspekta objektivnog uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka c) da se za predmetno krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (apelant se sumnjiči za saučesništvo u izvršenju krivičnog djela ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka b) ZKPFBiH za koje je propisana kazna zatvora najmanje deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora), a zatim prirode i vrste krivičnog djela za koje se vodi istraga. U pravcu toga je istaknuto da se radi o krivičnom djelu propisanom zakonom čiji je zaštitni objekt život i tijelo ljudi, brojnosti preduzetih radnji od apelanta i upornosti pri izvršenju djela (iskaz svjedoka koja je bila očevidac događaja), okolnost da se ubistvo desilo ispred tržnog centra u prisustvu većeg broja ljudi na način što je oštećeni V.I. zgažen automobilom, čemu je prethodila apelantova prijetnja (s nožem u ruci) zbog čega je zaključeno da je apelant iskazao naročitu upornost pri izvršenju djela i da ne postoji adekvatna mjera, blaža od pritvora, kojom bi se mogla postići ista svrha. Općinski sud je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja samo mjerom pritvora može spriječiti daljnje apelantovo kriminogeno ponašanje i zaštititi sigurnost građana.

35. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998., stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). Redovni sudovi su, također, suprotno tvrdnjama apelacije, preispitali mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te naveli potpune i određene razloge zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive u konkretnoj fazi postupka.

36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da se, suprotno apelantovim tvrdnjama, razlozi koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o određivanju pritvora ne čine proizvoljnim, jer navedene okolnosti koje su u osporenim rješenjima ocijenjene u vezi s cjelokupnim događajem i na taj način konkretizirane, i prema ocjeni Ustavnog suda, opravdavaju navedenu mjeru, pa se apelantovi prigovori u kontekstu kršenja člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH čine neosnovanim.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav

3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

38. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući o prijedlogu za određivanje pritvora, utvrdili da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na ometanje krivičnog postupka utjecajem na svjedoke i da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje je osumnjičen uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno o pretpostavci nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1142/21 (Mldb. H.S.) | Sudska praksa | Aktio