Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1452/21 (D. J.)

Odluka donesena 08. 07. 2021.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Ponavljanje postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1452/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 07. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mato Tadić, potpredsjednici Miodrag Simović i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Seada Palavrić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 8. jula 2021. godine, u predmetu broj AP-1452/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dušan Jojić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dušan Jojić protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 P 042010 20 Gvlž od 12. marta 2021. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Jojić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 24. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 P 042010 20 Gvlž od 12. marta 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 P 042010 12 P od 18. jula 2014.godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 77 0 P 042010 14 Gž D od 4. novembra 2014. godine, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tužena (Općina Prijedor) da isplati apelantu na ime naknade materijalne štete iznos od 56.709,89 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.220,00 KM.

3. Rješenjem Osnovnog suda broj 77 0 P 042010 12 P od 3. jula 2018. godine odbačen je kao neosnovan apelantov prijedlog za ponavljanje postupka.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 3. jula 2018. godine, Okružni sud je donio Rješenje broj 77 0 P 042010 18 Gž 2 od 28. decembra 2018.godine kojim je usvojio predmetnu žalbu, ukinuo rješenje od 3. jula 2018. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Rješenjem Okružnog suda broj 77 0 P 042010 20 Gvl 2 od 8. oktobra 2020.godine odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 042010 12 P od 18. jula 2014. godine.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Okružnog suda od 8. oktobra 2020.godine, Okružni sud je donio osporeno rješenje od 12. marta 2021. godine kojim je odbio predmetnu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.

7. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da apelant prijedlog za ponavljanje postupka zasniva na razlozima iz člana 255. stav 1. tačka 9. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naveo je da, u smislu člana 255. stav 1. tačka 9. ZPP, kao razlog za ponavljanje postupka ne mogu doći u obzir nove činjenice i novi dokazi ukoliko nisu takve prirode i takvog značaja da predstavljaju razlog podoban za ponavljanje postupka, što se ne može pretpostaviti, već to u svakom konkretnom slučaju treba dokazati. S tim u vezi je naveo da iz sadržine prijedloga za ponavljanje postupka proizlazi da se istim ukazuje na brojne nezakonitosti u postupanju nadležnih općinskih organa uprave tokom postupka uklanjanja kioska. Međutim, iz stanja predmetnog spisa proizlazi da činjenice koje apelant ističe u prijedlogu nisu nove činjenice jer ih je apelant isticao u toku prvostepenog postupka. Naime, apelant je svoj tužbeni zahtjev zasnivao upravo na tvrdnji da mu je nezakonitim i nepravilnim radom općinskih organa uprave pričinjena materijalna šteta. Također je naveo da rješenje tog suda od 28. decembra 2018.godine, na koje se apelant poziva u žalbi, ne može biti osnov za usvajanje prijedlog, jer je tim rješenjem samo ukinuto rješenje od 3. jula 2018.godine kojim je apelantov prijedlog odbačen, ali nije riješeno ili naloženo da se apelantov prijedlog usvoji, tako da je neosnovan zaključak apelanta da je Okružni sud već donio odluku o „spornom pitanju”. S obzirom da apelant u prijedlogu nije iznio nijednu novu činjenicu, odnosno nijedan novi dokaz koji bi mogao u ponovljenom postupku za apelanta ishodovati povoljniju odluku, naveo je da je prvostepeni sud pravilno odlučio kao u dispozitivu prvostepenog rješenja.

Apelacioni navodi

8. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te „prava na rad“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP-1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Konačno, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na rad, a koje pravo je zagarantovano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996), koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud ukazuje na to da se osporena odluka ne može dovesti u vezu sa navedenim pravom, pa, stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede prava na rad, također, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1452/21 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio