Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5012/19 (M. J.)
Odluka donesena 09. 06. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo na advokata kojeg sam izabere
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5012/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 06. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5012/19, rješavajući apelaciju Mladena Juričića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Seada Palavrić, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Juričića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 011455 18 Kž od 28. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 011455 15 K od 30.
maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladen Juričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Sanela Dautbegović, advokat iz Zenice, podnio je 27. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 011455 18 Kž od 28. oktobra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 011455 15 K od 30. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 19. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 17. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 011455 15 K od 30. maja 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, pokušao usmrtiti drugo lice, čime je počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 28. KZFBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu i šest mjeseci. Osim toga, apelant je obavezan da plati troškove postupka u određenom novčanom iznosu, a koji se sastoje od troškova medicinskog vještačenja i sudskog paušala. Oštećeni S. B. (u daljnjem tekstu: oštećeni) je s imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je tokom dokaznog postupka saslušan oštećeni, zatim svjedoci J. S., J. Š. i M. A., vještaci E. K. (vještak za analizu DNA) i dr. Ć. H. (vještak medicinske struke), kao i da je na prijedlog optužbe, koji odbrana nije osporavala, pročitan iskaz svjedoka L. T. dat u Kantonalnom tužilaštvu, a koji je preminuo. Nadalje, da je izvršen uvid u brojne materijalne dokaze (detaljno pobrojane na str. 2. i 3. presude). Pri tome je Kantonalni sud istakao da je, analizirajući sve provedene dokaze, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, i dovodeći ih u vezu s apelantovom odbranom utvrdio da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude, a u kojima su sadržana sva obilježja bića krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1, u vezi sa članom 28. KZFBiH. Kantonalni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka, kao i apelanta, proizlazi da je kritičnom događaju prethodio verbalni sukob između oštećenog i apelanta na platou benzinske pumpe „HOLD INA“ u Prozoru. Nadalje, da je nesporno da su se nakon tog događaja oštećeni i apelant udaljili sa benzinske pumpe, te da su se pet do deset minuta nakon toga vratili na benzinsku pumpu kada je oštećeni rekao da ga je apelant ubo, kao i da su svi svjedoci na oštećenom vidjeli krv koja je kapala po njegovim tenisicama i unutrašnjem dijelu prodajnog prostora benzinske pumpe. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da niko od svjedoka nije rekao da je vidio da apelant nekim predmetom zadaje ubod oštećenom, niti su u tom trenutku vidjeli na oštećenom krv. Također, da niko od svjedoka, uključujući i apelanta, nije rekao da je vidio da je oštećeni u kritičnom događaju sam sebe povrijedio. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na iskaze oštećenog, te svjedoka J. S., L. T., J. Š., kao i na sadržaj zapisnika o uviđaju (kako je to detaljno navedeno na str. 4. i 5. presude), te je istakao da je, dovodeći navedene iskaze u vezu sa zapisnikom o uviđaju, crtežom lica mjesta i fotodokumentacijom, utvrdio da su na mjestu prvog susreta apelanta i oštećenog pronađeni tragovi krvi i da oštećeni u svom ponovnom dolasku na benzinsku pumpu nije prilazio tom mjestu, tako da ti tragovi nikako nisu mogli nastati kod drugog dolaska oštećenog. Nadalje, da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka E. K. utvrdio da oštećenom pripada krv pronađena na licu mjesta, unutar prodajnog objekta benzinske pumpe, te u vozilu oštećenog.
7. Kantonalni sud je istakao da nisu prihvatljivi dijelovi iskaza svjedoka J. Š. u kojima on sugerira da apelant nije mogao zadati udarac oštećenom jer se navedeni svjedok nalazio između njih, da on nije vidio udarac i da apelant nije imao ništa u rukama, niti da je nešto kasnije odbacio. Pri tome je istakao da je svjedok J. Š. naveo da je iz kafe bara benzinske pumpe vidio kako se oštećeni u blizini znaka „INA“ s prodajnim cijenama goriva kretao prema apelantu, nakon čega je navedeni svjedok potrčao prema njima jer je znao da će doći do sukoba. Nadalje, da je svjedok J. Š. opisao da do njegovog dolaska između apelanta i oštećenog nije bilo kontakta, da su apelant i oštećeni tada bili udaljeni oko pola metra i da je navedeni svjedok bio okrenut prema apelantu licem u lice i da ga je odgurnuo. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je navedeni dio iskaza svjedoka J. Š. suprotan iskazu svjedoka J. S. koji je izjavio da je vidio J. Š. kako stoji između apelanta i oštećenog i da je J. Š. bio okrenut prema zgradama, a ne prema apelantu licem u lice. Osim toga, da je navedeni dio iskaza svjedoka J. Š. suprotan i iskazu svjedoka L. T. koji je izjavio da je J. Š. držao apelanta rukama sa leđa i da ga je vukao prema cesti ispod znaka „INA“, ali i iskazu oštećenog koji je izjavio da ga je apelant ubo prije dolaska J. Š. Kantonalni sud je ukazao na to da su i tragovi krvi bili upravo na mjestu koje su svi svjedoci, pa i svjedok J. Š. opisali kao mjesto susreta apelanta i oštećenog, a kojem mjestu oštećeni više nije prilazio. Kantonalni sud je naveo da motiv za takvo svjedočenje svjedoka J. Š. nalazi u činjenici da je apelant njegov ujak.
8. Kantonalni sud je dalje naveo da pregledom videozapisa sa nadzornih kamera nije mogao utvrditi da li je apelant nešto bacio, niti o kakvom je predmetu riječ, odnosno da nije mogao utvrditi da je riječ o nožu ili nekom oštrom šiljastom predmetu. Nadalje, da je iz zapisnika o uviđaju i službene zabilješke PU Konjic – PS Prozor-Rama od 31. oktobra 2014. godine, također, utvrdio da ovlaštena službena lica tokom uviđaja i pregleda šireg mjesta događaja nisu pronašla nož, niti neki drugi predmet koji bi se mogao dovesti u vezu s kritičnim događajem. U pogledu činjenice da nije pronađeno sredstvo izvršenja djela, Kantonalni sud je naveo da je analizom prethodno obrazloženih iskaza svjedoka utvrdio da je apelant nakon izvršenja djela otišao s mjesta događaja, na koje se vratio pet do deset minuta kasnije, a u kojem vremenu je imao objektivnu mogućnost sakriti, odbaciti ili uništiti predmet kojim je oštećenom nanio povrede. Kantonalni sud je zatim ukazao na nalaz i mišljenje vještaka dr. Ć. H., a koji je sačinjen na osnovu medicinske dokumentacije za oštećenog, pri čemu je, između ostalog, naveo da iz navedenog nalaza proizlazi da se ubodna rana koju je oštećeni zadobio kvalificira kao laka tjelesna povreda, ali da područje u kojem je rana nađena nije tipično za nanošenje lake tjelesne povrede, već da u tom području navedenim mehanizmom nastaju teške i po život opasne povrede u zavisnosti od dubine rane, penetraciji u trbušnu duplju itd., ali da do komplikacija nije došlo jer je ubodna rana probila čitavu debljinu trbušnog zida, ali ne i trbušnu maramicu, niti je oštetila organe u trbušnoj duplji. Nadalje, da je predmetna rana mogla nastati samo djelovanjem oštrog šiljastog predmeta (sve detaljno navedeno na str. 6. i 7. presude).
9. Kantonalni sud je naveo da potencijalna sklonost oštećenog kršenju zakonskih propisa ne dovodi u pitanje prethodna utvrđenja suda, kao i da je potpuno neosnovano sugeriranje odbrane da je oštećeni u konkretnom slučaju podmetao apelantu. U pogledu činjenica na koje ukazuje odbrana – da nisu uzeti, pa ni vještačeni mikro tragovi s apelantovih ruku, tako da nema dokaza da je apelant nanio ubod, Kantonalni sud je istakao da navedene činjenice ne dovode u pitanje prethodno obrazložena utvrđenja suda o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je zaključeno da je apelant ubo oštećenog.
10. Imajući u vidu sadržaj dokaza, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i protivrječnih dokaza, Kantonalni sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1, u vezi sa članom 28. KZFBiH na način opisan u izreci presude. Nadalje, da je apelant nakon kraćeg verbalnog sukoba s oštećenim, u namjeri da ga liši života, stojeći na maloj udaljenosti od oštećenog, zamahnuo oštrim predmetom koji je držao u desnoj ruci i zadao mu udarac u predjelu ispod lijevog rebarnog luka, nanoseći mu tom prilikom laku tjelesnu povredu u vidu ubodne rane veličine 3-4 cm u području lijeve strane trbuha. Kantonalni sud je također istakao da činjenica da nije pronađeno sredstvo izvršenja djela ne dovodi u pitanje prethodno obrazložena utvrđenja.
11. Kantonalni sud je naveo da u konkretnoj situaciji nema mjesta primjeni pravila in dubio pro reo, kako to traži odbrana. Pri tome je istakao da samo postojanje kontradiktornih dokaza ne podrazumijeva i sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, te obavezu za sud da, u skladu sa članom 3. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), tu sumnju presudom riješi na način koji je povoljniji za optuženog. Dalje, da postojanje kontradiktornih dokaza obavezuje sud da, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak je li neka činjenica dokazana ili ne. Također, da postojanje protivrječnih dokaza obavezuje sud da, u skladu sa članom 305. stav 7. ZKPFBiH, u svojoj presudi da ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Kantonalni sud je zatim naveo da je, tek ako se nakon savjesne ocjene dokaza ne može otkloniti sumnja u pogledu postojanja nekih odlučnih činjenica, sud dužan postupiti u skladu sa članom 3. stav 2. ZKPFBiH. U vezi s tim, istakao je da je nakon analize izvedenih dokaza, kako to propisuje odredba člana 296. stav 2. ZKPFBiH, izveo zaključak o dokazanosti ili nedokazanosti činjenica od značaja za odlučivanje u konkretnoj krivično-pravnoj stvari. Nadalje, da je u konkretnom slučaju sve činjenice koje su išle na apelantovu štetu utvrdio s potpunom izvjesnošću, te da je primjena načela in dubio pro reo moguća samo u situacijama kada je glede utvrđenosti odlučnih činjenica ostala sumnja.
12. Kantonalni sud je ukazao na to da kvalifikacija tjelesnih povreda kod oštećenog kao lakih tjelesnih povreda ni u kojem slučaju ne isključuje mogućnost da su nastale u pokušaju izvršenja krivičnog djela ubistva, a imajući u vidu da su tjelesne povrede konstatirane kod oštećenog nanesene iz neposredne blizine opasnim oruđem i da se nalaze na dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi. Kantonalni sud je zaključio da je nanošenjem udaraca oštrim šiljastim predmetom u predjelu vitalnih dijelova tijela apelant pokušao lišiti života oštećenog, te da je samo splet okolnosti doveo do toga da posljedice napada ne budu fatalne. Pri tome, zaključio je da iz načina izvršenja predmetnog krivičnog djela proizlazi da je apelant djelovao s umišljajem da oštećenog liši života, na koju namjeru ukazuje lokacija povreda u predjelu gdje se nalaze vitalni organi, upotreba oštrog šiljastog predmeta kao opasnog ubodnog oruđa od strane apelanta, te udarci u predjelu vitalnih dijelova tijela oštećenog, a što predstavlja i obilježje predmetnog krivičnog djela.
13. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 011455 18 Kž od 28. oktobra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te je potvrđena prvostepena presuda.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, pored ostalog, naveo da se, nasuprot navodima iz žalbe apelantovog branioca, zaključak o apelantovoj krivici za predmetno krivično djelo ne zasniva samo na navodima da su dvije kapljice krvi oštećenog pale na jednom mjestu i da prilikom ponovnog dolaska na lice mjesta oštećeni nije tamo išao, već da se taj zaključak zasniva i na ostalim dokazima konkretno navedenim i analiziranim u obrazloženju prvostepene presude. Dalje, da je prvostepeni sud za takvo utvrđenje pošao od nespornih utvrđenih činjenica (Vrhovni sud je na navedene činjenice ukazao na str. 3. i 4. presude). Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud izvedene dokaze cijenio pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, te da je pravilno zaključeno da je apelant preduzeo radnje krivičnog djela opisane u izreci prvostepene presude.
15. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da su neprihvatljivi žalbeni prigovori apelantovog branioca kojima ukazuje na subjektivnu ocjenu iskaza oštećenog i saslušanih svjedoka jer tvrdnje da se radi o oštećenom koji je očito „namontirao“ slučaj, kao i o njegovoj osveti apelantu zbog ranijih imovinskih sporova, pa čak i da je oštećeni sam sebe povrijedio, nemaju utemeljenje u provedenim dokazima. Nadalje, da selektivno ukazivanje branioca na određene navode svjedoka J. Š., pri čemu je izvukao iz konteksta pojedine neodređene navode navedenog svjedoka, ne dovodi u pitanje zaključak prvostepenog suda. Vrhovni sud je također naveo da je, nasuprot navodima apelantovog branioca, okolnost da je navedeni svjedok ujak apelantu samo jedan od razloga zašto je ocijenjen subjektivnim dio njegovog iskaza u dijelu gdje navodi da između apelanta i oštećenog nije došlo do kontakta, pri čemu je istakao da su takve tvrdnje suprotne i navodima oštećenog i svjedoka J. S. Vrhovni sud je dalje naveo je da je neprihvatljiva žalbena tvrdnja apelantovog branioca kojom ukazuje na subjektivnu ocjenu iskaza svjedoka J. S., kao i na to da je pogrešan zaključak da je taj svjedok naveo da se oštećeni pri ponovnom dolasku na benzinsku pumpu nije ni primakao mjestu prvog kontakta. U vezi s tim, naveo je da iz iskaza svjedoka J. S. proizlazi da svjedok smatra da oštećeni nije ponovno išao prema „totemu“, tj. mjestu na kojem su prilikom vršenja uviđaja pronađene kapljice krvi.
16. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud naveo sasvim jasne i dovoljne razloge zbog kojih smatra da kapljice krvi koje pripadaju oštećenom nisu mogle pasti pri njegovom drugom dolasku na benzinsku pumpu, prije dolaska policije, zbog čega se ukazuje neosnovanom suprotna tvrdnja iz žalbe, kao i navodi da su možda one podmetnute kako bi oštećeni napakostio apelantu. Nadalje, da su paušalni i žalbeni navodi kojima se ukazuje na to da su površno ocijenjeni prigovori odbrane vezani za neuzimanje bioloških tragova s ruku apelanta i oštećenog i za neodređivanje pritvora apelantu, te da je sud subjektivno tumačio zbog čega nije pronađeno sredstvo izvršenja, jer u žalbi nije iznesen nijedan argument na kojima se zasnivaju takve žalbene tvrdnje. Vrhovni sud je naveo da se isto odnosi i na žalbeni navod da je oštećeni u vremenu od 10 do 15 minuta sam sebi mogao nanijeti laku tjelesnu ozljedu kako bi napakostio apelantu, budući da su u obrazloženju pobijane presude dati jasni i prihvatljivi razlozi zbog kojih je prvostepeni sud cijenio da to nije moguće. Također, da je paušalnim ocijenjen i žalbeni prigovor kojim se ukazuje na neprihvatljivost zaključka prvostepenog suda da nema mjesta primjeni načela in dubio pro reo jer, osim iznesenog stava branioca da je navedeno načelo trebalo primijeniti, žalbom nisu dovedeni u pitanje razlozi koje je u tom smislu naveo prvostepeni sud, zbog čega se taj žalbeni prigovor nije mogao ni ispitati. Vrhovni sud je zaključio da takvim žalbenim navodima nije dovedena u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi.
17. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da je apelantov branilac u žalbi samo jednim navodom ukazivao na pogrešnu kvalifikaciju djela, bez ikakvog obrazloženja tog navoda, ali da, bez obzira na to, taj sud i po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKPFBiH pazi da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon. Pri tome je Vrhovni sud naveo da takva povreda ne postoji jer krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim sadrži sve bitne elemente krivičnog djela ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH, tako da su apelantove radnje, opisane u izreci prvostepene presude, pravno pravilno kvalificirane.
18. Iz stanja spisa proizlazi da je apelantov branilac 8. juna 2020. godine podnio zahtjev za ponavljanje predmetnog postupka, a koji je Rješenjem Kantonalnog suda broj 07 0 K 011455 20 Kv od 2. decembra 2020. godine odbijen kao neosnovan. Rješenjem Vrhovnog suda broj 07 0 K 011455 21 Kž 2 od 23. aprila 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv rješenja Kantonalnog suda od 2. decembra 2020. godine. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant, između ostalog, navodi da je prvostepeni sud proizvoljno primijenio odredbu člana 312. stav 2. ZKPFBiH jer je prilikom donošenja presude postupio protivno odredbama čl. 296. stav 2. i 305. stav 7. ZKPFBiH. Nadalje, da su u konkretnom slučaju izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, a da je drugostepeni sud takvu ocjenu prihvatio nekritički, bez obrazloženja bilo kojeg žalbenog navoda istaknutog u tom pravcu. Osim toga, apelant tvrdi da je prvostepeni sud proizvoljno utvrđivao činjenice u predmetnoj pravnoj stvari. Dalje, da proizvoljna ocjena dokaza, te neusaglašenost izreke presude s njenim obrazloženjem i izvedenim dokazima prvenstveno dolazi do izražaja kada je u pitanju nalaz vještaka medicinske struke dr. Ć. H. Apelant smatra da prvostepeni sud pogrešno zaključuje da su dvije kapljice krvi pale u prvom kontaktu apelanta i oštećenog, te da oštećeni prilikom ponovnog dolaska na lice mjesta nije više išao tamo. Pri tome, navodi da je prvostepeni sud, u nastojanju da opravda navedeni zaključak, pristrasno i veoma subjektivno cijenio iskaze saslušanih svjedoka. Apelant ističe da niko od svjedoka nije potvrdio da je vidio da apelant nekim predmetom zadaje ubod oštećenom, niti su na oštećenom vidjeli krv dok im to on nije pokazao kada se vratio na mjesto događaja. Također, tvrdi da je oštećeni sam sebe povrijedio nakon što su se on i apelant razišli po završetku verbalnog konflikta na benzinskoj pumpi. Apelant smatra da bi pravilna ocjena iskaza svjedoka J. Š. i J. S. išla u prilog tezi odbrane da Kantonalno tužilaštvo nije dokazalo navode iz optužnice. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na efektivnu odbranu kao segment prava na pravično suđenje. U vezi s tim, ističe da je tokom postupka imao branioca po službenoj dužnosti kojem je davao određene informacije u vezi sa samim događajem, odnosima apelanta i oštećenog, ponašanju oštećenog prije događaja i sl., te da mu je predlagao da izvede određene dokaze, ali da je navedeni branilac olako držao da nisu potrebni. U vezi s tim, apelant zaključuje da navedeni branilac nije aktivno učestvovao u kreiranju njegove odbrane. Apelant, također, smatra da obrazloženje prvostepenog i drugostepenog suda ne zadovoljava standarde objektivnog, logičkog i uvjerljivog obrazloženja, kao i da drugostepena odluka nema ni naznake odluke kojom su stvarno i suštinski preispitani apelantovi žalbeni navodi. U konačnici, ističe da je apelantovo pravo na žalbu samo formalno zadovoljeno jer je nadležni sud o njoj odlučivao, ali da je očito izostalo efektivno i djelotvorno odlučivanje suda o svim žalbenim razlozima i navodima, kao i o onima o kojima je dužan paziti po službenoj dužnosti.
b)Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da je riječ o ponovljenim žalbenim navodima koje je apelantov branilac isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a o kojima se Vrhovni sud očitovao u presudi od 28. oktobra 2019. godine. Nadalje, da su u apelaciji izneseni i određeni prigovori činjenične naravi koji nisu isticani u žalbi, a za koje se u apelaciji neosnovano ističe da Vrhovni sud nije odgovorio na tako istaknute žalbene navode. Vrhovni sud je istakao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, te da je presudama redovnih sudova ispoštovano i apelantovo pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek. U odnosu na navodne povrede prava na efektivnu odbranu, Vrhovni sud je naveo da je apelanta tokom krivičnog postupka branio postavljeni branilac, koji je i izjavio žalbu protiv prvostepene presude, dok žalba nije bila izjavljena od strane apelanta, zbog čega navodi o povredama na koje apelant ukazuje tek u apelaciji ne mogu biti predmet preispitivanja od strane Ustavnog suda. U konačnici, Vrhovni sud je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
21. Kantonalni sud je naveo da tokom postupka pred tim sudom nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminaciona ili proizvoljna. Nadalje, da je iz presude vidljivo da je taj sud svoju odluku zasnovao na provedenim dokazima na glavnoj raspravi, pri čemu strankama nije uskraćeno niti jedno od prava zajamčenih članom 6. Evropske konvencije. Osim toga, da osporena presuda sadrži sve odgovore u vezi s navodima apelacije, zbog čega nema potrebe za detaljnim odgovorom na apelaciju jer bi to, u suštini, predstavljalo samo ponavljanje presude. Kantonalni sud je naveo i da dijelovi apelacije o postojanju dokaza koje apelant posjeduje više predstavljaju razloge za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka nego apelacije. U konačnici, istakao je da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, te je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
22. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da Ustavni sud odbije predmetnu apelaciju jer osporenim presudama nisu učinjene povrede apelantovog prava na pravično suđenje, niti povrede prava na djelotvoran pravni lijek. Pri tome je Kantonalno tužilaštvo, između ostalog, navelo da su osporene presude zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, da u toku krivičnog postupka, kao i pobijanim presudama, nisu načinjene bitne povrede odredbi krivičnog postupka, da je pravilno primijenjen KZFBiH, te da su, time, i presude u cjelini zakonite, kao i da je odluka o izrečenoj kazni adekvatna težini počinjenog djela i drugim okolnostima pod kojima je djelo učinjeno. Nadalje, da je prvostepeni sud, suprotno neargumentiranim i paušalnim tvrdnjama apelacije, potpuno jasno i decidirano, poštujući odredbe ZKPFBiH, obrazložio razloge donošenja svoje odluke, te da kod tog suda nije postojala sumnja u utvrđene okolnosti pod kojima je došlo do nanošenja tjelesne povrede oštećenom i koje konkretno radnje je učinio apelant. Osim toga, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da se u pogledu apelantovih navoda o neadekvatnom zastupanju od strane branioca po službenoj dužnosti izjasnilo 9. juna 2020. godine, dajući svoje mišljenje povodom apelantovog zahtjeva za ponavljanje krivičnog postupka u konkretnom predmetu, a koje očitovanje je i dostavljeno u prilogu odgovora na apelaciju.
V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14 i 76/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 28.
Pokušaj (1) Ko s umišljajem započne činjenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši kaznit će se za pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.
(2) Učinitelj će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to krivično djelo, a može se i blaže kazniti.
KRIVIČNA DJELA PROTIV ŽIVOTA I TIJELA
Član 166. stav (1) Ubistvo (1)Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.
24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (2) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 011455 18 Kž od 28. oktobra 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 28. oktobra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 27. decembra 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
33. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, kao i zbog toga što nije zadovoljen standard obrazložene odluke. Osim toga, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na efektivnu odbranu.
34. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
36. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (iskaza oštećenog i svjedoka J. S., J. Š.. M. A., ali i iskaz svjedoka L. T., koji je pročitan, zatim iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka E. K. i dr. Ć. H., kao i materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da je apelant počinio krivično djelo ubistva u pokušaju iz člana 166. stav 1, u vezi sa članom 28. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prvenstveno, na iskazima, te nalazima i mišljenjima vještaka E. K. i dr. Ć. H., materijalnim dokazima (preciziranim u obrazloženju presude), na iskazima oštećenog, te svjedoka J. S. i L. T., a u određenom dijelu i na iskazu svjedoka J. Š. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Kantonalni sud nije prihvatio dijelove iskaza svjedoka J. Š. (detaljnije navedeno u činjeničnom dijelu ove odluke), nalazeći da su suprotni iskazima svjedoka J. S. i L. T., ali i iskazu oštećenog, pri čemu je motiv za takvo svjedočenje našao u činjenici da je apelant njegov ujak. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je apelant djelovao s umišljajem da liši života oštećenog, a na koju namjeru ukazuje lokacija povreda u predjelu gdje se nalaze vitalni organi, upotreba oštrog šiljastog predmeta kao opasnog ubodnog oruđa od strane apelanta, te udarci u predjelu vitalnih dijelova tijela oštećenog, a što predstavlja i obilježje predmetnog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je kao pravilne potvrdio zaključke prvostepenog suda. Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
38. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
39. Dalje, apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer branilac po službenoj dužnosti nije aktivno učestvovao u kreiranju njegove odbrane, a što naročito dovodi u vezu s tim da je navedeni branilac smatrao da nije potrebno izvoditi određene dokaze koje mu je apelant predlagao da izvede. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeca da član 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije pruža garancije optuženom da se brani sam ili uz pomoć branioca kojeg sam izabere, ili da ga, ukoliko ne raspolaže sredstvima da plati branioca, dobije besplatno kada to nalažu interesi pravde. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant imao branioca po službenoj dužnosti u toku prvostepenog postupka, kao i u toku postupka pred drugostepenim sudom (navedeni branilac je izjavio žalbu protiv prvostepene presude). Ustavni sud dalje ukazuje da je apelant imao mogucnost da na glavnom pretresu, nezavisno od prijedloga branioca koji ga zastupa, i sam aktivno učestvuje u postupku, što uključuje, između ostalog, i da predlaže provođenje dokaza za koje smatra da su potrebni radi njegove adekvatne odbrane. Također, Ustavni sud ukazuje da je apelant mogao u bilo kojem momentu angažirati drugog advokata po vlastitom izboru ili eventualno od suda zatražiti da mu, u slučaju ispunjenosti uvjeta za to, po službenoj dužnosti postavi drugog advokata, a što apelant, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nije učinio. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na odbranu obuhvaćenog garancijama iz člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
40. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
Ostali navodi
41. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije budući da Vrhovni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim korištenim pravnim lijekom. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji pravni lijek je Vrhovni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao za rezultat donošenje odluke u korist apelanta sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene procesnog i materijalnog prava, te budući da u okolnostima konkretnog slučaja nema elemenata koji ukazuju na povredu apelantovog prava na odbranu.
43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić