Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3207/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. Breza)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3207/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP 3207/19, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. Breza, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. Breza podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 062706 19 Gž od 28.

lipnja 2019. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 062706 16 P od 20. prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, ZD RMU „Breza“ d.o.o. Breza (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 7. kolovoza 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 062706 19 Gž od 28. lipnja 2019. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 062706 16 P od 20. prosinca 2018. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 062706 16 P od 20. prosinca 2018. godine, obvezan je apelant da tužiteljima M.S., Z.D. i A.S. (u daljnjem tekstu: tužitelji) na ime naknade štete isplati iznos od 7.384.95 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 20. veljače 1992. godine pa do isplate, te da im nadoknadi troškove postupka (stavak 1), dok su u preko dosuđenog iznosa tužitelji odbijeni tužbenim zahtjevom (stavak 2).

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je na objektu tužitelja nastala šteta koja je posljedica rudarskih radova koje je vršio apelant u razdoblju od 1985. - 1991. godine i da sukladno odredbama članka 154., 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) tužitelji imaju pravo na naknadu štete. Općinski sud je dalje istakao da je odredbom članka 185. ZOO regulirano da je odgovorna osoba dužna da uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, a da je člankom 190. ZOO regulirano da će sud dosuditi naknadu u svoti koja je potrebna da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. Imajući u vidu navedene odredbe, Općinski sud je ocijenio da će se isplatom iznosa potrebnog za sanaciju predmetnog objekta, kojeg je utvrdio vještak građevinske struke, uspostaviti stanje koje je bilo prije nego stoje šteta nastala. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je odluku o kamatama donio na temelju članka 277. u svezi sa člankom 186. ZOO.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 062706 19 Gž od 28. lipnja 2019. godine, žalba apelanta je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena tako da je obvezan da zakonsku zateznu kamatu na iznos od 7.384,95 KM isplati od 22. lipnja 1998. godine umjesto od 20. veljače 1992. godine (stavak 1). Također, navedenom presudom žalba tužitelja je djelomično uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena na način kao u izreci presude (stavak 2) dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja i apelanta odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena (stavak 3).

5. Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostupanjskog suda, te je odbio žalbene navode apelanta kojima je osporavao utemeljenost tužbenog zahtjeva. U svezi sa odlukom o kamatama, Kantonalni sud je naveo da je apelantova žalba utemeljena u dijelu početka tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu materijalne štete. U svezi sa time, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud zateznu kamatu na materijalnu štetu dosudio počev od 20. veljače 1992. godine s pozivom na odredbe članka 277. u vezi sa člankom 186. ZOO što bi bilo pravilno da predmetna tužba nije podnesena prije puštanja u opticaj novčane konvertibilne marke. Naime, na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) od 11. travnja 2011. godine, izvršena je dopuna zaključka građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. ožujka 2003. godine objavljenog u Biltenu br. 2/03 i 1/05 i to u odnosu na štete kada su u pitanju parnice u kojima je tužba podnesena prije uvođenja u opticaj novčane jedinice konvertibilne marke, u kojim slučajevima (kao i u konkretnom) zakonska zatezna kamata na naknadu materijalne štete teče od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj konvertibilne marke. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je u odnosu na početak tijeka zakonske zatezne kamate, primjenom članka 220. točka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci, pri čemu je cijenio da su u konkretnom predmetu tužitelji su svoj glavni tužbeni zahtjev postavili u konvertibilnim markama, zatim da su kamate i stopa zatezne kamate uvijek vezane za važeću valutu, te bi da i obračun zatezne zakonske kamate od dana nastanka štete do puštanja u opticaj novčane jedinice u konkretnom slučaju daleko premašio stvarnu štetu nastalu zbog zakašnjenja dužnikove obveze.

6. Apelant je, prema stanju u spisu, protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda (nije precizirano kada).

Apelacijski navodi

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime,apelant osporene presude osporava u dijelu odluke o kamatama, navodeći da su redoviti postupili proizvoljno kada su ga obvezali da zakonske zatezne kamate na glavni dug plati od dana stavljanja u opticaj od važeće valute, jer su na taj način sudovi priznali zatezne kamate preko 20 godina unazad čime su tužiteljima pribavili neosnovanu sumu novčanih sredstava. Naime, apelant smatra da je zakonska zatezna kamata trebala biti određena od trenutka kada je doneseno rješenje o nastavku postupka, te da je u tom pogledu Vrhovni sud zauzeo pravni stav, što su redoviti sudovi morali poštovati. U tom pogledu apelant ističe da je u ovoj pravnoj stvari tužba je podnesena 20. veljače 1992. godine, da bi nakon toga postupak bio prekinut i nastavljen donošenjem rješenja o rekonstrukciji spisa 18. travnja 2017. godine, pa je navedeno tumačenje sukladno članku 380. ZPP kojim je propisno da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi i članku 381. stavak 4. ZPP, prema kojemu rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći, počinju teći od dana dostave rješenja o nastavljanju postupka. Uslijed toga, apelant smatra da je navedena presuda suprotna institutu prekida postupka. Također, apelant je istakao da su navedene presude suprotne načelu pravne sigurnosti, jer su u istim predmetima u kojima je dolazilo do prekida postupka zbog rata, donesena odluka da se zakonska zatezna kamata ima računati od dana nastavka postupka. U tom smislu apelant se pozvao na presude Vrhovnog suda broj 41 0 P 036181 17 Rev od 29. studenog 2017. godine, broj 41 0 P 036187 15 Rev od 8. svibnja 2018.godine i broj 41 0 Rs 037249 15 Rev od 6. ožujka 2018.godine, za koje tvrdi da je u njima zauzet stav da se kamate imaju računati od dana donošenja rješenja o nastavku postupka jer bilo kakvo drugačije postupanje unosi nesigurnost u pravosudni sustav države. S obzirom na to, apelant smatra da u situaciji gdje je u nizu predmeta Vrhovni sud zauzet jedinstven stav, nedopustivo da Ustavni sud zauzme drugačiji stav.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi ustavnih prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom preinačavanje prvostupanjske presude u dijelu odluke o kamatama u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda da u slučaju kada je tužba za naknadu štete podnesena prije promjene valute, zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos naknade materijalne štete teče od 22. lipnja 1998. godine kao dana puštanja u opticaj novčane jedinice konvertibilna marka (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu AP 4192/12 od 10. studenog 2015. godine, st. 22. i 23, i broj AP 396/14 od 23. studenog 2016. godine, st. 25. i 26 dostupna na www.ustavnisud.ba). U svezi sa time, Ustavni sud zapaža da se navedeni stavovi mogu u cijelosti primijeniti i u konkretnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da na potrebu usvajanja drugačijeg zaključka Ustavnog suda kojim bi zamijenio navedene stavove, ne ukazuju ni apelantove tvrdnje kojima se poziva na odredbe članku 380. ZPP kojim je propisno da za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi i članke 381. stavak 4. ZPP, prema kojemu rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći počinju teći od dana dostave rješenja o nastavljanju postupka, obzirom da se radi o procesnim rokovima koji nisu od utjecaja na početak i tijek obračuna zakonske zatezne kamate.

14. Također, u glede apelantovih tvrdnji da je zaključak iz osporenih odluka suprotan stavovima iz presuda Vrhovnog suda broj 41 0 P 036181 17 Rev od 29. studenog 2017. godine, broj 41 0 P 036187 15 Rev od 8. svibnja 2018.godine i broj 41 0 Rs 037249 15 Rev od 6. ožujka 2018. godine, Ustavni sud nakon uvida u sadržaj navedenih presuda koje je apelant dostavio u prilogu uz apelaciju, nije mogao zaključiti da su te apelantove tvrdnje utemeljene. U tom pogledu, Ustavni sud najprije zapaža da u navedenim odlukama uopće nije bilo razmatrano pitanje početka i tijeka zakonske zatezne kamate, niti je iz činjeničnog stanja tih predmeta razvidno da je to pitanje bilo problematizirano u postupku pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom predmetu podnio reviziju koja je odbačena rješenjem Vrhovnog suda, tako je o pitanju usklađenosti osporenih odluka sa ranijom praksom imao priliku odlučivati Vrhovni sud, a ne Ustavni sud kako se to u apelaciji traži. S obzirom na to, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju bilo što ukazuje da je došlo do različitog postupanja redovitih sudova u odnosu na stavove Vrhovnog suda, odnosno povrede načela pravne sigurnosti.

15. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju, očigledno (prima facie) neutemeljeni.

16. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3207/19 (JP Elektroprivreda BiH d.d… | Sudska praksa | Aktio