Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3450/19 (M. Z.)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3450/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-3450/19, rješavajući apelaciju Milenke Zekanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milenka Zekanović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018798 17 Uvp od 31. jula 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018798 16 U od 18. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenka Zekanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Blagiša Lukić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 29. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018798 17 Uvp od 31. jula 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018798 16 U od 18. novembra 2016. godine.

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-4587/16 od 6. novembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP-4587/16 koju je apelantica podnijela 6. decembra 2016. godine protiv Presude Okružnog suda broj 11 0 U 018798 16 U od 18. novembra 2016. godine, jer je apelantica protiv navedene presude Okružnog suda podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Vrhovnom sudu o kojem u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelantica ima mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj je dužna na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

a)Uvodne napomene

3. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj: 1141658893 od 10. aprila 1997. godine apelantici je, kao udovici pokojnog Ž.Z., utvrđeno pravo na porodičnu penziju počev od 20. decembra 1996. godine.

4. Apelantica je 29. avgusta 2011. godine pokrenula postupak za ponovno određivanje porodične penzije, budući da joj penzija jedan period nije isplaćivana.

5. Zaključkom prvostepenog organa od 14. juna 2013. godine predmetni postupak je prekinut.

6. Apelantica je 4. decembra 2013. godine podnijela zahtjev za nastavak postupka.

7. Rješenjem prvostepenog organa od 10. februara 2014. godine apelantici je ponovo uspostavljena isplata penzije počev od 29. avgusta 2011. godine.

8. Apelantica je 28. jula 2015. godine podnijela zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. septembra 1999. do 28. avgusta 2011. godine.

b)Osporeni postupak

9. Rješenjem prvostepenog organa broj 1141658893 od 4. februara 2016. godine odbijen je apelantičin zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa penzija za period od 1. septembra 1999. do 28. avgusta 2011. godine. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je naveo da je apelantičin zahtjev odbio kao neosnovan u smislu odredbe člana 138. novog Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: novi Zakon o PIO).

10. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj 1141658893 od 25. marta 2016. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 4. februara 2016. godine.

11. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018798 16 U od 18. novembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina tužba izjavljena protiv rješenja Fonda PIO od 25. marta 2016. godine.

12. U obrazloženju presude Okružni sud je, prije svega, istakao da iz relevantnih odredaba i starog i novog Zakona o PIO proizilazi da je Fond PIO ovlašten da u slučaju neprijavljivanja činjenice koja je od uticaja na korištenje ili obim prava, u konkretnom slučaju nedostavljanje nove adrese stanovanja, korisniku obustavi isplatu penzije. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelantica po ličnom izboru Fondu PIO dostavila adresu stanovanja u Banjaluci, na kojoj je željela da joj se vrši isplata penzije, a što je u konkretnom i činjeno. Međutim, apelantica se odselila sa prijavljene adrese stanovanja, pa joj se od 1. septembra 1999. godine penzija ne isplaćuje, jer Fond PIO nije obavijestila o bitnim činjenicama koje su od uticaja za dalju isplatu penzije. Okružni sud je naveo da je apelantica lično prouzrokovala nemogućnost isplate penzije, jer je bez opravdanog razloga propustila da dostavi novu adresu stanovanja, a što inače predstavlja njenu obavezu, kao korisnika prava iz PIO, u smislu odredbe člana 183. stav 1. starog Zakona o PIO, ali i sada važećeg zakona. U vezi sa tim, Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti prigovor apelantice da joj pripada retroaktivna isplata zaostalih penzija, s obzirom da imperativna odredba člana 180. stav 2. starog Zakona o PIO jasno propisuje da se dospjela primanja, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu naknadno (retroaktivno) isplatiti. Okružni sud je naveo da to znači da se korisnik prava iz PIO ne može pasivno odnositi prema propisanim obavezama, već je u svom interesu dužan da postupa na način kako to propisuje Zakon o PIO, jer u protivnom Fond PIO ima ovlaštenje da „nemar i indolentnost“ korisnika prava sankcioniše na zakonom propisan način, što je uostalom i učinjeno obustavom isplate penzije. Osim toga, Okružni sud je napomenuo da je apelantici, nakon dostavljanja podataka o novoj adresi stanovanja prvostepeni organ, rješenjem od 10. februara 2014. godine, ponovo uspostavio isplatu penzije počev od 29. avgusta 2011. godine.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 018798 17 Uvp od 31. jula 2019. godine odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 18. novembra 2016. godine.

14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prihvata obrazloženje iz prvostepene presude da apelantici, u skladu sa odredbom člana 180. stav 2. starog Zakona o PIO, dospjela, a neisplaćena primanja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je zbog neprijavljivanja adrese apelantica prouzrokovala, shodno odredbi člana 183. stav 1. starog Zakona o PIO. U vezi sa tim, Vrhovni sud je naveo da je pravosnažnim i konačnim rješenjem prvostepenog organa od 10. februara 2014. godine apelantici ponovo uspostavljena isplata porodične penzije počev od 29. avgusta 2011. godine, pa je prvostepenim rješenjem od 4. februara 2016. godine pravilno odbijen apelantičin zahtjev za isplatu neisplaćenih penzija od „1992. do 2012.“ godine (zahtjev podnesen za period od 1. septembra 1999. do 28. avgusta 2011. godine), budući da su joj, u skladu sa odredbom člana 138. novog Zakona o PIO, dospjela primanja, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je sama prouzrokovala, rješenjem od 10. februara 2014. godine već naknadno isplaćena najviše za 12 mjeseci unazad, što apelantica ne osporava.

15. Vrhovni sud je, dalje, naveo da nije osnovano pozivanje apelantice na presudu Ustavnog suda broj AP-639/04, iz razloga što se apelantičin predmet ne može dovesti u vezu sa navedenom odlukom, jer su njoj isplaćene zaostale penzije u skladu sa odredbom člana 138. novog Zakona o PIO. Naime, Vrhovni sud je naveo da je apelantica zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa penzije unazad podnijela 28. jula 2015. godine, što znači da bi imala pravo na isplatu unazad do 28. jula 2014. godine. Imajući u vidu da je apelantici u tom periodu, prema rješenju od 10. februara 2014. godine, već vršena isplata porodične penzije, počev od 29. avgusta 2011. godine Vrhovni sud je zaključio da su apelantici dospjela primanja na porodičnu penziju već isplaćena za 12 mjeseci unazad, pa je prvostepeni organi pravilno postupio kada je njen zahtjev odbio, u potpunosti poštujući materijalno pravo. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je osporenim aktom potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo, te da su obrazloženja data od strane Fonda PIO i drugostepenog suda jasna i potpuna i sadrže razloge koji opravdavaju odluku prvostepenog organa za odbijanje apelantičinog zahtjeva za isplatu neisplaćenih penzija.

Apelacioni navodi

16. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da je porodičnu penziju iza pokojnog muža primala do 1999. godine, kada se iz Banjaluke preselila u Bijeljinu i kada joj je obustavljena isplata penzije. Penzija je počela ponovo da joj se isplaćuje nakon donošenja rješenja Fonda PIO 2014. godine, za period od 2011. godine, odnosno od trenutka kada se apelantica obratila sa zahtjevom za ponovnu isplatu penzije. Međutim, apelantica navodi da je neosnovano ostala uskraćena za isplatu penzije u periodu od 1. septembra 1999. do 28. avgusta 2011. godine, iako se obraćala Fondu PIO sa zahtjevom za isplatu. Apelantica se poziva na odluku Ustavnog suda broj AP- 639/04, smatra da je u predmetu neosnovano primijenjen samo Zakon o PIO, te navodi da se predmet trebao tumačiti šire i da su u postupku trebale biti primijenjene odredbe Evropske konvencije i stavovi Ustavnog suda koje se tiču zaštite prava na imovinu u vidu penzije. Relevantni propisi

17. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 106/05, 20/07, 33/08, 1/09, 71/09, 106/09 i 118/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 180. stav (2) Dospjela primanja iz stava 1. ovog člana, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik primanja, ne mogu se naknadno isplatiti. Član 183. stav (1) Korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja obavezan je da u roku od osam dana prijavi svaku činjenicu koja je od uticaja na korišćenje ili obim prava.

18. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - OUS i 103/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 138.

Dospjela primanja iz člana 137. ovog zakona, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik prava, mogu se naknadno isplatiti najviše za 12 mjeseci unazad, računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

22. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud nalazi da je Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku. Naime, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je pravilan stav iz prvostepene presude da apelantici, u skladu sa odredbom člana 180. stav 2. starog Zakona o PIO, dospjela, a neisplaćena primanja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je zbog neprijavljivanja adrese apelantica prouzrokovala. Kako je apelantica zahtjev za isplatu neisplaćenih iznosa penzije unazad podnijela 28. jula 2015. godine imala bi pravo na isplatu unazad do 28. jula 2014. godine, a kako je apelantici u tom periodu, prema rješenju od 10. februara 2014. godine, već vršena isplata porodične penzije, počev od 29. avgusta 2011. godine apelantici su dospjela primanja na porodičnu penziju već isplaćena za 12 mjeseci unazad, pa je prvostepeni organi pravilno postupio kada je njen zahtjev odbio, u potpunosti poštujući materijalno pravo. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju presude Vrhovnog suda ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

23. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju raspravljao u odlukama br. AP-2525/14 od 22. marta 2017. i AP-2754/17 od 25. juna 2019. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, i u ovim predmetima se radilo o zahtjevima apelanata za isplatu neisplaćenih penzija pred organima Republike Srpske, koje su organi uprave i redovni sudovi ocijenili neosnovanim, jer je u toku postupka utvrđeno da apelanti nisu obavijestili Fond PIO o promjeni adrese za isplatu penzije i time su lično prouzrokovali nemogućnost isplate penzija, pa je Ustavni sud zaključio da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud se u odluci broj AP-2525/14, mutatis mutandis, pozvao na stavove iz odluke broj AP-1191/08 od 25. marta 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je razmatrano skoro isto činjenično i pravno pitanje, ali pred organima Federacije Bosne i Hercegovine. U odluci broj AP-1191/08 Ustavni sud je zaključio „Imajući u vidu sve navedeno, posebno navedeni način funkcioniranja mirovinskog fonda, te s tim u svezi opravdanost instituta zastare za dospjele, a neisplaćene mirovine, odnosno da je rok od šest mjeseci dovoljno vrijeme u kojemu pojedinac može tražiti zaštitu svojih prava, a da iz apelacije ne proizlazi da je apelant na bilo koji način pokušavao zaštititi svoja stečena prava u spornom periodu, odnosno čim je zatražio mirovina mu je uspostavljena za šest mjeseci unazad, Ustavni sud zaključuje da je ovakvim zakonskim rješenjima uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva od općeg ili javnog interesa i zahtjeva da se zaštiti pravo pojedinca na imovinu, odnosno da ne predstavlja pretežak teret za apelanta, zbog čega je zadovoljeno načelo proporcionalnosti iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.“

24. Nadalje, U odnosu na pozivanje apelantice na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP- 639/04 od 23. septembra 2005. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stavu Vrhovnog suda da nije osnovano pozivanje apelantice na odluku broj AP-639/04, iz razloga što se apelantičin predmet ne može dovesti u vezu sa navedenom odlukom. Naime, Ustavni sud podsjeća da je u tom predmetu Ustavni sud zaključio da su arbitrarno primijenjene odredbe člana 104. Zakona o PIO, budući da su organi uprave priznali apelantu pravo na penziju od dana kada je on podnio obnovljeni zahtjev za ostvarivanje tog prava, a ne u odnosu na prvobitno podneseni zahtjev, iako je redovni sud nesporno utvrdio da je apelant takav zahtjev podnio, te je Ustavni sud u toj odluci zaključio da postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3450/19 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio